Thursday, 1 August 2019

"Treći svijet" ili o mapama iz mašte, borbi, Bulgakovu i Haustoru





"Stanje osluškivanja uključuje cijelo tijelo, ono priziva stanje pažljive prisutnosti.
Zvuk nije koncentriran, rijetko se percipira u nekoj točki,
doživljavaš ga kao dio prostora koji te okružuje." 
(Darko Rundek, 2011.)

"Nestade Jeršalajim, veliki grad, kao da ga nikad na svetu i ne bejaše."
(Mihail Bulgakov, "Majstor i Margarita", poglavlje 25, 1928-1938.)


O "Trećem svijetu" je najbolje pisati početkom avgusta. Koža je sjajna od znoja, vlage i česte kiše; vreme je naizgled stalo, leto je zrelo i lepljivo, ali već osećaš da ga uskoro neće biti i da naigled beskonačni raspust ipak ima svoj kraj. Jesen neće zaobići tvoj deo grada, ne ukoliko ostaneš tu gde si.

Drugo najbolje vreme je bilo kada.

Slušanje "Trećeg svijeta" je neka vrsta igre, koju igram već više od trideset godina.
Vremenom sam naučio da vidim crvotočinu između udaraca u doboš i otkucaja bas-gitare, tu su pukotine malo pozelenele od tropske mahovine, dovoljno je uzeti vazduh i provući se.

"Trećim svijetom" može se lutati decenijama bez cilja, ali i bez želje da se lutanje ikada završi. Ludaci vremenom pomisle da prepoznaju krajolike i putokaze, i jedne večeri se ohrabre da iscrtaju mapu tog sveta, preciznošću dostojne prvih mornara koji su prošli Herkulove stubove. Te mape su maglovite i pune netačnosti, predimenzioniranih kontura i glasina koje raspaljuju maštu.

Nakon trideset i pet godina putovanja ovim albumom, ja se usuđujem da skiciram jednu.

U uglu mapa nepoznatog sveta koje su iscrtavali prvi pomorci obično su se nalazila otelotvorenja mornarskih strahova - Krakeni, Scile i Ihtiokentauri (o čijem postojanju svedoči i Borhes). Na ovoj mapi u tom donjem uglu nisu Behemot, Asmedaj i Abadona iz one prve pesme u kojoj nas svaki obrt pedala bicikle-sa-Nenom udaljava od stvarnosti, već, zbog Jeršaleima u koji ćemo stići uskoro – u uglu mape su, u čast dijaboličnosti sveta i Bulgakova - Behemot, Azazelo i Voland, koji pune uše stražarima da se pripaze u zoru.

Taj trio će se sa mape ceriti ka nama, dok rukama i šapama pokazuju dijagonalno iznad sebe, ka kopnu: jednoj zemlji, Pangei u kojoj od Međimurja do Anda nije daleko, kao ni od periferije Zagreba do Afrike i Južne Amerike, soc-realizam i pomahnitale diktature su komšije. Detaljnije posmatranje te mape će otkriti da među tim prostorima nema granica, a zatim ćemo shvatiti i da su nazivi toponima, obala i mora na toj mapi svima razumljivi. Ovde svako govori svojim jezikom ali se svi razumeju međusobno, borba je sveprisutna, odjekuju rafali garde, to nas ujedinjuje, po tome se razumemo, sve se to čuje u zvuku ovog albuma, kiša je svuda zelena, zvuk je voda na toj mapi, on sve okružuje.

Ukoliko bih pokušao da jednom rečju opišem zvuk "Trećeg svijeta", kolebao bih se između "nesvrstan" i "autohton". (A mogli bismo reći i "samonikao" ("te delom i samobitan", kaže enciklopedija). Lepo bi mu pristajalo i to "nesvrstan", no autohtonost je najluđa reč koja se može izabrati – zato što se najčešće odnosi na stvari koje su izrastale u izolaciji, odvojene od drugih, a "Treći svijet" je povezao u sebi šarenolike stvari sa svih strana sveta, da bi izrastao drugačije.

Čitanje starih intervjua, kao i knjige Anta Perkovića koja krije mnoge ključeve ("Rundek, između") pokazuje da je taj zvuk rezultat ozbiljne borbe i brisanja granica svih koji su ga stvarali. Oružje korišćeno u toj borbi su afričke konge, zampone, kene, brazilska cuica i talking drum, panove frule, gomila zvrčki koje se više nikada nisu pojavile u pop-muzici Jugoslavije ili barem ne u takvom odnosu. Strašna ritam-sekcija (Saher-Gulić), praskavi duvači, gitara koja kroz čitav album šalje tajne poruke morzeovim azbukom i klavir koji razbija formu – sve to stvara zvuk koji nije ničiji ali stiže odasvud. Ko je pažljivo slušao koncertne snimke Haustora iz 1982, a na kojima se neke od ovih pesama pojavljuju po prvi put, otkrio je kako je kratko vreme bend usporio i muzički sazreo. (I Rundekova lirika se promenila, ali o tome nešto kasnije.)

Rundekov glas i tekstovi raspiruju ideju slike sveta koji je u neprekidnoj borbi za slobodu, nezavisnost i nesvrstanost: "djevojke u luci pale za stvar", "bose žene koje na glavama nose tajni teret metaka u korpama sa paprom", "dječak sa puškom u ruci vodi me do logora", "dolari su vrući i miriše dim", "stražari su otrovani, konji su spremni", Rundek je "skriven iza lažnih imena", pod klupom su "sličice iz mašte za ratne godine", "momci sa automatima glume patuljke u vrtu"... sve je natopljeno borbom, otporom i vožnjom zaobilaznim drumovima, u oblaku prašine se nekima učini da vide i Korta Maltezea (Zoran Paunović je pisao da su Korto, Pišta i Šejn maske koje Rundek koristi da bi pokazao ko je on zapravo). 

Naspram toj borbi - tu su ljubav i telesno. 

Ko sumnja u njenu važnost u ovim pričama, evo mu stih "...njena koža slana i zlatna kao jutro miriše/slušam kako diše/čujem joj sne", eno i pesme "Babilonske baklje", jedine na albumu u kojoj postoje samo njih dvoje, nema plotuna u pozadini, pao je mrak, revoluciju ćemo nastaviti sutra, "nek za nama samo zvijezde jezde i igraju".


Darko Rundek, S.R, Yugopapir >>

Nedavno, a tridesetak godina nakon što je ovaj album objavljen, Srđan Saher je gostujući na zagrebačkom Radio Yammatu >> otkrio i emitovao ne samo dub-verzije pesama sa ovog albuma, već i neke demo-verzije snimane tokom priprema albuma.
Tekstovi koje Rundek peva ili, preciznije – uglavljuje u već strukirane melodije se umnogome razlikuju od onih koji su završili na albumu, i daleko su od izbrušenosti i metafora koje sada naizust znamo. Na sreću, tu nije stao, ili su ga gurali da nastavi da istražuje i bori se.

U već pomenutoj Perkovićevoj knjizi Rundek kaže:
"Ja sam od Sachera stvarno najviše naučio (...) On je izuzetan autor, muzičar, izuzetna osoba. Jedino što ne idemo dobro zajedno. On je iskomponirao pjesme i donio mi pjesmu uz gitaru, jasnu ideju ritma, i neke indikacije o čemu bi htio da se u toj pjesmi radi, dvije riječi u refrenu, neku atmosferu, ili bi mi donio knjigu, ili bi otišli pogledati neki film... da me pokuša uvesti u atmosferu neke pjesme. A onda bih ja počeo krčkati dalje."

I zato, kada Rundek na koncertu najavljuje "Zadnji pogled na Jeršaleim" rečima "Lijepo je hodati po svijetu kad paralelno postoji neka stvarnost od knjiga." postaje jasno da je ta borba za nezavisnost (ili autohtonost) bila podjednako teška i za njega, i da se probijao kroz suvu pustinju sve do ulaza u Jeršaleim, tamo sreo onaj trio iz donjeg ugla mape, ali oni nikada nisu imali ništa protiv tipova poput njega, 
naprotiv.

*


I mogao bih još ovako, ali se negde pred kraj albuma ponovo nađem pred buketom putokaza i znam da je vreme za još jedan krug lutanja.

Neki od putokaza su isključivo muzički: Black Uhuru, King Sunny Ade, čak i Kid Creole.
The Clash
su i zvuk i stav; treći zovu da se ponovo krene ka vratima knjiga 
Maria Vargasa Ljose (ponovo pročitati "Panteleona i posetiteljke"!) i Sabata (Nikola tvrdi da su u te putokaze urezana i imena Amada i Huana Rulfa (tim putem još nisam išao), a tu je i ta fotografija petorice sa omota, grupica zaverenika ispred zida na uglu periferije Zagreba, slika mutna od uvećanja i provučena kroz filter, svedenost ovog omota me podseća da je to lutanje unutrašnja emigracija.

Mogao bih još, ali svako
MORA
da iscrta
svoju mapu, nećemo pronaći dve identične.
(Neki tvrde da u "Trećem svijetu" nema ničeg ezoteričnog, ali to je zato što su na ulasku dobili samo turističku, kratkotrajnu vizu.)

Vanvremenski, vanprostorno i sinematično postavljen, ovaj album nakon trideset i pet godina zvuči sve bolje. Čak i ta pesma o radničkoj klasi koja je oduvek štrčala, a našla se na albumu iz razloga koji više nisu važni, i ona je vremenom dobila drugačiju dimenziju: Crni đavo iz pesme je u međuvremenu pobedio, poplaćao pića i učinio da najpodmitljiviji ostanu da prave štetu ovde, u našem svetu, 
a više nema ni perona sa kojeg bi se moglo bežati u raj.

Zato i dalje često bežim u "Treći svijet".
Tamo predaja i dalje nije opcija,
stražari su otrovani,
konji su spremni,
zora rumeni.

*

("Treći svijet" se odnedavno može slušati i na YouTubeu >> i drugim platformama (Deezer >>). 
Zvuk je pomalo tanak, bolje nabavi nedavno objavljeni remaster, 
pali i vuci :) 

P.S. Voljeni "Radio Sevojno" je pre nekoliko meseci kreirao mapu "Trećeg svijeta", na svoj način. Topla preporuka za preslušavanje >>




2 comments:

  1. Verovatno jedan od 10 najboljih albuma objavljenih u Jugoslaviji. Neverovatno je da Croatia Records mu nije pridala veću pažnju i ponovo ga izdala zasebno uz neke bonuse, itd.
    Uzgred, na Jutjubu je moguće slušati neke stvari sa Trećeg svijeta, ima Sacher svoj kanal i tamo se nalazi par pesama.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Jedan od 10 svakako, a možda i jedan od pet!
      Mislim da bonuse i remikse ne daju članovi benda, prvenstveno Sacher, a što se tiče njegovog kanala i tih nekoliko pesama, molim da se primeti da su se snimci pojavili NAKON ovog teksta ;)

      Delete