Showing posts with label lefkada. Show all posts
Showing posts with label lefkada. Show all posts

Sunday 9 September 2012

Lefkada, #3

Ovaj odmor bio je poput novog čitanja knjige koju već dobro znašOd sada, buduća čitanja mogu biti i fragmentarna: znaš šta prethodi i šta sledi, ali želiš da pročitaš baš taj deo, znači ti.

Uz (davni) Mljet i Rabac, Lefkada je postala treće mesto na Mediteranu do kojeg sam dolazio i treći put.

Iako je na glavnim plažama i dalje veoma živo, grad Lefkas je gotovo pust. Neke prodavnice su već zatvorene a do sledećeg leta, za stolovima lokalnih kafana su starosedeoci, leđa pribijenih uz hladan kamen tuku mastiku i odmeravaju preostale turiste.
U praznoj prodavnici slastica gospođa vlasnica, sedamdeset godina, gleda tursku seriju na YouTubeu, laptop i wireless.
.
Sve što se našlo u prethodne dve priče o Lefkadi (2009 >> i 2011 >>) je i dalje tamo. 
Jedva primetne promene ukazuju da bi u narednih nekoliko godina ovaj ostrvčić mogao, ukoliko želi, da postane opšte mesto odlaska na Jonsko more: putokaza je sve više i sve je teže izgubiti se, novoizgrađeni apartmani izrastaju na neočekivanim mestima, a na već slavnim plažama je, čak i u prvoj nedelji septembra gužva poput one u julu pre tri godine. Naših tablica ima sve više na parkiralištima i po makadamskim prilazima plaža; no - i dalje postoje plaže na koje ne dolazi gotovo niko, te je uvek moguće otkriti neku novu, čak i tamo gde je ne očekujemo; noći su i dalje tihe; talasi manji no što su drugari koji su bili koju nedelju pre nas pričali; i klinci (u šatorima) i penzioneri (u prikolicama raznih formata) mirno kampuju na plažama Kalamitzi, Avali, Gialos i Pefkoulia; Statisov sin pravi podjednako dobre girose kao i njegov otac; a domaćini su i dalje ljubazni te čak daju i nenajavljene popuste na dan rastanka.

Dani prolaze u slušanju talasa i zrikavaca, fotografisanju sumraka, završavanju druge ruke knjige i ponovnom čitanju Darela, Hristića ali i Klarka, one priče o poslednjem dečaku na Zemlji koji mora da prekine igru u pesku i napusti plažu, pre no što svemu dođe kraj.

No, koliko zapravo Lefkada vredi i koliko smo se odvikli shvatam tek u povratku. Dok idemo ka Beogradu, nepažljivo rešim da prespavamo u hotelu na delu grčke obale koju naši turisti najviše vole. Vašarske igračke sa čakljama, beskonačan broj shubi butika, natpisi na jezicima istočne Evrope, dovikivanje na ćirilici u tri ujutro na glavnom šetalištu i plakati da "u ovom kafiću imate pristup za ICQ" (!!!) me ipak manje poremete od jutarnjeg plivanja u moru koje jedva da miriše: dok pokušavam da otplivam što dalje od obale, u dva zamaha se nađem kraj dvojice u ozbiljnim godinama, stoje u vodi do ramena i raspravljaju koja strana je pobila više ljudi u poslednjem ratu na Balkanu, dok im sunce prži čela.

Zaronim, 
više ne čujem ništa.

U patikama imam peska sa barem deset plaža, nešto fotografija koje će me podsećati na pokušaje hvatanja trenutka, u glavi dovoljno pesama zrikavaca za nedelje koje dolaze i koje ću premotavati u glavi kada buka postane teško podnošljiva.

Od jednog kratkog odmora ne valja tražiti više od toga.



Monday 8 August 2011

[... Lefkada – Delfi – Atina – Solun] [#2]


Vreme je za povratak.

Put od Lefkade ka Delfima najpre ponovo otkriva radost brze vožnje. Nakon silnih krivudanja Lefkadom – konačno – autoput! Ukoliko krenete ka zapadu preko Vonitze i Amfilochia točkovi počinje da gaze linije autoputa E-65 koji se sliva u regionalni i vodi ka jugu; pored mnogih zelenih jezera i predela koji otkrivaju one lepote kontinentalne Grčke o kojima je pisao i Crnjanski, a onda ponovo do vode, ali je sada pred nama Korintski zaliv i nadrealni most kod Patrasa, koji izgleda kao da je sleteo baš na to mesto, a ne kao da je delo ljudi. O lepotama okolnih plaža smo još ranije saznali možda i previše - i nije bilo lako odreći se kupanja na tom mestu, ali moramo da ih ostavimo za sobom; ne prelazimo na Peloponez i ne pratimo autoput koji bi ubrzao dolazak do Atine, već žurimo ka mestu koje je vekovima zapravo bilo centar Sveta, onog za koji su Evropljani znali i koji su mahom osvajali odlazeći po proročanstvo upravo tamo, daleko u brda.



Mali je broj mesta na planeti na kojem su istorija i mitologija toliko i tako protkane da deluje besmisleno razdvajati ih. I ako bih sada počeo da razmotavam mitologiju/istoriju Delfa – ritam ovog putopisanija postao bi  usporen. Ono što je poznato iz istorije ovog lokaliteta obuhvata ne samo 3500 godina već i mnogo šire područje od same Grčke: jer je svako iz istorije nameran da osvoji vlast, susede na lokalu - ili čitav svet - podršku tražio ovde, putujući sigurno danima čak i od najbliže Atine. I naravno da se toj i takvoj tradiciji teško može suprostaviti nedavno otkriće – da prava snaga proročišta leži ne u onostranom već u izvorištu krečnjačkog gasa koji ima halucinogene efekte po one koji se nađu u blizini, disali ih i pili (etilen je pronađen i na izvorima vode koji i danas rade). Taj gas, naravno, pominje još Plutarh, pišući o proročištu, ali čak i to prosto naučno otkriće ne sprečava današnje političare da dolaze na brdo Parnasus, poštujući tradiciju i rejtinge kod birača, suviše je otkriće mlado i ne može da ugrozi značenje Delfa u tradiciji Evrope, niti za tim ima razloga.


(I verovatno je normalno – da kada osvajaš vlast, Parlament ili Široki Svet dobro ti dođe svaka podrška i svako proročanstvo i elegantnije je ako ga dobiješ od proročice na etilenu nego iz droba rasporene ribe, kako su to radili Gali, na primer.) 

Ima nečeg istovremeno i tužnog i utešnog u susretu sa mestom koje je razvlašćeno sa pozicije centra Sveta, dok lagano tone u tišinu sunčanog popodneva, pre no što u sam smiraj dana grupe turista na sada već prihvatljivoj temperaturi, krenu u osvajanje padine, sveže pristigli iz pravca Atine, ka kojoj mi krećemo, preko nekadašnje Tebe, sada skrivene pod naivnim imenom Thiva. Od nje pa sve do Atine je pred nama ponovo auto-put, koji nas dovodi do samog centra grada, u koji se bez GPS-a zapravo ne ulazi.

Susret sa Atinom u noćnim satima, i to najpre po ulicama koje vode tačno ka Omoniji i čitavom tom kvartu koji jedini u Atini važi zgodnim za izbegavanje, a naročito u noćnim satima – i sve to bez preterano jasne predstave kuda zapravo sve te ulice vode i gde je, za početak – taj kvart u kojem je naš hotel, a nakon toga gde je i ulica u kojoj se nalazi iste – sve to je iskustvo koje uspešno potiskuje sve impresije i Meteora i Delfa i Lefkade i čitavog odmora u par minuta. Onda sledi vožnja gradom u kojem su taksisti upravo u štrajku (a imali smo i plan b: platiti taksisti da nas „navigira“ do hotela, platimo mu da ide ispred nas...) i čiju važnu tačku – trg Sintagma – prepoznajemo zahvaljujući demonstrantima, a ne signalizaciji; i onda nemušti odgovori na engleskom, građanstva koje nije čulo da kvart ka kojem idemo uopšte postoji; te jedan par koji čak ne ume da nam pokaže gde smo mi trenutno („Sori, dont nou ver ju ar on dis mep“) - sve do konačnog pozivanja hotela čiji nas službenik na kraju uverava da smo zapravo fascinantno blizu – sve to je avantura koju valja doživeti (i koju si možete i sami priuštiti ukoliko prethodno isključite GSP i stavite ga u pretinac, kome je baš do takvog avanturizma). Ipak, sve te muke bivaju zaboravljene u ranije izabranom hotelu AcropolisAmi Boutique, čiji su kreveti verovatno najudobniji u čitavoj Grčkoj a naročito nakon ovakve vožnje i čiji je doručak sasvim dobar da vas pripremi za 10-minutnih hod do Akropolja, koliko je od hotela potrebno, sjajno se vidi se terase na šestom spratu.

I kako se o Akropolju može saznati mnogo više na adresama koje se odistinski bave tim lokalitetom, ja ne bih sad usporavao preterano. 

 (Zabavni su ti turisti koji krive lice kada shvate da istorija nije baš u potpunosti renovirana, do njihovog dolaska. Kako sad da fotografišu, kad je sve pod skelama?  
"I thought it was bigger?")



Nakon Akropolja - večera u Plaka kvartu otkriva Atinu u pravom sjaju i ukusu. Izvrsna hrana za pristojne novce. 

(Auto)put od Atine do Soluna je udoban i prijatan i gotovo dosadan u odnosu na sve dotadašnje kilometre, a omogućava i skretanje do plaža na čitavom potezu od Larise ka Solunu, čijem se približavanju moja stopala već umorna od papučica gasa i kvačila raduju kao da smo već kod kuće (valjda moji geni već urlaju „Solun je naš!“ :) Ipak, pred nama je još par stotina kilometara do Beograda ka kojem ćemo poći sutra, nakon sna u rustičnom ali čistom El Greco hotelu u samom centru; puta koji će se završiti noćnom vožnjom auto-putem od Niša ka Beogradu - poslednje stotine kilometara od ukupno pređenih 3.800 kilometara je lakše voziti kroz mrak uz radio-program, preslušali smo već sve diskove i kompilacije i sada jurimo kroz noć ka kući slušajući Dačinu emisiju; glas čoveka zahvaljujući kojem smo se Aleksandra i ja zapravo upoznali, pre dvadesetak godina, čini da ostanemo budni, sve do Beograda, govori nam 
da smo stigli kući.

Kraj.




Prvi deo teksta

Više fotografija: FB 

Sunday 31 July 2011

[Beograd – Meteori – Lefkada – Delfi...] [#1]

Nije bilo lako ponovo izabrati Lefkadu i otići na isto mesto drugi put u tri godine.
Nije lako – jer dobro znamo - Planeta je premerena, mora isparcelisana, putevi ucrtani a avionski letovi pristupačniji no ikada i malo toga nas sprečava da izaberemo nešto drugo; toliko je mora čiju so bi vredelo imati u kosi i toliko uvalica čeka da bude obeleženo našim stopama - da nam drugi odlazak na isto mesto deluje kao prvi znak usporavanja.

Ipak, Lefkada.
Zašto ne usporiti na takvom mestu?
Ponovo gledam fotografije i čitam stari tekst >>;
Od svega do sada otkrivenog a pristupačnog - ostrvo najlepših plaža Jonskog mora i sa najvećim brojem neotkrivenih mesta na kojima kao da smo sami.
 
Sve sami i organizujemo: od čišćenja dizni motora, preko bukiranja apartmana i biranja tačaka na kojima ćemo odmarati tokom puta. Sate provodim tragajući za idealnim mestima za spavanje, trošeći vreme čak i na čitanje komentara razmaženih turista, među kojima rečenica „Lights around the mirror were not properly placed, and because of that I could'n finish my Make-up“ dobija titulu komentara godine i zapravo pomaže u finalnom izboru hotela.

Danima putujemo Grčkom prstima po karti i ucrtavamo rutu: Beograd – Meteori – Lefkada – Delfi – Atina – Solun – Beograd. Gruba procena: oko 3500 kilometara, uključujući vozikanje po Ostrvu. Nas dvoje, naš Clio koji ove godine slavi deseti rođendan, booking.com, odštampane nepotpune mape sa ViaMichelin sajta (nepotpune greškom onoga ko je mape „birao“ tj. mene, a ne sajta), dva fotoaparata, cca. 32GB slobodnog prostora na karticama foto aparata, šesnaest dana.
Bez GPS-a, što sam ja u početku smatrao zabavnijim a Aleksandri je nešto kasnije dalo inspiraciju šta će mi kupiti na poklon, a u što skorijem roku.
Idemo!

. . .

Nepotpune odštampane mape već nakon graničnog prelaza iniciraju kupovinu prave mape i sendviča, u suton, nedaleko od prelaza Evzoni.
Aleksandra preuzima funkciju GPS-a. U razmeri 1:160.000, mapa Grčke je nešto manja od našeg automobila, ali čak i takva, detaljna, vodi nas do vožnje sporednim a ne "pravim" puteam u podnožju Meteora, uz koje se penjemo vozeći po mraku; pun mesec, pred farove iskaču lisice usred noćnog lova, u potpuno gluvoj, kamenoj tišini.
(Doživljaj koji nijedan pošten tur-operater koji drži do svog imena ne bi uključio u ponudu.)
Gmilimo brdima, sigurni da ćemo do cilja svakako stići („sreća prati hrabre“; „nada umire poslednja“ i ceo taj koloplet samo-ohrabrujućih samo-ironičnih besmislica), što i uspevamo, pred ponoć, nakon prvih 900-ak pređenih kilometara. 
Stene sijaju na mesečini. 
Obrisi se naziru mraku.
. . .

Pogled sa terase sobe na poslednjem spratu hotela Edelweiss u rano jutro otkriva kako nastaju mitologije.

. . .

Lagano iz pravca Meteora ka obali, vijugamo regionalnim putevima (Metsovo – Panagia – Filothei - Preveza), u dva-tri navrata zalutamo i sporazumevamo se više rukama no rečima jer stanovnici seoca razbacanih po brdima nisu baš english speaking, Aleksandra potvrđuje da će GSP biti pravi poklon za Clia i mene, a meni sad žao što nisam zaustavio automobil nasred tunela kroz koje smo prolazili - da fotografišem magarce i koze koje se od vrućine skrivaju po tim tunelima, gotovo skamenjeni, nadrealni, u polumraku - na sred kolovozne trake.

. . .

Lefkada se za dve godine ipak promenila.
Putevi su bolje označeni, cene značajnije, kao i gustina saobraćaja na drumovima i gužva u Statisovom lokalu koji i dalje pravi najbolje girose na Ostrvu, a možda i šire.

Tek na kraju smo otkrili, da su te gužve bile tek početak – jer smo poslednjih dana jula gledali već ozbiljne gužve u blizini najpoznatijih plaža (Porto Katsiki – Katizma - Milos), a  sve to nas je navigiralo ka otkrivanju nepoznatijih mesta – obala na kojima tišinu remete isključivo talasi i zrikavci i na kojima nećemo sresti više od 5 ljudi po kvadratnom kilometru.
Na skrovitijim mestima je još uvek uobičajeno pronalaziti kampere ušančene u šatorima na plažama koji tu borave danima, odlazeći do civilizacije po vodu i pivo. Štaviše, nekada šatori ostaju napušteni na plažama danima, nedirnuti, dok se vlasnici nakon lutanja po ostrvu ne vrate u njih.
Nudizam je na takvim mestima i dalje prirodna pojava, poput talasa u poslepodnevnim satima i očuvanog duha vozačke solidarnosti na najužim prolazima i serpentinama.

(Uzgred - iako mi je potpuno jasan koren reči „nudizam“; za potrebe našeg jezika bi verovatno bilo zabavnije da se kreira drugačiji odnos kovanica: nudizam (ne-vidi-se-ud, dakle za one u kupaćim gaćama) i udizam (ud-se-vidi, za one druge). Razmisliti kako ova podela funkcioniše za ženski rod ;)

Gialou Skala je skrivena lepota ispod Tsokuladesa, par kilometara od Lefkasa zapadnom stranom. Put do nje je - neobeležen. Nejasna oznaka na mapi nije bila od pomoći, sve dok nismo videli jedno vozilo kako nestaje sa glavnog puta u maslinjaku. Pristojan putić vijuga sve do vode, a nakon toga otkriva ne samo centralni deo plaže, već i niz uvalica do kojih se dolazi relativno lako preko stene ili kroz vodu, a koje se po otvaranju suncobrana proglašavaju osvojenom teritorijom na kojoj vas niko ne uznemirava i na kojoj možete raditi šta vam volja, skriveni stenama.
Usporavanje je – potpuno i prijatno.
Dovoljno smo daleko od Srbije, ostalih gostiju, glasova, svega.


Avali Beach je prošlog puta ostao neotkriven iz nepoznatih razloga. Nedaleko od i dalje veoma prijatne Kalamitzi plaže (isti spust niz brdo, odvajanje desno pre poslednje krivine ka Kalamitziju), Avali nema zrna hlada ali drum vodi gotovo do vode koja se u poslepodnevnim satima pretvara u oveće talase po kojima je uživanje skakati, koliko god to detinjasto bilo.
.
Sada prvi put posećena plaža Ammogostra na samom severu ostrva zapravo predstavlja jedini logičan prelaz od bednih plaža Istočne strane i raskoši Zapadne. Ipak, prijatnu vodu i sitan šljunak kvari blizina nečega što liči na davno napušteno radničko odmaralište, mešavina betona, stakla i gvožđa, sada zabavno išaranog grafitima. Obližnji Ag. Ioannis i dalje je wind-surferski raj, u pravom značenju te reči.

Do Milosa je i dalje moguće doći na svega dva načina: pešice preko brda (uzbrdo-nizbrdo – 20 minuta) ili čamcem koji vozi iz obližnjeg Ag. Nikitasa, ali svega do šest popodne, što onemogućava uživanje u zalasku sunca posmatranog sa zapadne strane, dok su Porto Katsiki i Katisma verovatno prve žrtve rastuće popularnosti Lefkade: gužve postaju nalik onima sa bilo kog drugog prenapučenog ostrva. 


Krstarenje okolnim ostrvčićima nas ponovo dovodi do Kefalonije >> i prijatnog Fiscarda, ali otkriva i punu lepotu Skorpiosa (i dalje u vlasništvu porodice Onazis), Madouria (ostrvčić u vlasništvu jednog pesnika, važnog) i prijatni mir Itake, neočekivan. U gradiću Kioni fotografišem staru kamenu kuću sa natpisom „For Sale“.
Za svaki slučaj.
Ko zna šta nas čeka kada se budemo vratili.
.
Odlazak sa Lefkade otkriva dugački niz vozila koja se slivaju najpre iz pravca Preveze, a zatim i Vonitze, kilometarski niz koji se lagano vuče ka obali mora. Počinje avgust, sezona povećanih cena i kolektivnih godišnjih odmora.

Ovim tempom Lefkada će za koju godinu postati gužovita poput bilo kog drugog grčkog ostrva. I zato je valja obići što pre, svakako u mesecu julu i pre no što i veličanstveni Egremni dobije žičaru ili tako neki olakšani pristup plaži umesto postojećih 300 stepenika ka i dalje najlepšem pesku na Ostrvu.

Mi krećemo ka Delfima, novih 450 km je pred nama.
GPS nam, barem do Atine, nije potreban.
Valjda.

Nastavak >>

Monday 7 March 2011

Lefkada #3 [Rozoli i čamdžija]

Otvaram bocu, odlivam do polovine čaše i shvatam da nam je ostalo manje od polovine predivnog Rozoli likera, kupljenog na Lefkadi pre dva leta.

Sir, You have to try it... It's called Rosoli and has taste like Christmas” izgovorila je vlasnica male radnje u centru Lefkasa, simpatična žena kratke sede kose i osmeha osunčanog koliko je to pristojno za jednu britanku i tom rečenicom uz takav osmeh preselila jednu od boca sa polica pravu u našu torbu.

Da je nastavila, u torbi bi verovatno završile i dve boce.
Da smo bili pažljiviji dok smo ga probali u samoj radnji – bilo bi ih i više.

Prvi gutljaj te slatke mešavine cimeta, pomorandže, limuna i „drugih začina” vraća pred oči tu plažu, tihu uvalu sačuvanu od gužve činjenicom da se do nje može doći na dva načina, od kojih jedan košta a drugi nije lak.

Lakši put podrazumeva korišćenje čamca koji polazi na svakih pola sata iz Ag. Nikitosa, obližnjeg seoceta koji krase mnoge sjajne taverne. Drugi, teži put, podrazumeva dvadesetak minuta hoda uskom stazom kroz rastinje a sa malo hlada, preko brda sve do spusta niz kozju stazu koja vodi do jedne od najlepših plaža Mediterana – Milos, tih i pitom, bez ijednog dokaza da je civilizacija iza brega i očigledno nezainteresovan za protok vremena, dovoljno prostran da gužve nema, koliko god čamdžija bio vredan.

Drugi gutljaj likera vraća u misli baš tog čamdžiju i matematiku nastalu tokom poslednjeg popodneva na Milosu, provedenog u stanju potpune fjake, pogled na zalazak sunca, zvuk talasa, srebrne bube što zriču „ostani”, udaljeni zvuk motora čamca koji vredno zuji tamo-amo.

Matematika, dakle:

(Broj prolazaka x prosečan broj ljudi u čamcu x 2EUR u jednom pravcu po osobi x tri meseca sezone) – (gorivo + amortizacija + i neka državi daje i 50% od zarade što je svakako nemoguće) = ...
Jednako?
Uh.
Mnogo.
Para.
I slobodnih dana.

Jednako: 
šta li ti radiš Nebojša u životu i gde li si samo pogrešio?

Treći gutljaj.
Kao na snimku - ništa se ne dešava.
Samo na tren prođe muzika iz „Mediterranea” kroz kadar.

Četvrti gutljaj.
Peti.
Šesti,
i tamo ste.
.

Tuesday 11 August 2009

Lefkada [deo drugi]

Pred svitanje, dok ribarske brodice lagano klize ka obali Lignija i jednom od najboljih ribljih restorana, nebo iznad Lefkade još uvek je puno putokaza ka mlečnom putu. Na ostrvu, kao i okolini, nema veštačkog svetla koje bi ometalo uživanje u nebu krcatom zvezdama koje tiho klize nebom iznad terase sa pogledom na potpunu bonacu. Tiha svitanja pripadaju spisku prednosti noćenja na istočnoj strani.
.
Nidri je mesto u kojem ćeš najverovatnije pronaći smeštaj: seoce čine dve paralelne "glavne" ulice i malo naselje u zaleđu. Prijatna marina oivičena je klubovima i kafićima jasno profilisane publike (iz jednog sjajno (ne)osvetljenog kafića puzi rani Tom Waits; u drugom, ukrašenog natpisom "Try to survive a night in here!" šiba AC/DC; iz trećeg Thievery Corporation; dok u četvrtom penzioneri igraju tombolu. Niko nikome ne smeta, svako grize svoju krišku letnje večeri), no sve to verovatno nije ideal kojem streme mlađe generacije, što je dobro. (Nidri, kao i kompletno ostrvo kao da nema "in" mesta, klubova i opcija za "ludu zabavu", kao što nema ni preteranu količinu porodičnih hotela i plaža. Verujem da najbolje noćne žurke zapravo prave kamperi na plažama na zapadnoj strani.) Red je spomenuti i posetiti gotovo neugledni, ali neprekidno krcati lokal gos'n Statisa – njegove božanstvene giros-pite te spasavaju uključivanja šporeta – tj. ideje da ima smisla bilo šta kuvati tokom odmora, iako si u apartmanu.
.
Idealno lociran na početku dugačkog fjorda, Nidri se ponosi i statuom Onazisa, koji je svojevremeno kupio jedan od ostrvčića u blizini i koji gledaš sa terase apartmana. To izaziva manji uzdah od činjenice da je ostrvo pored (Madouri) kupio Aristotel Valaoritis, pesnik. Ponoviću: pesnik koji je kupio ostrvo. Sad je uzdah dublji. A možda najveći uzdah izaziva priča o bakici koja igra pred publikom sa stolom na glavi, ali to je već druga tema, sekcija: izleti.
Iza Nidrija krije se neveliki, prijatni vodopad koji valja posetiti, ali i okupati se u njemu – što je moguće ranije, jer već od ranog prepodneva postaje meta radoznalih turista – kojih nema previše, ali klisura koja vodi ka vodopadu jednostavno svojom širinom i akustikom ne može podneti više od 20 turista, a da isti ne smetaju jedni drugima.

Grad Lefkas, najsevernija tačka ostrva zapravo je idealna baza za one namerene da prevrnu baš svaki kamen i zarone u svaki talas. U večernjim satima, Lefkas nije preterano bučan (u poređenju sa nekim drugim gradićima Mediterana koje znamo), nakrcan neverovatnim brojem taverni i kafića ali i prodavnicama prepunih neverovatnih drangulija – od kojih ne mali deo stvarno nisu ni kič ni prosti gipsani suveniri: u mnogima od njih rade dobrodržeće gospođe anglosaksonskog porekla - kratke kose, perfektnog akcenta i neočekivanih objašnjenja ("Sir, it's called Rosolie and you have to try – it taste like Christmas!"), očigledno davno oduševljene ovim delom Jonskog folklora, rešene da penziju i starost prožive upravo ovde.
Dnevni obilazak grada otkriva i neke ožiljke: iako je od velikog zemljotresa prošlo više od pedeset godina u mnogim delovima grada (kao i na celom ostrvu) mogu se naći kuće čiji su spoljni zidovi velike ploče rebrastog lima, prekrivenih istim takvim materijalom, premazanih mnogim slojevima farbe – a viđeni su i zvonici i gradski satovi postavljeni na gvozdene konstrukcije, verovatno "privremeno". Ipak – to, kao ni mnogi drugi rustični detalji prosto ne smetaju – jer Lekada je takva cela - sređena dovoljno da ništa ključno ne nedostaje, ničega da ne bude koliko ne valja. Lefkas je strateški važan i zbog ovoga: samo u ovom gradu postoje Spar, Marinopulos/Carrefour i Lidl – tri hrama čije se prisustvo možda ne uklapa u krajolik ali štede priličnu količinu novca – jer su osetno jeftiniji od radnjica po ostalim mestima.
Dosta o naseljima i civilizaciji, vreme je za plažu.

Odlazak na bilo koju od zaista esencijalnih plaža nemoguć je bez iznajmljivanja vozila, dobre volje i ponekad dobre obuće. Izaberi auto ne slabiji od 1.4 jer neki usponi, vreme će pokazati, jednostavno nisu lako savladivi. (Flashforward: Na vrhu uspona kod Atanija, kraj samog druma čiča od stotinu ljeta aplaudira svima koji se probiju do sela! Bravo!). Razmisli i o sledećem: Milos i Egremni, na primer, ne nude ništa od civilizacijskih komfora, tako da su sopstveni suncobran, cooler-bag/ručni frižider i hrana neophodni za celodnevnu nirvanu. Zapravo, celo ostrvo odiše prilično kamperskom atmosferom, te se tako valja i ponašati.
Ukoliko tragaš za totalnim mirom, prvu od većih plaža na zapadnoj strani ćeš izbeći: Katisma je velika i lepa plaža ali istovremeno i najposećenija. Zato se odmah nakon nje, niz drum otkriva Pefkulia – lepa, dugačka šljunkovita plaža, uvertira za mnogo veće egzibicije ovog dela Mediterana ali istovremeno i putokaz kuda uživanje na Lefkadi ide: ukoliko si nudista – budi. Ukoliko nisi – ne moraš. Ukoliko želiš da postaviš šator među četinarima kraj obale – uradi to i ostani danima. Ukoliko ne želiš – dobrodošao si kao gost: svaka od plaža duž zapadne obale ima svoje stanovnike – uglavnom klince kojima nije teško da s vremena na vreme dovuku do šatora kartone vode i piva i tu plutaju danima, zaboravljeni od hotelijera, agencija, turističke policije. Nikome ne smetaju, niko im ne smeta, plaža je dovoljno velika da se raspon između kupača može meriti desetinama metara - ako ste zainteresovani za nekakvu intimu, zaboravljeni pojam mnogih turističkih destinacija.

Odmah nakon Pefkulije, na samom obodu zaliva ulazi se u Agios Nikitas, seoce od više restorana no kuća, pristojne hrane i odličnog domaćeg vina, sa kojeg se čamcem može doći do jednog od tri bisera ostrva a to je Milos. Uporniji i odvažniji će ka Milosu krenuti peške, stazom koja počinje u sred mesta a koja vodi preko omanjeg brda, da bi se nakon 20-ak minuta hoda, koji podseća na put do plaže iza kampa u Jelsi (Hvar) otkrio jedan od predela koji ćeš pamtiti bez obzira na mora koja si do sada video. Milos će, ukoliko se apartmani koji upravo niču na samom bregu ne budu prebrzo širili sigurno još nekoliko godina biti jedna od plaža zbog kojih se na Lefkadu dolazi i nema razloga i smisla pokušavati sad s nekakvim opisima: to je mesto koje si tražio svih ovih godina, koje si zamišljao u kišnim noćima kasnog novembra, prizivajući zvuk zrikavaca i talasa, nirvana koja uništava taj kamen koji si nosio u glavi, čitave godine.

Nakon silaska na Milos otkrivanje ostalih plaža jednostavno se ostavlja za neki drugi dan: konačna katarza nastupa kada brodić odveze i poslednje turiste ka Nikitasu te na plaži ostane tek nekoliko parova, sunce u zalasku i - tišina.
Dole, niz drum ka jugu sledeća zanimljiva tačka je Kalamitsi – koja se na mapi lako prepoznaje po putu koji se račva na tri kraka. Centralni put vodi do nevelike ali prijatne plaže izbrazdane gromadama razbacanim tako da deluju kao da ih je Zevs bacao sa obližnjeg vrha – što je stvorilo uvale dovoljno velike da svako ima svoje parče plaže, dok se talasi probijaju kroz te uvale prskajući na sve strane. Put do ove plaže je, kao i do svih koje slede izuvijan, loš i uzan taman toliko da se automobili jedva mimoilaze. Ali, ni to ti ne smeta. Gialos možda i previše podseća na Pefkuliju tako da ga sada ostavljamo za nama i silazimo ka Egremniju, druge plaže zbog koje si na Lefkadu došao.

Zanemarićeš vijugavi put, usta i automobil pun sitne, pred-antičke prašine (poslednjih nekoliko stotina metara je gadan makadam), neće te zastrašiti ni 350 stepenika koji vode do plaže, zaboravićeš i to da ćeš morati kasnije tim istim putem natrag: Egremni krije nešto kampera i beach bar sumnjivog nivoa turističkih usluga ali slobodnog duha (vidi sliku, dole :), dugačka je tri kilometra, potpuno prijatne obale, savršenih oblutaka i zgodnih zaklona u stenama koji pružaju i hlad i mogućnost totalnog potonuća u ništa. Iako ćeš nakon prvog pentranja natrag pomisliti da te više ništa nikada neće vratiti na tih 350 stepenika, već sutra ćeš krenuti istim putem, ostavljajući za neki drugi dan jednu od zvanično najlepših plaža na Mediteranu – Porto Katsiki, "Luku divokoza".

Porto Katsiki jedna je od najpristupačnijih plaža na ostrvu. Ali, ni gužva joj ne može umanjiti lepotu: fascinantne stene i ugibanje najfinijeg vlažnog peska pod nogama, idealnog za zatrčavanje ka talasima. Kako je Porto Katsiki nastajao svih ovih stotina hiljada godina možeš gledati i uživo: svaki jači udar vetra blago kruni litice iznad i razbacuje kamenčiće po plaži, tako da je otvaranje suncobrana u takvim danima preporučljivo, makar sunce još uvek bilo na istočnoj strani. Najčešća slika: matori konji skaču po talasima, dok devojke opremljene aparatima i kamerama beleže trenutke te čiste, zaboravljene dečačke radosti, po kojoj će se ovo leto takođe pamtiti.

Povratak na istočnu obalu, a sa južne strane odnedavno je lakši: nakon što ste večerali u Ataniju (najlepši pogled na zalazak) i krenuli onako ošamućeni domaćim vinom natrag, na ulazu u Dragano postoji novi asfaltirani put koji se odvaja nadesno i čiji drugi kraj izbija nedaleko od Vasilikija, raja za vind-surfere i malu decu, iz kojeg brodice idu ka susednoj Kefaloniji i okolnim plažama. Za pola sata vožnje si u Nidriju, u kojem se zaustavljaš da bi maznuo giros od Statisa i onda se zatrčao ka apartmanu: nevoljno spiranje soli sa kože i iz kose, onda pravo ka stolici na terasi i pogled ka noćnom nebu koje lagano, ponovo, otkriva mlečni put. Sve je tako pastoralno, tiho i ljupko da pomisliš da i obično parče stene nesrećno uhvaćeno i sprženo atmosferom donosi neku sreću, ako primetiš na vreme njen trag na nebu i poželiš pravu želju.

Želim da ostanem.
.

Thursday 30 July 2009

Lefkada [#1]

U odnosu na mnoga ostrva Mediterana, mitologija i istorija nisu bile preterano izdašne prema Lefkadi. Najbolji pripovedač među posvećenim obožavaocima grčkog arhipelaga, Lorens Darel*, navodi svega dva značajnija istorijska događaja – činjenicu da su Antonije i Kleopatra upravo pored Lefkade napravili veliku zabavu u suton poslednjeg, ključnog pomorskog poraza njihovog vojnog saveza, te podatak da je pesnikinja Sapfo izvršila samoubistvo skočivši sa hridi na samom jugu ostrva. Konačno, mnogi tragovi ljudskog prisustva tokom prethodnih vekova (Stara Grčka, Rimljani, Mlečani, Englezi, Osmanlije...) dobrim delom su zbrisani velikim zemljotresom koji je protresao istoriju Jonskog arhipelaga 1953.
Ostrvo je, poput psa koji izlazi iz vode, jednostavno streslo sa sebe viševekovne građevine, vraćajući krajolik u prvobitno, gotovo pred-civilizacijsko stanje.

A krajolik Lefkade, naročito zapadna strana, je ono što ostaje urezano u sećanje.


Druga mogućnost: migavac i okret volana na desno pri ulasku u grad Lefkas – pravo na put ka Zapadnoj obali otkrivaju drugo, osunčano lice Lefkade (ime je, uzgred, dobila od grčke reči za bele stene).


Odmah nakon Ag. Ioanisa, jedne od retkih plaža čiju fizionomiju definiše i trag ljudske ruke – ruševine tri vetrenjače - nakon prvog brežuljka otkriva se pogled ka obali sa koje možete dugo brojati nijanse plave boje mora, sve dok vam se brojevi i nijanse ne pomešaju i zapravo postanu nevažni. Neki tvrde da se u kristalno čistim danima sa vrhova zapadne strane može videti i Italija, ali to deluje poput mita koji pripada nekom vremenu u kojem su mora bila neisparcelisana a morski vazduh više slan – te je i nevažno, jer sa tog mesta nema više razloga da se gleda u drugim pravcima, sve što je potrebno je tu, pod nogama.
Zapadna obala otkriva bisere u nizu: Katizmu, Pefkuli, Ag. Nikitas, odmah iza grebena fenomenalni Milos; zatim Kalamitsi, Gialos, Egremni i konačno Porto Katsiki, jedna od, tvrde, tri najlepše plaže ovog dela Mediterana. Mada postoje još barem dve koje opasno ugrožavaju slavu navedenog mesta. 


Nakon nje, kada i poslednji ushićeni glas sa zlatnog peska Katsikija ostane dovoljno daleko iza nas i utopi se u huk vetra, na samom jugu ostrva prevladaju bele visoke hridi i usamljeni svetionik, mesto čudne, gotovo neprijatne tišine sa pogledom na susednu Kefaloniju i mesto samoubistva spominjane Sapfo, koja te inspiriše da utišaš brižljivo i dugo pravljene kompilacije i slušaš huk sumraka koji stiže nošen talasima sa pučine.

Iako je ostrvo malo (50 km po dužini) i samim tim omogućava brzo premotavanje krajolika kroz prozor rentiranog automobila, mirisa borova začinjenih ruzmarinom i morskom solju, ništa se od navedenih mesta ne može konzumirati u jednom danu i u brzini. Zato i ne pišem o svemu tome u jednom dahu, nemoguće je. Svako mesto nudi drugi način odvojenosti od civilizacijskih dostignuća, drugačiju tišinu i pogled na mesta koja nisu uobičena civilizacijom tokom svih ovih hiljada godina. Nadam se, neće se menjati ni u narednim hiljadama, sve dok se taverna na Olimpu ne otvori ponovo a Ostrvom zavladaju nedavno iščezle male foke i čudesne kornjače, sada atrakcija u okolini Zakintosa.
Sva esencijalna lepota Lefkade izbija iz netaknutih, bezvremenih mesta i polu-pustih plaža na kojima je šljunak već postao savršena okruglica a ne samo običan oblutak a mediteranske bube zriču "ostani", oblikuju zvuk koji čini ram za tišinu lepšu od svega što poznaješ i koja ti je tako bila potrebna, nakon svega.


Nastavak  >>.

* - „Grčka ostrva“ (objavljena kod nas 2008.) je dobrodošla neobavezna lektira tokom odmora. Pisana uglavnom šezdesetih i sedamdesetih, sabira Darelove impresije koje su nastajale decenijama.