Friday, 6 October 2017

Noćurak te greje [emisija]


Večeras nam trebaju 
pesme koje greju.

Po abecednom redu:

Andrew Bird, 
Barry Adamson & Nick Cave, 
Bedouine, 
Charlotte Gainsbourg, 
Dan Auerbach, 
David Bowie, 
Don Bryant, 
Iggy Pop, 
Iron & Wine, 
Jay-Jay Johanson, 
Leonard Cohen, 
Lizz Wright, 
Melanie De Biasio, 
Mocky, 
Norah Jones, 
Pretenders feat. Neil Tennant, 
R.E.M.
Rufus Wainwright, 
Shawn Colvin, 
Son Little, 
The War On Drugs, 
Thomas Dybdahl, 
Tindersticks, 
Tom Petty & The Heartbreakers, 
Valparaiso feat. Phoebe Killdeer & Howe Gelb, 
Van Morrison.




Thursday, 5 October 2017

Milan Milišić: "Unutrašnje stvari" (fragmenti)


Pošten i zlonamjeran (1976)

Dužnost je umjetnika da bude pošten i zlonamjeran, za razliku od običnog, uglavnom dobronamjernog i nepoštenog svijeta. 

*

Smeće (1976)

Količina smeća koju jedno društvo proizvodi je upravo proporcionalna sa napretkom.
Količina smeća koju pojedina proizvodi je upravo proporcionalna s njegovim napretkom.
Ili, što više smeća proizvodite, to ste napredniji.
Ili, što više smeća proizvodite, dalje ćete dogurati.
Ako se taj trend nastavi, jednoga dana u idealnom društvu proizvodit će se isključivo smeće (Loše zaključivanje. Treba reći: nelimitirane količine smeća.)

Budući proizvođači smeća imajte razumjevanja za našu nerazvijenost.

*

Otoci (1976)

More je ona vrsta samoće koju samo otok može prekinuti, a da nam ne bude neugodno, da se ne moramo odreći svojih misli. Kopno je zaglušuje; nemoguće je smiriti i produžiti njeno trajanje. Kao stari, tih prijatelj, otok se smješta u prostor koji za njega izdvajam.
Otok puši i ćuti.

*

Otoci 2 (1976)

Otok se ne da. Njegova duša je dostupna samo luđacima, ubojicama i pticama.
Sad znam: na otocima vlada eho onog stanje koje - u nekoj apsolutnoj prirodnoj nemoći zbližava ljude: stanje zemljotresa, poplava, zaraza... Taj osjećaj karantina u nekom sunčanom velu, ta ovisnost o prirodi s jedne i ljudskom naporu s druge strane gradi duhovne zidine otoka. Što dalje od kopna, otok je bliži bogu.


*

Pogledaj, Dubrovnik! (1982)

Jedan od najsigurnijih načina da uopće ne vidite Dubrovnik je da dolazite ljeti; važan odnos između figure čovjeka i arhitekture Grada poremećen je. Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata. Njihova otvorena usta, volti njihovih očala za sunce, njihova gola ramena... sve je to onaj višak koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik. To je onaj, najzlorabljeniji klik-klak pogled sa istočne strane: svedeni otvori Gradske kafane, nekadašnjeg Arsenala, srezane kamene pačetvorine ribarcnice iz austrijskog vremena i zbijeni volti Kapetanije. Među njima gotovo se ne primjećuju prava vrata gradska, ona što vodi prema Sponzi i ona prema Gospi. Izmiče čist kubizam masa zidina, onaj kubističi skut grada od sjevernog brida Gradske kafane do Revelina i mase istočnog mosta.

Tek ako očistite svoj pogled od tih nanosa novije povijesti, tek tad osjetite osnovnu masu grada kao monolitni kamen s otvorima - bužama - počinjete polako sagledavati Dubrovnik, tu kameni razbrijalicu u čijoj je formi sve vječito i u čijoj je suštini sve uvjetno. 

Nasuprot ograničenog broju načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza. 

Takav je primjerice pogled iz jutarnjeg aviona na Grad što leži kao hladna kamena računalica na zategnutoj plohi modrog damasta. Ovu plohu para nečujeno jedan motorin, netko tko je rano pošao skupiti mreže i ne pomišljajući da je živi element slike koju netko iz visine promatra. Tek kad zvuk avionskog motora prospe na njega sjeme svojih decibela, kad nadjača zvuk njegovog "Albina" ili "Tomosa", on podiže glavu i zaklanja dlanom oči od niskog jutarnjeg sunca. Misli onih u brodu aviona i onih u barci zatrepere načas u istom prostoru, u prividnoj konfrontaciji razmjene se iz svoji različitih brzina i nakana, a onda pažnju skrene nešto drugo, san Grada opet nadjača jutro, avion sklizne iz ovog svjeta lakim trzajem kao da je poslednji kojim se zmija izvlači iz košuljice.

*

Mršavljenje (1984)

U 10 jutros sam bio debeo kao odvratna životinja. Nisam mogao podnostiti ogromni nabubreli trbuh pred sobom; kilaža me rušila.
A onda sam pio vino, pušio i mršavio. Pitanje odlučnosti. Oko 12 sam se već osjećao bolje. U 1 sam mogao u kupatilu stati na vagu s prašnjavim prozorčićem. U 2 sam otvorio novu kutiju cigareta i pio poslednji ostatak vina. Bio sam elegantan, da ne kažem vitak.

*

Ljudi zastaju pred izlozima (1986)

Ljudi zastaju pred izlozima, 
I pažljivo motre,
Možda bi se štogod moglo kupiti za kuću
Nešto jeftino,
A da unapredi život.

*

Kako nas... (1989)

Kako nas smrt umije iznenaditi, kao da je posljednje što bi se moglo očekivati da se dogodi živu čovjeku. 

*

O nacionalizmu (1990)

Sukob je zajednička kob, SU-KOB!
U suštini nacionalizama je vjerski rat.
A vjerski rat - što je?
Djetinjasto otimanje za naklonost Božju.



*

Tamo gdje... (1987)

Tamo gdje sam unajmio odjelo za maturalnu
Unajmitu ću i frak za svoj pogreb.

*

Mogao bih (1987)

Mogao bih uskoro umrijeti
Jer nemam pametnijeg posla
Slušajući zaglušenu eksploziju
Svake mrvice kruha koja pada na pod.

Dubrovnik u plamenu, Pavo Urban
*

Milan Milišić rođen je 6. jula 1941. u Dubrovniku. 
Objavio je nekoliko zbirki pesama, bavio se novinarstvom i prevođenjem. Prevodio je pesme Roberta Frosta, preveo nekoliko drama Harolda Pintera, sa Meri Milišić je preveo 'Hobita' Dž. R.R. Tolkina. 
Milan Milišić je poginuo 5. oktobra 1991. od granate koja je tokom napada na Dubrovnik pala na njegov stan.

"Razgovarali smo nekoliko dana prije pogibije telefonom. Do tada je radio kao dramaturg u dubrovačkom kazalištu i oporo se šalio s tim kako su mu, usprkos tome što nije bilo većeg Dubrovčanina od njega, dali otkaz zato jer je nije bio pravovjeran i poželjnih krvnih zrnaca. Danas na godišnjicu njegove smrti u Kazalištu održavaju komemoracije i drže dirljive govore. Da nije poginuo, ti isti bi se potrudili da ga zaborave, kao što danas zaboravljaju da su ga upravo oni otjerali." (Pero Kvesić)

*

Zapisi prekucani iz knjige "Unutrašnje stvari", Prosveta, 2008, priredila Jelena Trpković.
Knjiga kupljena za 100 dinara pre tri godine u "Geci Konu".


Saturday, 30 September 2017

Nick Mulvey: 'Myela' (ili o plesu i plaču u pet minuta i trideset pet sekudi)

Malo toga u početku najavljuje da će se negde u trećem minutu pesme dići jugo koji će noge poterati na ples a knedlu ka grlu.
Onda se pojavi stih:
‘I’d rather die once in the sea than dying slowly every day that I stay’. 
Nik kaže da je rečenicu izgovorio Deo Gratias iz Nigerije.
Deo ima dvanaest godina. 
Pobegao je.

*

I onda se digne vetar koji baca taj splav po talasima:

"Oh, help me in my hopelessness and free me from the cage of civilization
Save me from my selfishness and my indifference to my neighbor"


Sve do refrena koji leči sve i koji će ti danima odzvanjati glavom:

'I am your neighbor, you are my neighbor
I am your neighbor, you are my neighbor
I am your neighbor, you are my neighbor
I am your neighbor, you are my neighbor'.

Autor spota je Majid Adin, iranac.
Uradio je animaciju i za Eltonovu 'Rocket Man'
I on je pobegao.

'God only knows the pain you feel to leave your country looking for a home.'