Saturday 20 September 2014

Rovinj, u suton

Dan je počeo pljuskom, što nije osujetilo moj plan - rano ustajanje i lunjanje po ulicama još uvek uspavanog grada, ali kiša je rasterala mačke sa svakog dovratka na kojem su me već tradicionalno dočekivale, vlasnici prodavnica su odložili otvaranje izloga punih fotogeničnih andrmolja a kolori su zgasnuli i nikako nisu hteli da uđu u objektiv kako sam želeo.

Kada je kiša konačno stala, nešto utehe donelo je i dalje toplo more i upijanje poslednjih tragova topline stena kraj opustele plaže.

No jutros obogaćena kišnim kadrovima, kolekcija fotografija grada u kojem sam već treći put i koji i dalje smatram idealnim mestom za kraj i dalje je manjkala za par kadrova onih kitchy sumraka, kao sa razglednica - sve do večeras, kada smo se na konačno sreli sunce, Rovinj i ja u suton, i srcu se čula nepoznata muzika, kako bi rekao Tišma.

(slike se uvećavaju na klik)






Friday 19 September 2014

"39 pesama" u KC Gradu: utorak, 23. septembar

Iako je knjiga objavljena pre više od godinu dana, već je putovala u svim pravcima, te dobacila i do Jokohame, San Franciska, Londona i Kaira - "39 pesama" do sada nije imala pravu promociju - od one vrste na kojoj autor, tj. ja odgovaram na pitanja domaćina književne večeri, onda čitam izabrane pasuse iz priča, a kraj mene je i neko "o knjizi lepo misli", 
red muzike, 
red druženja 
i sve šta već ide uz to.

Zato ćemo je napraviti 23. septembra u KC Gradu >>, od 20 časova.

Domaćin večeri će biti Bojan Marjanović >>, urednik programa Gradska knjižnica, a specijalni gost biće stariji kolega pisac i stari drugar Borivoje Petković >>, sa čijih vinila sam neke od 39 pesama prvi put i čuo.

Nakon priče - počinje muzika.
Nećemo slušati samo tih 39 pesama :)

Vidimo se u KC Gradu! 

Sunday 14 September 2014

Treća četvrtina 2014. [preslušavanje najboljih pesama]

Ovo nedeljno, jesenje prepodne je sasvim adekvatna prilika za preslušavanje najboljih pesama treće četvrtine godine, onoga što ostaje da odzvanja u ušima, glavi i srcu nakon leta.

Postoje tri razloga zašto je na današnjoj listi čak dvadeset i pet pesama - neubičajeno mnogo za letnji period godine. 
Ili je leto bogato rodilo (najbogatiji rod je bio među novim imenima i vrstama); ili je leto bilo takvo da sam imao više vremena za preslušavanje muzike; ili su moji kriterijumi postali fleksibilniji.

Nick Hakim: zvučnik počinje sam da se svlači.

Mirel Wagner: pesme kao skrojene za Nick Cavea ili Johnny Casha.
Obratite pažnju na Georga Ezru, Kate Tempest, Woods, Sinkane, Nicka Hakima >>, Mirel Wagner i Liama Baileya: neki od njih nisu se prvi put pojavili na sceni - ali su tek sada primećeni.


Kate Tempest: Blejk, Džojs, The Streets & Roots Manuva.

U međuvremenu su se u igru vratili i Robert Plant (odličan album!), Ryan Adams, Interpol, Angus & Julia Stone, Spoon, Jeff Tweedy (Wilco), The Magic Numbers, te konačno dugoočekivani Alt-J, čiji drugi album - "This is All Yours" ćemo tek preslušavati na ovom blogu.

Dvadeset i pet letnjih komada čeka na preslušavanje.
Na samom kraju liste je i najnovija omiljena pesma za vožnju otvorenim drumom, kroz letnji sumrak.

Uživajte.

UPDATE: Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015. 
Brižljivo rekonstruisana i ponovo vraćena na mrežu - godišnja lista najboljih pesama 2014. očekuje vas ovde >> .
..

Friday 12 September 2014

"Magi bi bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama"

Prošle su gotovo tri godine od prvog izdanja knjige Lidije Nikolić "Osećanja.O.Sećanja.", jedinstvene duografije koja je usmerila novo svetlo na život i rad Margite Stefanović, ali je iznela na videlo i dosta ličnog iz Lidijinog života, što je zahvat koji zahteva ne malo odvažnosti. Zato sam osvrt na ovu knjigu svojevremeno i naslovio "O. Odvažno" >>, ne znajući da će vremenom taj tekst biti i jedan od najčešće korišćenih za promociju knjige po Srbiji i regionu, na šta sam bio ponosan kao tinejdžer kome je objavljena prva kratka priča.

Konačno smo se upoznali, godinu i po dana kasnije. Lidija govori kao što piše: brzo odgovara na svako moje pitanje, ali u tom brzom hodu pažljivo bira reči, tako da svaka stvar i svako čudo dobija pravo ime. Ne zaboravlja gde smo stali pre tri digresije do kojih smo stigli u dva koraka i "mirno se osvrće na godine prošle", da parafraziram jedan Milanov stih.

Uprkos obimu, nimalo senzacionalističkom pristupu priči o Margiti i ne maloj ceni knjige - "Osećanja.O.Sećanja" postala je, po tiražu, književni incident! Treće, nedavno objavljeno izdanje, koristim kao povod za mali intervju sa Lidijom, u kome razotkrivamo tajni i javni život ove knjige, koja, sada je sasvim jasno, nije poslednje što će Lidija napisati o Margiti.
Pitanja i odgovore smo danima razmenjivali mejlovima. Reč "duografija" pojavila se u poslednji čas. Ne znam kako se nisam setio pre - jer, "dvojinu su stari sloveni imali u rečniku".

Promocija knjige "Osećanja. O. Sećanja", SKC, foto: Ivan Miljojković
Gotovo tri godine su prošle od predstavljanja prvog izdanja knjige „Osećanja. O. Sećanja.“, o kojoj se već dosta pisalo u čitavoj regiji. Imajući u vidu način na koji si ispričala priču o Margiti i sebi, ali i obim i cenu knjige - da li si očekivala da će ona doživeti i treće izdanje?

Odavno sam izrazila bojazan da „to neće nikoga zanimati – moje dragocene uspomene, koje nemaju prođu u svetu skandala i trača.“ Međutim, čitaoci su me razuverili. Najčešće „gutajući Veliku Knjigu“ za jednu noć, da bi joj se potom vraćali više puta. Problem cene, velike za čitaoca, a male spram opreme knjige, rešavali su često na dirljiv način – kupovinom „zajedničkog“ primerka koji je išao od ruke do ruke, putujući sve dalje i dalje... Kao male, Magi i ja maštale smo da obiđemo svet kao kamiondžije... Obišle smo ga kao junaci ove knjige, koja je stigla ne samo u Zagreb, Skoplje, Ljubljanu, Podgoricu, Sarajevo i Novi Sad, već i u Požegu, Bar, Vinkovce, Kikindu, Velenje, Sanski Most... Potom još mnogo dalje – u London, Njujork, Pariz, Brisel, Lajpcig, Toronto, Dubai... Ko je tako nešto mogao očekivati?

„Osećanja. O. Sećanja“ je svakako najličnija knjiga o jednom važnom, sjajnom imenu jugoslovenske rock'n'roll scene. S obzirom da je sve to lično sada doprlo do velikog broja čitalaca - da li si zažalila što si izvrnula dušu i prostrla je pred javnošću, onako kako to niko do sada nije uradio?

Svesno sam to uradila, i nije mi prvi put. Za moju knjigu „Biti ničiji“, gospodin Slobodan Mašić je pre 20 godina rekao: „Potrebna je velika hrabrost da se napiše ovakva knjiga... Jer hrabrost je pokazati ljudima svoju dušu.“ U ovom slučaju, bila je potrebna još veća smelost, jer sam se drznula da zavirim i u tuđu dušu. Sa željom da Sećanjem pobedim Zaborav. Cena je bila previsoka... Onaj junak Stevana Pešića koji se obreo u paklu, čuo je ovakav razgovor svojih pratilaca: „Drugo ime za Pakao je Zaborav.“ „Ali pravo ime Pakla jeste Sećanje.“

Od onih koji su bili bliski sa Margitom - koji ljudi su ti tokom rada na ovoj knjizi bili najveća podrška?

Mnogi su mi pružili podršku, ali pomoć koja je za mene bila od neprocenjivog značaja, došla je nenadano od čoveka koga ni do danas nisam srela, s obzirom da živi u Americi. Srđan Vejvoda, saradnik EKV-a i Margitina ljubav iz mladosti, bio mi je tokom rada na knjizi ono što je šerpas smelim putnicima po Himalajima. Dakle, vodič kroz Margitinu prošlost, misli i osećanja, njena pisma, zabeleške, uspomene i fotografije. Uz njegovu pomoć, uspela sam da obavim posao koji inače na Zapadu, po njegovim rečima, radi ekipa od bar 20 ljudi!

Margita Stefanović, foto: Srđan Vejvoda

Kakve su bile reakcije onih koji su Margitu poznavali?

Na vest o izlasku knjige, reditelj Miloš Radović, naš prijatelj i komšija, poslao mi je poruku: „Divno je što ćeš objaviti knjigu o Margiti. Ne znam ko bi to mogao bolje.“ Nakon čitanja rukopisa, Srđan Vejvoda mi je napisao: „Uspela si u nameri da joj podigneš spomenik i nemoj da sumnjaš u to! Uradila si nešto što niko drugi nije u stanju da uradi, jer jedino si je ti znala na način kao niko drugi.“ Odmah po objavljivanju knjige, stigli su i utisci glumca Svetozara Cvetkovića Cveleta: „Jutro sam proveo razmazujući štampana slova na pročitanim stranicama istorije naših života koja nosi njeno ime – Magi. Hvala ti Lidija na tragu istine koji ostavljaš za sobom.“ Rok-kritičar, novinar i pisac Peca Popović objavio je u „Blicu“ svoje utiske sa promocije: „Istinito, prijateljski i potresno. Nema patetike kad se dere sopstvena duša i prekopava srce. Što god se čini iz ljubavi, uvek se događa izvan običnog.“ Zorica Bajin Đukanović, pisac i fotograf, rekla je nakon čitanja: „Sigurna sam da bi Magi bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama.“ Naš drug iz detinjstva Dejan Radovanović, istoričar umetnosti, kaže za knjigu: „Steže grudi, pa ne da disati...“ Firči, bivši bubnjar EKV-a, dao je u svom intervjuu ovakav odgovor: „Nisam upoznao novu stranu Margite, ali mi je prijao emotivni pristup Lidije Nikolić, kojoj treba odati ogromno priznanje za knjigu.“ Margitin fan Bojan, kaže: „Neprestano iznova čitam – tražim propušteno – sve je kako treba...“

U vreme dok je Ekatarina Velika svirala po Jugoslaviji, postojao je mit da je zagrebačka publika naklonjenija bendu od beogradske? Na kakav je odziv knjiga naišla u Hrvatskoj?

Nakon gostovanja u Skoplju, predstavila sam drugo izdanje knjige na mini-turneji u Hrvatskoj – u Vinkovcima, Zagrebu, Rijeci i Puli. Nažalost, ne i u Šibeniku, gde su me više puta zvali. Skoro dve godine nakon toga, knjiga je još uvek na listi 10 najčitanijih knjiga u Prvoj glazbenoj knjižari Rockmark u Zagrebu. Od brojnih utisaka i doživljaja sa gostovanja u Hrvatskoj, koju beogradski mediji nisu propratili, izdvojiću jedan... Nakon promocije u Vinkovcima, negde pred ponoć, na pustom trgu, jedan mladi čovek mi je krenuo u susret i uzviknuo izdaleka, raširenih ruku: „Šta da vam kažem... Svi volimo Magi!!!“

Da li je bilo i negativnih kritika i kako se sa njima nosiš?

Nakon svih priznanja koja su mi odali publika i mediji, osvanuli su, jedan za drugim, u istom tonu, negativni prikazi tri zagrebačka rock kritičara i novinara. Moja knjiga i monodrama proglašene su za „još jednu rundu nekrofilije za precenjeni bend“, „zbirku bizarnih detalja iz života Margite Stefanović“, „dovođenje jednog nesretno završenog života na nivo Severininog pornića“ i „iskorišćavanje prijateljstva za ostvarivanje materijalne dobiti.“ Na ove tekstove nisam imala potrebe da reagujem, s obzirom da je to učinila zagrebačka publika, uz podršku beogradskih čitalaca – stotinak komentara u samo jednom danu! Nije problem u tome što je knjiga loše ocenjena, nego što je „kritičari“ nisu pročitali!

Izlog knjižare Zepter, foto Mile Škarić. 

Da li je i kako ovo izdanje izmenjeno u odnosu na prethodna dva? 

U napomeni na kraju knjige, ovako sam objasnila zašto smo se odlučili da treće izdanje štampamo u celosti latinicom: „Zemlje u kojoj sam se rodila, u kojoj sam se igrala, u kojoj sam odrasla – više nema. NEMA. Kraj.“, zapisala je u svom dnevniku Margita Stefanović, 1991. godine, nakon raspada SFRJ. „Pišem, mislim i govorim na jeziku koji više ne postoji...“, dodala je kasnije, misleći na srpskohrvatski, koji je bio naš maternji jezik. „Opet mešam ćirilicu i latinicu...“, primetila je, čitajući sopstvene beleške ispisane pismom, koje nikad nije ni postojalo. Zapisujući svoje misli, Margita se poigravala smislom i besmislom, koristeći naizmenično ćirilična i latinična slova, u istoj reči, rečenici, redu, stihu ili pasusu. Njene beleške, ovekovečene u knjizi „Osećanja. O. Sećanja., u tom smislu su prenete doslovce onako kako su izvorno izgledale. Mnogi zapisi posvećeni njoj, od pisama i posveta, preko intervjua, do čitulja, takođe su u prvom i drugom izdanju ove knjige štampani, kao i u originalu, ćirilicom. Čitaoci iz raznih krajeva „zemlje koja više NE POSTOJI“, ostali su, nažalost,  uskraćeni za ove delove knjige. Otuda se rodila ideja da se u trećem izdanju odstupi od originala i čitava knjiga štampa samo latiničnim pismom, kako bi bila u celini dostupna i razumljiva širem krugu čitalaca. Ukoliko je to uopšte moguće, s obzirom na sumnju koju je Margita Stefanović izrazila rečima: „Tugu ne možemo ni u slova ni u reči ni u molitvu...“

Gde i kako do knjige mogu doći oni koji su odrastali uz muziku Ekatarine ili tek sada otkrili Margitin rad, a ne žive u Srbiji?

To je sve vreme veliki problem, ali ga polako rešavamo... Nažalost, knjige još uvek nema u prodaji u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, ali je čitaoci mogu naručiti preko sajta distributera Makart, koji je i suizdavač trećeg izdanja (www.makart.rs). Primerci drugog izdanja još se mogu naći u knjižari RockMark u Zagrebu. Za Bosnu i Hercegovinu porudžbine idu i preko knjižara Sladaboni (knjizarakulturabl@gmail.com) ili „My Book“ u Banja Luci, a u Sarajevu i Tuzli je u prodaji u knjižarama u Mercator centru. Za Crnu Goru knjiga se može naručiti preko firme „Miba Books“ ili knjižare u Herceg Novom (knjizaraso@gmail.com). Firma Serbica Book (office.ns@serbica.com) prima porudžbine iz Kanade i Amerike.

Da li je trećim izdanjem „Osećanja. O. Sećanja.“ priča o Margiti završena? Ili je to samo početak neke nove knjige?

Pričom o Magi i našoj generaciji bavila sam se i u knjizi „Mamin dnevnik“, objavljenoj prošle godine u „Pčelici“, koja je namenjena tinejdžerima i svima onima koji su to bili davnih 70-ih godina. Sada završavam knjigu koja je neka vrsta nastavka knjige „Osećanja. O. Sećanja“. S obzirom da sam priču o Margiti i Sebi već ispričala, ovo će biti knjiga o Margiti i Drugima. Dilemu da li je sve rečeno ili bi još nešto trebalo dodati, koju sam imala na samom početku pisanja nove knjige, sa radnim naslovom „Post scriptum“, razrešila sam onoga časa kada mi je jedna prijateljica podarila cedulju koju je dobila od Magi... Prvo što mi je palo u oči, bile su dve reči, ispisane krupnim slovima, Margitinom rukom: Post scriptum!
Neko nas posmatra, zar ne?



Godišnjica Margitine smrti je za nekoliko dana.
.

Tuesday 2 September 2014

Gabrijel Garsija Markes: "Jesen patrijarha" (ono kad odnose more)

Hannes Wallrafen, "Dan u Makondu"

"... Ekselencijo, pa ova zemlja ne vredi ni strugane rotkve, naravno, pritom izuzimam more, neću da grešim dušu, ono je prozirno, hranljivo i sočno, dovoljno je pod njim potpaliti vatru i u njegovom golemom kotlu bi se skuvala ogromna riblja čorba za čitavu vasionu, porazmislite malo, ekselencijo, a mi smo spremni da uzmemo more kao otplatu nagomilanih dugova koje neće uspeti da otplate ni stotine pokolenja tako dičnih i snalažljivih domoljuba kao što ste vi, ekselencijo, ali te reči general nije u prvi mah uzeo ozbiljno i otpratio je ambasadora do stepeništa misleći o majko moja Bendision Alvarado pa jel’ vidiš bre kakvi su divljaci ovi Ameri, zar je moguće da u svojoj tikvi misle o moru samo kako da ga požderu, oprostio se s gostom uobičajeno ga potapšavši po ramenu i ponovo ostao sam sa sobom (...) no u neko doba strogi ambasador Mek Kvin odbrusi, ekselencijo, više nema smisla da se raspravljamo, režim se ne drži na nadanjima ni na konformizmu, pa čak ni na teroru, on naprosto počiva na inerciji posle davnašnjeg i neisceljivog razočaranja, iziđite na ulicu i pogledajte istini u oči, ekselencijo, nalazimo se na poslednjoj krivini, ili će se marinci ponovo iskrcati ili ćemo odneti more, drugoga izlaza nema, ekselencijo, a zaista i nije bilo izlaza, majko, pa su tako odneli Karipsko more u aprilu, pomorski inženjeri ambasadora Evinga rasparčali su more i svaki komad označili brojem da bi sve ponovo sastavili u krvavim zorama Arizone daleko od naših uragana, odneli su more sa svim njegovim obiljem u nutrinama, moj generale, sa odrazima naših gradova, s našim sramežljivim davljenicima i mahnitim zmajevima, ništa nije vredelo što se general dovijao i u svojoj hiljadugodišnjoj prevejanosti pribegavao svakojakim marifetlucima ne bi li izazvao gnev i otpor u narodu protiv ovog grabeža, ali niko živ nije hteo ni glavu da okrene, moj generale, niko nije hteo ni milom ni silom da iziđe na ulicu, jer mi smo mislili da je opet posredi neka nova smicalica poput mnogih prethodnih i da njome želi da preko svake mere utoli svoju neutaživu pohlepu za svevlašćem, mislili smo, jebi ga, neka se već jednom dogodi što god pa makar i more odneli, pa makar odneli čitavu domovinu s njenim zmajem, tako smo mislili ne osvrćući se na blagoglagoljiva nagovaranja i preklinjanja vojnih lica koji su upadali u naše kuće preobučeni u civilna odela i u ime domovine nas molili da iziđemo na ulice, pa da vičemo na sav glas Amerima da se nose odakle su došli i da nas ne čerupaju do gole kože, podbadali su nas da palimo i pljačkamo radnje i vile stranaca, nutkali su nam grdne pare da iziđemo i protestujemo, govoreći da će nas štititi vojska koja se solidariše s narodnim gnevom protiv agresija, ali niko nije ni prstom mrdnuo, moj generale" (...)

(Gabrijel Garsija Markes, "Jesen patrijarha", str 191/212., prevod: Milan Komnenić, "Prosveta", 1979.)
.