Sunday 26 October 2014

Melanie De Biasio: "No deal" [preslušavanje]





"Si je n'entendais pas ta voix, je serais perdu dans un pays de silence." - 
"Da ne čujem tvoj glas, bio bih izgubljen u zemlji tišine" - 
kaže Moris Rone Žani Moro u filmu Luja Mala "Ascenseur pour l'échafaud") i ta rečenica svetli poput reklama u crno-belim filmovima dok preslušavam i otkrivam čudesnu Melanie De Biasio, album koji može biti fantastična podloga da se od svakodnevnice napravi opaka filmska scena ili uživa u vožnji u noćnim satima kroz grad ili zamisli zadimljeniji džez klub u srcu nekog drugog grada ili - 
odmah spuste roletne i zaboravi šta je sa druge strane stakla, mali je broj stvari koje mogu biti tako privlačne i prijatne poput albuma "No deal" ovog oblačnog, hladnog dana.

Ukoliko u njenom glasu čujete i Billie i Ninu ali i Peggy Lee, niste jedini.
Ali, to je najmanje važno.
"No Deal" je drugi album Melanie De Biasiosnimljen za svega tri dana, na starinski način, sve je nastajalo odmah, kablovi im možda i nisu bili potrebni, 
samo pogledi preko instrumenata.

Roletne dole.
Play.
Vidimo se,
u nekom crno-belom filmu.


. .

Tuesday 21 October 2014

Ben Howard: "I Forget Where We Were" [novi album, preslušavanje!]

Teče četvrti... peti... šesti dan od kako preslušavam novi album Bena Howarda i pokušavam da prepričam sazvučje u kojem smo "I forget where we were" i ja od prvog do poslednjeg takta još od prvog preslušanjavanja - ali ne umem: ovo je jedan od onih albuma o kojem ne pričaš mnogo, već prijateljima napraviš kopiju i preporučiš da preslušaju, nadajući se da će se Ben i oni prepoznati, ukoliko već nisu na prethodnom albumu.

Prošle su tri godine od kako je Ben napustio obale Devona na kojima je glancao i usavršavao svoj prvenac, album "Every kingdom" >>, kojim je sa lakoćom osvojio i publiku i kritičare (najbolja recenzija: "Every Kingdom made me want to quit my job, grab a surf board, up sticks and move to the West Country" >>), dve Brit nagrade, te nominaciju za Mercury Award 2012. u kategoriji najboljih.
Pesme su grejale srca poput logorske vatre u noćima na hladnom pesku i ponovo je bilo lepo gledati ka zvezdama iz vreća za spavanje: "Every Kingdom" nije bio samo letnji album, on je bio leto.

Usledila je promena struje: prošle godine objavio je EP "Burgh Island" u kojem se more uzburkalo, nebo prekrili oblaci a Ben se bez straha uputio u dublje vode, oslanjajući se sve više i na električnu gitaru.

Konačno, evo toliko očekivanog 
"I forget where we were": album-jesen, prostran poput pogleda iz kolibe na visoravni na kojoj je odjek jedini glas sa kojim možeš da razgovaraš u oblačnom popodnevu, sunce se retko probije i otkriva vrhove već prekrivene snegom: a kada žice zapršte to je zaista kovitlac, kao u sedmominutnoj "End of Affair" - najboljoj pesmi koju je Ben do sada napisao i otpevao i čija vibracija me podseća da bi sada bilo sasvim prigodno da prestanem da kuckam u tastaturu i da se prepustim muzici, jer ono što srcu, glavi i stopalima rade pesme poput ove spomenute, ili "Small Things", "Time is Dancing" i "Conrad" nije za priču, već preslušavanje.

Vidimo se tamo, 
na visoravni.



.
(Alternativni streaming link, FasterLouder >>)
p.s. Fenomenalno srоčena recenzija sa S.Y.F.F.A.L-a >>)
.

Saturday 18 October 2014

Na ničijoj zemlji (moguća ljubavna priča)



Dok gleda u pravcu domovine na čijoj granici radi, pogledom traži vozilo u kojem ima više od troje putnika koje će uskoro izaći iz zemlje i nastaviti ka tuđoj granici.
I kada joj vozač vozila koje je izabrala preda sve pasoše, uredno ih otvari, prelista, skenira i ostavlja rasklopljenim.

Prvi,
drugi,
treći,
četvrti.

Dok gleda u pravcu države sa kojom se graniči blago se osmehne, trudeći se da oni iz vozila to ne primete.
I krišom, već uvežbanim pokretom ubacuje papirić sa porukom između stranica.

(Redni broj stranica među koje će ubaciti papirić je važan.)
Zatim i dalje otvorene pasoše, uredno složene, predaje vozaču, osmehne se i kaže:
"Hvala vam!"

Zna da vozač neće razdeliti pasoše po vozilu i da je sa druge strane granice njegova smena, i da on već čeka njenu poruku.

Naći će se nešto kasnije, u onom satu koji piše na levoj od stranica među koje je ubacila poruku: 
"Na ničijoj zemlji".

Saturday 11 October 2014

Aleksandrina izložba! "Pardon my low-res: remixed" (KC Grad, ponedeljak, 13. oktobar!)

Bilo je uživanje gledati sve te uramljene radove u našem malom stanu ovih dana.

Bilo je uživanje i gledati kako nastaju i postaju sve veći: putujući od ekrana gedžeta do laptopa na kojem su doživljavali transformacije pod Aleksandrinom rukom, da bi izabrani konačno završili na na platnima.

U ponedeljak, 13. oktobra u 20 časova biće i pred vašim očima, u velikoj galeriji KC Grad.

Od prošlogodišnje izložbe >> fotografija, kojom je pokazala da je moguće kreirati fenomenalne stvari priručnim gedžetima i raznim malim aparatima, Aleksandra je nastavila da istražuje nove mogućnosti.

Neka ovi radovi koje danas postavljam na blog ("ekskluzivno! prvi put pred očima javnosti!" :) posluže kao teaser. Jer - uživanje i prepuštanje lutanju slojevima koje je Aleksandra ovoga puta nanosila na njene low-res fotografije postaje potpuno kada se nađete pred ovim radovima postavljenim na zid, u punom sjaju i većem formatu.

Više o izložbi dostupno je na ovoj stranici >> 

Dobro došli! 

p.s. 
Ukoliko se ne vidimo na otvaranju - izložba će biti u KC Gradu do 19. oktobra.

Izložba je prodajnog karaktera. 
Požurite! :)
.

Erlend Øye: "Legao" [preslušavanje!]

Iako su se The Whitest Boy Alive razišli, te nema ni najave novog albuma Kings of Conveniece, Erlend Oye nije lenčario. Prošlog leta objavio je predivnu "La prima Estate" - prvu koju je ikada otpevao na italijanskom, a pre nekoliko dana objavio je novi album: "Legao" (na portugalskom slengu reč za stvari koje su "strava" i "cool"), prvobitno planiran za objavu još u maju, od čega je odustao svestan da bi ovaj album publici bolje legao na jesen.

Naravno da se ne bih bunio da se ovaj album pojavio i tada.
No, ova prijatna mešavina regea (koji, uzgred, svira njegova islandska ekipa), brazila, mediterana, soli, smilja i sunca zaista leži ovih dana - dok se dani skraćuju, toplije stvari izvlače iz ormana i jorgani uvlače u posteljinu.

Od pre nekoliko dana - "Legao" je dostupan za preslušavanje.

Zato klik na Play 
i vidimo se tamo, na obali, 
pod suncem.
.
UPDATE: Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015. 

"Legao" je dostupan i na Deezeru >>


..

Friday 3 October 2014

Sad bi Niče plakao (o knjigama i staroj hartiji)


Mrežom i dalje kruži navodna Čerčilova izjava iz dana kada se Britanija užurbano pripremala za odbranu od nemačke invazije. Desmond Morton, lični asistent tadašnjeg Premijera postavio je pitanje da li da prekine ulaganja države u kulturu i da preusmeri taj novac na odbranu države - na šta mu je Čerčil navodno odgovorio: 
"Naravno da ne. Za šta bismo se inače borili?"

* * * 

U godini u kojoj je Ministarstvo kulture Srbije proglasilo "Godinu knjige i jezika", pre svega četiri godine, našim medijima je prostrujala priča o kafiću čiji je enterijer obogaćen presečenim knjigama >>, koje tako naseckane nisu štrčale van dubine isuviše plitkih polica. O toj plitkoj ideji nije se previše raspravljalo: vandalski čin je već bio učinjen, lokal je bio vlasništvo nekoga kome taj čin upolovljavanja knjiga nije, očigledno, smetao - štaviše - tako naređane knjige pružale su privid kulturnog okruženja, forma je bila važnija od suštine, a nama je bilo preostalo da dotično mesto zaobilazimo, odnosno ne povećavamo profit vlasniku istog.

Za svega četiri godine ta vandalska ideja stigla je, konačno i do jedne od pretkomora srca državne kulturne politike - "Službenog glasnika" - ugledne izdavačke kuće u čijem katalogu su, pored ostalih i Niče, Šopenhauer, Hana Arent, Franc Kafka, Pol Sezan, Slobodan Šijan, Svetislav Basara, kao i (po svemu sudeći svi) prevodi Jovice Aćina. Vršilac dužnosti direktora ove institucije, mračni tip kojem ime ne pominjem zato što je, zapravo, nevažan (iako nije isključeno da su baš ovi autori na spisku zato što nisu po njegovom ukusu) - objavio je da će knjige gorenavedenih i mnogih drugih autora biti ponuđene na prodaju po ceni stare hartije - što prema računici jednog medija znači da za 200 dinara možete otkupiti 200 knjiga - i što ukazuje na njihovu potencijalu sudbinu - odnosno konačno uništenje.

Iz analize tekstova koji obrađuju ovu temu ne može se zaključiti previše dobrog: od zaklanjanja iza "evropskih procedura" (ovoga puta je zgodno pozivati se na iste), do nedorečenih objašnjenja na temu isteka autorskih, vremenskih i drugih prava, koja se podmeću kao izgovori za ovaj čin, sve do prebacivanja odgovornosti na državu koja, eto, naplaćuje porez na knjige koje bi Glasnik inače drage volje, velikodušno poklonio bibliotekama, školama i drugim institucijama.

Imam snage da pretpostavim da izbor autora i naslova nije lični izbor v.d. direktora "Službenog glasnika".

No, u tom slučaju nemam snage da svarim preostale moguće odgovore. 
Ili je u pitanju suštinska nezainteresovanost, koja ne bi trebalo da bude odlika osobe na toj funkciji i koja je odavno mogla da učini da se, na primer, porez na knjige koje su poklon ukine; ili potpuno nerazumevanje šta je knjiga; ili je ovo izvorni varvarizam. 

(Opciju bahatog cenzoraja ostavljam po strani, iako ne mogu a da se ne setim pasusa iz "Povijesti čitanja" Alberta Mangela - "Kao što su diktatori stoljećima znali, najlakše je vladati nepismenom gomilom. Budući da se umijeće čitanja, kad se jednom postigne, ne može opozvati, drugi je najbolji način ograničiti njegov doseg. Stoga su knjige, kao nijedan ljudski izum, bile prokletstvo diktatorskih režima.")

I kako bi svaka temeljnija analiza ideje da se knjige liferuju u staru hartiju i tako izbrišu samo uvećala stepen ozlojeđenosti sistemom koji, pored ostalog, oporezuje knjige koje se poklanjaju - neću se baviti analizom, već prostim pitanjem - šta možemo učiniti? 

Kojim i kakvim dobrim delom zaustaviti varvare?

Možda se odgovor nalazi u pravom Čerčilovom odgovoru iz dana pre nemačke invazije na Britaniju (onaj gore navedeni - "Zašto se onda borimo" je urbana legenda).
Direktor Nacionalne galerije Kenet Klark predložio da se dragocena dela iz galerije prebace iz Londona u Kanadu.
Čerčil se okrenuo ka njemu i odgovorio: 
"Ne! Sklonite ih. U pećine i na tavane. 
Nijedna ne sme da napusti Englesku. 
Mi ćemo pobediti."

Šta nas tačno sprečava da za početak - ti, ja, mi, zajedno - otkupimo te knjige kada budu ponuđene za otpis i podelimo ih tamo gde verujemo da su potrebne.
Aukcija će, valjda, biti javna?

Dve stotine dinara za dve stotine knjiga?

Niče nikada nije bio na nižoj ceni u Srbiji.

To je ujedno i sjajna prilika da za male pare i on i svi drugi autori planirani za reciklažu i pretvaranje u neku žutu štampu ili neku sličnu gadost dođu neoštećeni do glava koje će čitati, učiti i na kraju razumeti da "varvari nisu nikakvo rešenje", kako bi rekao pokojni profesor Vava Hristić.

Ili nam nije stalo?

* * *

(Ukoliko tekst deluje rastrzano i kao da je "u rezancima", oprostite.
Zamišljanje te scene - u kojoj na tlu jedva pismene države, na kraju 2014. godine državna ustanova knjige šalje na pretvaranje istih u rezance remeti tok misli i izaziva mučninu.)
.