Sunday 18 December 2016

Alehandro Hodorovski: "Gde ptica peva najlepše"


"Ptica peva najlepše na svom porodičnom stablu." 
(Žan Kokto)

Ovim citatom počinje, zatim objašnjava.

"Svi likovi, mesta i događaji (iako je negde izmenjen vremenski sled) stvarni su, ali je ta stvarnost preoblikovana i preuveličana da bi postala mit. S jedne strane, porodično stablo je zamka koja nam ograničava misli, osećanja, želje i materijalni život, dok s druge strane, predstavlja riznocu u kojoj se čuva najveći deo naših vrednsoti. Osim što je roman, ova knjiga je ujedno i odraz napora koji se, ako se ostvare, teže tome da svakom čitaocu posluže kao primer kako da, kroz oproštaj, svoju porodičnu priču pretvori u epsku legendu."

*

Hodorovski u jednom intervjuu kaže: "Tajna mitologije jeste da mitologija postaje folklor. I sva magija - Markesova magija - folklorna je degeneracija mita. A ja (...) opisujem realnu magiju a ne magični realizam. Realna magija je svuda oko nas ali ne znamo kako da to vidimo. Treba da učimo da bismo prepoznali magiju na svetu. Svakog trenutka desi se nešto magično."

"Gde ptica peva najlepše" je magična knjiga, a poređenje sa "Sto godina samoće", na kojem kritičari često insistiraju je samo prihvatljivo, ali nikako u potpunosti tačno i pravedno.

Kod Hodorovskog je sve magija, a realnost je tu kamen za pod glavu koji te žulja i tako ne dozvoljava da, zagledan u krošnju tog drveta i omađijan pričama koje ti ptica peva - ne poludiš lako i nepovratno.

I ja bih se ovde zaustavio sa metaforama i poređenjima, zato što postoje stvari koje je besmisleno prepričavati a nisu zaslužile ni puko teoretisanje.

Zato - obavezno čitanje.

Ukoliko nakon čitanja ne uspeš da umakneš iz knjige, posegni za njegovim poslednjim filmom, blizancem ove knjige.



*
Intervju, sa sajta izdavačke kuće "Arete" >>


Friday 16 December 2016

Noćurak od obrada :: Cover Songs, Vol. 2 [emisija]




Postoji teorija da je termin "cover" dobio današnje značenje u vreme kada su postojale "crne" i "bele" radio stanice. Drugi tvrde da je to sa belim i crnim radio stanicama urbani mit i da kovanica "cover version" potiče iz vremena kada su se singlice i albumi pojavljivali u omotnicama koje su se razlikovale od tržišta do tržišta.

(Ta teorija ima manje pristalica, verovatno zato što nije nimalo kontraverzna.)

Mi, pak, kažemo - "obrada" - i to je mnogo zanimljivije od raznih teorija jer "obrađivati" znači - dorađivati nešto što nije završeno, doterivati ga "kako treba" za određeni cilj.

Danas slušamo obrade i dorade koje su 10.000 Maniacs, Kris Ajzak, Pati Smit, Darko Rundek, Džoni Keš, Feri, Hot Chip, Madlen Pejru, The Frighteners, Bouvi, Tori i drugi ... napravili od pesama Nirvane, 10cc, Kejva, Pitera Marfija, Joy Division, New Order, Robija Robertsona, Lane Del Rej, Sube, Keane, Šarla Akrobate i drugih.




Thursday 8 December 2016

Džonatan Svift: "Meditacija o metli" (1701.)



"Ovaj obični štap, koji tako nedostojanstveno leži bačen u nekom zaboravljenom kutku, nekada je cvetao u šumi. Bio je pun snage, lišća i grana, a sada, zahvaljujući dovitljivosti čoveka koji je naučio kako da iskoristi prirodu, vezujući snop suvog pruća na ovo isušeno drvo, sada je upravo obrnuto - drvo izvrnuto naopačke, grančicama nadole, a korenjem u vazduhu. Sada je osuđen da bude rob svakoj služavki kojoj zatreba i, igrom sudbine, njegova misija je da očisti druge predmete, a on sam da se pritom uprlja. 
Najzad, izrabljen do srži od strane služavki, završava izbačen na ulicu ili biva osuđen na smrt, čime ispunjava svoju poslednju namenu - da posluži za potpaljivanje vatre. Kad razmišljam o ovoj temi, sa uzdahom pomislim: 

"Zaista, čovek je metla!"

Priroda ga na svet donese snažnog i moćnog, odličnog zdravlja, sa kosom na glavi, koju lako možemo da zamislimo kao grane biljke obdarene razumom. I on je takav sve dok sekira neumerenosti ne ubrza opadanje njegovih zelenih grančica i ostavlja samo jedno isušeno stablo. Tada on mora da se posluži lukavstvom, pa počne da nosi periku, kiteći se tako veštačkim pramenovima kose (pokrivene puderom) koja nije izrasla na njegovoj glavi. Ali, zamislite sledeću scenu: naša metla, šepureći se posmrtnim ostacima breze, koji takođe nisu rasli na njoj, i pokrivena prašinom, upravo izlazi iz sobe jedne prelepe dame. Ismejali bismo je i prezreli njenu taštinu, onako kako to ljudi imaju običaj da rade, ubeđeni u sopstvenu savršenost, a svesni mana drugih.

Ali, reći ćete možda, metla je obično drvo koje držimo za glavu kad ga koristimo. Ali, molim vas, šta je čovek ako ne jedna kreatura izvrnuta naopačke, čije se životinjske osobine neprekidno razvijaju u pravcu razuma, ali se njegova glava povlači po prašini! Pa ipak, sa svim svojim manama, on se izdaje za univerzalnog reformatora i uništitelja zarad sopstvene koristi. Svoje kandže zario je u svaki nečisti kutak prirode, iznoseći na svetlost dana sve njene nedostatke i podižući prašinu tamo gde je ranije nije bilo, stalno zagađujući svoju okolinu, praveći se pritom da je čisti. Svoje poslednje dane provodi robujući ženama i to, uglavnom, onima koje su to najmanje zaslužile, sve dok, do srži iskorišćen, baš kao i njegova sestra metla, ne bude izbačen na ulicu ili upotrebljen da zapali plamen na kojem će se drugi ogrejati."

***

Andre Breton u "Antologiji crnog humora"* piše o Sviftu:
"Sviftov pogled bio je, čini se, toliko promenjiv da je varirao od svetloplavog do crnog, od nežnog i plemenitog do užasnog. Te varijacije čudesno se poklapaju i sa njegovim osećanjima: "Oduvek sam", kaže on, "mrzeo sve nacije, profesije, zajednice i nisam mogao da volim nikog sem pojedinca. Posebno se gnušam i mrzim životinju zvanu čovek, kao što iz sveg srca volim Žana, Pjera, Tomu itd". On, koji je prezirao ljudsku vrstu kao niko, bio je uspunjen neverovatnim osećajem za pravdu (...) "Taj Irac", govorilo se, "koji se oseća u sopstvenoj zemlji kao da je u izgnanstvu, ipak nigde drugde nije otišao da živi. Taj Irac, uvek gotov da priča najgore o Irskoj, dao joj je svoje bogatstvo, slobodu, život i spasao ju je od još jednog veka robovanja kojim joj je Engleska pretila (...) Jednog dana, kada je ugledao stablo pogođeno gromom, rekao je: "Ja sam kao ovog drvo, počeću da umirem od vrha".


(* Prva verzija objavljena 1939, finalna 1966, objavila na srpskom IK "Kiša, Novi Sad, 2016, prevod Bojana Janjušević)

Friday 2 December 2016

Najdraže pesme iz poslednjeg frtalja 2016 [emisija]

Preslušavanje najdražih pesama iz poslednjeg frtalja 2016. Na listi su neki tebi dobro poznati, ali i potpuno novi glasovi na koje želim da ti skrenem pažnju.

The Pretenders... Lisa LeBlanc... The Rolling Stones, Nick Waterhouse, Valerie June... Auf Wiedersehen, Rogi, Kadhja Bonet, Solange, Hiss Golden Messenger, Suzanne Vega... Triko, Agnes Obel, Nick Cave & The Bad Seeds, The Frightnrs, Beck, Kate Tempest, A Tribe Called Quest, Artan lili, LP, Jim James, Leonard Cohen...




U emisiji pominjani & ostali korisni linkovi:

Rogi, bandcamp stranica >>
Triko, bandcamp stranica >>
Đorđe Kalijadis o bendu Auf Wiedersehen >>
Dragan Ambrozić o Koenu >>
Bojan Marjanović o Koenu >>
Mehmed Begić o Koenu >>
David Bowie, "No Plan", Pitchfork >>


Saturday 26 November 2016

Radio Aparat! (intervju sa Cecom, Anom i Skočom)

Iako je emitovanje programa počelo pre tek nešto više od deset dana, online Radio Aparat je do ovog trenutka zabeležio više od 55.000 slušanja. Do tog broja stigli su zahvaljujući muzici, priči i preporukama "od klika do klika" putem društvenih mreža (bez "sponsored" reklama) - što je najbolji dokaz da ima dosta glava i stopala gladnih drugačije, "neformatirane" priče i muzike.

U protekle dve godine te glave, srca, stopala i parovi ušiju preživljavali su slušajući uglavnom podkaste; lutajući poput šerpasa po mreži, ponekad nalazeći nešto malo radosti u preživelim oazama na FM skali. 
Konačno - Radio Aparat je proradio: sa 'živim' programom radnim danima od 10 prepodne (vikendom od podneva) do večernjih sati, eklektičnim muzičkim izborom i do sada najozbiljnijom online autorskom ekipom.

Zato što se emituje "u realnom vremenu" te slušalac ne može da bira kada će tačno šta da sluša kao na podkastima - Radio Aparat je u naše živote vratio i pomalo zaboravljen, sladak osećaj koji potiče još iz vremena kada su aparati bili masivniji, sa jednim ili dva zvučnika i nekoliko okruglih tastera na sebi – vraća osećaj da ćemo, ukoliko ne slušamo redovno i pažljivo - propustiti neku dobru stvar, nešto novo ili neočekivanog gosta.

Zato što Radio Aparat zaslužuje slušanje i zato što mi je zabavnije da ostavimo pisani trag nego da pravimo audio intervju o svemu ovome  - razmenjujem mejlom pitanja i odgovore sa prva tri glasa Radio AparataSvetlanom Đolović - Cecom, Anom Vučković i Vladimirom Skočajićem – Skočom, te blagim skraćenjem nekih odgovora pravim miks njihovih priča i stavova. 


Ana, Ceca, Skoča (fotografije Dušana Bauka)


Neću vas pitati zašto ste se upustili u ovu avanturu - već šta očekujete od Radio Aparata?


Ceca: Volela bih da se slušaocima, a i nama poniženim i obeshrabrenim radijskim ljudima, vrati vera i ushićenost prema ovom genijalnom mediju. Volela bih da 'milenijalci' upoznaju i zavole čari i lepotu komunikacije glasom i muzikom.

Skoča: Očekujem da Radio Aparat bude radio koji će se odnositi sa poštovanjem prema muzici koja se pušta, ali i prema slušaocima. Znam da postoje ljudi koji vide mnogo dalje od singlova, blokbastera i bestselera. Njima se ovaj radio obraća, pre svih.

Ana: Želim da ne robujemo ni vremenu ni formi, i tako hvatamo one momente prosvetljenja, kada od opštih razgovora o novoj knjizi i kišovitom danu dolazimo do viših sfera i filozofija. Nećemo puštati jednu te istu muziku, očekujem pravu meru onoga što te iznenadi. Znači, i fina rutina i faktor iznenađenja. Ne znam da li očekujem, ali volela bih da se upravo takav životan i spontan, sadržajan, a nonšalantan pristup dopadne slušaocima.

Kontakt i odnos publike i online radija je drugačiji od nekadašnjeg. Šta bi, u idealnim uslovima, Radio Aparat trebalo da postane i znači slušaocima za šest meseci, godinu dana, pet godina?

Ana: Ovo je i za nas velika avantura. U idealnim razvoju situacije, naš radio bi trebalo da postane navika onih koji vole raznoliku muziku i razgovore sa nekim finim svetom. Ljudi imaju svoje navike, a mi treba da im ponudimo nešto zbog čega će ih promeniti i na poslu, na primer, slušati nas, a ne svoju listu ili neki drugi radio.

Skoča: Nadam se da će Radio Aparat postati radio koji će ljudima značiti na sličan način na koji je meni značio radio kada sam bio klinac. Istina, koliko je to moguće u ovo vreme interneta.

Ceca:
Najviše bih volela da dožive Aparat kao deo svoje ekipe, zajednice, porodice, u najširem i najtoplijem značenju. Volela bih da se svi zajedno setimo koliko je radio plemenit medij i koliko nam je danas slobodan (free form) i uređivan (neformatiran) radio - potrebniji nego ikad.

Snaga raznih 'FM' (od sad ćemo ih tako zvati) stanica je u predajnicima i "formatiranju" programa koji se "prilagođava željama slušalaca i povećava obrt sredstava klijenata" (da citiram jednog od vlasnika). Šta 'Radio aparat' razlikuje? Koje sile su na vašoj strani?

Skoča: To što je to jedina radio stanica u Srbiji na kojoj možete čuti Rajana Adamsa, Ajzaka Hejsa, Bena Vota, Yo La Tengo, Morphine, Dereka Bejlija, War on Drugs i Otomo Jošihidea. Na primer.

Ceca: Poštovanje ličnosti onoga ko uređuje i vodi program. Poštovanje kreacije, individualnosti, ali ne u onom ekscentricnom smislu - 'jao, što su ludi' ili 'što su prepametni' - već u smislu da se nečija strast i posvećenost cene i da će to kad-tad osvojiti slušaoce.

Ana: Razlikuje ga spontanost u pristupu i pravljenju programa, što opet nije neki haos i kakofonija, već sloboda da neko ko ima novu izložbu, knjigu ili najlepšu terasu u gradu ušeta u naš radio i o tome govori. Kao žurka na kojoj se slobodno upoznaješ sa nekim ili priđeš kompu i pustiš pesmu.

U proteklim danima smo čuli glasove i muzičke izbore Cece, Ane i Skoče te znamo da se "iza stakla" krije i Dušan Bauk. Kako stvari funkcionišu dok je regler za mikrofon spušten? Ko je zvanično "urednik", ko brine o programskoj šemi, ko o tehnici? Ovakav format sigurno funkcioniše drugačije od "prave" radio stanice?


Ceca: Postoji podela zaduženja ali se trudimo da svi koji rade budu u toku i sa 'umetničkim' i tehničkim aspektom programa.

Skoča: Sve što trenutno čujete na radiju je rezultat našeg međusobnog dogovora.

Ana: Svakome od nas troje dana je potpuna sloboda u kreiranju tih nekoliko sati.

A kako planirate da izdržite ovaj tempo rada? :)

Ana: Na žalost ili sreću, nemam stalni posao, već nekoliko honorarnih i u stalnoj sam jurnjavi. Jurnjava i stres se završavaju kada sednem za mikrofon, onda sve polako. Nižu se pesme i rečenice, možda baš zato što znam da nigde ne moram tih nekoliko sati.

Skoča: Gde je ljubav i naloženost, izdržavanje nije problem. A dugo nisam bio na nešto ovoliko naložen kao na Radio Aparat.

Ceca: Ideja je bila da krenemo i da se kod ljudi javi želja prvo da učestvuju kao publika, te ubrzo da se uključe i kao kreatori programa. Dakle - uskoro očekujte emisije starih i novih radio-lica.

Radio Aparat postoji kratko vreme i, za sada, nema reklama. Kako će ovo opstati? Ko će plaćati struju, zamenu kablova, kafu za autore i kartu za prevoz? Daško i Mlađa su neočekivano brzo sakupili novac za početak rada sakupljanjem donacija slušalaca? Vaši planovi?

Ceca: Mi smo deo "Kolektiva arhitekata" koji se nalazi u galeriji "Kolektiv", pošto je primarna ideja da ovo bude community radio u javnom prostoru, pa smo na neki način i deo jednog 'umetničkog' eksperimenta. Za sada smo ovde u Savamali, za kasnije ćemo da vidimo.

Ana: Kafe uvek ima, a što se tiče bus-plusa, ja kao zvanično nezaposlena to zadovoljstvo plaćam (samo) jednom 'Vajfert-novčanicom' već dugo, tako da za to ne brinem. Videćemo kako će se stvari razvijati.

Skoča: Videćemo u danima pred nama. Što kaže pesma jednog nobelovca "the answer my friend is blowing in the wind".

Radio aparat, kroz izlog. Fotografija: prešlicavanje

Opcija saradnje sa drugim autorima za koji su se slušaoci već raspitivali preko chat-a na stranici Radio Aparata? Autori emisija iz drugih gradova a koji su tokom privatizacije ostali bez frekvencije?

Ceca: Vidi gore :)

Skoča: Otvoreni smo sa saradnju svake vrste. Na šta tačno mislim, otkrićete u mesecima pred nama.

Ana: Bilo bi lepo da nas bude više, da bude veselije i različitije. Ja sam stari eklektičar, volim i džigericu i morske plodove, i narodnjake i zabavnjake, volim da cveta 1001 cvet. No, isto tako, nije mi dovoljno da delim nečiji ukus, da bi mi bio zanimljiv i da bih ga slušala. Ali kvantitet - I guess - rađa kvalitet.

(Napomena, Bojša: u međuvremenu je Radio Aparat počeo da re-emituje emisije Ivana Lončarevića – "PopDepresija", a uskoro će se početi re-emitovanje "Prešlicavanja" :)

Voleo bih da mi svako od vas napiše 5 pesama koje u ovom trenutku zaslužuju heavy rotation - i na Radio aparatu i na FM skali?

Ceca: Elohim - Hallucinating, Childish Gambino - Redbone, Artan Lili - Samo ja, Imelda May - Call me, El. Org - Istok zapad sever jug... I Triko – Avgust!

Skoča: Cass McCombs - Bum Bum Bum, Norah Jones - Don't Be Denied, Hope Sandoval & the Warm Inventions feat. Kurt Vile - Let Me Get There, Alex Izenberg - To Move On, Michael Kiwanuka - Love & Hate.

Ana: Ja sam hardcore eklektična, volim previše različitih stvari. Neke od njih nisu za Radio-aparat, ali ono što jeste su npr. Yuna Live Your Life, Telegram – Dobrim danima, Gaslamp Killer – Nissim, Little Ann – Deep Shadows, Todd Rundgren – I Saw The Light. 


(Ko ne zna ove stvari neka ih vreba na Aparatu, prim. Bojša)

Kako slušaoci mogu da vam pomognu u ovoj fazi rada? Da donose čaj, kafu, kolačiće i energetska pića ili postoji još neki način.


Ana: Tako što će nam dati priliku i slušati radioaparat.com

Ceca: Da nam daju šansu - prvo slušanjem, onda i aktivnim učestvovanjem u programu na najrazličitije načine, dogovoricemo se :)

Skoča ćuti, valjda odlučuje između kolača i kafe.


*

Ukoliko se registruješ na ovom linku >> može se pratiti i chat, a n
ajave programa, setova i gostiju na Radio aparatu očekuju te i na facebook stranici Radio Aparata - odnosno - ovde>>

Širi
vibracije
dalje! 




Thursday 24 November 2016

Noćurak ohrabrenja i utehe [emisija]

Sedam sati i deset minuta, jednog jutra.

.
Džulijan Barns me u knjizi "Nije to ništa strašno" podseća da nam univerzum ne duguje ni saučešće, ni utehu, i da nam nije dužan nijedan odgovor.
Nekoliko stranica dalje Barns me podseća i na to da je "muzika najbolji način za varenje vremena".
Pošto mi univerzum, dakle, ništa nije dužan, niti ga zanimam - a na vreme ne mogu da utičem; mogu eventualno da ga ubrzavam i usporavam - tražim odgovore u pesmama.

U večerašnjem Noćurku - pesme ohrabrenja i utehe: one na koje možeš da se osloniš, koje te zagrle stihom ili melodijom, one koje koristiš kao retrovizor. 
Norah Jones, Bill Withers, Michael Kiwanuka, KT Tunstall, Ana Ćurčin, Belle & Sebastian, Kings of Convenience, Broken Bells, James, House of Love, David Bowie, Richard Hawley, Leonard Cohen, Young@Heart, The Rolling Stones, The Beatles.






Friday 11 November 2016

Leonard Cohen, tri pesme iz "Knjige čežnje"


Slatki čas

Kako sladak čini se onaj čas
kad je već prekasno

i kad ne moraš slijediti
njene zanjihane bokove

sve do nakraj
svoje umiruće imaginacije

*

Pisao sam za ljubav

Pisao sam za ljubav.
Nekad i za novac.
Nekome poput mene
to je ista stvar.
(1975)

*

Moje vrijeme

Moje vrijeme ističe
a još uvijek
nisam ispjevao
veliku pjesmu

Priznajem
da mi se čini
da me je izdala hrabrost

letimičan pogled u ogledalo
letimičan pogled u srce
čine da poželim
da zauvijek zašutim

pa zašto me onda tjeraš
Gospodaru mog života
da sjedim tu za ovim stolom
usred noći
pitajući se
kako da se izuzetno proljepšam.

/Leonard Cohen, iz "Knjige čežnje", VBZ 2007, prevod Damir Šodan/

Saturday 5 November 2016

Noćurak za ćaleta

Večeras pesme koje su roditelji pisali deci;
one kojima su ćerke i sinovi uzvraćali roditeljima,
i nekoliko dodataka – pesme koje su me ovih dana lečile.

Johnny Cash, Cat Stevens, Paul Simon, Natalie Merchant, John Lennon, Loudon Wainwright III, Van Morrison, R.E.M, The The, The Flaming Lips, Pulp, Bruce Springsteen, Diane Birch, Bill Fay, Sting, Peter Gabriel, Matija Dedić, Veliki Prezir, Pink Floyd i jedna posebna za kraj.





Konačno: "Kocka, kocka, kockica", 15. oktobar 1980.

Nakon višegodišnje (zapravo, višedecenijske) potrage, tokom koje smo zaboravili i kako se tačno epizoda zvala i kada je emitovana, nekako već pomireni sa idejom da je epizoda verovatno izgubljena i obrisana... - Ana Davidović Wijnberg >> je uspela da je pronađe! :)




Friday 28 October 2016

(Šta možeš da učiniš kada ti se neko razboli, u Srbiji)

Da  odmah odgovorim: prilično je crno i još malo crnje i ne možete učiniti gotovo ništa. 

Tačnije - malo od onoga što bi bilo normalno na kontinentu na kojem je pre dve i po hiljade godina zabeležena Hipokratova zakletva.


Tako da uglavnom možete da se zagrlite i zajedno plačete,
ili da se držite hrabro pred bolesnikom kao da je sve pod kontrolom, kao što će se i on pred vama junačiti a svima je zapravo ostalo samo da se nadaju da se čuda dešavaju.

Ne pišem ovo zato što verujem da će reči nešto promeniti. 
Ovde rečima ne možeš da promeniš ništa, više šansi imaš neartikulisanim urlikom od kojeg će se možda druga strana uplašiti za sopstvenu sigurnost te uraditi ono što joj je posao.

Pišem za one koji nisu do sada imali nesreću da leče nekoga ili sebe u Srbiji od teške bolesti. 

Možda vam pomogne da se na neke stvari pripremite. 
A možete samo da se pripremate, jer većinu tih stvari ne možete izbeći.

Pišem i zato što bi moj pokojni Brana više voleo da nakon svega uradim nešto možda korisno za druge, a ne samo da samo bljujem vatru i prolivam čemer.

*


Za nešto više od dva meseca, koliko je trajao naš pokušaj borbe, mi nismo ni stigli do lečenja. 
Prvi razlog je što bolest nije otkrivena na vreme. 
Drugi je taj što smo za svaki novi korak - pregled, pretragu, proveru, rezultat - čekali danima i danima, čak i kada smo išli sa preporukama, a najčešće zato što većina ustanova nema poverenje u rezultate druge ustanove, te se insistira na dodatnim pretragama, proverama i "najnovijim rezultatima", što nam je kralo vreme kojeg smo, sada znamo, imali premalo.

Zato je prva nadam se korisna stvar koju moram da vam kažem: idite na kontrole i ne dozvoljavajte roditeljima da ih izbegavaju.


Ne verujte ni sebi ni roditeljima ni bilo kome kad se počne sa "nije to ništa", da "će proći" i da je to "malo umora" ili "od godina"
I nadajte se da za to zaposleno lice ume da čita te rezultate.
Nemojte se iznenaditi ako ne zna i zato 
tražite tumačenje istog rezultata od više doktora, makar to plaćali kao savete u privatnim klinikama. 
Dragoceno je.

Rešenje za ovo drugo, odnosno tu igru između dve vatre koju ustanove igraju međusobno, gađajući vas novim zahtevima da svako malo radite nove analize (koje ćete, naravno, najbrže završiti u privatnim domovima zdravlja ali možda ni to ne bude dovoljno brzo) nemam savet, ni rešenje. 

Spremite novce, 
naoružajte se strpljenjem.

*


Ukoliko se (nakon dosta napora, borbi i molbi) domognete smeštaja za bolesnika u državnoj bolnici, 
ne očekujte - ništa.

Primera radi, na palijativnom odeljenju Zemunske bolnice nema ni toplog čaja za bolesnike.

To je, znate, onaj napitak koji se pravi tako što kesicu osušene trave stavite u kipuću vodu.
Nema toga, nego donosite bolesniku to od kuće.
Ali ništa za to - nema ni empatije, koja je na tom odeljenju važnija od toplog čaja. 
Ono malo empatije koju smo osetili došla je od doktora kojem na odeljenju najviše problema prave njegove kolege zato što se trudi da svoj posao valjano.

Na istom tom odeljenju nema funkcionalne komunikacije (to je, za one koji ne znaju, jebeni plastični taster, par metara dvožilnog kabla i lampica ili zujalica sa druge strane žice) kojom bi bolesnik mogao da dozove sestru kada je žedan.
 

Ali, hej, nema ni stolice da se sedne pored kreveta u kojem neko umire, nego sednete na krevet.

Ako prozor ne može da se otvori a jedan od pokretnijih pacijenata ga popravi sam posle osam dana čekanja - taj će popiti vaspitno ribanje od strane načelnice, jer "će se majstori naljutiti što ste im uzeli posao"

Uzgred, nemojte uzaludno moliti sestre da vam eventualno dojave telefonom da li se pacijent osvestio da biste se oprostili od njega - jer "nije po pravilu službe". 

Na sve navedeno se pripremite, 

kako znate. 

Možete u časovima nemoći, odnosno nemogućnosti da nešto promenite na bolje - da se zapitate gde su nestali silni novci od doprinosa na plate koji su plaćani decenijama unatrag i da li ni to nije dovoljan razlog da budete besni i ljuti i nezainteresovani za politiku.


Jedini savet koji imamo za sve gore navedeno je - pravite scene. 

Ako ne ide milom, onda probate vikom. 
Ponekad upali.
Na suze i molbe su, izgleda, imuni.

*


Treća stvar, najčešće najteže rešiva: novac.
Dosta novca. 

Ne za mito, već za ozbiljno skupe lekove koje bolnice nemaju te će ih naručiti "od sledeće nedelje". A ukoliko vas lekar diskretno zamoli da ne tražite refundaciju za lekove koje kupujete - jer će oni imati probleme što su prepisali "skupe lekove" - nemojte se čuditi.

*

Konačno, nemojte se premišljati da pitate za savet, kontakt, vezu, tražite pomoć od familije, prijatelja ili poznanika. 

Iznenadićete se koliko ljudi oko vas je imalo bliski susret sa raznim užasima, koliko su spremni da pomognu, koliko ljubavi i empatije će isplivati tamo gde je ne očekujete. 
To je, zapravo, najdragocenije otkriće u ova dva meseca. 
Nisu svi postali nezainteresovani za druge i ne znači da pomoć neće dolaziti i od onih koje nikada niste upoznali.

Beskrajno smo zahvalni svima koji su bili uz nas rečima ohrabrenja, savetima, kontaktima, lekovima, novcem, rečima utehe, sve do kraja. 

*

Ukoliko ništa ne uspe, ne krivite samo osiromašeni uranijum. 

Srbija je, po statistikama koje sam čitao ovih dana - 18. u Evropi po broju obolelih od raka, 
ali je zato prva po broju preminulih. 

Nije to, dakle, samo osiromašeni uranijum, već i osiromašena država i njeni stanovnici odučeni od ideje da se uopšte vredi boriti i živeti.

*

Nemojte na sve ovo samo coktati, odmahivati tužno glavom i konstatovati da je sve otišlo u kurac. 

Borite se protiv toga - tako što ćete tražiti ono što vam ili što joj ili što mu - nakon godina plaćanja doprinosa i poreza - pripada.

Možda je u šesnaestom veku, u vreme Montenja bilo čudno ako neko premine "od odliva snage izazvanog dubokom starošću". 

Danas je to, valjda, naše pravo.

*

Počinje vikend, dani porodičnih ručkova.


Uživajte u njima, 
dok ih ima.
Potrudite se da traju što duže.






Friday 14 October 2016

Kišni Noćurak (emisija)

Foto >>

Nije važno da li je trenutno kišovito ili ne - meni je lično prilično oblačno i tražim pravi kišobran među pesmama.  

Ti biraj ispod koje ćeš se skloniti od kiše.

The Neville Brothers, 
Richard Hawley, 
Graham Nash, 
Travis, 
Paul Weller, 
REM, 
Destroyer, 
The Police, 
Gregory Porter, 
Neil Young, 
Mocky, 
Nick Cave, 
The The, 
Bon Iver, 
Fleet Foxes, 
Karl Blau, 
još desetak koje ti sada ne otkrivam,
i za kraj ta pesma iz Niša '78.




Sunday 9 October 2016

"Iz celog sveta u srce sveta" (o Subi i Blezu Sandraru za časopis "Talas")

(o putanjama Mitra Subotića Sube i lutanjima Sandrara, koji je tu da pomogne)

Mom ćaletu, 
zato što mi je otkrio i Sandrara.

Blez Sandrar, 1907. i Mitar Subotić Suba oko 1985.

Uvodna napomena:

Razloga za zajedničko pojavljivanje Sandrara i Sube u istom tekstu nema odviše. Postoji, zapravo, svega jedan ali njega smatram dovoljnim. Ukoliko bih morao da izaberem jednu knjigu i jedan disk koji bih u hitnji morao da iznesem iz kuće - to bi bila Sandrarova zbirka "Iz celog sveta u srce sveta" objavljena u godini kada sam ja ostajao bez domovine i disk sa Subinim snimcima. Neki od njih još uvek nisu zvanično objavljeni a oni koji jesu uglavnom su prekriveni prašinom nezasluženog zaborava. Bolji razlog od toga mi nije potreban, niti ću se truditi da ga izmislim, iako bih mogao kao argument da potegnem i činjenicu da je ono što su obojica zapisali o Sao Paulu, u kojem su se našli u rasponu od pedeset godina, neverovatno – srodno.

Ali to nije i jedino.



*

"Ovde ne znaju za Društvo protiv buke,
Kao u svim novim zemljama,
Radost življenja i bogaćenja izražava se zvucima
sirena i praskanjem izduvnih cevi". 
"...Pronalazim sve svoje prijatelje
Dobar dan
To sam ja".

(Blez Sandrar, "Električne sirene/Sao Paulo", 1947") 

*

"Sao Paulo, Brazil (...) Strestan lavirint masivnih solitera, kilometarskih avenija i nemilosrdnog haosa. Zamislite 'Blade Runner' u tropima. Život u Sao Paulu je brz, lud i opasan a stvarnost se neprekidno menja. Grad je pun ljudi iz svih krajeva Brazila i stranaca - i svi pokušavaju da shvate gde su se našli. Ukoliko imate vremena i strpljenja – otkrića će se smenjivati i upoznaćete čudne ljude i veoma posebna mesta... Ovde me zovu Gringo Paulista [1]Živim u ovom gradu deset godina, a osećam se kao da sam živeo nekoliko paralelnih Paulista života..."

(Mitar Subotić Suba, omot albuma "Sao Paulo Confessions", 1999. [2])


Ta godina je zauvek promenila značenje ideje "napuštanja zemlje" i omogućila nam da to malo 'z' postane veliko slovo: u januaru je izvedeno uspešno lansiranje i vraćanje kući iz svemira šimpanze Hama, u aprilu mesecu je konačno jedan pripadnik naše vrste, Gagarin, prvi put video Maticu Zemlju iz svemira i vratio joj se u zagrljaj, do kraja godine to su učinila još trojica. Ideja napuštanja planete raspaljivala je maštu putnika do tada ograničenih na lutanje planetom na kojoj su se te godine mimoišla dva svetska putnika u čija dela su odlasci i lutanja upletena poput zvezda prema kojima su se upravljali. 

U Parizu je u januaru 1961. umro Blez Sandrar, pesnik čija su dela uzbudljivija od svakog putopisa i geografskog atlasa zato što je sa lakoćom, preostalom rukom prelazio tromeđe ličnog, realnog i izmaštanog. U Novom Sadu se 23. juna rodio Mitar Subotić Suba, svojevremeno poznat i kao Rex Ilusivii, muzičar koji je tokom čitave karijere tragao za muzikom sveta i prekrajao mape stvarajući dragocene amalgame čiji sastojci nam (još uvek) nisu potpuno poznati.

O Sandraru verovatno niko nije lepše pisao od Mirjane Vukmirović [3] - i ja ne želim niti umem da se takmičim sa tim, ali o Subi nije, još uvek, dovoljno toga i dovoljno glasno pisano te ću zato pokušati da skiciram putanje kojima se kretao do smrti 1999. godine (orbite njegove muzike još uvek nije moguće precizno skicirati, izmiču mernim instrumentima, ali im se možemo diviti.)

Rođen u Novom Sadu, klasično muzički obrazovan - Suba je, izgleda, oduvek bio okrenut ka ideji univerzalnosti muzike i onome što može nastati uklapanjem komponenti koje su samo naizgled nespojive, odnosno koje su prostor i vreme neprirodno razdvojili. U seminarskom radu koji je napisao 1983. poziva se i na ideje Hansa Kajzera i Rudolfa Hasea da "muzika kuca i u grudima Zemlje", premošćavajući prostor i vreme poredeći kulture sveta od Afrike do Japana i natrag, propovedajući neophodnost zbližavanja kultura zato što imamo "zajedničku sudbinu". 


Već prvim snimcima, kao i onima koje je anonimno ostavljao na portirnici Radio Novog Sada služeći se pseudonimom Rex Ilusivii, postaje vidljiva njegova zainteresovanost za različitost, istraživanja i lutanje. Snimak "Plazma" nastao je usporavanjem snimaka frula indijanaca sa Amazona [4], "Zla kob" kombinuje pravoslavnu duhovnu muziku i elektroniku, usledila je "Arabia" sa Igorom Popovićem, na prvom (i jedinom u tadašnjoj Jugoslaviji objavljenom) albumu "Disillusioned" kreirao je dvadesetčetvoro-minutnu posvetu Satiju u koju je umešao zvuke iz okoline, ali i Hadži-Mitketa iz "Koštane".

Sledi "In the Mooncage"[5] na kojem je 1988. godine kreirao neverovatne spojeve elektronike i uspavanki za decu i narodnih pesama sa Balkana, didžiridue koje je posle mešao i u snimke EKV, zatim sledi egzil, žurba u Pariz u kojem zajedno sa Goranom Vejvodom kreira "Dreambird" – zvučnu instalaciju koja je emitovana u urbanim prostorima a snimkom proleću jata ptica sa Madagaskara. 

Na jedinom dostupnom segmentu-snimku nastupa iz beogradskog SKC-a na sceni iza njega i Milana Mladenovića vidimo veliku masku za koju nije lako utvrditi kom delu južne hemisfere pripada. 



(Iz sačuvanog "notnog" zapisa iz kataloga koji je najavljivao Milanove i njegove nastupe jasno vidimo da njih dvojica ne stvaraju muziku-po-notama.)


Nakon rada na demo snimcima za album "Dum-dum" Ekatarine Velike sa Milanom – Suba nestaje iz jugoslovenske diskografije, koju je zadužio ne samo svojim snimcima, već i onim što je radio kao producent ili saradnik na albumima La Strade, Haustora, Oktobra 1864 i drugih.

Svet ga je čekao, pulsirajući. On se uputio ka mestu za koje je verovao da je njegovo srce.

Vidimo ga kako se iskrcava u Brazilu, mestu ka kojem se sve vreme kretao, odavno omađijan idejom da je to mesto na kojem se ukršaju najraznovrsniji uticaji [6] i zvuci i na kojem će pokušati da uradi ono o čemu je davno sanjao, da kreira muzičku Pangeu [7].

Prvi projekat na kojem je radio sa perkusionistom Žoao Paraibom zvao se "Memento mundi", amalgam koji su kreirala dva čoveka koji znaju muziku i čiji je prvi susret, Žoao tvrdi, bio nezaboravan [8]. Dostupni snimci dokazuju da su odista bili na tragu zbližavanja prostora i vremena kroz muziku.

Radeći na raznovrsnim projektima Suba se tokom devedesetih kalio i pripremao za inauguraciju za Kralja (titula koja bi mu pripala i bez njegove želje). Pred kraj 1994. godine, nekoliko nedelja nakon Milanove smrti objavljen je i "Angel's Breath", projekat kojim je završeno prijateljstvo koje je trajalo kroz vreme i prostor duže od deset godina. 


Suba je tvrdio da su on, Milan, Žoao i Fabio uneli u projekat različite senzibilitete i iskustva. "Sva ta četiri jezika izgradila su jedan poseban, peti jezik, koji je proizveo muziku bez tipičnog pečata ijednog od muzičara koji je svirao i učestvovao u kreiranju muzike. I zbog te mešavine, koja je nastajala mešanjem četiri tipična pečata i stvorila peti, ja ovu muziku zovem muzikom četvrtog, ne trećeg sveta.[9] 

Aleksandar Žikić u knjizi "Mesto u mećavi" takođe navodi da je "radni naziv projekta bio "Pangea", prema imenu 'sveplanetarnog kopna koje se vremenom razdvojilo u današnje kontinente". 
U tom kontekstu postaju jasniji stihovi koje Milan peva u pesmi "Metak": "ja sam dete planete/ja se osećam velikim/dok spavam ovde pod mostom i jedem đubre sa kontejnera/ja sam građanin sveta/ja kupujem zaborav/brzo brzo brzo/u grotlo svemira." 



Suba nastavlja da radi kao producent na nizu albuma koji su uneli pometnju na muzičku scenu Brazila. Postaje tražen. Konačno, radi kao producent na i danas najprodavanijem albumu jednog brazilskog umetnika van Brazila – "Tanto Tempo" Bebel Gilberto, koji doslovce spašava iz požara 2. novembra 1999 godine. 
Iako je već bio spasen iz vatre koja je zahvatila njegov studio, Suba se, po priči svedoka, vratio u dim i plamen da bi spasao master-trake tog albuma, izvukao ih i nešto kasnije umro u bolnici od posledica gušenja.

Promocija njegovog solo-albuma "Sao Paulo Confessions" trebalo je da se održi dan kasnije.

O zvuku, slojevima i važnosti albuma "Sao Paulo Confessions" se piše i danas, na nekoliko svetskih jezika. Njegov kolega i saradnik Beko Dranoff tvrdi da je u pitanju album koji je bio godinama ispred svog vremena i da je sledeći korak bio ozvaničenje činjenice da je najveći. BBC je u muzičkom TV-serijalu "The Sound of Brazil" Subi posvetio nemali prostor, tvrdeći da je postao najveći eksperimentator i najuticajniji muzički producent Brazila devedesetih. Odjeci njegove muzike mogu se naći u raznim delovima planete. Nedavno je i jedan od wunderkinda elektro-tehno scene, Lars Warn upravo Subu naveo kao najveću inspiraciju, zato što je sa lakoćom povezivao stvari.

Nedugo nakon njegove smrti objavljen je i "Tributo" album na kojem su učestvovali mnogi Subini prijatelji i saradnici, osnovan je i "Suba Institute" u Brazilu a po mnogim informacijama njegovi prijatelji su u procesu završavanja dokumentarca o njegovoj važnosti i uticaju na scenu Brazila.

Za to vreme, zapanjuje Subina gotovo totalna nepoznatost na prostorima sa kojih je potekao, koja je rezultat i slabe zainteresovanosti šire javnosti za ono što je uradio za života, i eto još jedne sličnosti Sandrara i Sube. 


Sandrar za života nije osvojio nijednu književnu nagradu niti priznanje (tek mu je Andre Malro, tadašnji ministar kulture Francuske godinu dana pred smrt uručio Orden Časti), da bi po njegovoj smrti krenula da se rasplamsava interesovanje šire javnosti za njegov rad. I u Subinoj domovini, tek zahvaljujući zbiru ličnih entuzijazama onih koji su ostali u Srbiji i onih koji su sa sobom u egzil poneli i želju da sačuvaju sećanje na njega i njegove snimke učine dostupnim – svojevremeno je pokrenut i Suba stage na EXIT festivalu, njegovo ime se odnedavno može naći na tabli jednog malog platoa u Novom Sadu, a do sada neobjavljeni snimci će zahvaljujući Offen Music ponovo biti dostupni (drugi vinil koji je upravo objavljen čuva fantastičan snimak njegovog nastupa u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu iz 1983.)

U međuvremenu sam pričao sa barem četiri reditelja i/ili scenarista koji žele da snime film o njemu i nama, nakon toliko godina.

Do sada niko nije uspeo da završi tu priču. Izmiču sagovornici, ali izgleda da izmiču i neki delići bez kojih ta mandala ne može biti celovita.

No, pre nekoliko nedelja sedeo sam prekoputa momaka mlađih od prvih Subinih snimaka koji takođe imaju i želju i ideju kakav film žele da naprave o njemu, potpuno omađijani muzikom i putevima koje je prošao – kroz muziku i kroz svet.

Možda će baš oni, zato što su mlađi od svih koji su to pokušali u tome i uspeti. Kroz muziku, prostor i vreme do njih je stigao impuls koji podstiče da se konačno usmere snopovi svetla na opus i biografiju možda i čudniju od Sandrarove (inače pune nejasnoća, preklapanja mita i istine), a čije istraživanje će ih dovesti do suštine onoga što je radio i što je mnogo važnije od biografskih i diskografskih podataka. Subinu muziku, od prvog do poslednjeg snimka i bez obzira na jezičke barijere ili generacije, intiutivno osećaju oni koji su svesni da imamo i zajedničke korene i "zajedničku sudbinu", gde god bili ili koliko god bežali od toga.
I samo je pitanje vremena kada će i druga deca planete konačno to prihvatiti i shvatiti da granice postoje samo da bi se rušile ili prelazile. 

Zvukom, rečju ili duhom.



*

Tekst za drugi broj časopisa "Talas", objavljen u oktobru 2016 uz još ranije neobjavljenih fotografija. Pisano u leto 2016 na Samosu i u Beogradu. 

Napisano zahvaljujući strpljenju i pameti Borisa Maksimovića, bez čijeg nagovora i navigacije se ne bih upustio u ovu avanturu. 
Hvala mu.

Mama Ruži Subotić još jednom zahvaljujemo na fotografijama koje nam je ustupila za "Talas".



[1] oksimoron čije bi se značenje moglo prevesti kao "domaći stranac".

[2] prevod po tekstu sa omota albuma, Ziringiboom, 1999.

[3] pročitati predgovor zbirke "Iz celog sveta u srce sveta", SKZ 1990, kao i pogovor "Zlato i druge priče", BIGZ, 1995.

[4] intervju: "Procvat dobra pre dolaska zla", objavljen u Reporteru 1984, dostupan je ovde >> 

[5] Nedavno remasterizovan i konačno zvanično objavljen zahvaljujući Vladimiru Ivkoviću i Offen Music, a uz dozvolu Subine majke Ruže, više informacija ovde >> 

[6] Mitrov otac, ugledni novosadski novinar Radomir Subotić odlikovan je od strane vlade Brazila ordenom stogodišnjice Heitora Vilalobosa 1988. godine. 
Neverovatno ili ne – upravo su Vilalobos i Sandrar početkom veka zajedno radili u telu koje je bilo zaduženo za promociju brazilske kulture u svetu. Ovaj detalj otkrio sam u knjizi "Brazil nije za početnike" Predraga Dragosavca (objavljeno 2016).

[7] Suba kaže >>: "Brazilska muzika je toliko raskošna, to je jedinstvena planeta. Na svakih 500 kilometara imate novi ritam i muzički stil, autentičan, jedinstven, očaravajući.". 

[8] Intervju sa Žoaom napravljen 2012 >> 

[9] Iz knjige "Mesto u mećavi" Aleksandra Žikića, izdanje Matice Srpske, 1999, str. 203.