Friday 26 January 2018

RTS: "Kulturni centar" (bio sam na televizoru!)

Od drugog do negde osmog minuta emisije pričamo o odnosu umetnosti i oglašavanja, ali naravno da bi trebalo da odgledate celu emisiju ;)




Tuesday 23 January 2018

David Bowie - "Station to Station" (na godišnjicu)


Mnogo godina kasnije Dejvid Bouvi je, sedeći na barskoj stolici pred publikom VH1, u neobaveznom duksu i neuredne kose izrekao
"To su bile najmračnije godine mog života. Bavio sam se pitanjima da li mrtve zanima šta rade živi i mogu li da promenim kanal na televizoru snagom uma, bez korišćenja daljinskog. Znao sam da sam u Los Anđelesu zato što sam čitao o tome u novinama". Iscrpljen: 'dijetom' zasnovanoj na kokainu, biberu i mleku; snimanjem filma "Čovek koji je pao na zemlju" i boravkom u gradu 'koji bi trebalo zbrisati sa lica zemlje', praćen muzičarima koji ni danas ne znaju kako su neke pesme uopšte snimljene i da li su sve pesme ostale na albumu - Bouvi je snimio album koji je za njega bio "molba za povratak u Evropu."

Svaka od pesama sa "Station to Station" je idealan predložak za roman ili film, svaka prepuna putokaza za istraživače, ne samo Bouvijevog života, već tokova evropske i američke kulture (Soul-Kraftwerk-Elvis-Bog-Nikolas Reg...)

Iako poslednjih godina sve više cenim i volim "Word on a Wing", večeras idemo sve do poslednje pesme na albumu.
U nastanak pesme "Wild is the Wind" umešane su - direktno i indirektno - Sovjetska revolucija, Pasternak, Prokofjev, Dambo, Frenk Kapra, Džoni Matis koji je pevao originalnu verziju pesme u vestern-filmu, Nina Simon i njena verzija iz 1966... čak i Frenk Sinatra kojem je Dejvid puštao snimak ove pesme u studiju, ponosan na to što je konačno uspeo da jednu pesmu otpeva "kako je želeo". Izučavanje biografija Dimitrija Tiomkina i Neda Vašingtona, autora muzike i teksta za pesmu otkriće ti neverovatnu galeriju likova i događaja.
Još mnogo godina kasnije od početka ove priče, Bouvi je nastupio na Black Ball dobrotvornoj večeri, održanoj 2006. godine. Pevao je tri pesme. "Wild is the Wind" bila je pretposlednja pesma koju je ikada izveo pred publikom.
Album "Station to Station", audio zapis sa jednog od najvažnijih raskršća njegove karijere objavljen je na današnji dan pre 42 godine.

I danas zvuči veličanstveno.




Sunday 21 January 2018

"Prozor u daleki svet" (o televiziji, pisano za novi broj časopisa "Talas")

Ukoliko imate dovoljno brzu letilicu opremljenu moćnim teleskopom i ukoliko putujete brže od svetlosti, mogli biste da vidite sve što se ikada dogodilo na zemlji, uključujući i ovaj program - izgovarao je jedan od voditelja 'Nedeljnog zabavnika' tog prepodneva. Ovog nedeljnog jutra, trideset i pet godina kasnije, pitam se kao i tada - u kom pravcu bih prvo okrenuo taj moćni teleskop, šta bih prvo gledao, toliko mi ta pričica iz dečijeg programa raspaljuje maštu i dalje.

Iz tog vremena i sati provedenih ispred TV ekrana pamtim dijaloge i način kadriranja mnogih crtanih filmova, dečijih serija, filmova koji su emitovani u terminima 'letnjeg' i 'zimskog bioskopa'; kadrove iz 'intermeca' između emisija, kadrove špica i najava programa; skečeve 'Sedmorice mladih' i njihove obrade pesama Harija Belafontea; Manceov gol Zvezdi za 3:1 koji sam gledao u vikendici kroz muljavi sneg tv-ekrana čija je antena imala i 'pojačivač' ali to nije bilo dovoljno pa smo na antenu dodali i metalnu rešetku iz kuhinje ne bi li kvalitet slike bio nešto bolji; sećam se emisija Karla Segana iz serijala 'Kosmos' zbog koje sam poželeo da budem barem astrofizičar ako ne i astronaut; Davora Gobca kao specijalnog gosta emisije 'U dobrom društvu' koja se emitovala nedeljom prepodne iz Zagreba i šašave pesmice 'Ja imam pet iz fizike i pet iz matematike...'; pamtim prvi nastup Plavog orkestra u zagrebačkoj 'Stereoviziji' u proleće 1985. i užas koji sam osetio slušajući njihov prvi hit; pamtim prvo gledanje 'Union of the Snake' Duran Duran koji su tada imali najskuplje spotove na svetu a koji su emitovani jednom mesečno u okviru emisije 'Kva-kva top' Televizije Skoplje i zbog kojih sam poželeo da imam bend; pamtim višednevnu raspravu nakon poslednje epizode 'Blejkove sedmorke' o tome da li se u jednom kadru vidi da iz broda izleću spasilačke kapsule ili ne; strah koji mi nije dao da spavam tri noći zaredom nakon emitovanja filma 'Omega Man' i koji je mnogo 'strašniji' od rimejka pod imenom 'I Am The Legend'; Ramba Amadeusa koji prekida nastup Bebi Dol usred živog prenosa 1992. na TV Beograd ljut zbog toga što njegov nastup neće biti prenošen "... a ja moram da kažem da mi sviramo dok padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko telo. Jebem vam mater!" Tu je i Rebeka De Ruvo u okviru 'Most Wanted' na MTV-u koji je novoosnovani 3K početkom devedesetih emitovao do podneva svakog dana, o radosti kada pusti novi R.E.M ili Happy Mondays onako plava i nasmejana. Sećam se i Dina Dvornika, još uvek ne previše poznatog kako anketira prolaznike po Knez Mihajlovog pitanjem: 'A jeste li čuli za onu budalu Dina, je' to ludo i glupo što on radi, zar ne?' a prolaznici klimaju glavom, nije Dina još uvek bilo toliko na ekranu televizije da bi ga prepoznali. 


Svaka od tih stvari nas je formirala. Naš smisao za humor oblikovan je desetinama crtanih filmova – nadrealističnim fazonima iz crtaća koje je potpisivao Čak Džouns, oblikovan tonom kojim se La Linea bunio protiv sveta oko sebe i atmosferom Gustava. Naše poimanje sveta se menjalo gledanjem Live Aid-a, prvog događaja koji je povezao planetu i najavljivao kako će izgledati budućnost, tad smo shvatili koliko još ima klinaca i ljudi koji vrište uz iste pesme kao i mi. Naš odnos prema 'društvenom uređenju' menjao se uz gorke ali komične filmove koji su stizali 'iz istočnog bloka'. Naše mišljenje o 'merama vlade' oblikovao se kroz psovke ukućana dok smo slušali izgovore o nestašicama struje, žileta, kafe ili banana. Naš odnos prema hrabrosti definisao je taj Rambov upad na scenu usred festivala. Odnos prema slavi oblikovale su emisije Dragana Babića, od kojeg smo učili 'kako se govori' i razgovara sa tipovima poput Bergmana i Hjustona i shvatali koliko još imamo da učimo da bismo bili tako opušteni pred kamerama poput njega, jer on je znao sve. A smuvao je i Liv Ulman.

Da li je sve što pamtim sa ta dva, odnosno kasnije tri kanala bilo kvalitetnije i pametnije od onoga što se danas emituje na desetinama dostupnih TV kanala? Diskusija o tome lako bi se pretvorila u puko teoretisanje, a svi odgovori na ta pitanja zapravo su jednostavni. Promena je bila iznenadna. Odjednom, dobili smo slobodu da gledamo sadržaje 'na odloženo', odnosno snimamo program na VHS trake. Odjednom su se na TV ekranu pojavili tipovi koji nikada nisu razumeli Pajtonovce niti znaju ko je Liv Ulman ali su dobili slobodu da lupetaju i prave ozbiljnu štetu, računajući na to koliko je televizija uticajan medij i koliko joj ljudi veruju. Odjednom je tehnologija omogućila svakome da emituje TV program. Bilo je tu i zabavnih momenata: jedno vreme je u novobeogradskim blokovima postojala piratska stanica koja je emitovala filmove sa kaseta iz video kluba. Onda neko iz kraja izađe na prozor pet minuta nakon početka 'Terminatora 2' i drekne: 'Majstore, možeš da pustiš od početka, bio sam u klonji!' A emiter premota film na početak i pusti kairon preko slike: "Film premotavamo na početak zato što je komšija bio u klonji.' Sve se promenilo neverovatno brzo.



Naš odnos prema televizijskom programu promenio se pojavom VHS rikordera početkom osamdesetih godina. Odjednom se dogodilo nešto važno: više nisi otkazivao basket u školskom dvorištu nedeljom popodne zato što si čuo da će u 'Nedeljnom popodnevu' pustiti jedan Bouvijev spot. Filmovi koji su emitovani u okviru 'Kino Oka' mogli su biti pogledani i kasnije, zato što ih je neko snimio, a izbor filmova koje možeš da gledaš odjednom se mnogostruko uvećao otvaranjem prvih video-klubova u kojima je zaista bilo svega, samo je valjalo imati drugara koji ima VHS i kojem roditelji nisu često kod kuće. Izbor filmova na još uvek dva postojeća TV kanala je nekako postao 'manje važan': odjednom si mogao da iz video kluba uzmeš mrljave kopije čitavog 'Letećeg cirkusa Montija Pajtona' koji je do tada tek jednom emitovan na našim televizijama i to u okviru programa TV Sarajevo; stizale su u video klubove trake sa presnimljenim presnimcima 'The Hunger', 'Sid and Nancy', 'Paris, Texas', počeli smo da otkrivamo da je svet mnogo veći nego što su dva kanala obećavala, i mogli smo u tome da uživamo bez obzira na 'najavu programa'.

Druga stvar koja je još više promenila naš odnos prema televiziji bila je ujedno i dramatičnija. Negde pred kraj osamdesetih generaciju dosadnih, identično obučenih i istim frazama naoružanih političara odmenila je nova generacija, čije reči i dela više nisu bili samo 'zaključci sa sednice' (a ti zaključci, vremenom smo naučili, nisu menjali ništa u našim životima), već su se u rečnik umešale neke teške reči koje pompezno zvuče. Neverovatnom brzinom i preko svakog očekivanja stigli smo do 'Dodatka Dnevnika' koji je trajao duže od Dnevnika; do nastupa 'Pokreta za skretanje toka reke Save i njeno vraćanje Hrvatima i Slovencima'; izveštaja 'sa terena' i priče o srpskom oklopnom vozu koji se kretao i van šina, a reči 'narod', 'ognjište' i 'istorija' postale su deo kolopleta koji se nije mogao slušati. Negde u to vreme smo se televizijski program i ja razišli, a ja sam u vokmenu sve češće slušao onaj stih Gang of Four koji je Dragoslav Andrić tako genijalno preveo: "Kako da pijem čaj s tolikom krvlju što teče iz televizora..." (pesma '5.45', sa albuma 'Entertainment'). I kako je vreme odmicalo, tako su realnost sa TV ekrana i ono što sam video oko sebe bili sve više različiti, do tačke neprepoznavanja. Zbog onoga u šta sam verovao i šta sam radio na protestima ubrzo sam postao deo 'sila mraka i bezumlja', 'plaćenika zapada', 'razularene gomile koja ugrožava temelje našeg suvereniteta i integriteta'. Slušajući tu rečenicu uvek sam dodavao svađajući se sa ekranom – '... i teta, gospođo, i teta!'

Količina đubreta koja je tekla sa ekrana bila je takva da ni onom super-brzom letilicom i super-moćnim teleskopom sa početka ove priče ne bi bilo moguće videti ono retko što je bilo dobro i tokom devedesetih, slika bi bila šuštava, mutna i lošeg tona.

Trideset i pet godina kasnije, iako posedujemo televizor čiji je ekran, računao sam, po dijagonali sedam puta veći od onog prvog crno belog televizora koji smo nekada posedovali, dok je broj kanala tačno šezdeset puta veći - u našem malom stanu ponovo se najčešće gledaju dva kanala. Na jednom se smenjuju takozvane 'naučno-popularne emisije', među kojima i nova verzija 'Kosmosa' sa Nil Degras Tajsonom, na drugom oko deset uveče gledam South Park, čije epizode takođe znam napamet, ali mi i dalje pomažu da razumem svet, kao nekada La Linea, Gustav ili A je to, i to mi je dovoljno. Sve ostalo mi je dostupno preko mreže.

Ali se ne zavaravam da je televizija manje važna nego pre trideset i pet godina. Ko ne veruje statistikama i brojevima koji govore o gledanosti - a i oni potvrđuju koliko je televizija i dalje važna - neka otvori, na primer, Twitter tokom intervjua političara ili prenosa utakmica.

Televizija je, bez obzira na sve i dalje 'najvažnije sredstvo informisanja' na ovim prostorima a onome što bude izgovoreno ili pokazano pred kamerama i dalje se, tužno je, veruje bez pogovora. Neki drugi mali ljudi su u televizoru preuzeli vlast i bespoštedno koriste našu slabost prema pokretnim slikama i 'prozoru u svet', a meni najbolji deo programa državnih kanala odavno su postali snimci starih emisija poput onih koje su donedavno emitovane u ukinutom "Trezoru". Gledam u te snimke starih emisija – i voleo bih da znam gde je je iz kutije pobegla Rebeka De Ruvo i da li je neko sačuvao snimke svih emisija Dragana Babića, da proverim koliko toga i dalje ne znam.

*

Pisano za novi broj časopisa "Talas".
Više o časopisu i tome kako do njega doći i kako mu pomoći da stigne što dalje
dostupno je ovde >

Friday 19 January 2018

Noćurak te vodi na Pangeu :: Fantastic Voyage, #5

Fotografija sa http://www.bellerbyandco.com (Globemakers)

Prošlo je godinu dana od poslednjeg putovanja na kojem smo istraživali čudne zvuke i muzike, kontinente i sinkope, glasove ptica i načine pevanja - a večeras imam pred sobom potpuno novu mapu sveta, na kojoj su kontinenti spojeni na nov način: nova Pangea koju želim da ti pokažem što pre.
Uskoro će se pojaviti album sa do sada potpuno nepoznatim snimcima Mitra Subotića Sube koje je stvarao u Brazilu 1995. godine a čije delove večeras premijerno slušamo zahvaljujući Vladimiru Ivkoviću i izdavačkoj kući Offen Music uz čiju dozvolu večeras delim sa tobom ovo blago.
Pored Sube na ovom Fantastičnom putovanju Pangeom biće još muzike koja je preletala žanrovske i prostorne granice: 

Vlada Divljan i Kiril Džajkovski, 
Hector Zazou, 
Jah Wobble, 
African Head Charge, 
Brian Eno & David Byrne, 
Dayme Arocena, 
Susso, 
Muslimgaze, 
Mop Mop, 
Nicola Cruz, 
Bill Laswell, 
Four Tet i drugi.

Večeras ću kao kapetan leta malo pričati, moj posao je da te vozim do kraja puta.
Ukoliko put ima kraj.





Sunday 14 January 2018

"Put u budućnost" ili o drugačijem vodiču kroz istoriju umetnosti (RTS)

Iznenađujuće! U društvu koje se gotovo jednoglavo slaže da je najzdraviji položaj glave onaj koji nam omogućava da gledamo iza sebe a ne napred i koje voli da putuje kroz život okrenuvši leđa kočijašu - jedan serijal posvećen važnom segmentu istorije tog društva prolazi gotovo neopaženo. Pišem o serijalu "Put u budućnost (u potrazi za razlogom slike)" čija se prva sezona emitovala od oktobra na Radio Televiziji Srbije a koja se bavi istorijom umetnosti Jugoslavije odnosno Srbije od 1945.  do sedamdesetih godina XX veka.

Mogao bih da se zavitlavam tvrdnjom da je problem u naslovu i da bi verovatno bila gledanija i poznatija da je nazvana "Naša slavna umetnost druge polovine XX veka" ili tako nekako no siguran sam da to ne bi bilo rešenje problema niti bi takav naslov odgovarao sadržaju. Epizode serijala su od oktobra postavljane na YouTube kanal RTS. Najgledanija epizoda (prva) do sada je stigla do pet hiljada gledalaca. Uveren da broj pregleda na servisu koji ovde prevashodno služi za gledanje klipova sa mačkama, starleta i generalno onih koji tvrde da je kultura dosadna nije relevatno merilo popularnosti i uticaja -  u proteklih dvadesetak dana propitivao sam prijatelje za koje znam da su zainteresovani za ov
akve sadržaje da li znaju za postojanje serijala. Od dvadesetak - petoro je potvrdilo da je čulo a troje da su na televiziji pogledali barem jednu epizodu. 
Kakve je termine emitovanja ovaj serijal dobijao u TV šemi, rezultat zapravo nije toliko loš, ali bi mogao biti bolji.
Zato što su sve epizode 
prve sezone (13 x tridesetak minuta) sada dostupne i na mreži - skrećem pažnju na nju, vredna je vašeg vremena i pažnje.



Dakle, ram za sliku serijala "Put u budućnost" čine priče koje su uglavnom posvećene likovnoj i primenjenoj umetnosti u Jugoslaviji, odnosno Srbiji. No, kako je te priče nemoguće pričati ili razumeti bez davanja konteksta vremena i prostora u kojem su se odvijale - prilozi za priču o političkoj i društvenoj stvarnosti, odnosno muzici, filmu, pozorištu, medijima i ekonomiji čini da ovaj serijal sa lakoćom prerasta u kvalitetan podsetnik na ono čime bismo mogli da se ponosimo. 

Autora serijala (i ključnog naratora/vodiča) Borisa Miljkovića (u seriji potpisan kao "Poznavalac prilika") prate Istoričar umetnosti (Oliver Tomić), Gospođica Trivija (Milica Sužnjević) i Mister No koji zajedno, tečno, jasno, bez gubljenja vremena i zbunjivanja vode publiku putem ka budućnosti baveći se zaboravljenim a važnim fazama iz istorije umetnosti Jugoslavije, odnosno temama koje su neki drugi 'sentimentalni serijali' poput "Robne kuće" izostavljali ili pominjali u drugačijem kontekstu (što je razumljivo - njihovi ciljevi i želje bili su drugačije vrste.)



Ovaj serijal se razlikuje od dometa na koje smo naviknuti od produkcije RTS po načinu izvedbe odnosno vođenju priče i produkciji, odnosno načinu snimanja kojim dominiraju "priručna sredstva" za snimanja 'iz ruke' poput digitalnih foto-aparata i iPhonea, koji uz atraktivnu a nenametljivu art-direkciju, blagu post-produkciju i montažu odmiču serijal od uobičajenih statičnih kadrova i daju joj, uz odličan dizajn zvuka modernu dinamiku. Na takav način producirana, a snimana u Parizu, Londonu, Veneciji, Seulu i mnogim lokacijama po Beogradu, izgrađena oko maštovite ideje priče kao mape podzemne železnice koja nas vozi kroz prostor i vreme, svaka od trinaest epizoda nema praznog hoda niti nepotrebnih informacija. 
Pored 3+1 glavnih junaka u serijalu učestvuju i Slobodan Šijan, Dušan Otašević, Petar Omčikus, Vladimir Veličković, Radina Vučetić, Ana Martinoli, Žikica Simić, Miloš Krečković, Aleksandar S. Janković, Ivana Simeonović Ćelić i drugi. Dodatni sloj premaza slici daje arhivski materijal koji je tu da kontekst bude još jasniji a neki zaboravljeni junaci izgradnje budućnosti ponovo osvetljeni, poput Olge Jančić, Olge Jevrić, Branka Vučićevića (dvanaesta epizoda), 'Zadarske grupe', 'Šestorice', svih članova 'Medijale' i drugih.

Tu je i Ilija Dimić, letač! :)

U gotovo svim epizodama serijala važna je reč "pobuna" i to nije nevažno.

Bez obzira na sve korisno i poučno - "Put u budućnost" ne bi trebalo posmatrati kao udžbenik već svojevrstan zbir putokaza od kojih bi putovanje tek trebalo da počne a koji formom i izvedbom dokazuje da predstavljanje umetnosti moguće spakovati u drugačiji TV format.



Nakon gledanja serijala nećete biti istoričar umetnosti ili potpuni znalac scene, kao što ni naša generacija to nije postala zahvaljujući reprizama emisija Lazara Trifunovića u okviru školskog i sličnih programa početkom osamdesetih godina. Ali zahvaljujući "Putu u budućnost" stvara se podloga za taj put, odnosno postaje jasnije odakle je taj put krenuo, gde su bile slepe ulice i koje raskrsnice je važno proći da bi se moglo ići napred. Zato je važno proći ovim putem. Pola sata po pola sata. Prošlost će biti jasnija, napunićemo torbe stvarima koje bi vredelo imati uz sebe, ima hrane za glavu zahvaljujući kojoj ćemo kroz ovakvu sadašnjost valjda stići do budućnosti sa manje rana na tabanima i više osmeha na licu, te u znanju da i naš javni servis ume da napravi pošten TV program. 

Boris Miljković na kraju serijala najavljuje drugu sezonu serijala koji će se baviti periodom od 1970. do 2000. godine i ja se radujem ukoliko će moja pretplata biti uložena u ovaj projekat. 

Evo prve epizode. Svih trinaest u nizu očekuju te ovde >>




Sunday 7 January 2018

Barselona

Volim dan koji počinje zvukom rulanja točkića kofera po betonu.
Rulaju jednim aerodromom, zatim Ataturkom i onda Trgom Katalunja na koji se iskrcavamo u prijatnoj novogodišnjoj večeri, rulaju kroz La Ramblu i dok se probijamo kroz gužvu shvatamo da je Paseo Del Prado u Havani sestra bliznakinja ove ulice, nekome je Barselona baš nedostajala dok je projektovao Havanu, daleko od kuće.

Uličica kojom prolazimo do hotela otkriva barem tri bara iz tri epohe i sa tri kontinenta. I ti stalni sudari kontinenata, mora, visoke umetnosti i uličnih preprodavaca drangulija će se sudarati pred našim očima i ušima i u narednih pet dana. 

Hotel Chic&Basic je više Chic nego Basic, ali će se pokazati da je krevet fantastično udoban a doručak taman kakav je potreban da se svakog dana ispešači mnogo kilometara.


Ostavljamo kofere i idemo u noć, gladni.

- Šta je ovo? 
- Zapečen hleb sa paradajzom i začinima.
- A ovo?
- Trebalo bi da probate. 
Probamo.
Dobro!


*
Odjeku vatrometa se u ponoć priključuju i sirene brodova u svim raspoloživim tonalitetima.
Zov galebova nas ujutro podseća da smo na nekoliko stotina metara od mora, kad to već ne čine vetar, arhitektura i mirisi. Barselona kao da je nezainteresovana za to što je kraj mora.


Grad je prvog januara ujutro potpuno pust, mi jurimo ka Parku u brdima.
Arturo, izuzetno prijatan vodič kroz park Guelj izgovara najvažniju rečenicu: "Remember, all you see here is a failure. Gaudi had bigger plans. But, what a failure this is!"
Ulični svirač kraj staze svira koru i peva kao zmaj. 
Vetar je jak, ali je sunce jače.

*

Mapa na telefonu ne otkriva da je Miroov muzej na brdu do kojeg uspon nije lak. 
Ipak, to postaje nevažno kada se uđe. 
Još uvek je prepodne, gužve počinju kasnije, na podu ispred jedne od najvećih slika u muzeju devojčica uči da crta.

(Miro je u 67. godini zapisao "Verujem da ću na kraju života ponovo uspeti da ovladam svim veštinama koje sam imao u detinjstvu.")



Narodni muzej Katalonije nam ne otkriva što nas je najviše zanimalo (rekonstrukcija tog dela muzeja je u toku), no pruža prostor i za neozbiljnosti, sram me bilo.

Pikasov muzej je vredan posete ali nije obavezan. Isto važi i za fondaciju Tapiesa u kojoj je trenutna izložba dramatičnija i snažnija od njegovih instalacija u donjem nivou muzeja.

*

Nakon mnogo pisama i nešto razmenjenih knjiga prvi susret sa Mešom >>, njegovom Blankom i decom izgleda poput ručka sa najdražim delom familije koji dugo nismo videli.
Uživamo u priči, vreme teče prebrzo.

Hrana na Barseloneti je izvrsna (restoran >>), 
bosonogi klinci skaču po peščanoj plaži, 
život ume da bude lep.


Iako nas zbog vetra neće pustiti da se popnemo na jednu od kula Sagrade Familije, prvi minuti provedeni pod svodovima crkve mi ljuljaju temelje. 
Neću pisati više o ovom mestu zato što ne umem, ali ukoliko se u Barseloni nađeš na jedan dan, ovo je mesto hodočašća. 



To, pak, ne važi za Casa Battlo u kojoj je gužva prevelika da bi se uživalo, ali je zato poslednje mesto kojem posvećujemo vreme neverovatno pusto: u Casi Milla, odnosno Padreri ostajemo duže no što smo planirali, ne samo na krovu.
Sunce silazi, daje boju stanovima u zgradi kroz koje se može proći,
vreme konačno stoji.




Lagao sam na početku: ne volim zvuk rulanja točkića kofera u ranom jutru - kada se kotrljaju u pravcu Beograda.

Još jedan dan bi dobro došao za  plažu, još hodanja uz vodu, kolače i kafu u gotskoj četvrti, možda bi se i vetar smirio a vrata kula Sagrade Familije otvorila.


Kažu da će je završiti do 2026, na stogodišnjicu Gaudijeve smrti.

Sledeći put.

*

Možda korisne informacije:

Iako zvuči čudno, let preko Istanbula nije loša ideja ukoliko se odlučiš za odlazak u poslednji čas: čeka se manje nego u na primer Frankfurtu ili Parizu, a letovi su vezani tako da prtljag ide svojim putem sve do krajnje destinacije. Postoje i opcije preko Rima i Ciriha ali sa užasno kratkim vremenom za presedanja. Uzgred, ukoliko karata nema na Skyscanneru ili eDreams to ne znači da ih nema na drugim servisima (aviokarta.rs, danubeogradu.rs)
Od aerodroma do grada postoje autobusi koji kreću na svakih 5-10 minuta (Aerobus, sa oba terminala) i staju na nekoliko mesta u gradu, poslednja stanica je Trg Katalunja, karta je 5.90EUR. Ukoliko se autobusom vraćaš od grada ka aerodromu - proveri na koji terminal vozi.

Sve propusnice je zgodno bukirati on-line (Preko Tiqets >>, na primer), naročito za Sagradu i Park Guell. Ukoliko uplata neće da prođe (dešava se), šalji mejl i zamoli da ti ostave karte za vreme koje ti odgovara bez uplate, sve bude ok.

Barcelona Museum Pass je zgodna stvar: obezbeđuje ulaz u šest muzeja (Pikasov, Tapiesov, Miroov, Museu Nacional D'Art De Catalunya, CCCB, Macba) za 30EUR, što postaje isplativo ukoliko posećuješ više od dva. 'Pasoš' obezbeđuje i 'skip the line', važi godinu dana i može se kupiti u bilo kojem od navedenih muzeja ili na Turističkom info-pultu na aerodromu, odnosno u podzemnom prolazu ispod Trga Katalunja.

Ponesi patike, mnogo udobne, najudobnije patike na svetu!
Hodanje kroz grad je veća uživancija od vožnje metroom ili taksijem (nije preskup), ali se lako prebaci 12-15 kilometara dnevno.


Aplikacija "Here" radi bez greške.

Gotska četvrt, odnosno potez oko La Ramble je sasvim dobra ideja ukoliko je plan da se pešači. Koga zanima numerički kod za popust (-15%) u hotelu Chic&Basic >>, neka javi.

p.s. Još fotografija je dostupno kod Aleksandre >>