Ako bih zumirao zumirao i još zumirao telo srce tkivo vlakna i onda još malo bliže otkrio bih kako mi krvna zrnca i dalje plešu u ovom ritmu. Ureže ti se svaki udarac u srce, zauvek.
„What d'you say When your heart's in pieces?”
*
Jedan od najdražih albuma svih vremena objavljen je na današnji dan, 1981.
Lori Anderson mi je oduvek delovala kao vesnik
budućnosti.
U početku nisam znao odakle ta impresija dolazi.
Da li je to zbog avangardnih fotografija na kojima svetlo
izbija IZA njenih zuba i osmeha? (da, Lori je imala sijalicu-u-ustima) Ili me zaludeo modifikovani zvuk violine koju je
svirala? Kostim i frizura? Ili je oduvek u pitanju bila boja njenog glasa?
Za razliku od drugih glasova koje sam voleo i koji su imali ’raspon’ od tri ili
četiri oktave - glas Lori Anderson zahteva drugačiji referentni sistem. Lori priča
glasom u rasponu od zabrinutosti, ironije i blage podrugljivosti - sve do saosećanja,
nežnosti i utehe.
Mali je broj takvih
vodiča kroz ono što jeste i ono što dolazi.
Zbog svega toga mi je s godinama postajala sve važnija.
Budućnost iz njenih priča nije obećavala da će biti idealna, nasuprot. Lori na prvom snimku prvog
albuma jasno kaže „...Put your hands over your eyes / Jump out of the
plane / There is no pilot / You are not alone” >>. Ali, i bez obzira na njenu
upitanost nad onim što dolazi – imao
sam utisak da dolazi vreme u kojem ćemo dobijati odgovore na postavljena
pitanja, imati prostor za eksperimentisanje, preinačenja, delanje, fotkanje sa
sijalicama u ustima, sviranje instrumenata koje ćemo tek izmisliti, poigravati
se svetlom, značenjima, pokretima tela, da će biti prostora za pružanje otpora.
Kad ono,
stvarno nema pilota.
Zanimljivo – Lori Anderson je do sada dva puta nastupila u Beogradu. Prvi put u
decembru 1990, u vreme kada je budućnost još uvek koliko-toliko nešto kao ’obećavala’.
Drugi put u leto 2006. godine, vreme kada je budućnost još uvek imala drugu šansu.
Ž
Treći put je mogao da bude preksinoć, ili večeras – ali Beograd više nije na
mapi njenih nastupa. Lori je sinoć nastupila u Zagrebu, tačno na
četrdesetogodišnjicu od objavljivanja njenog genijalnog koncertnog filma „Home
of the Brave“.
"Language is a virus" - najslušljiviju stvar sa albuma sam prvi put čuo na Studiju B, kod Slobe Konjovića. U to vreme, naravno, nisam znao ništa o budućnosti; da je naslov pesme ideja Vilijama
Barouza koji se bavio temom jezika-virusa kojim smo zaraženi i koji nas nagoni
da neprekidno govorimo, govorimo, govorimo i tako zatrpavamo neophodnu tišinu.
Nešto kasnije sam konačno ’video’ tu pesmu sa nekvalitetnog VHS presnimka emitovanog na televizoru u prostoru koji se
nalazio u Nušićevoj i zvao (valjda) ’Drugi Novi Klub’. Lišen znanja i potpuno
rasterećen od razumevanja referenci, bio sam zadivljen onim što gledam (kakve ideje!) i čujem
na tom snimku njenog koncerta (kakva muzika!) I dalje sam zadivljen - sada i slojevima koje sam tokom godina otkrio
ispod površine.
„Home
of the Brave“ je objavljen pre tačno četrdeset godina. Budućnost više ništa ne obećava. Lori je bila u pravu što je često zvučala zabrinuto. Nema pilota, svi smo zaraženi virusom, svi viču „Look at me! Look at me!“, kao
u pesmi.
Ali, to ne znači da bi trebalo da prestanemo da je propitujemo i tražimo
odgovore.
Lori to i dalje čini.