Wednesday 29 June 2011

„Enjoy the Silence“ (39 pesama, #19)




Noć je.

Ležimo na stenama još toplim od avgustovskog sunca, noć je nakon Svetog Ilije, zvuk talasa koji miluju stene su merna jedinica protoka vremena i ritma našeg razgovora.

Leto je, 1990.

Vesti se još ne emituju „na sat“, ovo je leto običnog tempa.

Ipak, iako imamo po sedamnaest, osamnaest godina i ne bi trebalo da nas zanima, čak je i do nas tog popodneva stigla vest da je počeo novi rat, Bliski istok, uskoro će se toj žurki priključiti i „US Army“ i kako već sve to ide, gledali smo to nekoliko godina kasnije i uživo.
Te večeri je sve dovoljno daleko od nas: ležimo na stenama, glavu mi žulja boca finlandije u rancu, kupljena za četiri nemačke marke u obližnjem fri-šopu, u džepu je palmal bez filtera, ubedljivo najbolja cigareta sve dok iz nje nisu izvukli sve što se pokazalo „opasnim“.

Čitav mesec jun proveo sam radeći u magacinu da bih sad mogao da ležim na steni, okružen prijateljima zagledanim u noćno nebo, uz votku i cigarete.

Ukoliko se zagledamo ka pučini, vidimo na horizontu udaljeni blesak munja, bezopasnih, dovoljno dalekih da znamo da te večeri neće biti kiše. Neko iz grupe, blago pijan, pretpostavlja: „To su odblesci s Bliskog istoka, rokaju ih“.

Smeh.
Niko od nas još ne zna kako izgleda rat.

Zato ćemo uskoro dobiti ubrzani kurs. Nekoliko dana kasnije, deo naše ekipe ne može da stigne do mora i bude s nama na tim istim stenama toplim od sunca. Nedaleko odatle postavljaju balvane na drumove.

Ležimo na stenama zagledani u munje, boca finlandije kruži grupom, s kasetofona ide, ko zna koji put „ViolatorDepeche Mode.

Prvi album na kojem se Martin Gor latio gitare, prva pesma u kojoj se ta gitara čuje, kakav rif!

Words are very unnecessary,
they can only do harm.

Ležimo na stenama.


II

Dvadesetak godina kasnije, na dan koji je trebalo da završim stojeći pod istim takvim noćnim nebom i pevajući na sav glas baš tu pesmu, u Beograd je, umesto najavljenih a zatim otkazanih Depeche Mode, došao Džozef Bajden, USA.

Čitavog dana razmišljam da bi vredelo napraviti rimejk spota. 
Scenario je: sviram naučen rif na gitari, Lav i Aleksandra me snimaju kamerama kako hodam po prostoru oko hotela „Hajat“ noseći stolicu i gitaru, kao u originalu, može i bez krune, zatim se penjem po brežuljku kraj Ušća, kamera iz ruke, prvo total, onda švenk preko reke, zatim krupni plan gitare, zatim jedan total s leđa, mogao bi i neki simbolični performans da se napravi kraj onog spomenika „večne vatre“ koja nije gorela ni godinu dana; zatim sednem na tronožac na bregu, odsviram rif i postavim ga na YouTube uz naslov „Depeche Mode na Ušću!“.

Za dvadeset godina sam naučio i to da političari rečima stvaraju štetu. Sve suprotno od teksta pesme.

Da li da to bude tema performansa kod spomenika?

Naravno da ništa od toga ne činimo. Ideja nije dovoljno zabavna da bi izbrisala gorak ukus koji žvaćem nakon vesti o otkazivanju koncerta i umesto limuzina koje bi dovele bend do Ušća gledam limuzine koje dovode političare, baš tog dana.

Ništa ne činimo i zato što bismo tako naoružani gitarom, tronošcem i kamerom na pet stotina metara od hotela u kojem drema Visoki Predstavnik bili ocenjeni kao bezbednosni rizik.

A rif za „Jailhouse Rock“ nisam vežbao.

III

Prošle su dvadeset tri godine.

U međuvremenu sam mogao da slušam Depeche Mode uživo tri ili četiri puta „u komšiluku“, pod tuđim nebom. 

Ali želeo sam da ovu pesmu prvi put čujem uživo u svom gradu.

Dvadeset tri godine kasnije stojim naspram bine i slušam uvodne taktove „Enjoy the Silence“ gledajući u poslednji spomenik koji su podigli oni zbog kojih sam ovaj trenutak čekao toliko dugo.


Iako je odavno ugašena, takozvana večna vatra ostavila je za sobom ožiljke koje ne može da zaleči samo taj jedan, prvi koncert Depeche Mode u Beogradu, koliko god ja glasno pevao, vrištao, mahao rukama, presrećan što smo se ta pesma i ja konačno sreli, obasjani svetlom s bine i mesečinom.


Dvadeset tri godine više je od polovine mog života.


Stena s početka priče je na teritoriji druge države.


Neki od prijatelja koji su one večeri ležali na stenama i gledali u zvezde večeras su u publici.

Drugi žive pod nebom na kojem su zvezde drugačije okačene.
Reči su učinile da tako bude.

All I ever wanted

All I ever needed is here in my arms.
Words are very unneccesary,
they can only do harm.




[Blog-verzije priče iz serijala “39 pesama”, pisane do 39. rođendana, odnosno juna 2012. dostupne su - ovdeReviridana verzija priča objavljena je u junu 2013. godine zahvaljujući izdavačkoj kući "Booka" >>.]


12 comments:

  1. Ja sam taj album kupio kad je izašao, na zimovanju u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Kaseta je ličila na piratske. BIEM ZAIKS. Puno emocija je ostalo u tim danima, i uz taj album. Sad sam uzeo kasetu, i pogledao je ponovo. Neko mi je na unutrašnjem omotu napisao broj telefona. Potpuno nepoznat broj. Pogledao sam na internet telefonskom imeniku ko je vlasnik, nema nalaza. I onda sam jednostavno okrenuo broj, spreman da razgovaram sa nekim sa kim nisam pričao očigledno dugi niz godina. No, broj više nije aktivan. Otopilo se mnogo snega na tim planinama od tada. I nema više ni te zemlje, kad smo već kod toga.

    ReplyDelete
  2. Voleo je ovu stvar:
    http://youtu.be/kIVPCRK8rkg
    ....Now I'm clean
    The cleanest I've been...
    A, onda je umro.
    U miru sa samim sobom,konacno,nadam se.
    p.s. Ja je volim i sad,jos uvek s ove strane obale.

    ReplyDelete
  3. mada zaista nikada zaista nisam bio ljubitelj depeche mode, uvek mi bejahu previše upeglani i uštogljeni, ove pesme se i ja rado sećam.
    isto tako leto 90...na nekoj steni, iz vokmena...doduše ja sam bio sam i u pitanju je severozapadna zapadna obala irske, blizu donegala.
    blenući u atlantik.
    nisam pratio vesti pa nisam ni znao za balvane. saznao tek pred povratak za bgd, u londonu.
    10 dana po povratku me obukoše u uniformu.

    ReplyDelete
  4. evo ga, Carrick:

    http://www.openstreetmap.org/?lat=54.6461&lon=-8.6396&zoom=12&layers=M

    Hostel je bio na na brdu iznad mora, na samom izlazu iz zaliva

    ReplyDelete
  5. @dzoni: secam se tog BIEM ZAIKS, gomilu kaseta sam imao slicnog porekla, mada su uglavnom sve bile kupljene u tadasnjoj radnji "Fenix record store" u centru Beograda, ili ispred SKC-a. I vecina je imala taj hladni, poluprazni metalni zvuk, ne znam kako su pravili kopije... :)

    Lepa je ta prica sa brojem telefona... Mozda je samo dodat neki prefix - 2, 3...? Vredi probati!

    Nema te zemlje, ima nas.

    @marija: ja kad sam okacio tu verziju na Youtube, odmah su je zbrisali... Evo kopije sa boljim zvukom, postavio na Vimeo: http://vimeo.com/21993389

    A ako druge obale nema? Sta ako je okean?

    @vrabac: ukoliko je Carrick upola dobar kao na fotkama, bas si bio u ambijentu...
    I bas su ti organizovali docek pri povratku...

    Depeche su mene kupili zapravo dokazivanjem da znaju da naprave i vrlo ne-pop pesmu, kada se pojavila "Blasphemous Rumours". Onda je dosao "Black Celebration", konacni raskid sa sinti-pop hitovima, do tog albuma sam bio sporadicni, od tog albuma sam postao iskreni obozavalac.
    "Songs of Faith and Devotion" je bio delic muzike mog vojnog roka.

    ReplyDelete
  6. Probao sam da dodam neke prefikse, ali nije išlo. Naravno da je moguće da saznam ako se potrudim. Ali ja sam sada pustio tu kasetu (ko više nema kasetofon nek' se srami), i neke emocije su proradile, sve se vratilo, neki nasmejani klinci, neke nasmejane klinke, puno smeha iz srca, gledanje spotova na MTV u društvu, sanjarenje o dobrim godinama koje bi trebale da uslede, što šta ("Džoni, prestani sa Depeš Mod i pusti Stiv Vaja, čuješ!?"), i sad, bolje da ostavim to sve tamo gde je bilo, možda sam jedini koji se tih dana seća kao idealnih.
    Inače, originalna Gorova verzija je bila mnogo gorčija. Negde na tom tragu je i Tori Amos uradila obradu, i ostavila mene bez daha. http://www.youtube.com/watch?v=_gZzkGvyqzc
    Kao da tek u toj ogoljenoj verziji pesma dobija svoje pravo značenje.

    ReplyDelete
  7. Meni od celog teksta zapalo za oko samo "ležimo na stenama"...što babi milo...

    Zaspala bi i na trotoaru kad bi se primirila dvaes sekundi. :)

    ReplyDelete
  8. @sasa: cuj, gledao :) Vise puta. Citava ta turneja i taj album su jedan od strateski najmudrijih poteza Martina Gora i drugara... Taman na vreme da utvrde stanje i nakon toga naprave lom.
    Pozdrav Pasadeni! :)

    @dzoni: ne bi verovao koliko se ljudi zapravo seca takvih momenata, kada se sretnem sa starim prijateljima isceprkaju oni i neke detalje koje sam i ja zaboravio, a verovao sam da pamtim kao slon :) Probaj, videces! :)
    Izvrsna je ta verzija Tory Amos, koja na dodatni nacin povezuje ovu pricu i onu o "Losing My religion", takodje jednu od pesama sa ovog spiska, takodje sjajnu obradu.

    @etotako: Za tebe je onda ipak neka pesma poput "Wherever I lay my head, that's my bed" (slobodan prepev soul klasika :)

    ReplyDelete
  9. Jednom je jedna prijateljica rekla za njih da izgledaju kao da su citavog zivota zeleli biti pankeri, ali im roditelji nisu to dozvoljavali. Ja se nekako slazem sa njom.
    Sta znam, kako godine prolaze, cini mi se da nesto volimo ili ne volimo samo zbog trenutka kad nam se to nesto desavalo. Zato vise ne zelim da otvorim knjigu koju sam pre petnaestak godina obozavao; da se ne razocaram. Za to ni ET vanzemaljca nisam pogledao nikada od onog dana kad sam ga sa majkom video u bioskopu.
    Bah. Izgleda da sam jos u pocetku komentara izgubio vezu sa tvojim tekstom. Izvini zbog toga.

    ReplyDelete
  10. ... A onda je dosla geneeracija odraslih na panku koji su zeleli da budu kao DM :)

    Ja pokusavam da u ovom "narativu" ;) sacuvam pesme koje su nadrasle same momente... I onda se potkrade i poneka pesma koja cak i nije vezana za neki odredjeni trenutak... Ili koja omogucava mastariju - koji je to trenutak u kojem ce se ta pesma savrseno "ponasati"...

    Mali je broj stvari u koje sam se razocarao nakon duze pauze ;) Neka si odlutao :)

    ReplyDelete
  11. To deluje kao idealna scena za neki americana album, kanda :)

    ReplyDelete
  12. Uh, kako si li se ovoga setio... :)

    ReplyDelete