Sunday, 1 June 2025
Prešlicavanje za LICEULICE, maj 2025 (Joshua Idehem, Valerie June, Gang of Four)
Na sreću, ima i onih koji znaju da uzvrate udarac, ne usporavaju korak, bodu ga bubnjarskim palicama, udaraju basom u stomak, smeju se zlu u lice i tako ohrabruju druge da čine isto ili se priključe u horskom pevanju koje će zlo oterati gde mu je mesto.
Jer, muzika je moćno oružje.
Joshua Idehem: „Mum does the washing“ (self-released, 2024)
Džošua je, kao i svaki propovednik, izabrao sporiji put do opšte poznatosti. Nakon gostovanja na albumima prkosnih družina Sons of Kemet i The Comet is Coming konačno je objavio mini-album na kojem niže priče uz odlične elektronske matrice, ili u pratnji gospel-hora.
Naslovna pesma objašnjava čitav spektar različitih društvenih sistema i ideologija kroz jednu sliku, ali na koncizan i duhovit način („Capitalism: your mum does the washing. You pay her a dollar. You get her to do your mates washing. Your mate pays you 50 dollars. Communism: your mum does the washing. You do the washing. Every night you salute a photo of your dad...”) „Tactics for Survival“ pruža ohrabrenje, zagrljaj i održava ranjene na nogama, dok je Džošuina verzija „Once In A Lifetime“ benda Talking Heads poput nedeljne mise u društvu propovednika koji se ne boji kanona i dogmi.
Za svega šesnaest minuta trajanja ovog mini-albuma bićete preobraćeni, i oslobođeni straha od poraza.
Valerie June: „Owls Omens and Oracles“ (Concord Records, 2025)
Otkako se pojavila na sceni pre petnaestak godina – Valeri uporno štrči: pesmama, glasom, načinom pevanja, pojavom i spremnošću na eksperiment. I njen novi album je takav – nabijen pesmama i zvucima koji prkose skepsi i slave život. Od uvodne, zarazne „Joy, joy“ preko „Inside me“ i „Changed“ – Valeri ne odustaje od zaceljivanja ožiljaka koje nam svakodnevnica nanosi radošću i nežnošću, poput vile sa dredovima.
Ključna strofa albuma: „Tell me, my brother, how love goes around / Neighbor to neighbor, we create a town / City to country, a nation is formed / Person to person, a kindness is born”
Gang of Four: „Entertainment!“ (Warner, 1979)
Ako nežnost Valeri ili dovitljivost Džošue ne dopunjavaju baterije na adekvatan način, uvek imamo klasike koji pumpaju tenziju gnevom, povicima i reskim gitarama.
Objavljen pre više od četrdeset i pet godina – „Entertainment!“ je, na žalost, i dalje veoma aktuelan i podjednako radikalan („Kako da pijem čaj / s toliko krvlju što teče iz televizora / U četvrt do šest dok pratim vesti...“) i predstavlja idealan soundtrack za dane kada vas napuste poslednji atomi pacifizma a kao jedini rešenje vidite radikalni revanšizam. I to je u redu.
Pesme poput „5:45“, „Outside the Trains Don’t Run on Time“, „Not Great Men“, „Damaged Goods“, „Natural’s Not In It“ ujedno i podsećaju zašto mnogi bendovi i danas Gang of Four pominju kao večnu inspiraciju i uzor.
„Guerilla war struggle is a new entertainment“.
Više o novom broju magazina LICEULICE >
Wednesday, 30 April 2025
Prešlicavanje za LICEULICE (Bohemija, The Lightning Seeds, BaianaSystem)
Znam, sve je politika. Ali – nemoguće je razmišljati isključivo o politici dvadeset četiri sata dnevno sedam dana u nedelji već punih pet meseci. Koliko god put bio težak, orci mnogobrojni a šuma mračna – neophodno je sve vremena na vreme izroniti, popeti se na najviše drvo i kroz krošnje pogledati u sunce, uzeti vazduh i sagledati koliki nas još put čeka.
Seti se Bilba na vrhu krošnje u Mrkoj šumi.
Ovi albumi će ti pomoći da lakše nastaviš dalje ako ti deluje da je šuma
beskonačna a pauci mnogobrojniji.
Jer - nije, i nisu.
Bohemija: „Odiseja u nemiru“ (Pop
Depresija, 2025)
Mogao
bih da nastavim sa referencama na Tolkina, i one ne bi bile pogrešne. U muzici
Bohemije je od prvog albuma bilo nečeg vilinskog (muzički kritičari bi rekli: hipi!), istovremeno utešnog i
katarzičnog, poletnog i lamentirajućeg – a nežne niti kojima su uspeli da
povežu raznolike muzičke žanrove nikada nije bilo lako pratiti. Zato njihova
muzika sa lakoćom zaobilazi sve naše svakodnevne nedaće, i sleće pravo na srce.
Ako ti je delovalo neverovatno da će uspeti da nadmaše „Sidro“ ili „O ljubavi“
– pronađi ovaj album na bandcamp >> stranici
njihovog izdavača i shvatićeš da je „Odiseja u nemiru“, jednostavno rečeno - remek
delo koje ne izlazi iz glave.
The Lightning Seeds: „Tomorrow's Here Today“ (Sony, 2024)
Potraga
za poletnom muzikom koja podseća na hiljade leptirova što igraju iznad vrhova
mrkih šuma dovodi nas do kompilacije najvećih hitova jednog od onih bendova
koji nikada nije zadobio zasluženu pažnju i slavu. The Lightning Seeds su najpoznatiji
po pesmi „Three Lions“, himni Engleske fudbalske reprezentacije iz 1996, ali ovaj
bend je napravio i bolje i veće pesme.
„Lucky You“, „Perfect“, „Change“, „The Life of Reily“ zvuče ohrabrujuće i
optimistično bez obzira na protok vremena, ili kao „voda na spečenoj zemlji“, a
najnovija u ovom izboru, predivna „Emily Smiles“ obećava da još uvek nisu
završili sa pravljenjem prelepih minijatura.
Jednom, kada ponovo budemo imali stari dobri FM radio vrtećemo ovaj bend svakog
dana!
BaianaSystem: „O
Mundo Da Voltas“ (Máquina De Louco, 2025)
Leto slobode će, sasvim sigurno, doći.
Mora da dođe.
Skakaćemo i vrištati od sreće, plesati dok ne popadamo s nogu – a noge su nam
sada izdržljivije nego ikada – grliti se sa onima koji možda prvi put probaju
ukus slobode, a već znaju kolika je njena cena.
Ovaj album BaianaSystem bi trebalo da bude deo soundtracka tih dana. Zrači toplinom, ne zaboravlja odakle dolazi,
a dovodi ti u goste glasove ljudi koje dobro znaš (Seu Jorge, Gilberto Gil, Antonio Carlos), i koji ćete sa lakoćom
uzeti za ruku i odvesti ka Brazilu, ne samo onom mitskom sa obala Ipaneme.
*
Više o aprilskom broju magazina LICEULICE >>
Sunday, 30 March 2025
Jedna mladost, jedan svijet nade (o protestima i muzici, za LICEULICE)
Tvrdnja iz uvoda na prvi pogled možda deluje nejasno ili kao provokativno domišljavanje, jer svako od nas će sa lakoćom nabrojati najmanje pet pesama koje su obeležile prethodne nedelje i koje nam ubrzavaju rad srca. Društvene mreže su prezasićene rilovima u čijoj pozadini se ukrug smenjuju uglavnom te iste pesme, a broj transparenata sa citatima tekstova pesama se ne smanjuje.
Ipak, sve je drugačije.
Protesti su počeli tišinom, ali je muzika našla put do čela kolone
Ovi protesti su počeli tišinom, i ta petnaestominuta – istovremeno i gnevna i empatična – ćutnja i dalje je kičma svega. Tišinu su odmenile pištaljke, vuvuzele i povici, ali muzike sa razglasa i dalje nije bilo. No, muzika je ponovo – poput vode – pronašla zaobilazni put da bi se našla na čelu kolone protesta i nastavila da pumpa srca.

Počelo je tekstovima, bez melodije. Na velikim, rukom ispisanim papirima postavljenim na vrata i zidove fakulteta prvih dana blokada, pojavili su se prvi citati. „Sa barikada reći ćemo – No pasaran”, iz četrdeset godina stare pesme Haustora „Sejmeni”, bio je jedan od prvih. Uz te stihove, u fokusu foto-reportera i svih koji su beležili scene protesta, odmah se našla i tek nešto mlađa pesma „Zemlja” Ekatarine Velike čiji je stih „Ovo je zemlja za nas” postao jedan od lajtmotiva protesta širom zemlje, i koja se sada izvodi ravnopravno uz „Vostani Serbie”. Iznenađujuće, u koloni se našao i genijalan stih „Kročio sam na ulicu / sreo sam nepravdu” benda Darkwood Dub, koji se u hodu češe o citat Đorđa Balaševića, da bi – van svakog očekivanja – još jedna pesma nakon milion godina dobila novu ulogu i mesto u ubrzanom procesu razbuktavanja ljudskosti, empatije i ljubavi među nama. Međutim, ako niko nije očekivao „Za milion godina”, onda je horsko izvođenje „Okeana” La Strade u Novom Sadu bilo van svakog nadanja! Pokazalo se da i ta pesma, donedavno skrajnuta, objavljena na vinilu u svega 500 primeraka pre mnogo godina, ima svoje mesto u sazvežđu tonova i reči pod kojima hodamo ovih nedelja ka pravdi. To je jedno od malih, ali važnih čuda ovih protesta.
Kada pevamo zajedno, snažnije smo povezani
Najveća okupljanja studenata i građana u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu redefinisala su prisustvo muzike na još jedan način. Tamo gde je ranije prolazio kamion koji vozi razglas sa kojeg se čuje uglavnom identičan set pesama već deset-dvadeset-trideset godina, sada stoje horovi koji odmenjuju sate i sate pesama koje bi se emitovale sa razglasa. Bez obzira na to što glasovi tih horova ne dopiru do svih okupljenih desetina hiljada učesnika protesta, njihovi nastupi su dokazali da izvođenje muzike pred publikom ima moćniji efekat od bilo kakvog razglasa. Nastupi horova inspirišu i druge okupljene da im se priključe, i to jača osećaj zajedništva i pripadnosti. To je prirodno: kada pevamo zajedno, snažnije smo povezani nego kada hodamo za džinovskim zvučnikom. Zato su snimci tih nastupa na digitalnim mrežama viralni.
Dodatno, nastupi horova su kratki, nema rasplinjavanja. Nakon njih, pištaljke, vuvuzele i bubnjevi ponovo nastavljaju, bez partiture, utvrđene dinamike, trajanja ili broja učesnika. To je, naravno, slično džemovanju u muzici. Pump Up The Jam!

Uz koju pesmu će se sve završiti?
Sve to nas vodi do sadržaja na društvenim mrežama i neočekivanih izbora pesama koje se koriste u pozadinama video-snimaka protesta ili fotografija. To je teren na kojem muzika dominira, ima je više nego na ulicama. I tu se dogodio niz incidenata koji dokazuju da nije važna godina proizvodnje neke pesme i da vreme nekim pesmama ne može da naudi već samo može da im pruži novu priliku. Ko je pre nekoliko meseci mogao da zamisli da će stihovi poput „Jedna mladost, jedan svijet nade / Raste tiho u srcu tvom / Drugi za te ovaj svijet grade / S malo prave istine u tom” izazivati u nama veći lom od svih onih bučnih i drčnih pesama kakve smo slušali decenijama na protestima?!
Josipa Lisac nas pokreće na bunt i dalje pumpanje?
Stvarno nam se to dogodilo?
Neka je.
Niko od nas trenutno ne može da nasluti uz koju pesmu će se sve završiti.
Sasvim sigurno će to biti neka od pesama oko koje se u normalnim okolnostima ne bismo složili - da je baš ona pravi izbor.
Ali, i zato će biti veličanstveno.
fotografije: Gavrilo Andrić / Liceulice
Saturday, 1 March 2025
Za Lice ulice, februar 2025: Esperanza Spalding & Milton Nascimento, Nemeček, The Cure
Rik je tip kojem, kada su u pitanju muzika i zvuk, valja verovati – a ova tri albuma nalaze se na nekim listama najboljih izdanja 2024. i trebalo bi ih preslušavati „celim telom”.
Zapravo – verovatno je jedini razlog što ovi albumi nisu na svim mogućim listama taj što nisu preslušavani na pravi način.
Ovaj tekst vas, dakle, nagovara da provedete najmanje tri sata u snažnom zagrljaju sa novom muzikom. I imate šansu da vas ta muzika nikada ne pusti.
Esperanza Spalding & Milton Nascimento: „Milton + Esperanza“ (Concord Records, 2024)
Ovaj album je poput pinjate koja se rasprskava od sudara muzika koje izbijajaju iz Esperance (džez-basistkinja, kompozitorka i pevačica, 5 „Gremi“ nagrada za 40 godina života) i Miltona (pevač, legenda, takođe „5 Gremi“ nagrada, 81 godina). U tom čudesnom sudaru džeza, brazilske muzike i popa se granice između žanrova lako tope tako da nećete ni primetiti da ste se našli u zagrljaju obrade jedne pesme Majkla Džeksona, dok „A Day in the Life“ The Beatles zvuči kao da je napisana samo da bi se njih dvoje poigrali. Od poznatih pikanterija vezanih za ovaj album najzabavnija je verovatno ona koja kaže da je Pol Sajmon (83) – jedan od gostiju – proveo nekoliko nedelja učeći portugalski da bi mogao da otpeva jednu od pesama sa Miltonom u duetu. Toliko mu je bilo stalo da snima sa njima.
Nemeček – Prokletije II (Lack of Records, 2024)
Svedoci nedavnog koncerta Nemečeka u zagrebačkoj dvorani „Pauk” tvrde da je za totalni ugođaj u furioznom zvuku ovog trija potreban specijalni sound-system, a da li je tako ćemo imati prilike uskoro da se uverimo i u Beogradu. Opet, drugi deo trilogije „Prokletije” verovatno zvuči impresivno i kada se sluša na tranzistoru.
Prošlogodišnji dobitnici Nagrade Milan Mladenović stvaraju nesvakidašnje zvučne kovitlace glasom, tamburom-u-pojačalu, gitarom, klavijaturama i bubnjevima, što se najbolje čuje u pesmama „Na kraju svega (Beograd)“, „Mirila“ i „Kuvet“.
Bend poput Nemečeka može nastati i postojati samo u ovom delu sveta.
The Cure: „Songs of a Lost World“ (Fiction, 2024)
Mnogi već trideset i pet godina živimo u zagrljaju veličanstvenog albuma „Disintegration”.
Nakon dva – najblaže rečeno diskutabilna – albuma sa početka XXI veka i šesnaest godina pauze, slabo ko je očekivao da će se The Cure vratiti albumom koji će vas nagovoriti da – barem na neko vreme – ostavite prvopomenuti da se konačno malo odmori od vas, i obgrlite “Songs of a Lost World” kao nekoga ko vas zaista razume, kao i vaše godine, strahove, treperanja i nade. To je prirodno. Šezdesetpetogodišnji Robert Smit nas svakako bolje razume od onoga koji je imao dvadeset i devet kada je napisao „Pictures of You” i „The Last Dance”.
Ukoliko nakon ovolikog čekanja ostanete ravnodušni na „A Fragile Thing” ili „All I Ever Am“ najpre nabavite veće zvučnike. Ukoliko to ne pomogne – brzo zakažite pregled kod otorinolaringologa, a zatim i srcologa.
Može i obrnutim redom.
Više o februarskom broju magazina Lice ulice >>
Saturday, 30 November 2024
Omoti albuma: David Bowie, Velvet Underground, Kendrick Lamar (LICEULICE, novembar 2024.)
Ne tako davno – mnogi od autora iz te epohe i danas snimaju nove albume – uživanje u dizajnu omota albuma bilo je sastavni deo procesa otkrivanja muzike.
Neki od tih omota postali su referentna tačka globalne kulture i inspiracija za grafitdžije i slobodne interpretacije poput Leonardove „Poslednje večere“ ili mimični, kako bi se danas reklo.
Da je izgled albuma ozbiljan i važan posao potvrđuje i to da su se u njihovo oblikovanje upuštali i Salvador Dali, Džef Kuns i Benksi. Da je odjek tih slika sa omotnica bio glasan potvrđuje i to što su umetnici poput Pitera Savila ili Torgensona postali svetski poznati zahvaljujući njima.
Klik po klik – nekada najpopularniji format dimenzija 31.4 x 31.4 centimetara smanjio se na veličinu thumbnaila na striming servisu.
U ovom tekstu će slike biti nešto veće – a moja je želja da vas kroz priču o njima inspirišem da muziku koja se krije iza njih od sada gledate drugačije.
The Velvet Underground and Nico: „The Velvet Underground & Nico“ (1967)
Jedna nacrtana banana. Pri njenom vrhu – ispis sitnim slovima: „Peel slowly and see“.
Sve postaje jasnije ako znamo da je svojevremeno odštampan i tiraž omota sa nalepnicom koju ste zaista mogli da svučete i otkrijete šta je ispod nje. Ali – fenomenalno funkcioniše i bez nalepnice.
Ova ideja Endija Vorhola – u to vreme bliskog saradnika i menadžera The Velvet Underground je po magazinu Billboard (i mnogim drugima) najvažniji i najbolji omot albuma ikada napravljen. Tu titulu nije dobio samo zato što se ispod kore ove banane krije muzički potres čije vibracije i danas odzvanjaju u muzici koju i vi slušate, već i zato što je ovaj omot zabavna subverzija.
David Bowie: „The Next Day“ (2013.)
Bouvi nikada nije imao problem sa uništavanjem likova koje je prethodno pažljivo kreirao.
Zigija je ubio na bini, pred publikom; Belog vojvodu jednostavno nije poveo sa sobom u Berlin... ali, nikada pre nije prekrižio sebe.
Pripreman u potpunoj tajnosti, i objavljen u trenutku kada se temom njegovog povratka gotovo niko nije bavio - prvi Dejvidov album nakon desetogodišnje tišine bio je čudo po sebi.
Vest da se vratio na scenu odjeknula je još glasnije kada je svet ugledao omot ovog albuma – na kojem je omot albuma „Heroes“ i jedna od najpoznatijih fotografija njegove karijere prekrivena belim kvadratom u kojem je ispisan naziv albuma. I to je bilo to.
Onda stavite vinil na gramofon i smejete se kroz suze dok Dejvid peva „Here I am, not quite dying.“
Kendrick Lamar: „To Pimp a Butterfly“ (2015.)
Ova slika je možda i više uznemirujuća od omota „There’s A Riot Going on“ benda Sly & The Family Stone, na kojem su zvezde na američkoj zastavi napravljene mecima.
Jer, evo ih, okupljeni ispred bele kuće, na čijem se vrhu odjednom našla crna zastava – keze se u kameru, vrište, smeju se i ne boje se ničega.
A prvo što će se začuti sa tog albuma je repetitivno „Every nigga is a star...“
Upitan na temu fotografije, Kendrik će reći: „Ona predstavlja ljude koji su bez novca, ali bogati duhom. Ne morate imati dolare da biste imali osećaj da pripadate svetu.“
Public Enemy ili N.W.A. su delovali ratobornije i strašnije.
Ali, ovaj omot je razorniji.
*
Objavljeno u novembru 2024. u magazinu "LICEULICE", broj 107 >>
Thursday, 31 October 2024
O izmišljenim svetovima / Jean Michelle Jarre, Bremer & McCoy, Laurie Anderson (LICEULICE, oktobar 2024)
Maštarima je sve teže.
Jer, živimo u svetu prezasićenom fotografijama na kojima je vidljiv svaki detalj – od peska na najdubljoj tački Marijanskog rova, do strukture stena na površini Marsa.
Sve se vidi, i to je sjajno!
Ali, te savršeno fotografisane scene, ekrani puni kolora i pokretne slike - ostavljaju sve manje prostora za izmaštavanje onoga što nam nije dostupno, i što se ne vidi.
Ostaje nam – zvuk, poslednje utočište.
Ako osećate želju za izmaštavanjem nekog drugačijeg, toplijeg, osunčanijeg, zdravijeg i pravednijeg sveta - pokušajte sa nekim od ovih albuma.
Svet koji budete izmaštali - biće samo vaš, jer ga niko drugi ne može zamisliti kao vi.
Jean Michelle Jarre: “Oxygen” (Disques Motors/Polydor, 1976)
Ukoliko ste rođeni posle kraja osamdesetih verovatno ste promašili vreme kada su ovi – u to vreme čudni i revolucionarni elektronski zvuci bili neodvojivi soundtrack svih naučno-popularnih emisija i špica. Ali, u tome je i vaša prednost. Vi ćete videti ovu muziku drugačije. Muzički kritičari su i dalje – gotovo pedeset godina od kako se ovaj album pojavio – podeljeni između tvrdnji da je ovo jedan od najvažnijih albuma elektronske muzike svih vremena, i tvrdnji da je “Oxygen” sladunjavi derivat hrabre, pionirske elektronske muzike sedamdesetih godina prošlog veka koju su stvarali neki drugi autori, ali to je najmanje važno. Jedno je sigurno: bez obzira na to koliko godina imate i koliko god vam ova muzika možda zvučala ‘retro’ – čućete trenutak u kojem se u Žarovom svetu pojavljuju kiseonik, voda i život.
Dalji tok evolucije tog sveta zavisi samo od vas.
Bremer / McCoy – Kosmos (Luaka Bop, 2024)
Ovaj danski duo stvara svoje kosmose drugačijim sredstvima od Žara, najčešće koristeći svega dva instrumenta: klavir i bas, uz česte, duge odjeke koji dolaze sa neočekivanog mesta – iz dab muzike. Ti odjeci i spirale šuma čini je eteričnom, blago sanjivom – i neverovatno asocijativnom.
Ovaj album nigde ne žuri, niti vas požuruje. Morten Mekoj i Morten Bremer sviraju tako opušteno da ćete se u svakom trenutku sa lakoćom provući između dve note do drugog sveta, i svaki put ćete se naći na drugom mestu.
Jedino što je zajedničko tim svetovima je njihova lepota i krhkost.
“Kosmos” je jedno od najlepših izdanja ove godine. Ali, o tome će se pisati malo i retko - zato što će se premali broj ljudi vratiti iz tog zvuka u našu stvarnost.
Laurie Anderson: “Amelia” (Nonesuch, 2024)
Prethodna dva albuma iz ove priče vam ostavljaju slobodu da maštate i lutate po želi.
“Amelia” priča konkretnu priču o kojoj znamo sve, osim kraja.
Ipak, draga Lori je priča tako da vam ostavlja slobodu da birate kako tu priču kadrirate ili bojite.
“Amelia” je inspirisana pričom Amelije Erhart i snimljen je u saradnji sa simfonijskim orkestrom. Ovaj album se može slušati poput radio-drame, koja u trideset pet minuta muzike priča o poslednja četrdeset i četiri dana žene koja je krenula na let oko sveta.
Iako kratak – pun je zvukova, šumova i naracije zbog kojih ćete neke scene zamišljati u slow-motionu.
Zato će let trajati i nakon što se muzika završi.
Wednesday, 31 July 2024
Prešlicavanje za LICEULICE: Arooj Aftab, Hermanos Gutierrez, Susso (jul / avgust 2024.)
Koliko god civilizacija napredovala – još uvek nismo izmislili brže prevozno sredstvo od muzike.
Jedan pokret prstiju spuštenih na žice kore, i eto nas u zlatnom predvečerju na zapadu Afrike. Nema skloništa od vrućine, ali taj zvuk vibrirajućih žica čini da vrelina postane nevažna, a mi pravimo kovitlace prašine bosim stopalima dok plešemo u ritmu koji nikada ranije nismo čuli, ali ga naše telo zna iz nekog drugog života.
Ne moramo znati kako se zove udaraljka čiji zvuk pred nas stavlja sliku hodanja po pesku plaže nedaleko od Sao Paula, gde su ritmovi slični onima koje smo upravo čuli u Africi ali se broje drugačije. Nije važno da li razumemo reč onoga što peva Sezaria Evora, ali ćemo odmah prepoznati čežnju, i pre nego što ona završi prvu strofu sedimo kraj nje na stenama Zelenortskih ostrva, zagledani u okean, uvereni da će se na pučini ipak ukazati visoki jarbol.
Samo muzika može stvarati takve scene u našim glavama. Bez filtera.
Uživajte ovog leta u slikama koje ćete stvoriti sami, inspirisani zvucima sa ovih albuma.
Arooj Aftab - Night Reign (Verve Records, 2024)
Aruž već deset godina stvara muziku koja se opire poznatim definicijama, a nabrajanje svih pečata koje kritičari stavljaju u njen muzički pasoš oduzima previše vremena. I dalje jedina umetnica rođena u Pakistanu koja se može pohvaliti Grammy nagradom, Aruž je nakon sjajnog prošlogodišnjeg „Love in Exile“ već objavila novi album na kojem nastavlja da nas očarava pevajući na engleskom („Whiskey“, nova verzija predivne „Last Night“ po tekstu koji je napisao Rumi) ili maternjem urdu-jeziku („Na Gul“, „Aey Nehin“).
„Night Reign“ vas može odvesti bilo gde – kao što je ona stari standard „Autumn Leaves“ uspela da odvede daleko od načina na koji su je svirali Majls Dejvis i Net King Kol, učinila je svojom a zatim je poklonila – tebi.
Hermanos Gutiérrez - Sonido Cósmico (Easy Eye Sound, 2024)
Nekoliko godina je prošlo od kako su prve zvučne razglednice braće Gutierez stigle do ovdašnjih onlajn radio stanica i podkasta, i postale stalni deo repertoara koji nas vozi pustim drumovima južne Kalifornije, Teksasa i Meksika.
„Sonido Cosmico“ je njihova druga vožnja za izdavačku kuću „Easy Eye Sound“ Dena Ojerbaha (The Black Keys) koji se, kao „treći brat“ i ovoga puta vozi sa njima.
Ojerbah i na ovom albumu sa zadnjeg sedišta u zvučne slike ubacuje još zvečećih gitara, nežnih udaraljki i klavijatura, što auto-put pred nama čini još širim.
Ovo je idealna muzika za vrele sate, čitanje priča Sema Šeparda i pesama Vladana Krečkovića.
Susso - Keira (Soundway, 2016)
„Keira“ je jedan od blistavijih primera muzike koja „na moderan način tumače muzičku tradiciju Afrike“. Tamo gde su se mnogi muzičari izgubili pokušavajući da uklope elektroniku i etno-zvuk Afrike i stvarajući jeftine razglednice – Mark Benet je stvorio divan amalgam repetativnih, hipnotičkih ritmova i melodija „mandinka“ muzike odsviranih na kori i balafonu, prepunu neverovatnih glasova koje je nemoguće imitirati.
Pustite za početak „Bani“ ili „Ansumanu“. Ukoliko uspete da ostanete mirni, možda je vreme da prestanete da uzimate paket aranžmane i putovanja počnete da organizujete sami.
Prijaće vam.
Sunday, 30 June 2024
Šta radite kada otkrijete da ljudi čijim se delima divite veruju u vama neprihvatljive ideje? (za Lice Ulice, jun 2024)

Da li ste ove godine pratili prenos takmičenja za pesmu Evrovizije nadajući se da će neki učesnici hrabro iskazati svoj stav? Koliko ste puta gledali snimak izlaska predstavnice Italije na binu, nagađajući da li je njena kombinacija crne haljine i zastave Italije namerna asocijacija na zastavu Palestine? Da li je za iskazivanje stava potrebna hrabrost, ili je to pitanje odgovornosti prema publici?
Da li se još uvek nadate da će se Nik Kejv ipak oglasiti saopštenjem da ne želi da nastupi u Savamaloj, već na nekoj drugoj lokaciji u Beogradu? Nadate se njegovoj reakciji – iako je nedavno na blogu „Red Hand Files“ na slično pitanje – a u vezi sa drugim festivalom – fanovima odgovorio da je on „samo umetnik koji radi u veoma toksičnoj industriji“, i da će umesto onih koji otkažu „svakako nastupiti drugi, gladni muzičari“.
Na kraju tog pisma obožavaocima Nik pita: „What would you do?“
Šta radite kada otkrijete da osoba uz čiju ste muziku odrastali ne deli vaše stavove o vakcinaciji, tragovima aviona na nebu, obliku Planete na kojoj živimo, postojanju Iluminata, nekadašnjoj zajedničkoj državi, ili razlozima raspada te države? Da li je dovoljno vremena prošlo pa nam je sada svejedno što su neki svojevremeno pesmom raspirivali mržnju, drugi ponavljali, kao mantru, reč „Miiiiiiir“, a treći – ubeđeni u nemoć da nešto promene – jednostavno otišli?
Da li moramo da znamo stavove umetnika čija nam dela menjaju ritam srca?
Zašto je važno da znamo za koga je glasao na izborima, ili koga podržava?
Nije li lakše živeti u neznanju, i jednostavno uživati u delu?
Kako reagujete kada vas neko neprijatno iznenadi?
Kako reagujete kada vas neko prijatno iznenadi?
Da li vas iznenađuje vest da je Marko Purišić (Bejbi Lazanja) odbio novčanu nagradu u iznosu od 50.000 evra od Vlade Republike Hrvatske i predložio da se taj novac usmeri ka zdravstvenim ustanovama kojima je taj novac potrebniji – ili ste tako nešto od njega i očekivali?
Toliko je pitanja, a univerzalno upotrebljivih odgovora – nema.
Svako od nas ima ’slabu tačku’: pisca, pevačicu, pesnika, umetnicu... zbog kojih pravimo izuzetak, i ne merimo njihova odstupanja od naših svetonazora istim metrom.
Jednom idolu opraštamo što je u trenutku ludila podigao ruku u nacistički pozdrav, dok drugoga izbacujemo iz fonoteke zato što je svirao pred ’kontraverznim biznismenima’ za nezamisliv honorar.
Ali, ako odgovora nema – moramo da pokušamo da do njih dođemo.
Zato je kreiran ovaj ’test’. Njegova svrha je da:
a) Saznate nešto novo o pop-zvezdama i umetnicima kojima se divite
b) Po želji i u skladu sa potrebama – zauzmete stav spram njihovih ne/dela
c) Zabavite se
Odgovori ne donose, niti oduzimaju „bodove“.

Od kako je 2020. godine iskazao stav da je globalna pandemija virusa COVID-19 „sredstvo kontrole” i počeo da peva o tome – kada čujete glas Vana Morisona vi u njemu vidite:
a) Doktora za dušu na čije pesme niste imuni, ali koji se ne razume u pitanja imunologije
b) Čoveka kojem ne može baš sve u životu biti oprošteno zato što je svojevremeno napisao i otpevao “If I ventured in the slipstream between the viaducts of your dream / Where immobile steel rims crack and the ditch in the back roads stop / Could you find me?”
c) Hrabrog čoveka čije ste pesme oduvek voleli, a u poslednje vreme njegove pesme koristite umesto aspirina, sredstva za umirenje i drugih šarenih pilula koje “proizvodi zla farmakomafija željna profita.”
Iako se naknadno izvinio javnosti – nacistički pozdrav Dejvida Bouvija okupljenim fanovima na stanici Viktorija 1976. godine i njegova izjava da je “Adolf Hitler jedna od prvih rok-zvezda”:
a) Dokazuje da preterano konzumiranje kokaina loše utiče na rasuđivanje čak i superiornih bića (da, ovo je igra reči)
b) Predstavlja u Bouvijevoj karijeri jedinu goru stvar od snimanja singla “Little Drummer Boy” sa Bingom Krozbijem
c) Predstavlja glupost koju je Bouvi anulirao pevajući “Heroes” kraj Berlinskog zida desetak godina kasnije
Dok na ekranu vašeg mobilnog telefona Bono Voks upravo nešto smatra na temu aktuelnih političkih događaja u svetu vi:
a) Razmišljate kako gumene bradavice na kostimu nisu najgora stvar u trećem nastavku serijala o Betmenu, već Bonovi stihovi „You're a big smash / You wear it like a rash” napisani za taj film
b) Sa setom se sećate vremena kada niste znali o čemu Bono govori dok ne peva
c) Zakopavate omiljene rane albume U2 još dublje u srce, i tako ih sklanjate na sigurno. Od njega.
Kada čujete pesmu "Pogledaj dom svoj anđele" vi:
a) Pomislite na strica koji je - oduševljen tadašnjim političkim okolnostima - krajem osamdesetih celokupnu ušteđevinu uložio u "Zajam za Srbiju", koju nikada nije dobio natrag, a što je uticalo na finansijsku stabilnost čitave familije. Ipak, verujete da Bora Đorđević nije znao šta je stvorio.
b) Razmišljate kako ne bi bilo loše da se Riblja Čorba raspala nakon odlaska Bajage i Rajka Kojića iz benda, jer tako bi ostali među legendama – i da je Bora Đorđević znao čemu će ta pesma poslužiti.
c) Verujete da je ovo jedna od najvažnijih pesama u istoriji našeg rokenrola, da nam je bila potrebna, “dabogda pocrkali dušmani”
Koncert koji će Nik Kejv odsvirati u Savamaloj je:
a) Još jedna prilika da budete spaseni zahvaljujući njegovoj muzici
b) Jedinstvena prilika da čujete “Take a little walk to the edge of town and go across the tracks / Where the viaduct looms, Like a bird of doom” u adekvatnom crime scene ambijentu
c) Razlog što ste prvi put u životu pisali jednom idolu – ne sa željom da vam pošalje potpisanu majicu, već u želji da možda sazna na kakvom mestu će nastupiti
Dok slušate kako Ian Braun, nekadašnji pevač The Stone Roses peva “They'll plant a microchip, every woman, child and man / They plan to chip us all to have complete control / The land, the sky, your soul” vi:
a) Shvatate da njegovi stari stihovi “I don’t have to sell my soul / He’s already in me” nisu bili metafora
b) Shvatate da stihovi “I am the Ressurection, and I’m the Life” ipak nisu bili o raskidu sa devojkom
c) Sada imate potvrdu da oduvek nije bio “Sharpest pen in the box” (ovo nije stih iz pesme, prim. aut)
Nakon što je Lili Alen na Glastonberi festivalu pesmu “Fuck You” posvetila petorici sudija vrhovnog suda koji su glasali za poništenje prava na abortus u slučaju Rou protiv Vejda ta pesma vam je:
a) Postala veoma draga
b) Postala još draža
c) Postala najdraža
Muziku Bilija Brega slušate...
a) Zato što je drug Breg iskreni levičar i jedan od poslednjih trubadura na planeti Zemlji
b) Zato što ste u njegovoj pesmi “Sexuality” čuli stih „I had an uncle who once played for Red Star Belgrade / He said some things are really best left unspoken / But I prefer it all to be out in the open“, iako vam nije bilo potpuno jasno o čemu on tu peva
c) Još uvek niste do kraja pročitali nedavnu razmenu vatre između druga Brega i onih koje ga smatraju mizogenim tipom
Pročitali ste vest da je Sting svirao na svadbi sina jednog od ruskih oligarha, a koja je – po tvrdnjama medija - koštala desetine miliona dolara.
a) Ne tangirate se, ionako ste sa njim završili kada je snimio “All for Love” sa Adamsom i Roćkom, i ništa ne može biti gore od toga
b) Zabavljate se idejom da je okupljenim zvanicama posvetio stihove “Believe me when I say to you / I hope the Russians love their children too”, i kako su ti stihovi, eto, dobili novo značenje
c) Stavljate na gramofon drugi album “Regatta De Blanc” njegovog benda The Police i ponovo se oduševljavate tom muzikom
*
Sada vam je, možda, lakše da prihvatite da nema bezgrešnih, i da je zaista teško postaviti univerzalni princip koji biste primenili na sve sa kojima se ne slažete.
(Ukoliko ste, pak, uspeli da postavite taj univerzalni princip onda verovatno posedujete i skalu za merenje težine greha, te vas autor ovog teksta moli da mu taj uređaj pozajmite s vremena na vreme, hvala!)
I sada je možda kucnuo čas da proverite šta o temama koje su vama važne misle autorke i autori pesama, knjiga i filmova koje volite, a koji nisu navedeni u ovom tekstu.
Neka otkrića će vas verovatno oduševiti.
Postoji i šansa da će biti prijatno iznenađeni.
Dokle god ste raspoloženi da se bavite tim pitanjima, iščitavate kako su ti stavovi obrazloženi i polemišete sa njima – imamo razloga za optimizam.
Jer, sve je bolje od bezuslovnog prihvatanja stavova onih čija dela cenima, i sve je bolje od nezainteresovanosti.
Ako neki umetnici mogu sebi da dozvole da budu ostanu neodređeni, nedorečeni, nejasni, neutralni ili nezainteresovani - vi nemate tu mogućnost.
Borba za bolji svet počinje zauzimanjem stava.
Friday, 31 May 2024
Prešlicavanje za "LICEULICE" :: Hali Gali 2, English Teacher, U2 (maj 2024.)
U trenutku masovnih protesta protiv segregacije u Americi jedan
tamnoputi dečak od dvanaest godina uzvikuje „Everybody Say Yeah!“ i
upada na top-liste najprodavanijih. Zovu ga „Mali“ Stivi Vonder. Iste godine mladi
Bob Dilan piše i snima „Blowin’ in the Wind“.
U okruženju koje insistira na kolektivnoj istosti trojica mladih
akrobata stvaraju poklič „Niko kao ja!“
Kroz procepe između teskobnog okruženja i loših vremena čuju se mladi, novi
glasovi!
Ili oni stvaraju pukotine kroz koje dopire svetlo?
Razni
izvođači: „Hali Gali 2“ (Pop Depresija /
Kišobran, 2024)
Stvari su jasne već od prve pesme i urlika „Ovde nema
nikog / nikog osim nas!“, i taj poklič bismo mogli da usvojimo svi, bez
obzira na to kojoj generaciji pripadamo.
Četiri i po godine nakon prvog zajedničkog izdanja beogradskog kolektiva
Hali Gali pred nama su ponovo Šajzerbiterlemon, Sitzpinker, proto tip, Vizelj,
Gazorpazorp, sv. Pseta i KOIKOI, uz nove članove kolektiva – Daze, Cactus
Fields i Ubili su Batlera.
To što je čak sedam bendova sa prve kompilacije preživelo ovo vreme dokaz
je neverovatne žilavosti scene koja je ponikla, odrasta i sazreva u jezivim uslovima.
Svaka od deset pesama koje se nalaze na kompilaciji dokazuje da put do spasenja
ne vodi kroz kukanje već pevanje (i zdravo zavitlavanje), i svaka od njih osvetljava
put u budućnost.
English
Teacher: „This Could Be Texas“ (Island,
2024)
Konačno!
Mesecima su English Teacher tizovali pažnju javnosti singlovima
poput „Nearly Daffodils“ ili „R&B“ i sakupljali epitete
„najvažniji novi bend“, „najbolja pesma 2023.“ (magazin „Time“). Da bi njihov
debitantski album mogao biti nešto veliko otkrivao je jednostavni stih:
„And that's why we are how we are / And
that's why we don't get very far” iz
pesme „Albert Road”.
Pokazalo se da je vredelo čekati.
Za razliku od većine sličnih bendova novije generacije – English Teacher
se ne boje baš ničega, i nije im strano da usred pesme zalutaju u buku,
psihodeliju ili gorki humor. Nasuprot te buke stoji predivan glas Lili Fontejn.
Poslušajte „You Blister My Paint“ ili genijalnu „The Best Tears of
Your Life“ i shvatićete da pred našim očima odrasta veliki bend.
U2:
„Boy“ (Island, 1980)
Svi dinosaurusi su nekada bili mali, krhki i nesnađeni.
Ovo bi valjalo imati na umu na početku priče o bendu koji danas zarađuje gotovo
dva miliona dolara po koncertu u „Sferi“ u Las Vegasu, iako su poslednju hrabru
ploču objavili pre trideset godina.
Mnogo pre nego što je prvi glas ovog benda otkrio u sebi poriv da smatra o
pravdi, jednakosti i bogu, U2 su bili četvorica maloletnika koji se gitarama,
palicama i glasom bore protiv čemera odrastanja u Dablinu krajem sedamdesetih
godina prošlog veka, i koji se ne libe da pevaju o tome.
Bez obzira na sve što je usledilo i početničku neizbrušenost pesama –
debitantski album U2 je dirljiva i iskrena ploča koju vredi preslušati ponovo.
Ako ništa drugo – ove pesme o bezuslovnoj ljubavi („I Will Follow“), odrastanju
(„Out of Control“), dečačkog sukoba sa egom („A Day Without Me“) i drugarstvu
(„Stories for Boys“) vas možda inspirišu na razmišljanje u kakve ljude su
izrasli oni koji su vam nekada bili bliski, i kako ste se nekada dobro razumeli.
Više o majskom broju magazina LICEULICE posvećenom odrastanju u doba nasilja >>
Tuesday, 30 April 2024
Prešlicavanje za Lice ulice: Škofja Loka, MGMT, Katarina II (april 2024.)
Mogli bismo početi ovu priču citatom iz nekog važnog istraživanja koje otkriva kako muzika utiče na mentalno zdravlje. Ali, ne moramo. Znate i sami da statistika i brojevi ne mogu kvantifikovati „šta nam radi“ muzika“, da nas tokom svakog slušanja „Birdhouse in Your Soul“ They Might Be Giants, „Enjoy Yourself“ u bilo kojoj verziji ili „Planin“ Mapo Keys zapljusne seratonin, da postoje pesme u koje možemo uskočiti kao u onaj dečiji bazen pun gumenih loptica.
Pred vama su neki od albuma koji vam ovog proleća mogu menjati raspoloženje,
igrati sa vama, učiti plesnim koracima ili važnim lekcijama; grliti, tešiti,
okretati stranice kalendara – ili otkrivati skrivena značenja. Zato ih valja uvek
imati u džepu i uz sebe, ako osetite nagli pad dopamina.
Jer muzika je zdravija od čokolade.
Škofja Loka: „Ljubim ti dušu“ (Geeneger
Records i Pop Depresija, 2024)
Iza najlepšeg naslova u novijoj istoriji muzike sa ovih
prostora čeka vas zabavna, topla, plesna, prkosna, opominjuća, šašava,
ozbiljna, raspričana muzika koju je oblikovao šarenoliki skup ljudi
okupljenih oko „Tricky Art Studija“ u Beogradu. Ako se zagledate u
spisak članova benda i ljude sa kojima su radili na albumu – otkrićete da neke
već veoma dobro znate.
Iako ćete pesme poput „Okinawa san“, „Nikad niko“ i „Osmeli se“ možda
ponavljati i više puta – ovo je album koji je sjajno slušati u celosti, od
prvog do poslednjeg tona.
Ako pustite muziku da ljubi dušu što je moguće duže, bolji će biti i rezultati.
MGMT:
„Loss of life“ (Mom + Pop, 2024)
Deluje pomalo neverovatno, ali jedna od ključnih pesama
početka XXI veka uskoro će postati punoletna. Da, mislim na „Time To Pretend“.
MGMT su u međuvremenu objavili tri manje primećena albuma, doživeli neočekivanu
popularnost na TikToku („Little Dark Age“) i napunili po četrdeset godina.
Zato je i prirodno da Endrju i Ben više ne pevaju „We’re fated to pretend” već “... a time to stop pretending”. Uz predivnu
“Nothing to Declare” i sasvim dobru “Mother Nature” – MGMT su na ovom albumu
objavili možda i najbolju pesmu karijere (“Nothing Changes”) i samo je pitanje
trenutka kada ćemo to svi prihvatiti.
Katarina
II: „Katarina II“ (ZKP RTVLJ, 1984)
Na digitalnim platformama odnedavno možemo ponovo da
slušamo debitantski album jednog od najvažnijih bendova SFRJ, a koji se prvi
put pojavio u prodavnicama ovih dana pre tačno četrdeset godina.
Svojevremeno objavljen u svega 3000 primeraka automatski ga je učinilo kultnim.
Ipak, „Katarina II“ i danas zvuči moćno i turbulentno ne samo zahvaljujući
dobro urađenom remasteru. Pored saradnje sa izuzetnim producentom (Đorđe
Petrović), bend je tokom dve godine čekanja na snimanje i mnogih personalnih
promena imao vremena da pesme poput „Ja znam“, „Treba da se čisti“, „Jesen“ i
„Radostan dan“ prošeta kroz mnoge žanrove dok nisu dobile finalni oblik, u
kojem ih znamo i danas.
Nijedan superlativ za ovaj album nije preteran, nijedno ponovno čitanje
tekstova ovih pesama neće dva puta dati isti rezultat.
Više o aprilskom broju magazina Lice ulice >>
Thursday, 29 February 2024
Prešlicavanje za LICEULICE, broj 99 (februar 2024.)
Kada kažemo da je neka umetnica ili umetnik „na margini poznatosti“, najčešće mislimo na one koji nisu imali sreće, ili podrške da se nađu na sredini pozornice, pod najjačim reflektorima. Ali, postoje i one koje su izabrale da ostanu u senci, ili dovoljno daleko od buke koju slava donosi. One su često i najveštije kada je potrebno pronaći mesto gde je moguće neopaženo preći granicu, i prokrčiti put zainteresovanima za drugo i drugačije.
Ovoga puta biramo tri umetnice i tri albuma koji su obeležili prethodnu godinu.
Jer, vreme je da otkrivamo nove puteve i bezbedne prelaze.
Joanna Sternberg: I’ve Got me (Fat Possum Records, 2023)
Glas
Džoana Šternberg je krt, gotovo dečije nesiguran, jedan od onih koje je
gotovo nemoguće primetiti u metežu glasova i buke. Ali kada stigne do
vas, nećete moći da prestanete da ga slušate. „I’ve Got me“ je njen
drugi album, na kojem nastavlja da peva o sebi, ali na način koji će
biti prijemčiv svakoj introspektivnoj, ili zapitanoj duši tako da ćete
njene reči, sumnje, i pitanja brzo usvojiti kao sopstvene. Ukoliko
budete zbunjeni ili sumnjičavi tokom prve tri strofe prve pesme sa ovog
albuma, kada Džoana zapeva „Why is it so hard to be kind and gentle to
myself?”, shvatićete da ste upravo pronašli novu, iskrenu prijateljicu,
sličnu Danijelu Džonstonu.
Melanie De Biasio: Il Viaggio (Pias, 2023)
Kada
je pre desetak godina objavila prvenac “No Deal” Fil Selvi iz Radiohead
je pričao da taj album zvuči “kao da je Bili Holidej počela da radi sa
Markom Holisom iz Talk Talk”, a njeni obožavaoci postali su i Džuls
Holand i Džajls Piterson. Melani je u tom trenutku mogla da bira.
Nekoliko pažljivo odabranih džez standarda, poneki duet ili malo
komercijalnijeg zvuka učinili bi je globalnom zvezdom. Ali, ona je
nastavila svojim, drugim putem, koji je ovoga puta odveo do dolina i
vrleti njenih predaka u Italiji.
“Il Viaggio” je audio-skulptura
uzvišene lepote, i jedan od onih albuma koje vredi slušati u celini, sve
dok se u njemu ne izgubite. Ukoliko vas ovi redovi nisu ubedili –
probajte sa “We never kneel to pray” ili “Now is Narrow”, i pokušajte
nakon njih da pronađete put natrag.
Hania Rani: “Ghosts” (Gondvana Records, 2023)
“Odjednom postajem svesna. Niko više ništa ne može učiniti, osim mene.”
Na
omotu ovog albuma Hanja citira segment romana “Letovi” Olge Tokarčuk,
knjigu posvećenu potrebi za kretanjem, slobodom i istraživanjem. Ovaj
album tako i zvuči.
Na albumu “Ghosts” ćete pronaći sve što vam je za
putovanje ili istraživanje potrebno – bez obzira da li se ono zaista
dešava, ili na njega odlazite stavljanjem slušalica na uši.
Hipnotička
“Hello”, lomna “Don’t Break My Heart” i predivna “Dancing with Ghost”
otpevana sa Patrikom Vilsonom trebalo bi da postanu obavezni soundtrack
za putovanje svakog unutrašnjeg emigranta.
A ima nas, sve više.
Više o februarskom broju magazina LICEULICE >>
Friday, 22 December 2023
Milan Mladenović, ZNANI JUNAK
Promena naziva ulica jedna je od omiljenih zabava lokalnih samouprava na prostorima bivše Jugoslavije. Zahvaljujući tome možemo bolje razumeti kojih se i kakvih sve to nazora aktuelne vlasti pridržavaju, kao i da nas revizionizam čeka, doslovce, iza ugla.
Ipak, ukoliko se zagledamo u mape gradova na teritoriji nekadašnje zajedničke države, primetićemo jednu neočekivanu anomaliju. Na novijim mapama pojavljuje se ime čoveka koji je za života bio opozicija velikoj većini imena na novoizrađenim uličnim tablama. U poslednjih desetak godina svoju ulicu, prolaz ili plato u Podgorici, Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu dobio je Milan Mladenović, muzičar i nekadašnji vođa benda Ekatarina Velika. Dobri duhovi Kraljeva okupljeni oko „Lokalnog fronta“ postavili su pre nekoliko godina tablu >> na „prolaz Znanog junaka Milana Mladenovića“, Sarajevo ga je nedavno proglasilo počasnim građaninom, a u budućnosti će jedan toponim poneti njegovo ime i u Makarskoj. Da, neke od tih ulica jesu tek „parče asfalta“, kažu pomalo razočarani poštovaoci Milana u Zagrebu, ili kratke, slepe uličice poput one u Podgorici. Ipak, Milan je u mapama.
Zašto jedan rokenrol muzičar trideset godina nakon smrti dobija tu počast?
Priča o Milanu Mladenoviću nije samo ona o muzičaru koji je na teritoriji Jugoslavije odsvirao više od dvesta koncerata pred ukupno 150.000 ljudi. Ti brojevi su za poštovanje, ali nisu dovoljni za dobijanje ulice.
Ovo je priča o čoveku kojeg danas prepoznajemo kao simbol doslednosti i neodustajanja. O čoveku koji se nije kolebao da podigne glas u vreme kada su mnogi zaćutali, i koji se glasom, gitarom i rečima borio protiv zla, čak i kada je bio sam na ulici.
I koliko njegova muzika i danas menja hemiju u našim glavama toliko bi priča o njemu trebalo da nas podseća na značenja reči doslednost i ljubav.
ZAGREB – SARAJEVO – MAKARSKA – BEOGRAD
ILI „KUDA VODE OVI TRAGOVI“
Na Milanovo delo i stavove svakako su uticali njegovo poreklo i gradovi u kojima je odrastao. Rođen u Zagrebu 21. septembra 1958, iz ljubavi Makarke Danice Puharić i Kruševljanina Spase Mladenovića, oficira JNA, Milan gotovo da nije pamtio grad najranijeg detinjstva, ali će sa zagrebačkom publikom imati poseban odnos tokom karijere. Kada je imao šest godina, porodica se zbog Spasine prekomande seli u Sarajevo. Soliter od dvanaest spratova u kojem su Mladenovići živeli i danas stoji kraj Miljacke, ali s novom uličnom tablom. Ime Đura Salaja ispod broja trideset nakon rata odmenilo je ime Kemala Kapetanovića.
Razgovori s Milanovim drugarima iz vremena odrastanja u Sarajevu otkrivaju grad od blata i snega u kojem su ulične tuče bile ispit za dečaštvo, ali i dečaka s naočarima debelih stakala koji se nije povlačio pred jačima od sebe. U to vreme je, pričaju njegovi stariji rođaci, počeo da stvara svoj svet – otkrivajući Bitlse, Korni grupu >>, sviranje gitare i pisanje pesama. O odrastanju u Sarajevu najčešće neće želeti da priča u budućim intervjuima, ili će govoriti uz dosta gorčine, a njegovo mesto sreće biće Makarska, u kojoj će provoditi leta sve do početka devedesetih.
Zahvaljujući novoj Spasinoj prekomandi taj isti dečak, koji već ima trag pod desnom miškom od gitare i prve dve objavljene pesme u zborniku „Vijetnam u srcima mladih“, doći će 1970. godine u Beograd. Mladenovići će živeti najpre na Topčideru, a zatim na Konjarniku, da bi se polovinom sedamdesetih konačno našli u svom stanu, na petnaestom spratu impresivnog i monstruoznog solitera, u to vreme okruženog nepreglednim peščarama Novog Beograda u izgradnji i betonskim zgradama.
U toj sobi će tokom narednih godina nastati neke od najpoznatijih pesama jugoslovenskog rokenrola. Možemo ga zamisliti kako sedi na kraj prozora svoje sobe, i gleda pejzaž: „Toplana se ne vidi s mog prozora, već samo dim koji kulja iz nje. Ali zato ja uživam gledajući brodogradilište.“
„MI PRAVIMO PUT“
O muzici koju je Milan stvarao sa Limunovim drvetom, Šarlom Akrobatom, Katarinom II/ Ekatarinom Velikom, Subom i drugim muzičarima s kojima je sarađivao pričaćemo detaljnije na drugom mestu i drugom prilikom.
Kada preslušavate muziku koju je stvarao, i ukoliko to činite skladno, i po redu, znajte da pratite putanju muzičara kojeg su vodile beskrajna radoznalost, upornost, hrabrost, kao i prilična nezainteresovanost za očekivanja publike, ili kritike. Ako pričamo o hrabrosti, poslušajte ponovo prvi i jedini album Šarla Akrobate, koji je osnovao zajedno s Dušanom Kojićem Kojom i Ivicom Vdovićem Vdom, „Bistriji ili tuplji čovek biva kad...“, na kojem su ova trojica dvadesetogodišnjaka uradila sve što se ne radi, rušeći tabue oblikovanja pesama, ali i njihovog snimanja. Bila je potrebna hrabrost da bi se napisale pesme poput „Ljubavne priče“ >> (da, to je onaj Milanov tekst o pranju automobila zastava 101, to jest stojadina, krpicom i deterdžentom, u nedeljno jutro), ali bila je potrebna i ozbiljna posvećenost da se nakon takvog benda, obožavanog od kritike, posvetite oblikovanju novog, drugačijeg benda s novim ljudima (Katarina II), i da ne odustanete od svega iako gotovo tri godine ne možete na snimite nov materijal. Posvećenost je bila gorivo koje je sačuvalo bend tokom godina sviranja u malim prostorima i pred malobrojnom publikom – uprkos sjajnim pesmama – i gorivo koje je Milana, Magi i Bojana konačno dovela do prvog rasprodatog koncerta u Hali Pionir 1987, na kojem pet hiljada ljudi sa dignutim čašama više nisu samo stih iz pesme, već i stvaran svet oko njih.
U vreme prvih većih uspeha Ekatarine Velike (koji su bili ograničenog dometa u odnosu na popularnost nekih drugih bendova) Milan je u intervjuima govorio o tome da se bend nikada nije prilagođavao ukusima publike, niti odustajao od postavljenih principa, već da su tokom godina sviranja „navikavali publiku na sebe“.
Da se vratimo na hrabrost. Dve godine nakon što su objavili najprodavaniji album karijere („Samo par godina za nas“, čiju su naslovnu pesmu 2006. godine slušaoci nekadašnjeg B92 izabrali za najbolju jugoslovensku pesmu svih vremena), konačno dosegli slavu i dobili tretman dostojan velikog rokenrol benda, EKV je napravio dotad najradikalniji zaokret. Objavili su „Dum dum“, takozvani najmračniji album karijere, na kojem je Milan, kao autor svih tekstova, proročki pevao o užasima ratova koji nam predstoje („Idemo“, „Zabranjujem“, „Dolce Vita“...). Na pitanje novinarke zašto objavljuju tako težak album, pun opominjućih pesama i drugačije atmosfere, Milan odgovara: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili četrdeset odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”
Koliko još takvih umetnika s prostora bivše Jugoslavije znamo?

„U PROŠLIM DANIMA OSVOJILI SMO PONOS“
Reč po reč, dolazimo do godina u kojima su Milanov aktivizam i društveni angažman zaslužili poštovanje koje, očigledno, traje i danas.
Zanimljivo je čitati njegove intervjue iz osamdesetih godina, koji otkrivaju umetnika potpuno posvećenog muzici koju Ekatarina Velika stvara, značenjima te muzike, i uslovima u kojima ta muzika nastaje; umetnika koji uživa da razgovara o književnosti (obožavao je Harmsa, Ursulu Legvin, Kortasara, Nemanju Mitrovića...) ili tuđoj muzici koja ga oduševljava. Na pitanja novinara o stanju u društvu i Jugoslaviji u periodu izlaska albuma „Ljubav“ koji je bend učinio opštepoznatim, dobijaćemo odgovore da je to pitanje za političare, a ne umetnike.
I dok su krajem osamdesetih mnogi muzičari počeli da koriste svoju poznatost za dodatno raspirivanje rastućih nacionalizama širom tadašnje Jugoslavije, Milan se našao među malobrojnima koji su ukazivali kuda će nas to odvesti. „Kada vidim šta se događa, osećam da nam predstoji kolektivna orgija (...) Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta! A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava, koja počinje da curi, rasteže se po nama, narodu. Šta bismo mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam“, izjavljivaće u intervjuima 1989. i 1990. godine, nakon koje će i inače relativno mali prostor koji ima u medijima početi sve više da koristi za opomenu, strahovanje, ali i osećaj gneva što ne može da utiče na tok istorije.
U nekim intervjuima prevladava strah, u drugima ljutnja i bes. Iako se forma koncerata EKV nije promenila, i nije bilo mnogo reči između pesama – stihovi i muzika su dobili nova značenja, a Milan kao da je osećao odgovornost prema publici koja dolazi na te koncerte. „To što mi radimo to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo ljude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su ljubavi, drže se jedni drugih.“
A šta te drugo, ako ne ljubav i ideja da se moramo držati jedni drugih i ulivati jedni drugima hrabrost u takvim vremenima, natera da otputuješ kombijem u Sarajevo u leto 1991, da bi odsvirao samo dve pesme na YUTEL koncertu za mir >> održanom u prepunoj Zetri?
Naredne godine ga vidimo kako snima i svira sa saborcima iz projekta „Rimtutituki“ čuvenu pesmu „Slušaj’ vamo“ s kamiona koji kruži gradom >>. Ta pesma, ne zaboravimo, nije snimljena samo za lokalne potrebe, već je stvorena i da bi se prijateljima koji su ostali sa druge strane granice – u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni poslao glas da u Beogradu još ima normalnih ljudi. Trebalo bi ponovo pročitati njegovu izjavu >> sa bine Sava Centra povodom dodele nagrade za grupu godine 1992. „...Nama je bilo olakšano da je osvojimo, pošto su mnogi naši drugovi, naši prijatelji, morali da napuste ovu zemlju (i ja ih pozdravljam ovom prilikom), a neki od njih, ovog trenutka, možda su živi, možda i nisu. U Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Rijeci… Molim vas, možemo li jedan minut ćutanja za one koji su poginuli u ratu koji za nas nema smisla?” Nakon minuta tišine salom Sava Centra se razlio aplauz, ali neki tvrde da je bilo i povika “uhapsite ga!”
Setimo se i tog momenta u kojem, iako “u džepu imaju po sto maraka” kako bi rekao jedan od svedoka događaja, Milan odbija da svira koncert u Banja Luci, zato što su u tom gradu upravo srušene mnoge džamije. Tu su i koncerti za mir odsvirani u Beču, Pragu i Berlinu zajedno sa bendovima iz Hrvatske, a vredi pomenuti i album “Neko nas posmatra” iz kojeg, neočekivano, izbija neki novi optimizam („... Mi to možemo zajedno“ >>), predivnu pesmu „Universal Love“, snimljenu 1993. s mnogim prijateljima za potrebe projekta Unicefa i, konačno, učešće u prvom telefonskom koncertu u okviru kojeg su zajedno, u vreme pre interneta, preko specijalno adaptiranih telefona zajedno svirali muzičari iz Skopja, Labina, Beča, Sarajeva, Beograda, i tako počeli da obnavljaju pokidane regionalne veze.
Mnogo godina kasnije, a povodom reizdanja albuma „Dum Dum“, novinar Zoran Tučkar na jednom hrvatskom portalu piše >> „Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ’domoljuba’, u kojoj na pitanje: ’Gdje si bio 1991?’ Milan zenbudistički strpljivo odgovara sugovorniku: ’Bio sam u Beogradu i nastojao sam biti čov(j)ek’.“ Ne možemo reći da je ovo priznanje sa „druge strane“ stiglo prekasno. Uprkos svemu i svima, Milan nikada nije ni izgubio poštovanje ljudi iz čitavog regiona.
Ove godine je na Milanov rođendan nagrada njegove Zadužbine dodeljena u Makarskoj. Nakon svečanog dela u divnom prostoru Malakološkog muzeja, a tokom kog je publici, u kojoj je bilo i njegovih bliskih rođaka, prikazan kratki film sa isečcima iz njegovog dnevnika >> iz Brazila 1994. godine, usledio je koncert kraj obale, nedaleko od staze ka Nuglu, plaže kraj Makarske koju je Milan voleo.
Noć je topla, leto traje još dva dana. Na bini se smenjuju muzičari iz Makedonije, Srbije i Hrvatske, a u publici su Novosađanke, Beograđani, Zagrepčani, Makrani, Sarajlije, Splićanke, dva tipa iz Berlina, lokalna ekipa iz Imotskog.
Mnogi su rođeni nakon Milanove smrti, i nikada nisu živeli u istoj državi, ali se druže, dovikuju, naručuju ture pića jedni drugima. U pauzama nastupa bendova na velikom platnu iza bine emituju se koncertni snimci Ekatarine Velike. I dešava se nešto neočekivano. Potpuno spontano, najpre tiho, a onda sve glasnije, svi zajedno počinjemo da pevamo s Milanom.
To je Ljubav.
*
Objavljeno u magazinu LICEULICE, decembar 2023. >> uz dodatne fotografije Goranke Matić.
Thursday, 30 November 2023
Prešlicavanje za LICEULICE / Superheroji (novembar 2023.)
Po definiciji, superheroji su „izmišljeni heroji koji imaju specijalne ili nadljudske moći“. Mogao bih, dakle, ovaj tekst mogu da posvetim Zigiju Stardastu i njegovom tvorcu, Dejvidu Bouviju. Ipak, novija definicija ima i nastavak koji kaže „izuzetno vešta ili uspešna osoba“.
To otvara mogućnost da se u narednim redovima pojave one i oni koji imaju super
moći da nam menjaju raspoloženje ili učine da igramo; koji nas muzikom i glasom podsete koga želimo da
zagrlimo, ili učine da se osetimo toliko moćno da možemo da pomerimo svet.
Dakle, moramo početi od Bouvija.
David
Bowie: „The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders from Mars“
(RCA, 1972)
Zigi, prva naučno-fantastična zvezda rokenrola, sleće na
Zemlju pet godina pre njenog kraja. Na planeti iscrpljenih resursa zatiče
stariju generaciju otuđenu od stvarnosti, i njihovu decu, utonulu u hedonizam.
Zato je došao, da nam donese poruku nade, i ponudi spas.
Prošlo je tačno pedeset godina od kako je Bouvi spustio Zigija među nas (i
nešto kasnije ga i napustio) - ali Zigi bi slično stanje zatekao i danas.
Možda je to razlog što pesme sa ovog albuma i danas zvuče tako živo i moćno
(naročito u remasterovanim verzijama), i čine da se osećamo kao da je kraj
sveta („Five Years“), tražimo spas u muzici („Starman“), lebdimo
(„Moonage Daydream“) ili jednostavno nalazimo utehu („Rock’n’roll
Suicide“).
Astronomi su nedavno ponogo zabeležili kratki, snažni radio-talas iz dalekog i
dubokog svemira. Možda nam Starman ponovo šalje taj „hazy cosmic jive“?
Daft
Punk: „Random Access Memories“ (Columbia,
2013)
Pre tačno deset godina dva super-super-super heroja muzike
obratila su nam se za sada poslednji put albumom koji je krcat super herojima -
gostima. Možda prethodna rečenica zvuči profano, ali kada pogledate ekipu koja
je pravila „R.A.M.“ – lako možete zamisliti plakat za filmski hit pod naslovom
„Lose Yourself to Dance“ kojim dominiraju dva-tipa-pod-kacigama, dok iza
njih vire Kazablankas, Moroder, Rodžers i Farel. Zaplet filma je jednostavan:
ekipa se okuplja da bi stvorila muziku koja će nas sve namamiti u džinovsku
disko-kuglu u kojoj ćemo biti bezbedni i bezbrižni, uprkos svemu.
Odjavna scena: svi dvehiljadedvadesetitreći put zajedno igramo uz „Get Lucky“,
i nije nam dosadila. Happy end.
The
Rolling Stones: „Hackney Diamonds“ (Polydor,
2023)
U prirodi superheroja je da nas iznova oduševljavaju
trikovima koje već znamo.
Mik, Kit i Roni upravo to rade na tek objavljenom novom albumu. U saradnji
sa novim producentom, i gostima u rasponu od Lejdi Gage do Stivija Vondera i
Pola Mekartnija – Stounsi ne samo da deluju energičnije i življe od većine
mlađih bendova koji tvrde da sviraju rokenrol, već i zvuče kao da su spremni za
još nastavaka (Mik - naročito!)
Prva dva singla sa albuma - „Anger“ i „Sweet Sounds of Heaven“ će
se naći na svakoj budućoj poštenoj kompilaciji najboljih pesama koje su snimili
za ovih šezdeset (!!!) godina, ali „Hackey Diamonds“ nudi još genijalnih
momenata i zato će biti jedan albuma Stounsa koji se preslušavaju mnogo puta.
Obratite pažnju i na „Live By The Sword“, poslednji snimak na kojem
sviraju i Čarli Vots i Bil Vajmen. Ako je ovo kraj – spektakularniji nije mogao
da bude.
*
Novembarski broj magazina LICEULICE >>
Tuesday, 31 October 2023
Prešlicavanje za Liceulice // I won’t shut up!
Da li nas je uopšte briga o kojem tiražu je prodat album autorke koju volimo?
Ovoga puta pričamo o takvim albumima.
Fiona Apple: „Fetch the bolt cutter“ (Epic, 2020)
Peti - i za sada poslednji - Fionin album je drsko, u nekim
trenucima sumanuto, u drugim šašavo, a sve zajedno - genijalno delo koje ruši
tabue, udara rukom o sto, i jedan od najhrabrijih albuma u poslednjih nekoliko
godina. Ta hrabrost se ne oličava samo u stihovima koje peva („Kick me under the table all you want / I won't shut
up...”), već i u pristupu u
oblikovanju ovih pesama, koje često negiraju čak i bazične obrasce pop-muzike,
koja podrazumeva, tvrde neki, da pesma mora poštovati strukturu
strofa-strofa-refren. Ovaj album će nam, valjda, pomoći da prihvatimo da - ne
mora. Pored genijalne “Under the Table”, ovaj album krije i male
zemljotrese (da se poslužim rečima Tori Ejmos) poput pesme “Shameika” i “I
Want You To Love Me”. Ukoliko na prvo slušanje budete pomalo zbunjeni, ili
uzrujani – sve je u redu.
Roisin
Murphy: „Hit Parade“ (Ninja Tune, 2023)
Svet već dvadeset i pet godina pokušava da stigne Rošin,
ili barem uhvati njen ritam – ali ona je uvek jedan plesni korak ispred. Da bi
stvari bile još komplikovanije i zabavnije – Rošin je u prednosti ne zato što
pravi korak napred, već u stranu, neprekidno eksperimentišući sa sopstvenim
glasom, disko-plesnim ritmovima i atmosferom.
„Hit Parade“ je, bez preterivanja, najbolji album koji je snimila tokom
karijere, koja traje već gotovo trideset godina.
Možda na prvo slušanje nećete prepoznati esencijalni hit – ali već na
drugo ili treće ćete shvatiti da ne znate po koji put slušate „CooCool“,
„The Universe“ ili „Can’t Replicate“ i da bi baš bilo dobro da se
setite gde vam je stara disko-kugla.
Videosex: „Lacrimae Christi“ (ZKP RTVLJ, 1985 / Matrix Music, 2023)
Nedavno objavljeno reizdanje na zlatnom vinilu koristim kao
povod za pisanje o jednom od najdražih albuma bivše Jugoslavije i bendu koji
je, suptilno, redefinisao naš ukus i očekivanja od muzike tog doba.
Iako objavljen pre gotovo četrdeset godina - „Lacrimae Christi“ i dalje
zvuči intrigantno, drugačije i avangardno. Možda je razlog tome što su na njemu
električni instrumenti i Anja zapravo zamenili uloge? Ili ipak postoji
elektronska muzika koja je otporna na tehnološke promene?
Ukoliko ponovo preslušate ne samo najveći hit sa albuma („Tko je zgazio gospođu
mjesec?“) već i „Sivi Dan“, „Stakleno nebo“, iščašenu „Pejd ga pogledat Anja“ i
rano-jesenji „Swing 2002 GTL“, možda shvatite koliko su Anja, Nina,
Iztok i Janez bili u trendu – i za koliko slobode su deca socijalizma
ipak uspela da se izbore.
Više o oktobarskom broju magazina Liceulice >>
Saturday, 30 September 2023
Prešlicavanje za LICEULICE: "September’s Here Again"
Ali, hajde da prihvatimo da ovo leto nezaustavljivo odlazi, i da jesen može biti lepa, ako budemo pažljivo osluškivali o čemu nam peva i šapuće.
David Sylvian: “samadhisound 2003-2014: Do You Know Me Now” (2023)
Dejvid Silvijen već četrdeset godina isključuje jedan po jedan reflektor uperen u njega, a da bismo se muzici i zvucima koje stvara prepustili zagledani samo u sebe.
Nekadašnja zvezda, nosilac titule “najlepši čovek na svetu” i autor pesama koje su obeležile osamdesete (“Forbidden Colors”; “Ghosts” i “Visions of China” sa bendom Japan) već dugo stvara izuzetnu, slojevitu i introspektivnu muziku, kao i zvučne skulpture zasnovane na ambijentalnim zvucima.
Ova kompilacija objedinjuje sve Dejvidove snimke od 2003. do 2014. godine, tokom kojih je snimio neke od ključnih pesama karijere (“A Fire in The Forest”, “World Citizen” (sa Rijuči Sakamotom) i “Where’s Your Gravity”, kao i sve što je snimio sa kratkotrajnom ali spektakularnom grupom Nine Horses.
Ovo je muzika za sve koji se ne boje samospoznaja, i kraja leta.
James – “Be Opened By The Wonderful (Orchestral Version)” (Nothing but Love Music, 2023)
Teško je nabrojati koliko je velikih pesama ovaj bend do sada napisao i objavio. Neke od njih mogu da se stave i u kategoriju “životno važnih”. “Tommorow” se često pominje kao pesma koja je mnoge ljude sprečila da učine nažao sebi, a za “Sit down” se pouzdano zna da je u jednom trenutku spasila i sam bend. “Moving On” je u jednom trenutku spasila i mene.
“Be Opened By The Wonderful” je njihov sedamnaesti a retrospektivni album, na kojem je bend ponovo snimio neke od tih velikih pesama uz pratnju orkestra i tako još jednom svetu otkrio kakav se naboj u njima krije.
Nije lako prepričati kako sada zvuče gorenavedene, ali i “Sometimes” ili “Beatiful Beaches”. Zato ćete ovaj album preslušavati mnogo puta.
Nina Romić: “Jezero” (Aquarius Records, 2023)
Ukoliko ste imali sreće da otkrijete put koji vodi do ovog ušuškanog jezera okruženog visokom travom i šumom, poslušajte šta će podeliti sa vama vodena vila kojoj jezero i pripada.
Nakon četiri izuzetna albuma Nina Romić je objavila i “Jezero” – intiman, topao, omamljujući album koji će vas hipnotisati glasom, atmosferom, muziciranjem i tekstovima. Prva, naslovna pesma je istovremeno i centralno mesto albuma. Nakon nje zvuk će vas voditi od “Oduvijek i zauvijek” sve do spektakularnog kraja, a to su “I plovi brod” i “Ono što bi htjela”.
Za razliku od prethodnog albuma, Nina i njeni malobrojni ali izvrsni saradnici su sve sveli uglavnom na žice i glas koji čini da vazduh zatreperi.
“Jezero” je jedan od najlepših albuma objavljenih na ovim prostorima 2023. godine.
Thursday, 31 August 2023
Prešlicavanje za Liceulice :: o igri
Naše srca su puna pesama nastalih iz grešaka ili neobavezne igre muzičara.
Jedna od najvećih pesama pop-muzike svih vremena, “A Whiter Shade of Pale” benda
Procul Harum nastala je iz „pogrešnog
sviranja“ muzike Johana Sebastiana Baha. Echo
& The Bunnymen su stvorili srcolomnu “The Killing Moon” svirajući akorde Bouvijeve
“Space Oddity” unatraške. Led Zeppelin su napravili “Rock’n’Roll” igrajući se ritmom
i rifovima Litl Ričarda i Čaka Berija.
Igra može da stvori čuda.
Ovoga puta preslušavamo albume na kojima su se muzičari igrali zvucima,
instrumentima, glasovima i idejama – koji čine da poželimo da se pridružimo
igri, ili zaigramo.
Talking Heads: „Remain in Light“ (SIRE/WEA, 1980)
Čest je slučaj da bendovi ulaze u studio bez gotovih pesama, rešeni da se prepuste
trenutnim inspiracijama i otkrivanju mogućnosti studijske opreme. Rezultati
takvih pokušaja ponekad su neslušljivi. Ali - mogu biti i spektakularni, poput
ovog albuma.
Predvođeni Brajenom Inom kao producentom, članovi Talking Heads
su nedeljama neobavezno džemovali, eksperimentisali sa afro-ritmovima,
usporavanjem traka i kreiranjem pesama bez strukture. Iz tog zvučnog haosa nastao
je album koji i danas na listama 50 najboljih svih vremena magazina The Rolling
Stone i drugih. Čak i je i najveći hit sa ovog albuma - „Once in a Lifetime“
nastao iz igre Brajena Ina i Dejvida Birna. Ako poslušate pažljivo taj snimak,
čućete ih u pozadini kako pevuše „po-po-pom-pom“ u krug, zabavljajući se poput
dva tinejdžera.
Idem: „Poyy“ (Mudri Brk / Nasty Cut Records, 2023.)
Iza
imena „Idem“ krije se zagrebački multiinstrumentalista Antun
Aleksa, hiperaktivni član bendova
Trophy Jump, Porto Morto i JeboTon Ansambl.
Ukoliko ste nešto stariji - pesme sa ovog albuma će vas podsetiti na drage
Animatore. Oni mlađi čuće odjeke nekih novijih indi-pop-pank bendova, te čak i
Blur - ali bilo bi nepravedno zadržati se samo na poređenjima. „Idem“
ima svoju, drugačiju priču.
“Poyy” pršti od pevljivih refrena i zabavanih
tekstova o kraju najslađeg životnog doba.
Ukoliko pesme poput „ŠtetaŠtetaŠteta“, „Žujice“ i „Par put godišnje“ konzumirate
nekoliko puta dnevno - bićete duže mladi. I zaigraćete. I bićete cinični, taman
koliko je zdravo. Probajte.
Album je dostupan za preslušavanje i preuzimanje na adresi: antunidem.bandcamp.com
Jenie Lewis:
„Joy’All“ (Blue Note, 2023)
Nekadašnja pevačica benda
Rilo Kiley je nedavno objavila novi album koji je nastao iz svojevrsne igre - a
na kojem se ona poigrava zvukom, glasom i rečima, poput ove iz naslova - još uvek nepoznate rečnicima.
Većina pesama sa „Joy’all“ je rezultat izazova koji je Bek (Hansen)
stavio pred Dženi 2021. godine. Pravila igre bila su jednostavna: svakoga dana
napiši jednu pesmu po zadatom klišeu. I Dženi je počela da se igra.
Dve godine kasnije ovaj album ulazi u naše uši poput letnjeg povetarca, i ima
ukus laganog pića u hladu. Nakon prvog slušanja naslovne pesme, „Giddy Up“
ili divne „Puppy and a Truck“ - vaša lista omiljenih albuma za leto
2023. će biti drugačija.
*
Više o letnjem dvobroju magazina Liceulice >>
Friday, 30 June 2023
Prešlicavanje za Liceulice: What’s Going on (jun 2023.)
Da li u teškim danima slušate muziku koja u vama pojačava
osećaj bespomoćnosti; onu koja hrabri na borbu protiv zla i razotkriva srce
tame problema, ili pesme koje će vas zagrliti i odvesti do mesta na kojem nema
gneva?
Muzika ima moć da učini sve to. Ili da sve to radi istovremeno.
Setite se „Luke“ Suzan Vega. Neke od najlepših pesama pop-muzike iza
naizgled poletne ili zviždukave melodije kriju gorke priče o nasilju koje se
dešava iza zida. Ili su napisane tako da između iz molova probije zrak svetla i
nade, kao u „Everybody Hurts“ R.E.M.
I ovi albumi su takvi.
Marvin
Gaye: „What’s going on“ (Tamla, 1971)
Po mnogim listama najbolji album svih vremena u svega
trideset i pet minuta objedinjuje tugu i nevericu, nepravdu i nasilje, ali i
pitanja ekologije i zagađenja sveta u kojem živimo. Ovaj album je predstavljao
i veliku prekretnicu za čoveka koji se pre početka rada na ovom albumu zapitao „Kako
da nastavim da pevam ljubavne pesme, dok se svet oko nas raspada?“ i
shvatio da je muzika njegovo jedino oružje u borbi za svet bez nasilja.
Stvari koje su se dešavale tada – na žalost se dešavaju i sada. Svet i dalje
nije bolje mesto, ali ova muzika nam i dalje daje razlog, i snagu da od te
borbe ne odustajemo.
“You
know we've got to find a way/To bring some lovin' here today.”
Sinead O’Connor: „The Lion and the Cobra“ (EMI,
1987)
Nedavno emitovani dokumentarac o životu i muzici Šinejd („Nothing
Compares“, 2022) potvrdio je mnoge stvari koje smo do sada samo
naslućivali, ili osećali. Šinejd je u mnogim stvarima bila prva. Ali, svet nije
uvek raspoložen da sluša glasove onih koje su rešile da ga menjaju. A Šinejd je
to činila od prve pesme i prve slike koju je podelila sa nama.
Mnogi su mislili da je na omotu „The Lion and the Cobra“ Šinejd koja
vrišti. Ona je, zapravo, pevala.
Ovaj album je zbirka pesama kakvu može napisati samo osoba koja je odista
spoznala bol i odbacivanje u detinjstvu. Odatle potiču „Mandinka“, njen
prvi singl i pesma o devojci koja odbija „tradicionalne vrednosti“, „Just
Like You Said It Would Be“ u kojoj peva o odnosu sa majkom, i „Troy“
koja nije samo omaž Jejtsu, već i poruka Ocu. Ovo je potresan, ali neophodan
album.
Fred
Again & Brian Eno: „Secret Life“ (Text
Records, 2023)
Malo ko je očekivao da će Frederik Gibson nakon bučnog i
ludog zatvaranja Coachella festivala u društvu Skrillexa i Four
Tet ekipe ući u studio sa rodonačelnikom ambijentalne muzike i svetu
ponuditi ovako mirnu i melanholičnu muziku.
Fred i Brajen su, sticajem okolnosti i bez obzira na veliku razliku u godinama,
već dugo bliski prijatelji. To prijateljstvo i iskustvo iz dosadašnjih
sporadičnih saradnji sada su pretočili u niz instrumentalnih i pevanih muzičkih
komada poput „Chest“, „I Saw You“, ili „Come on Home“ u
kojem nas podseća da nismo, i ne moramo biti sami. Važnije od toga – podseća
nas da ne odustajemo ili - „Don’t you say you had enough“.