Thursday 29 April 2010

Art&Copy (Doug Pray, 2009) ili film o oglašavanju, reklamama i odbijanju ideja

“Ovo je biznis odbijanja. Svakog dana vi stvarate ideje... Mnogo ideja. I najpre vaše kolege odbiju nekoliko, onda klijent ubije poneku vašu i doda poneku svoju, koju vi odbijate... Odbijanje! I onda, narednog dana, ponovo ustajete sa poda – i kreirate nove ideje, za koje verujete da mogu promeniti svet.“ (parafraza, iz filma)

Art&Copy je važan film ne samo zato što otkriva poreklo i okruženje u kojem su nastale mnoge od kampanja koje su redefinisale oglasnu industriju (važna reč: industrija) u proteklih četrdeset godina, već i – mnogo važnije – sisteme mišljenja i stavove onih čija su dela čitav taj biznis učinila jednim od najprivačnijih poslova na svetu, od kojeg i zaposleni i klijenti i primaoci poruke očekuju ne samo informaciju – već i inspiraciju i emociju – kada god je to moguće ili dozvoljeno, a neki i – zaradu.

U sjajno definisanom ramu za širu sliku o industriji, ojačanim činjenicom da gotovo polovina satelita koji kruže oko Zemlje zarad naučno-tehnoloških ciljeva to mogu da rade zahvaljujući novcu koji dobijaju od onih koji žele da komuniciraju sa celom planetom, ovaj film otkriva i mnoge ljude koji su bili dovoljno pronicljivi i hrabri da predložu kampanje koje nisu vređale konzumenta i koje su ih automatski učinili zanimljivim predvodnicima. Zato ovaj film nije apologija struke, čiji su prosečni ili uplašeni činovnici učinili da oglašavanje bude shvaćeno kao đavolja rabota.

Uživanje je gledati energiju kojom zrači genije Li Klou (Lee Clow), ljude koji su u poslednjoj rečenici jednog osuđenika na smrt pronašli inspiraciju za Nike kampanju „Just do It” (Wieden & Kennedy), koliko je Tommy Hilfiger strahovao do nivoa višednevne nesanice nad kampanjom koju je za njega uradio George Luis i koja je učinila da TH  meteorskom brzinom postane jedan od velikih igrača, kako je Apple sebi dopustio spot u kojem se proizvod ne pojavljuje i kako su daždevnjaci progovorili u spotu za Bud  – kao i mnoge druge mitologije, dovoljno inspirativne da i sutra ustanete sa poda – i kreirate nove ideje, od kojih će mnoge završiti kao glineni golubovi.

Ovo je, dakle, obavezna lektira za one koji pomišljaju da se bave poslom kreacije komunikacija, za one koji se možda pitaju da li je ovo pravi posao za njih, ali i za one koji pomišljaju da od svega odustanu – jer ovaj film će vam pokazati šta sve još uvek niste uradili,a mogli ste.

Just do it.

Monday 26 April 2010

Uzdizanje: B92!

Najpre uhvatiš samog sebe u žurbi - da što brže završiš sa pranjem zuba i ostalom gimnastikom, jer je radio aparat u drugoj prostoriji, ne čuje se.

A glas je od onih uz koje si odrastao i po kojem pamtiš zlatne dane radija.

Onda shvatiš da su pesme birane da bi zaista razbuđivale moždane vijuge i inspirisale te za dan koji dolazi, i da nisu samo puke pauze između dva govorna segmenta.

Onda shvatiš da uopšte nije zdravo istovremeno i slušati "Uzdizanje" i voziti, jer je program nepredvidiv i zabavan, mogao bi neki saobraćajni znak ostati neprimećenim - naročito tokom sekvence tokom koje voditelj i njegovi gosti crtaju slušaoce na osnovu instrukcija koje slušaoci daju ("Ja imam obrve takve da lepo štite od kiše"... "Grudi? Grudi su mi tako, kao dva mrtva pacova..."), da je program lišen brendiranih rečenica i konačno je lakše razlikovati reklame i voditelje, da je sve krcato inspiracijom za uzdizanje iznad svih muka koje nazireš kao ponedeljak jutro. I da je najzabavnij deo jutra slušati one koji se raspituju "Gde su Gorica i Dragan?" i one oduševljene upade malo starije garde ("Konačno su te vratili!", "Dobro došao, Srđane!")

Srđa Anđelić (vidi sliku), nekad poznat i kao Mjehur Ubica, od jutros radi na "Uzdizanju", novom jutarnjem radio-programu B92. Ne znam kakvi su korporativni planovi radija i koliko će i kako ovaj radijski kalambur funkcionisati, ko će voditi program sutra ujutro - ali je doneo osveženje koje je inspirisalo i ovo pisanje u 08.42h ujutro. I to je, valjda, još jedan dokaz koliko je ovaj jutarnji program različit a i dalje svrsishodan, jer, razbuđuje sva čula.

I uopšte se nisam pitao koliko je sati i kolika je temperatura.


Saturday 24 April 2010

Trip-tih

I

"Građane Srbije želim da obavestim da imamo potpuno jasan plan za izlazak iz krize. To je plan do 2020. godine koji će biti završen u narednim mesecima."
(Presednik Srbije, 23.04.2010)

II


III

"To the happy home/With trees and flowers/and chirping birds and basket weavers/who sit and smile and twiddle their thumbs and toes..."
("They're coming to take my away-ha-haaaa!")



Wednesday 21 April 2010

Surface to Air (39 pesama #4)

Od desetina njih koje bih mogao da „raskadriram“ do najtišeg šuma i zvukova koji se pojavljuju u drugom ili trećem planu i uz koje se toliko puta sanjarilo, putovalo, plovilo, tonulo ili prosto „gubilo vreme“, samo ovaj instrumental nalazi se na listi „39 pesama“..
Nastavljač fenomenalne tradicije da na svakom albumu imaju po jedan instrumental nakon kojeg svest i svet prosto više nisu isti, „Surface to Air“ od The Chemical Brothers zatvara „Push The Button“ iz 2005. godine..

.
Surface to Air“, dakle - nije pesma - već tehno-kotao prepun referenci na prethodne dekade, umreženih tako da sa lakoćom anticipiraju i buduće vreme; tunel dugačak 7 minuta i 23 sekunde, čiji atmosfera odgovara i kretanju onog voza iz jednog drugog njihovog spota..
Od prvih, udaljenih zvučnih zvrkova i klavijatura prepuštenih plutajućoj modulaciji koje neupitno podsećaju na Kraftwerk, preko lajt-motiva kojeg se New Order ne bi postideli ni u zlatnim danima, do narastujuće napetosti koja te obuhvata epskom širinom - i kada taman pomisliš da si došao do tog pešačkog ostrva usred zahuktale urbanije ka kojem si krenuo na početku pesme i sa kojeg se vidi daleko - iz pozadine se toj harmoniji priključi ritam mašina koja vodi ka provali zvučnog zida, sačinjenog od svega najboljeg iz „Theme for Great Cities“ ranih Simple Minds, reske gitare koja niže skale kao blizanac „Heroes“ Bouvija i jedan udaljeni glas koji te neprekidno doziva da nastaviš dalje, sve dok ispred tebe postoji bilo kakav put.
.

.
Ali, od svih tih muzičkih referenci, postoji jedna važnija..
Iako njen naziv implicira maštarije i slike drugačije vrste, kada sam je prvi put čuo pre nekoliko godina, pomislio sam da je tih 7 i po minuta idealni soundtrack za turiranje motora automobila i polazak na dugačak put po drumovima Evrope - bezgranične i otvorene za istraživanje, puteva ukrštenih i razgranitih kao linije života i svega ostalog što piše na dlanu leve ruke, Evrope koju sam sanjao tih godina ne kao geo-politički pojam, već ideju slobodnog kretanja tokom kojeg svaka raskrsnica vodi tamo gde si oduvek želeo da stigneš, što je - dakle - svuda..

.
I čekao sam pet godina, da bih turirao motor i krenuo i vozio i lansirao nas - 145 na sat (brže ne može), pravo ka suncu, po tuđoj zemlji, dok je uvodna modulacija počela da se uvija sa zvučnika, poput druma ispred nas.
.

Friday 16 April 2010

Čovek ujeo psa

Verovatno je lakše vajkati se „takvim vremenom“ ili „pojedincima“, obe opcije deluju kao dobar izgovor, nakon kojeg bi usledio duboki uzdah uz prateće „O, Bože...“. No, od vajkanja nikada nije, te ni sada nema koristi.

Nije ovo pitanje ni "vremena" u kojem živimo, niti pitanje "pojedinca" –> oduvek su vremena bila „teška“, a pojedinci ovakve vrste se množe od pamtiveka, naročito ako zajednica u kojoj žive to dopušta ili prećutkuje.
Naša "zajednica" pak predugo odgaja ideju da etiketom "dobar čovek" označava one koje smatra nesposobnim blesanima, dok herojima smatra one koji su najčešće hrabri po štetu drugih. Pogledajte grafite na zidovima Srbije, ukoliko ne verujete.

Živimo u društvu koje se odnosi sa bestidno malo pijeteta prema ljudima poput Željka Milivojevića ili Srđana Aleksića. Koliko nas zna ova imena? Podsećanje: Željko Milivojević je student koji je pre 25 godina poginuo u Beogradu, jureći za teroristima koji su izvršili atentat na turskog ambasadora u Beogradu. Ponoviću: student koji je pojurio za teroristima, želeći da uhvati ubicu ambasadora druge države. Srđan Aleksić je 27-godišnji heroj koji je u Trebinju 1993. godine pokušao da od vojske svog naroda zaštiti prijatelja druge vere i u tom pokušaju stradao – od svog sunarodnika. Oba ova heroja su na žalost na granici zaborava, takav model ponašanja prosto nije popularan u Srba.

Kada ovakvo društvo još i prolazi kroz fazu u kojoj „vest nije da je pas ujeo čoveka - već da je čovek ujeo psa.“ i u kojem poželjnim smatra ponašanje koje vas čini poznatim a da nije važno zašto ste to - i ako ste najveći car ukoliko ste najpoznatiji samo po tome što ste poznati – nije neočekivano da će neki moroni pokušati da svoju krišku poznatosti nožem iseku za sebe.

Nije njima važno što je njihovo/njegovo ime trenutno nepoznato javnosti – važno im je i verovatno se užasno lože zato što je njihovo nedelo „odjeknulo u javnosti“. Tim i takvim činom verovatno pokušavaju kompenzuju nesrećno detinjstvo, iluziju da ništa ne mogu učiniti u svom životu boljim, to što ih je učiteljica slala u ćošak i terala da nauče sva slova a bogami i brojeve; bubuljice koje im i dalje rastu po licu i telu; premali ili premalo korišćeni polni organ; šta god - i ne zanima me, kenjam se na to šta te je inspirisalo na ovo nedelo, ali me itekako zanima da ti vidim ime i prezime ispod fotografije na TV ekranu ili u sutrašnjoj štampi i pored toga vest da si uhvaćen. Onda bih želeo da čujem izgovor koji imaš da daš i nakon toga saslušaš kaznu koja bi mogla biti na primer 20-godišnji rad u azilu za nezbrinute životinje, bez prava na bilo kakvu naknadu niti slobodni vikend.
I svakodnevno da ti se pušta onaj crtani u kojem Pluton završi pred mačjim sudom, zbog jurnjave preslabih mačića po dvorištu, dok ne shvatiš barem tu lekciju napisanu za decu.
Sa druge strane, postoje tragovi nade. Najpre, činjenica da je ovaj slučaj uopšte zabeležen u medijima daje nadu da još uvek postoji dovoljno snage da se pokaže prstom na kretena i da ih se okači na stub srama. Činjenica da je FB grupa pod nazivom: „Kazna za monstruma koji je odsekao psu četiri noge“ od juče do danas okupila preko 132.000 ljudi (sinoć je bilo 20.000) valjda ukazuje na to da neki stepen empatije među bićima koja žive u granicama Srbije još uvek postoji i da nas ima dovoljno koji bi idiote postavili tamo gde im je mesto: neke iza rešetaka, neke na dobrovoljno-obavezni korisni rad, neke u ćošak učionice, neke natrag u sobu da iz nje ne izlaze dok se ne uozbilje. Ili će grupa koja propagira Neka umru u najstrašnijim mukama monstrumi koji su odsekli psu četiri noge“ (trenutno oko 62.000 ljudi) postajati sve brojnija, što vodi ka borbi protiv nasilja – nasiljem.
Da ne duljim: hvatanje izvršio/laca ovog dela i njihovo prikazivanje javnosti je krucijalno važno. Kao kada u školi ne otkriju ko je razbio prozor, pa neka budala sutra razbije tri, znajući da ga niko neće odati. Ukoliko pak ostanu „nedostupni organima gonjenja“ neko sledeće delo biće još krvavije i strašnije, pomeramo granicu trpljenja već previše godina, već sve deluje prekasno.
Još jedan trag nade pojavio se danas. Valjda se usvojitelj već pojavio.


U međuvremenu, nadam se da idiot barem sanja kako ga sve te hiljade ljudi proganjaju. I da će ga proganjati i kada bude na sigurnom, iza rešetaka.

Wednesday 14 April 2010

Born Under Punches (39 pesama #3)

Bizaran sticaj okolnosti učinio je da sam album koji otvara ova pesma slušao više i pažljivije od mnogih drugih. “Remain in Light” Talking Heads je prvi put do mene došao negde 1986, na prastaroj, previše puta slušanoj Maxell Chrome II zlatnoj traci sa plavim strajpom, koju nijedan od kasetofona u našem domaćinstvu nije dugo mogao da podnosi – traka je nakon slušanja od nekoliko desetina sekundi počinjala da se uvija oko azimuta “glave” kasetofona i tako gubila najpre visoke tonove, zatim i srednje, da bi se sve u drugom minutu svelo na zvučni mulj.

 
Jedino moguće rešenje bila je nabavka “duplog deka” (za mlađe čitaoce: dva kasetofona u jednom telu ;) – koji sam koristio za puštanje kasete na jednom deku - a snimao na drugom, sve do početka izobličenja zvuka, onda zaustavljao snimanje, premotavao original da bi se traka zategla, vraćao se na tape 2 da bih nastavio da snimam tamo gde sam stao.

Nekada po 2 minuta materijala, nekada svega po 20-30 sekundi, lagano sam “rekonstruisao” album na drugoj traci.
Ukupno trajanje albuma: 40 minuta i 14 sekundi.
Uloženi rad: 3 dana.

Dobitak: neprocenjiv.

Rezultat je bio dvostruka korist - dobro “umontiran” materijal (barem sam ja tako mislio, dok nisam kupio original godinu-dve kasnije), kao i činjenica da sam album već preslušao do detalja.

Najviše muka u toj “montaži” stvarala upravo ova pesma - iz prostog razloga: negde na polovini pesme bend je (tačnije – producent Brajen Ino) je zaista usporavao traku, tj. kanal sa klavijaturom koji je, samim tim, itekako zavijao – i bili su potrebni sati da moj um prihvati da je na pola pesme snimak namerno usporavan, da to tako treba - što je za tinejdžera odraslog na 1.5 kanalu državne televizije i 1 muzičkoj TV emisiji mesečno bilo slično ideji sviranja klavira stopalima (Jerry Lee Lewis mi je otkriven kasnije) ili gitare gudalom (što je radio Jimmy Page.)

Prosto, bilo je van poimanja – ali, vreme te nauči da je u muzici sve moguće - kao i to da pop-muzika može nastajati cut-up tehnikom usavršenom činjenicom da materijal za cut nastaje na licu mesta, odsviran kao referenca na materijal koji je neko drugi od muzičara ostavio u studiju. No, o tome sam pisao na drugom mestu – a sada je vreme da procveta druga grana priče.

“Born under puches (The Heat goes on)” donosi jedan od najboljih tekstova koje je David Byrne ikada napisao – nizove jasnih asocijacija na odnos pojedinca (“Well, I’m a thumbler/Born under Punches/I’m so thin”) i sistema (“the hand speaks/the hand of a government man”), u okviru kojeg ti preostaje da se prikloniš ili sakloniš; niz asocijacija koje deluju lekovito ako si tinejdžer čija domovina se lagano kruni, a prolaz crnih limuzina oko zgrade bivšeg SIV-a zatvara čitav tvoj novobeogradski kvart dok ti stojiš na pešačkom prelazu držeći visoko podignuti istaknuti srednji prst, nadajući se da će te starci iza tamnih stakla videti. Ova pesma, iako ne pripada “revolucionarnom” soju donosi dovoljno kuraži za odbranu, dok u prodavnice stiže sve manje dobrih albuma a muziku na radio programu polako, svakog dana, minut po minut, odmenjuju “dodatni dodaci dodatka dnevnikovog dodatka”, nizovi rečenica čija repeticija sjajno otkriva njihovu besmislenost.

I bilo je neke koristi od tolikog uloženog truda da se sav taj besmisao preživi, čuvanjem zdravog prkosa i čiste glave, bilo je važno sačuvati dovoljno pozitivne energije za doček Dejvida na bini Sava Centra 2009. godine, kada je ponovo svirao ovu pesmu u okviru turneje “The Songs of David Byrne and Brian Eno”. Te večeri sam imao sreću da čujem jednu od “39 pesama” uživo u izvođenju njenog autora, što je već retkost po sebi, ali sam zapravo više uživao u činjenici da se poput zaraze proširila od prvog udarca ka hiljadi ljudi, koji mrdaju kukovima i ramenima, pevajući “All I want is to breathe/Won’t you breath with me”, svesni da postoje pesme koje zapravo nikada ne odlaze u fade-out.

The Heat Goes On.



Friday 9 April 2010

Mačka hrabrost i njena deca


Vratimo se najpre u hladni početak februara ove godine, oštar vetar i led.

Tih dana je Mačka došetala do vrata Aleksandrine kancelarije u Svetogorskoj, umiljavajući se do iznemoglosti svakome ko je prolazio stepeništem, toliko mršava da smo pomislili da nema više od 3-4 meseca. Umiljavala se toliko da je tog popodneva pao dogovor o njenom udomljenju.

Kratki pregovori sa roditeljima.
Prevoz, trk do Pet centra,
kućica, hrana, novi dom u Zemunu.
Zabavan nespokoj stare mačke koja je već godinama u kući neprikosnovena kraljica.

Nova mačka udomljena, srećna.

Nikadjekraj, kaže pesma.

Dva dana nakon udomljenja otkrivamo da joj je zadnja leva noga zapravo prilično povređena (kada spašavate životinju sa ulice ne zagledate joj šare i brojite buve, to dođe naknadno), toliko da jednog dana uopšte nije mogla da se osloni na nju, ili je svaki korak pun bolnih mjauka.

Prvi veterinar.
Zemun – Cvijićeva,
pregled, nedoumice,
preporuka za rendgen,
Cvijićeva - Zemun.

Drugi veterinar.
Cvijićeva - Blokovi - Zemun, natrag.
Rendgen,
Predlog operacije koja košta kao pristojno letovanje.

Preporuke,
nove preporuke,
treći veterinar.
Cvijićeva - Zemun - Bežanija, i natrag.
Operacija.
Trebalo bi da bude ok.

Nikadjekraj.

Treći veterinar iščezava netragom,
četvrti naređuje mirovanje mačke.
Možda će malo šepati čitav život, ali je neće boleti, što je jedino važno.

Moji prave malu „garsonjeru“ za mačku, sa sve rasvetom i radijom. (sumanuto, zar ne?)
I kako je mačka mirovala, tako se i debljala, što smo smatrali normalnim.

Sada ćemo iz te hladne zime i perioda februar-mart preskočiti do Uskršnjih praznika.
Tačnije na Veliki petak, kada smo zaista slučajno svratili do Zemuna na petnaest minuta,
a ostali tri i po sata.

Nikadjekraj.

Nije debljina bila od mirovanja i dobre hrane, tj. udobnijeg života.
I nije imala tri meseca kada smo je pokupili sa ulice, već barem šest.

Prosto, nismo očekivali da ima toliko meseci i da je zapravo sve vreme bila trudna, neki mačor je sigurno sustigao onako povređenu, zakoni prirode, opstanak i sve to.

Dok smo se motali oko mačke, počela je da se porađa.
Čista je slučanost (ili nije?) što smo u tom trenutku bili pored nje.
Četvrti veterinar je bio na putu.

Jedno.
Dva,
Tri,
Četiri mačeta sada čekaju na usvajanje.
Progledaće sledećeg vikenda.
Mačka Hrabrost je, naravno, presrećna, verovatno joj se i taster za predenje pokvario u međuvremenu, prede gotovo bez pauze. Bertold Breht je povodom drame koju koristim kao inspiraciju za naslov ovog posta negde zapisao da (parafraziram) „da za pravednu borbu za mir nijedna žrtva nije prevelika“. Sad se bavimo borbom za opstanak četiri dugodlaka šarena bića.

Mačku Hrabrost, naravno, ne damo – nakon svega što je pretumbala preko glave za ovih nekoliko meseci, verovatno je potrošila barem 3 od 9 života i preostalih 6 će nadamo se konačno provesti u nekakvom miru. Njena deca verovatno imaju i više od tog broja, jer je njihov dolazak na svet mirakul po sebi – da im Majka nije bila udomljena i operisana na vreme, ne bi ih ni bilo.

Elem, ovo četvoro njene dece uskoro će tražiti dom, jer naš mačkarijum ipak ima ograničene kapacitete.
Hajde sad.
Ako je potrebno, izdajemo i potvrdu o uličnom poreklu, jer najnovije informacije o uredbi koja je nedavno obnarodovana, koliko vidim – predviđa da se za takve ljubimce novouvedena taksa od 500 dinara - ne plaća.

Tuesday 6 April 2010

Rat i mir, brate

Pop-kultura ne postoji bez mitologizacije događaja.

Koliko god je lako učiniti polu-mitološkim nekakva hapšenja i uriniranja po benzinskim pumpama (The Rolling Stones) ili se samoobnjavati mitom da Blur nisu dozvolili da se „Song 2“ koristi u svrhe popularizacije "Stealth" bombardera u znak protesta protiv bombardovanja Srbije (netačno, odbili su tu ponudu 1998.), toliko je za danas najavljeni koncert a „povodom 18 godina projekta Rimtutituki i početka rata u Bosni“ vredan nekih razjašnjenja (i objašnjenja), da ne bi postao iskrivljenim mitom.

Uprkos temeljnoj pretrazi, samo se na zvaničnom sajtu Partibrejkersa može pronaći podatak da je singl „Slušaj 'vamo“ objavljen i promovisan 8. marta, koncertom održanim na kamionu koji je kružio po centru Beograda, dakle ne na današnji dan, u kojem obeležavamo (zvanični) početak rata u Bosni. Sa druge strane, iako je Radio B92 zaista bio „nosilac“ projekta, trebalo bi podsetiti da je učešće u projektu imala i tadašnja Radio Televizija Beograd – spot za pesmu je snimljen i za potrebe emisije „Kult“, te je i emitovan. Ne manje važna je činjenica da je zaista održan još jedan koncert, organizovan u znak protesta protiv rata u Bosni, ali je on održan na Trgu u maju 1992. i na njemu su nastupili Obojeni program, Boye, El. Orgazam i mnogi drugi, kao i Rimtutituki.

Toliko o istoriji.
.
Današnjica, pak, više zabrinjava:
.
Iz nepoznatih razloga, ideja pod kojom je oglašavan današnji koncert je, dakle, postavljena naglavačke: nije koncert održan povodom rata u Bosni, nije ni današnji dan, nije ta pesma bila reakcija na 6. april već na sveobuhvatno zlo koje je rušilo "stablo po stablo".
.
Nema spora da je ta i takva anti-ratna ideja rođena u Srbiji 1992. vredna ne samo spominjanja već i potpunog poštovanja, da je neophodno podsećati nove generacije na njeno postojanje - mali je broj ljudi koji se može pohvaliti da je barem pokušavao da promeni kretanje tog vrtloga vira. Padali su otkazi i pucale žice i za manje glasne pokušaje. Nema, dakle, razloga stavljati sve u kontekst koji nije tačan: i ovaj projekat i zalaganje za mir u zemlji za nas zaslužuju svoje mesto u sećanju, kako je nastalo ovo krivo srastanje?
.
Činjenica je, takođe, da je na današnji dan bombardovan i Beograd i da se rezultat tog čina i danas može sagledati (vidi pod: Kosančićev venac).To nam, nakon onakve proslave 20. oktobra verovatno više nije važan datum?
.
Konačno, ono što najviše brine su komentari na danas objavljenu vest >> o večerašnjem koncertu, koji su se usmerili na tumačenje "banalnosti", "gluposti" i "neukusa" teksta pesme "Slušaj 'vamo".
.
"Ko ne pamti, iznova proživljava", kaže pesma.
.
Izgleda da smo zaboravili šta smo pokušali da preživimo. Mnogi nisu preživeli.
Jer, ukoliko su čak i "najhermetičniji" među pesnicima jugoslovenskog rok-end-rola, kao i neki od najboljih tekstopisaca novog talasa bili naterani da svoj antiratni stav i odnos prema svinjariji koja se već zakuvala izražavaju kroz jezgrovite, sočne, nepristojne, jasne, glasne i masne psovke – da li je to dovoljna naznaka o potpunoj, potmuloj zatrovanosti okruženja u kojoj je "pobeđivala narodna muzika", vremenu u kojem je bilo jasno da nije dovoljno pokušavati tako što će istovremeno pravoslavci i katolici udarati o zvona a hodža zapevati sa minereta (Bregovićev sarajevski pokušaj), već je neohodno da zaurlaš ne bi li te neko, možda, čuo (što ne znači - i poslušao).
.
Verujem da bi danas trebalo da obeležimo to što je grupa ljudi imala petlju 1992. godine neke stvari nazove pravim imenom (psovkom) a da je bilo premalo onih koji su čuli, još manje onih koji su reagovali. Trebalo bi da obeležimo i to da nismo bili dovoljno glasni, da nismo pobacali dovoljno kamenica u prave prozore i da nam to bude nauk za sledeći put, da nam više ne bi išlo ovako, usrano.
.
Evo pesme, takozvani "voljno mix", b-strana singla. Zaslužuje da se sluša u stavu mirno.



Saturday 3 April 2010

Waiting for the Man (39 pesama, #2)

Čuveni Velvet Underground omot “sa bananom” Endija Vorhola je, pored originalnog “Fun HouseThe Stooges, te Bouvijevih “Hunky dory” i “Pin-Ups” nešto po čemu pamtim početke Banetove kolekcije ploča, iako je tu bilo još dosta muzičkih poslastica. Za razliku od većine nas vezanih za berzu ploča nedeljom kod SKC-a, Bane je albume naručivao iz inostranstva, ganc-nove, dobro izlivene vinile koji se nisu krivili, omota urađenih na sjajnom papiru i sa zaštitnom folijom, a ne socijalističkom mat-kunsdruku, najčešćem izboru svih jugoslovenskih licencnih izdavača za ono malo albuma koje su uopšte objavljivali. No, muzička vrednost te i takve kolekcije ploča prevazilazi kvalitet štampe i zvuka – i postaje još značajnija, kada se postavi uz činjenicu da sam istog proleća kada je njegova kolekcija već postala vrednom poštovanja - ja dobio prvu akustičnu gitaru.

Okruženje je bilo takvo da je sve upućivalo ka tome da prvi rif koji bi valjalo naučiti jeste “Smoke on the Water”. Ali, kao postoji priča da u jednoj prodavnici instrumenata postoji natpis: “Sviranje Stairway to Heaven - zabranjeno” (!!!), tako sam i ja taj DP rif “preskočio” i počeo da učim nešto drugačije, slušajući nemilice trake snimljene kod Baneta.
Anyone Can Play Guitar, kaže i Tom Jork.

Šta je “Waiting for the Man” preporučilo za vežbanje? Ova pesma ima svega dva i po akorda: D, G i F (iskusniji bi posegli i za varijacijama – Dsus4, Gsus4). Istovremeno, energija koja je dolazila iz svake rilne (tj. obrtaja trake na kasetofonu) prvog albuma Velveta bila je od one koju smo mi, kao tek osnovani bend želeli da dobijemo. Istovremeno, tekst nam je delovao dovoljno cool, kako četrnaestogodišnjaci naziru nekakvu drug-dealer temu ali je sviraju i pevaju slobodno, jer znaju da to niko ne sluša, želeći da što pre iz potencijalne publike izvuku neku svoju Nico, a možda i Endija, muze i mecene koji će nas voditi dalje, ka srcu rok-end-rola. Poslednje ali nikako najmanje važno - Velvet Underground nisu bili delom radijskog programa - dakle bili su dovoljno egzotični da su se mogli obrađivati bez straha da bi neko sa strane možda i primetio poneku sviračku grešku.

Prva proba “benda” okupljenog oko te kolekcije albuma održana je na mitskom mestu: ruševinama stare biblioteke na Kosančićevom Vencu, i to nakon što smo dobar deo Varoš kapije ižvrljali sprejevima, koristeći zidove kao medij oglašavanja da postojimo - lekcija o privlačenju pažnje je već bila naučena, a i bilo je lakše žvrljati po zidovima u sumrak nego krvaviti prste o žice gitare.

Slučajnim posmatračima/iznerviranim komšijama sa Kosančićevog sve je svakako delovalo krajnje patetično: Bane je svirao na šestougaonoj plastičnoj ambalaži za jogurt i mleko prelepljenoj braon trakom, koja je izigravala bubnjeve, Paja i ja smo akustične gitare “ozvučili” koristeći stare slušalice prilepljene selotejpom za telo gitare, ubodene u microphone ulaz na kasetofonu koji je radio na baterije, dok je Miron pevao dovoljno glasno da nadjača sve izvore “muzike”. Proba je trajala koliko i baterije, koje su, pak, bile više nego dovoljne da smo sve dve pesme koje “smo znali” odsvirali barem dvadeset puta. I koliko god smo, gledano sa strane, sasvim sigurno delovali kao gang of losers – bili smo naivno uvereni da sve to zvuči sasvim solidno i “vidiš da nije teško” i toliko je to aprilsko, toplo popodne bilo magično, označavajući početak muzičarske karijere barem dela benda, koji je nekoliko godina kasnije postao poznat pod imenom Vroom.

I u narednim mesecima i godinama “Waiting for the Man” bila je jedna od onih koje smo kao najčešće svirali - bez obzira na personalne, žanrovske ili aranžmanske promene, promene želja i ciljeva. Vlada (novi gitarista) je sasvim dobro ovladao onim gore pomenutim akordima (tj. susovima) i oni su zaista bolje zvučali na njegovom prvom ibanezu povezanom na Marshall pojačalo, ja sam savladao tekst i uživao u koristima nabavljenog mikrofona – i svirali smo je dugo, sve dok nismo počeli da sviramo naše stvari. Njena jednostavna frenetičnost i ritam koji je dozvoljavao i lošijim sviračima među nama da se nađu u labavom pojasu harmonije učinio je važnim delom odrastanja čitave ekipe.

Ipak – kao što nismo ni te prve večeri, tako nismo ni ikada kasnije uspeli da dobijemo taj zvuk, uzavrelu prljavštinu koja je provejavala iz svakog VU akorda i udarca, kao što sa poetikom nismo nikada uspostavili iskrenu ravan, tj. nismo ga proživeli, to je došlo kasnije i nije tu bilo previše hepi-endova. No i sada, kada čujem prvi krug ova dva akorda, setim se radosti koja nas je obuzimala kada smo uspevali da odsviramo čitavu pesmu gotovo bez greške i pamtim onaj momenat kada Miron na toj ruševini, simbolu naše po rođenju zadate oštećenosti peva “I’m feeling good, I’m feeling so fine”, ubedljivije nego Lu Rid.