Showing posts with label film. Show all posts
Showing posts with label film. Show all posts

Sunday 6 November 2022

"Moonage Daydream": spektakularna seansa sa Bouvijem

(Neophodan lični uvod ili „There's a tension of a most unfathomable nature“)

Najava filma, vesti o njegovoj premijeri na Kanskom festivalu i prvi ushićeni prikazi kritičara vratili su me u doba obeleženo iščekivanjem.
Iako četrdeset godina stariji - nedeljama sam se ponovo osećao kao onaj klinac koji iz dana u dan ulazi u muzičke prodavnice nadajući se da se novi Bouvijev album konačno pojavio, i da ću te večeri sa gramofona uzleteti u svemir.

Iščekivanje je, konačno, okončano.
Nagrada je spektakularna.

Faktografija Bouvijevog života je uveliko dobro poznata.

Niz odličnih dokumentaraca (od „Finding Fame“ do „The Last Five Years“), kao i knjiga (Pola Morlija, Nika Kenta, Sajmona Kričlija i Nika Stivensona, na primer) rasvetlili su do kraja sve detalje karijere „najznačajnijeg britanskog umetnika u poslednjih 50 godina“ i – koliko je to moguće – definisali Bouvijevu važnost u vremenu i prostoru u kojem je živeo.

Ko želi - sa lakoćom može rekontruisati čitav Bouvijev život: iz godine u godinu; od stanice do stanice; kroz likove koje je stvarao, predstavljao i napuštao tokom karijere, specijalne ishrane koja ga je gotovo uništila polovinom sedamdesetih, ili do liste
100 knjiga koje smatra najvažnijim >>

Šta, onda, „Moonage Daydream“ čini razlogom iščekivanja i radovanja?
Postoji li nešto što ne znamo?

Od prve vesti o filmu, reditelj Bret Morgen je najavljivao (recimo to na engleskom) „immersive cinematic experience“ ili „audio-vizuelnu odiseju koja ne samo što rasvetljava Bouvijevu zaostavštinu, već služi i kao vodič za ispunjen i smislen život u 21. veku“.

Wow!

Morgen je za rad na filmu dobio ne samo dozvolu Bouvijeve porodice, već i spektakularnu količinu arhive (listu od 5 miliona artefakta čine video zapisi, snimljeni intervjui, fotografije, njegova slikarska dela, skulpture, itd). Najavljivan kao „dokumentarac“ - „Moonage Daydream“ to zaista jeste po vrsti materijala na koju se oslanja. Ali, način na koji je Morgen oblikovao i obogatio materijal čini da ovo delo prevazilazi značenje te definicije.

Kao što Bouvi nikada nije bio samo muzika, tako ni ovo delo nije samo dokumentarni film.

„Moonage Daydream“ je spektakularni kolaž koncertnih snimaka, intervjua, eksperimentalnih filmova koje je stvarao, inserata iz filmova u kojima je glumio (i brodvejske postavke komada „Čovek slon“), snimaka iz lične arhive... upotpunjen desetinama referenci kojima se Bouvi služio – od Melijesa, Murnaua i Langa; preko Kerouaka, Berouza i Koltrejna do Baskijata i Ričarda Deverua (ovo je delić spiska).

Konačno, i najvažnije – kroz taj lavirint pokretnih slika, halucinogenih grafika i montažnih oko-lomija tokom 140 minuta vodiće vas Dejvid – lično. Spretnim korišćenjem audio zapisa – i to onih delova koji se bave pitanjima bića, ljubavi, umetnosti i njenog oblikovanja, smrtnosti, filozofije, muzike, publike i slave – Morgen je stvorio delo koje funkcioniše kao (prekratka!) seansa sa Bouvijem, u kojoj se on ispoveda - ali mi, publika, doživljavamo katarzu i osvešćujemo ko smo, šta smo i gde idemo.

Kao takav, „Moonage Daydream“ se ne obraća isključivo Bouvijevim obožavaocima i samo onima koji će u brdu slika koje putuju platnom otkrivati reference, citate i logiku. Ovo delo je hipertekstualno, kao što je i Bouvi bio i ne zamara gledaoca linearnim narativom (jer linearnost nije odlika ni njegovog razmišljanja, niti karijere).
On je otvoren i za one koji Bouvija trenutno poznaju samo po najvećim hitovima, kao i onu publiku koja će ga tek otkrivati.

Ko želi – naravno da može i ima prostora za polemiku o izborima koje je Morgen napravio sažimajući takav život u svega 140 minuta - ali čak i ti izbori mogu poslužiti kao putokazi za dalje razumevanje Bouvija kao fenomena.

„Moonage Daydream“ je najviše fokusiran na period Zigija Stardasta, „berlinsku fazu“ sedamdesetih, period globalne obožavanosti tokom osamdesetih (i najveće kreativne krize: „Najveće greške sam pravio kada sam mislio da znam šta publika želi i udovoljavao joj“),  delom na period devedesetih („This chaos is killing me“).
Ipak - sve počinje, i završava se crnom zvezdom.

Mnoge osobe za koje znamo da su bile važne ili ključne u njegovom životu se u ovom delu ne pominju, niti pojavljuju slikom.
Štaviše – u filmu veći prostor imaju svega tri osobe: Bouvijev stariji brat Teri koji je imao snažan uticaj na njega u formativnim godinama; supruga Iman kao osoba kraj koje je konačno razumeo značenje reči ljubav, i - Brajen Ino.)

Da, neki od "najvećih hitova" se ne pojavljuju ni tonom, ni slikom. 
Ali ono što se čuje savršeno funkcioniše, a Toni Viskonti je pomogao da se izabrane pesme 
savršeno prearanžiraju za potrebe filma.

Konačno, sa ovim filmom nema razloga polemisati.

Ako Bouvija izučavate, posmatrate, slušate i volite na način koji je najpoetičnije definisao Pol Morli („... Dejvid Bouvi je otkrio šta želimo od pop zvezda... Dejvid Bouvi je Vilijem Blejk koji peva Denija Keja... Dejvid Bouvi je dadistički dendi... Dejvid Bouvi je svemirski osvajač... Dejvid Bouvi nas sve pretvara u voajere...“ *) - nakon 140 minuta ćete iz bioskopske sale izaći prekriveni svetlucavom mesečevom prašinom, i shvatićete još jednom zašto nemamo osećaj da više nije tu.

Dejvid Bouvi je izmišljeni lik,
kreacija,
priča.
A kreacije ne mogu nestati.

*

Obavezno gledanje na velikom platnu.
I ostanite do kraja odjavne špice ;)

*Pol Morli: „Bouvi i njegovo doba“, strana 32.


Wednesday 17 August 2022

"Life of Brian" ili - "Ti si Gospod i ja to znam, pratio sam ih nekoliko!"





Na današnji dan 1979. godine, možda najviše zahvaljujući Džoržu Harisonu koji je novčano podržao projekat u trenutku kada su se producenti povukli u strahu - svet je prvi put ugledao „Žitije Brajanovo“.
Neki od članova Monti Pajton grupe tvrde da takav film u XXI veku takav film verovatno ne bi mogao biti snimljen.
Kako bi sada svet reagovao na priču o mladiću kojeg narod meša sa obećanim mesijom, i koji ih uči da im za veru nisu potrebne vođe?





Erik Ajdl priča:
„Gilijem i ja smo se zapili u Amsterdamu i počeli da izbacujemo neukusne zezalice o drvodeljama, o Džonu Klizu, o tome kako ga je loš majstor slabo zakucao na krst i kako ovaj daje upustva drvodeljama pošto su toliko nevešti. Pa se onda krst stalno rušio i on padao licem u blato... sve takve neke balavačke štosove koji deluju strašno duhovito kada čovek sedi u lepom toplom Amsterdamskom baru i popio je nekoliko flaša holandskog piva.
Onda smo iznajmili gomilu holivudskih biblijskih filmova, i gledali sise Čarltona Hestona i onu mrtvačku ozbiljnost s kojom pristupaju svemu, i tako smo imali svež pogled na stvar.“

Majkl Pejlin: „Shvatili smo da je ključna stvar rekonstruisati biblijski period tako uverljivo da, ako stavimo savremene karaktere i savremene poglede, i oni budu uverljivi kao deo tog perioda. Onda smo videli, proučavajući Hristov život (što smo svi radili), da ima stvari koje su apsolutno toliko moderne i toliko pogođene da smo poželeli da o njima govorimo u filmu.
Na primer, mesijanska groznica: u to vreme su se pojavljivali znaci i nagoveštaji da mesija dolazi. Odjednom je to ispala strašno jasna ideja: svi misle o mesiji, možda je moj prvi sused!
Eto, imaš Brajana.




Sećam se kako smo stigli do raspeća i pitali se „kako ćemo sad to da izvedemo?“ Istorijska je pozadina to što razapinjanje Isusovo nije bio jedinstven događaj nego deo redovne zabave koju su organizovali Rimljani ne samo da bi istakli svoju moć i vlast nego i da zabave narod. Kada prihvatiš da to nije bio jedinstveni događaj, onda možeš uvoditi likove koji su u ona vremena mogli postojati, recimo onog velikog dobričinu koji su ponudi da jednome ponese krst, a taj smesta zbriše.




Ako smo rekli da će neko pevati na krstu, onda smo krenuli ovako da razmišljamo: „Ne ide, mnogo ćemo sveta uvrediti“. A sasvim se lako može argumentovati da je u to vreme moralo biti ljudi koji to nisu primali skrušeno. Hoću reći: ono što je prikazano na crkvenim vitražima, to je verzija koja je naknadno nametnuta... Naš cilj – ono zbog čega taj film vredi nije bio da kažemo „Isus nije postojao“, ni „Isus je bio varalica“ ni „Isus nije bio u pravu“, nego da se oslonimo na tumačenje, a tumačenje je politička kategorija i ljudi su vekovima posezali za njim da bi opravdali svakojake ekscese. A ipak su to ljudi koji će uzeti tu priču o tom čoveku, i iskoristiti je kako im odgovara – obično da izvuku pare od siromašnih i lakovernih, i slično. To je tačno ono što smo mogli reći.“

Teri Džons: „Brajan“ nije bogohulan jer prihvata hrišćansku priču; štaviše, bez nje bi izgubio smisao, ali jeretičan je utoliko što je veoma kritičan prema crkvi. Suština one scene: „Sandala!“ – „Nije sandala nego cipela!“ je u tome što predstavlja istoriju crkve u tri minuta."

(Iz knjige "Monti Pajton priča", Plato, 2009.)

*

Preporuka za gledanje - debata nakon premijere filma:




Wednesday 16 February 2022

"Summer of Soul" (...Or, When the Revolution Could Not Be Televised)

Priznajem da sam bio pomalo skeptičan prema osvrtima - "The best music documentary I've ever seen" (reče Mark Kermod na BBC-u), "... I actually forgot to breathe" (Guardian).

Ali, ovaj dokumetarac zaslužuje oba gore navedena iskaza.

"Summer of Soul" je jedan od najboljih muzičkih dokumentaraca koje sam gledao u životu.

Ova priča je čekala 50 godina da bi bila ispričana.

Višenedeljni festival koji je gledalo gotovo 300.000 ljudi ostao je senci Vudstoka koji se istog leta odvijao nekih 100 milja dalje.

Niko nije bio zainteresovan za filmske trake snimljene tokom nekoliko nedelja trajanja "Harlem Cultural Festivala", održanog u parku koji sada nosi ime Markusa Garvija. Onda se materijala prihvatio Questlove (bubanj i glas u The Roots), povezao snimke iskazima svedoka i fragmentima koji sve savršeno kontekstualizuju između dva rifa, i stvorio film zbog kojeg aplaudirate ekranu televizora, iako ste sami u sobi.

Na prvu te ponesu muzika i spektakularne scene.

Još uvek mladi Stivi Vonder, koji u jednom trenutku seda za bubnjeve i zateže ritam do pucanja. 5th dimension koji pred crnom braćom i sestrama pevaju "Aquarius". Mahalia Džekson i Mejvis Stejpls čije natpevavanje razbija ekran u paramparčad ("Mi nismo znali šta je psihoterapeut. Ali smo znali za Mahaliju Džekson!"). Sly & The Family Stone koji na 'takvo mesto' dolaze sa belim bubnjarem "koji ne bi trebalo da svira toliko dobro" i prave metež u glavama. Nina Simon koja poput prvosveštenice, "glasom između nade i žalosti" peva "To Be Young, Gifted and Black" i tako raspaljuje vatru.

Na drugom kanalu te čeka priča o zajednici koja je krajem šezdesetih prepuštena sebi nakon ubistva Martina Lutera Kinga i velikih nemira leta 1968, i koja pokušava da u takvom vremenu izgradi svoj novi identitet.
Tog leta je reč "black" odmenila reč "negro".
I ta promena je stigla zajedno sa muzikom.
Muzika je bila zajednički sadržalac, poveznica, tačka uporišta.

"Summer of Soul" je spektakularan dokumentarac.

Nakon pedeset godina tišine i ignorisanja događaja - ovaj film je istovremeno i visoko podignuta pesnica otpora zaboravu, dokaz da muzika uvek pronalazi put, poput vode - i podsetnik da su neke pesme nade i otpora i dalje aktuelne, u ovom našem delu sveta, danas.
Obavezno gledanje. 
Glasno.


Sunday 21 February 2021

"Dara iz Jasenovca" ili stav o filmu ≠ stav o Jasenovcu



Kada su u XIX veku putujuće pozorišne trupe igrale po Srbiji predstave o boju na Kosovu glumac koji je igrao Murata spavao je u štali, dok bi Miloša Obilića ugostio najbogatiji domaćin u selu.

Bilo je takvih nesporazuma i u Jugoslaviji: Zvonku Lepetiću su prilazili ljudi i terali ga u materinu zbog uloge ustaše u Zafranovićevoj "Okupaciji u 26 slika".

Sinoć emitovani film nas podseća da se istorijske činjenice i autorsko, to jest umetničko delo i dalje gledaju kroz isti cviker i mere istim spravama.
 
Autor, kao i glavni finansijer ovog filma to dobro znaju.

Zato je važno ponavljati: stav o filmu "Dara iz Jasenovca" ≠ stav o Jasenovcu.

Dodatno, stav o filmu je vrednosni, i ovaj film je, jednostavno, loš.

*

Pre podizanja zavese:
(tekstovi pisani pre premijere filma)

Ognjen Glavonić - "Kraj trke" >>
Dejan Kožul - "Nacionalističke strasti i filmska traka" >>

Nakon spuštanja zavese:

Zlatko Paković - " Šta vidimo gledajući film Dara iz Jasenovca" >>
Jerko Bakotin - "Od buke do bruke" >>




Monday 14 September 2020

"The Social Dilemma" ili algoritam pretpostavlja da te ovo zanima


"Nothing that is vast enters into the life of mortals without a curse." 
(Sofokle *)

"Tehnologija nije egzistencijalna pretnja, već sposobnost tehnologije da izvuče najgore iz ljudi. To najgore u društvu jeste egzistencijalna pretnja. Tehnologija može prouzrokovati haos, ogorčenost, neuljudnost, manjak međusobnog poverenja, usamljenost, otuđenost, izraženiju polarizaciju, više hakovanja izbora, više populizma, više distrakcija i ignorisanja stvarnih problema. To su posledice po društvo. To utiče na sve, kao i one koji ne koriste te proizvode."
(iz filma "The Social Dilemma")

Kada
toliko prijatelja na društvenim mrežama podeli mišljenje ili link ka istom sadržaju u 24 sata, to je signal ili putokaz koji bi trebalo slediti. Neke od prijatelja ne poznajem lično, ali verujem u njihov sud ili rasuđivanje zahvaljujući prethodnim pozitivnim iskustvima. Nekada se ne slažemo, ili kroz dijalog otkrivamo jedni drugima nove slojeve ili putokaze.
Društvene mreže, pored ostalog, služe i za to

Taj sadržaj je ovoga puta doku-drama The Social Dilemma, posvećen nama i društvenim mrežama (u najkraćem rečeno), a njegovi ključni akteri su uglavnom oni koji su te društvene mreže pravili. To stvara prvu (značajnu) razliku u odnosu na druge dokumentarce posvećene istoj temi, a koji uglavnom imaju za cilj da vas prepadnu, uvale vam šlem od kuhinjske aluminijumske folije i pozovu da ih pratite na društvenim mrežama radi novih dokaza zavere društvenih mreža protiv ljudi.

Ispred kamere su ovoga puta uzbunjivači: donedavno visokopozicionirani u hijerarhiji timova koji stvaraju i unapređuju funkcionalnost, dizajn i algoritme Facebook, Google, Instagram, Twitter Pinterest platformi
Radeći na usavršavanju algoritama, ti ljudi su donedavno upravljali nama ili barem našom pažnjom i vremenom.

(Algoritmi sada to rade sami, bez podrške i pomoći ljudi. Jedan od sagovornika će nam otkriti da je mali broj onih koji zaista razumeju kako ti algoritmi sada rade i da je Veštačka Inteligencija već preuzela vlast. Ali, to nije razlog da odmah "bacite telefon" ili isključite računar i pobegnete u brda, ovaj film ne vodi ka takvom kraju.)

Prisustvo svedoka čini The Social Dilemma uzbuđujuće slojevitim. U svega devedeset i četiri minuta ovaj film uspeva da pretrese kako algoritmi prepoznaju naše potrebe, želje i raspoloženost za nove sadržaje; šta nas vuče ka ekranu i kako na nas deluje kratkotrajna dopaminska bomba koju društvene mreže u nama detoniraju; kolika je nadmoć lažnih vesti u odnosu na istinu ("istina je dosadna") te, naravno, šta je pogonsko gorivo čitave mašinerije koja napreduje i usavršava se mnogo brže od nas. U tom feed-u priča o profitu, tržišnoj ceni naše pažnja i vremena (zabrinjavajuće smo jeftini), manipulacijama sadržajem, kreiranju bablova u kojima živimo i uticaju sadržaja na naše offline ponašanje - The Social Dilemma na sreću ne igra na izazivanje panike, već uspeva da gledaoca dovede do kraja priče u stanju hladnokrvne pribranosti (ok, barem sam ja ostao pribran do kraja), ostavljajući prostor čak i za optimizam i humor (odjavna špica), što je nakon takve količine podataka i zastrašujućih detalja apsolutno neophodno, to dovodi do katarze, neophodne u ovakvoj priči, jer uspaničeni gledalac ne može biti od koristi u daljoj borbi.

Iako obznanjuje zastrašujuće detalje The Social Dilemma nije ludistički koncipiran te su naslovi koji ga prate u medijima preterani ("Unplug & run!"; "Turn Your Phone Down"...), ili su autori ovih tekstova tek sada skapirali priču.

Autor The Social Dilemma ima jasan stav: mreža ne može i neće nestati (niti bi trebalo da nestane zato što je korisna), algoritmi će postajati sve više svesni naših želja, načina funkcionisanja naših glava i naših potreba. To jeste horor, ali taj horor još uvek nije ušao u poslednji čin. 

Ključna pitanja su:
Možemo li je učiniti
manje opasnom? 
Možemo li preurediti pravila i obaveze oglašivača i tvoraca društvenih mreža
Kako pomoći ljudima da ne postanu ulov u toj mreži?

Naravno da uvek imamo Idiocracy kao jedan od mogućih nastavaka i krajeva tog horora. 

Ali on nije jedini.

Kakav nas kraj čeka još uvek zavisi od ljudi, a ne do čipova.
(Da, da, znam, to možda i nije dobra vest.)

*

Napomena:
 Sofoklov citat kojim počinje i film ostavljam u engleskoj verziji zato što dva prevoda ovog stiha iz njegove "Antigone" (IV, 2) na srpsko-hrvatski vode ka drugačijim zaključcima. Prevod Miloša N. Đurića kaže: 
"Za sveg života smrtniku nijednome čas ne prođe izvan jada", dok prevod Kolomana Raca glasi: "Taj zakon: smrtnik nijedan Za svoga žića bez jada ne prolazi."

p.s. Izbor Vinsenta Karteisera (Pit Kembel u "Mad Men") za "personifikaciju algoritma" je genijalna ideja. 

p.p.s. Preporuke za čitanje nakon gledanja filma, a na srodne teme:
"Plitko", Nikolas Kar >>
"Homo Deus", Juval Noa Harari >>



Friday 22 March 2019

Rajko Grlić: "Animal Movies" (fragment iz knjige "Neispričane priče")





"Animal Movies.
Fimovi u kojima su životinje glavna lica: King Kong (1933), Lassie Come Home (1943), Jaws (1975), Babe (1995), 101 Dalmatians (1996), Vuk samotnjak (1972) itd., uz bezbrojne crtiće, lutka-filmove i dokumentarce. 


Zagreb, Beč, Wroclav, 1966. 

Student sam prve godine filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao glumac amater igram u predstavi Studentskog eksperimentalnog kazališta Ars Longa, Vita Brevis. Putujemo u Poljsku na prvo međunarodno gostovanje. Beč je prva stanica na tom putu i moj prvi susret sa Zapadom. Fotografiram se ispred divovskog panoa na kojem bujna crnka reklamira „Palomin“ grudnjak. Na susjednom panou žirafa poziva Bečlije da posjete Zoološki vrt Schönbrunn. U Wroclavu igramo kod Grotowskog. Te iste večeri, nekoliko ulica dalje, Ida Kaminska, glavna glumica Klosove i Kadárove Trgovine na korzu, igra oproštajnu predstavu i time zauvijek zatvara posljednje židovsko kazalište u Europi. 

Zagreb, 1982. 

S petogodišnjom Olgom gledam BBC-jev dokumentarac o povijesti zooloških vrtova. U njemu kažu da je prvi europski vrt sa životinjama otvoren u bečkom Schönbrunnu i da je žirafa bila njegov prvi stanovnik. Nekoliko dana kasnije nalazim podatak da je sredinom osamnaestog stoljeća vladar Egipta, kao vladarski poklon kraljevima, poslao dvije žirafe u Europu – jednu u Pariz, drugu u Beč. O tome kako je putovala francuska žirafa, Mediteranom do Marseillea, a od njega do Pariza malim kanalima, postoji puno dokumenata i nekoliko knjiga. O putu druge žirafe do Beča ne postoji dokumentacija, ili je ja nisam uspio pronaći. Zato sam i sastavio ovu priču. Da je imam, za svaki slučaj, ako me Olga pita nešto o toj žirafi. 

Los Angeles, 1991. 

To je ujedno i prva priča koju sam upisao u režijsku bilježnicu. 

Beč, 1752. 

Car Francis I za rođendan je dobio neobičan poklon. Kao velikom ljubitelju prirode carica mu je usred Schönbrunnskog parka sagradila stakleni dvorac. Kralj je u njemu svakodnevno doručkovao i provodio duge sate uživajući u pogledu na perivoj. Ptice su pjevale, drveće je uredno raslo, kipovi grčkih bogova bili su simetrično poredani, no carica je primijetila da caru ipak nešto nedostaje, da mu je, usred čitavog tog raja, beskrajno dosadno. Nekako u to isto vrijeme iz daleke Afrike na dvor je stiglo pismo kapetana Koenigsmarka. Bilo je popraćeno crtežom čudne životinje i u njemu je pisalo: „Šaljem Vam crteže camelopardialisa, točno onakvog kakvog sam ga vidio blizu Rta dobre nade. Vjerujem da ta životinja nije bila viđena u Europi još od vremena Julija Cezara koji je uz nju marširao u svojoj trijumfalnoj povorci pr. Kr.“ Čudan crtež čudne životinje, za koju su stručnjaci smatrali da je nastala križanjem deve i leoparda, došao je u caričine ruke. Tako se rodila ideja o dolasku kamiloleoparda u Beč, ideja o stvaranju a zoološkog vrta oko staklenog paviljona u carskom parku, ideja kojom je carica željela razveseliti sve depresivnijeg cara. No da bi car za idući rođendan dobio taj čudesni poklon, trebalo je savladati stotine i stotine gotovo nepremostivih prepreka. O tim preprekama, o zgodama i nezgodama, o tom dugom i teškom putu, o ljudima i životinji koju danas svako dijete jednostavno zove žirafa, govori ova priča. 

Rt dobre nade, 1752. 

Pod vodstvom kapetana Koenigsmarka stotine domorodaca i desetak iskusnih lovaca danima su lovili veliku žirafu. Kad su je napokon ulovili, odveli su je do za nju specijalno pregrađenog broda. 

Atlantski ocean, Mediteran, Jadransko more, 1752. 

Mjesecima se dvije tone teška i šest metara visoka žirafa valjala po uzburkanom oceanu, da bi zatim brod uplovio u Mediteran i mirno Jadransko more. Žirafa je dnevno jela deset kilograma lucerne, pet kilograma specijalno sušene trave, tri kile zobi, bačvu narezanih jabuka, bačvu naribane mrkve pomiješane s djetelinom i suhim kruhom. Kapetan Koenigsmark noćima nije spavao. Brinuo je o žirafi, hranio je, tetošio. Njezin dolazak u Beč bio je za njega pitanje života i smrti, pitanje časti i slave, mogućnost dokazivanja nemogućeg. 

Rijeka, 1752. 

Brod je napokon uplovio u Rijeku, jednu od najsjevernijih luka Jadranskog mora. Od carskog Beča sada je zbunjenu žirafu i premorenog kapetana dijelilo svega 700 kilometara. Tek tu su za kapetana Koenigsmarka, u trenutku kad mu se činilo da je najteži dio puta savladan i da je slava nadohvat ruke, počeli pravi problemi. Hrabri kapetan Koenigsmark tada nije znao ono što danas svako dijete može pročitati: „Najveći problem koji zoološki vrtovi imaju sa žirafama jest tlo po kojem ona može hodati. Većina životinja manje-više hoda po svemu, ali žirafe su drugačije. Ako je tlo pretjerano tvrdo, ona će odmah odustati čuvajući izuzetno nježnu 30 a donju stranu kopita. Ako je tlo previše glatko, po njemu neće hodati jer će joj kopita obrasti i postati bolna. Doista, teška životinja!“ Jedini mogući put kojim su mogli doći do Beča bila je cesta posuta grubim i nadasve oštrim kamenjem. Šume su bile guste, planine strme, rijeke opasne. Žirafa po svemu tome jednostavno nije željela hodati, a odgovarajuće vozilo za nju nije postojalo. Razumljivo, jer sve ovo zbiva se sredinom osamnaestog stoljeća. Carski se rođendan približavao, a Beč kao da je svakim danom bio sve dalji i dalji. No kapetan Koenigsmark došao je na spasonosnu ideju kupujući cipele. Od obućara je naručio divovske kožne papuče. Obućaru je trebalo nekoliko dana da ih sašije. Navukli su papuče žirafi na noge i ona je napokon prohodala. Koenigsmark je odmah iznajmio obućara s cijelom njegovom radnjom, napravio za njega i njegove šegrte specijalna kola, i karavana je napokon mogla krenuti. 

Put prema Beču, 1752 – 1753. 

Papuče su se trošile svaka dva do tri dana. Obućar i šegrti danonoćno su šivali nove. Polagano ali sigurno, krčeći šumu gdje je bilo potrebno, pojačavajući mostove kad su bili preslabo sagrađeni, zaobilazeći alpske vrhove i probijajući se kroz snježne oluje, karavana se napokon približila Beču. 

Beč, 1753. 

Carica je odahnula. Carev rođendan mogao je biti dostojanstveno proslavljen. U Beč se sjatilo pola Europe. Došli su vidjeti cara, ali čudna žirafa i kapetan Koenigsmark bili su ipak najveća atrakcija. Taj dan sve ozbiljne knjige slave kao rođendan prvog zoološkog vrta. Uz žirafu, tu je svoje dane provodio i kapetan Koenigsmark. On joj se jedini smio približiti. Mnogi i danas tvrde da je satima znao s njom razgovarati jezikom koji su samo njih dvoje razumjeli. Car je sve to gledao iz svojeg staklenog dvorca i dobro se zabavljao. Carica je napokon odahnula. 

London, 1993. 

Londonska „Granada“, producentica Pippa Cross, kupila je prava na ovu priču. Prvu ruku scenarija pisao sam s Clare Foster u Los Angelesu, u starom MGM studiju, u scenarističkom apartmanu u kojem je nekad radio Chaplin. (Umjesto verzija upotrebljavam meni draži izraz ruka, posuđen od soboslikara.) Drugu ruku pisao sam dvije godine kasnije, u Londonu, u uredima „Film TV Granade“. Moja advokatica Susan H. Bodine ponudila je projekt Tedu Hopeu i Jamesu Schamusu iz producentske kuće „Good Machine“ u New Yorku. Oni su s „Columbijom“ imali ugovoreno pravo prvokupa pa su im ponudili projekt. „Columbija“ je pokazala ozbiljan interes. Toliko ozbiljan da su počele pred-pripreme. Zajedno s engleskim i austrijskim producentima i scenografom Željkom Senečićem krenuo sam u potragu za lokacijama. Danima smo putovali između Istre i Beča. U Londonu su izabrane žirafe koje se za film moraju pripremati najmanje šest mjeseci. U tom je trenutku u „Columbiji“ došlo do promjene na vrhu. Nova je uprava odlučila da iduće tri godine ne ulazi u „dječje filmove“. Pripreme su zaustavljene. Pippa je narednih osam godina pokušavala pokrenuti ovaj projekt. Cijelo to vrijeme uredno je kupovala prava na priču. Ta prava platila su Olgin studij u New Yorku. Priča izmišljena za Olgu financirala je njezino školovanje. Bilo je u tome neke pravde."

*

Rajko Grlić, iz knjige "Neispričane priče" (Laguna, 2018), stranice 27-31.

"Neispričane priče" su pune opojnih momenata, zdravica, sete, nesnimljenih filmova, ludih trenutaka u večnosti, lica kojima smo se divili, Grlićevih junaka, ali i podsećanja na momente kojima vreme ne može oduzeti gorčinu.

Otvoriti vino,
početi sa čitanjem.



Sunday 20 January 2019

Federiko Felini o "Amarkordu" (fragment)

Federiko Felini piše o "Amarkordu" u knjizi "Napraviti film" ("Fare Un Film", 1980):

"Već dugo imam želju da snimim film o mestu u kome sam rođen. Na kraju krajeva, neko bi mogao da kaže da ništa drugo nisam ni radio sve ovo vreme; možda je to istina; ali, ja sam se stalno osećao kao zarobljenik čitave gomile ličnosti, situacija, istinitih ili izmišljenih uspomena vezanih za moje mesto, koje su me ponekad i gnjavile. Da bih se toga definitivno otarasio, bio sam prinuđen da ih smestim u film. Uostalom, samo za to su mogle i da posluže. Moram da kažem da od pre izvesnog vremena radim filmove kao neko ko raščišćava stan, daje nameštaj na licitaciju, uklanja stvari i činjenice, ko zna čemu pravim mesto i šta je to što želim da uselim? (...)


Ne umem da objasnim šta se događa sa mnom kad me spopadne manija velikog spremanja, uskršnjeg čišćenja, rasprodaje. "Amarkord" je, dakle, trebalo da bude konačni rastanak od Riminija, od tog skučenog i trošnog teatra, kojim sam zaražen, od školskih drugova i profesora, od "Grand Hotela" leti i zimi, od kraljeve posete i snega na moru, od Klerka Gebla, i sočnih usana Džoan Kraford, od Musolinija koji pliva na otvorenom moru u Ričoneu, dok oko njega, kao peraja ajkula, kruže i bacakaju se plivači Milicije. Ali, postoji opasnost da sa krunicom ovih prašnjavih trenutaka nikada ne završim. Pre svega, "Amarkord" je trebalo da bude adio jednom periodu života, toj neizlečivoj adolescenciji koja preti da nas ima zauvek, i sa kojom ja i dalje ne znam šta da radim, da li da je vučem do kraja, ili da je odložim u arhivu. Uostalom, taj moralistički cilj da se "odraste", šta on znači? Pa, i pod predpostavkom da je moguće odrasti, šta biva kada se odraste? Da li ste ikada sreli "odrasle"? Ja nisam. Možda pravi odrasli izbegavaju ovakve kao što sam ja.

Ali, vratimo se Riminiju, toj neuništivoj premisi, tom toplom i dražesnom, a pomalo opscenom gnezdu, čije su poreklo i cilj nerazdvojno zapetljani. Film se rađao i iz pokušaja da presečem, da razdvojim ova dva pojma koji su bili jedan preko drugog, pomešani u nekom nejasnom promiskuitetu. (...)

Tako je nastao portret italijanske provincije, bilo koje provincije, iz vremena fašizma. Svakako, fašizam u "Amarkordu" nije objašnjen spolja, dozvan i prikazan kroz ideološku i istorijsku perspektivu; nisam sposoban za hladne sudove. Aseptične dijagnoze, iscrpne i sveobuhvatne definicije uvek mi deluju apstraktno i neljudski, čak pomalo neurotično ako ih izlažu oni koji su preživeli fašizam, a koji ih je neizbežno odredio, jer se uvukao, pustio pipke u najintimnije sfere života.

Bilo mi je posebno drago kada sam u nekoj kritici pročitao da je fašizam retko kada prikazan sa tolikom verodostojnošću kao u mom filmu. Tim pre što sam nastajao da se na neki način ogradim od takozvanih političkih filmova. Nisam razumeo, na primer, zašto se filmovi političkog sadržaja a priori smatraju dobrim filmovima. Ja nikada ne bih umeo da napravim politički film i uvek sam osećao da sam izvan te prepotentne i sigurne šeme. (...) Osim toga, verujem da čovek treba da radi ono što zna da radi, i što je još važnije, mora da nauči da na vreme prepozna šta ume da radi. Velike ideje, borbeni entuzijazam, revolucionarni zanos, mogu i da me ganu na trenutak a onda me odjednom napuste, nestanu, ne razumem ih više. Tada se povlačim, vraćam se na poznat, blizak teren gde mogu da, u ovom ili onom filmu prikažem čak i propalu revoluciju. Treba imati na umu sopstvena ograničenja, svako od nas ima jasne granice. Možda se ne može biti svuda. Mislim da je za mene i za ono što radim korisnije da delujem tamo gde mi se čini da imam šta da kažem, a znam i kako.

Ako bi se, međutim, pod politikom smatrala mogućnost zajedničkog življenja i rada ljudi koji poštuju sebe i koji znaju da lična sloboda završava tamo gde počinje sloboda drugih, u tom slučaju, čini mi se da su i moji filmovi politički, jer govore o tim stvarima, makar i ukazujući na njihovo odsustvo, predstavljajući svet u kome ih nema. Verujem da svi moji filmovi pokušavaju da raskrinkaju predrasude, praznoverje, šablone, pogrešno obrazovanje i njihove posledice. Šta još može da se uradi? Čini mi se da je pošten razgovor o potrebi da se projektujemo u nečem, razgovor o poverenju, o dobroj volji, zajedničkim ciljevima, na žalost, još uvek, jako opasan. Kada slušamo nekoga ko govori, zapadnemo u neko infantilno stanje; odmah se javlja smrtna opasnost od prepuštanja, od poveravanja, jer uvek postoji ko je spreman da to iskoristi i da celu stvar vrati na početak, uz iste greške, iste nesporazume, iste grubosti. Možda je raskrinkavanje laži, prepoznavanje i obaranje poluistina i neistina, za sada jedini izlaz, neka vrsta podrugljivog, privremenog načina da spasemo našu propalu istoriju. 

U provinciji iz "Amarkorda" možemo svi, sa autorom na čelu, da prepoznamo neznanje u kome smo živeli. Jedno veliko neznanje i veliku konfuziju. Ovim ne želim da umanjim značenje ekonomskih i socijalnih uzroka fašizma. Želim da kažem da je ono što me interesuje psihološko i emotivno ponašanje fašista: jedna vrste blokade, zastoja u periodu adolescencije. Ubeđen sam da taj zastoj, to suzbijanje prirodnog razvoja jednog bića, mora da dovede do kompenzacionog sukoba. Ako je to naše odrastanje jedna nedovršena i izneverena evolucija, fašizam i neki njegovi aspekti mogu da izgledaju kao alternativa razočaranju, neka vrsta hirovite i nespretne pobune.

Fašizam i adolescencija su na neki način stalna istorijska razdoblja našeg života. Adolescencija - našeg individualnog života; fašizam - našeg nacionalnog; u stvari, ostajemo večita deca, svaljujemo odgovornost na druge, živimo sa utešnim osećanjem da postoji neko ko misli umesto nas; nekad je to mama, nekad tata, a drugi put gradonačelnik, ili Duče, zatim biskup ili Madona ili televizija. Spremni smo čak i na to da teroriste ili bilo koju drugu destruktivnu pojavu upotrebimo za sopstveno projektovanje i prepoznavanje, za konfuzna iskupljenja, ispravljanje grešaka, unutrašnje pobune, opasno posežući za bilo kojim lekom, ne obazirući se na simptome. (...)

Kako sam drugačije mogao da nazovem film koji se sve više određivao u tom pravcu? Jednog dana u restoranu, dok sam žvrljao po servijeti, izašla je na videlo reč amarkord; pa da, rekao sam sebi, odmah će je poistovetiti sa "sećam se" na romanjolskom dijalektu, a hteo sam da izbegnem autobiografsko tumačenje filma. Amarkord: jedna bizarna reč, vergl, fonetski kapric, kabalistički prizvuk, marka nekog aperitiva, zašto da ne? Bilo šta, samo ne asocijacija koja me strašno nervira: je me souviens ("sećam se" - prim. prev.) Reč koja bi u svojoj ekstravaganciji mogla da bude sinteza, referenca, takoreći zvučni odjek određenog osećanja, stanja duha, stava, načina mišljenja - dvostrukog, kontraverznog, kontradiktornog; koegzistencija dve suprotnosti, stapanje dva ekstrema, odlaska i čežnje za povratkom, osude i razumevanja, odbijanja i prihvatanja, nežnost i cinizam. 

Činilo mi se da bi film trebalo da predstavlja baš to: neophodnost odvajanja od nečega što ti je pripadalo, u čemu si rođen i živeo, što te odredilo, zarazilo, pritislo, u čemu su sve emocije opasno izmešane. Ta prošlost ne sme da nas truje i zato je moramo lišiti senki, čvorova, veza koje još uvek deluju, i sačuvati je kao najčistiju svest o nama samima, kao našu istoriju. 


Treba prihvatiti prošlost da bismo što svesnije živeli sadašnjost. Ta sirota škola koju karakterišu neznanje i šibanje, te teška i blesava obaveza da se uvek bude zajedno, u povorkama, na paradama, u crkvi, u bioskopu, na zborovima, da bismo pevali hvalospeve i prdeli ustima; ta učmala usamljenost, utonula u snove o američkom filmu, ispunjena beskonačnim masturbiranjem u mlitavom očekivanju nekog događaja, izuzetnog i slavnog, koji mislimo da sigurno zaslužujemo zbog toga što imamo privilegiju da smo Italijani, i zbog plavog neba, pape, Dantea... Zar to nije naša istorija koja je već iza nas? Čini mi se da iz nje nismo još izašli, da još nismo potisnuli njenu senku.


Film je komičan, ličnosti i situacije su smešne, ali neki gledaoci "Amarkorda" su bili potreseni; možda zbog nostalgije za mladošću i stvarima koje su nam pripadale - nežnost, razumevanje, solidarnost - u jednom izgubljenom svetu u kome je lepo ponovo otkriti sebe. Prirodno je što sve to razneži i izmami uzdah, ali ostao mi je utisak da je u mikrokosmosu "Amarkorda" bilo i nečeg neodređeno odbojnog, čini mi se da je u ponekom njegovom kutku ono što zasmejava pomalo zaudaralo na ludnicu, a što bi trebalo da izazove nemir i nelagodnost koji bi nas naveli na razmišljanje.

Ali možda nam ne prija da osetimo nelagodnost, tegobu, odbojnost prema sopstvenom načinu življenja. Čini mi se da je to nepotrebno, jer smo možda ubeđeni da smo drugačiji ili da smo se promenili i da je fašizam bio samo jedan istorijski fenomen, period našeg života koji smo prespavali, sanjali i iz koga smo se na volšeban način ponovo rodili. Ovo neprekidno potiskivanje identiteta je jedno od naših osnovnih obeležja. Uvek odbacujemo samokritiku, odbijamo da objektivno procenimo sebe, gledamo stalno s druge strane, ne prihvatajući analizu i nova saznanja, i na sve to smo ponosni. Ne primećujemo da se tako prepuštamo biološkom potčinjavanju, autoritetu, dogmi, institucionalizovanim vrednostima, a pošto ni u njih nije prodrla svetlost kritičke distance, i dalje nas gledaju kao poslušnu decu, uvek spremnu da prihvate opasne i ponižavajuće avanture. Možda je ovo što govorim konfuzno i brzopleto, a zbog nepreciznosti ponekad i nelojalno; ali nema sumnje da je to stara priča s kojom se treba suočiti i razjasniti je."

*

(Prekucano iz knjige "Napraviti film"; Federika Felinija, str. 117-121, prevod sa italijanskog Milena Krstić, objavio Institut za film, 1991. Scene iz filma preuzete sa filmgrab.com)

Sunday 18 March 2018

Film "Staljinova smrt" ili o (ne)namernoj aboliciji tiranina


"Agonija smrti bila je užasna. On se bukvalno na naše oči na smrt ugušio. U onome što je izgledalo kao poslednji trenutak, on je najednom otvorio oči i uperio pogled u sve nas koji smo se nalazili u sobi. Bio je to užasan pogled, lud ili možda ljutit i pun straha od smrti... Tada se dogodilo nešto neshvatljivo i stravično što ja do današnjeg dana ne mogu da zaboravim niti razumem. Iznenada je podigao levu ruku kao da pokazuje na nešto gore, a zatim je spustio kao da na sve nas baca kletvu. 
Taj pokret bio je neshvatljiv i pun pretnje. "
(Staljinova smrt, kako ju je opisala njegova ćerka, Svetlana)

'Izgubi Staljin lulu i kaže: 'Druže Berija, izgubio sam lulu. Pomozi mi da je pronađem.' Raziđu se, prođe neko vreme, Staljin javlja Beriji: 
- 'Sve je u redu, bila je ispod fotelje.'
- 'Nemoguće druže Staljine, trojica su već priznala zločin!' 
(Šala o Staljinu)

"(Njegova smrt) je najsrećniji dan u mom životu."
(Bulat Okudžava)

"Temeljni paradoks istorije Rusije sastoji se od toga što je Staljin uprkos svemu ostao pozitivan lik, narodni heroj. Staljin danas označava kult snage, čežnju za Carstvom, za redom, uvažavanje surovosti (...) Rusi se sumnjičavo odnose prema 'mešancima', ne priznaju 'svoje' u njima. A njega ne samo da su priznali, nego su razapeli sebe.
(Viktor Jerofejev)


U trećoj epizodi odličnog dokumentarca o savremenoj Rusiji ("A Journey Through Russia", 2008) Džonatan Dimblbi intervjuiše i Svetlanu Argacevu, aktivistkinju koja se zalaže da se Volgograd ponovo preimenuje u Staljingrad. Iako iskusan politički novinar, Dimblbi u toj sceni teško krije osećanja i još teže sprečava vilicu da radi sklekove:

Dimblbi: "Svetlana, za mene je ova ideja uznemirujuća. Zapravo, to je prilično užasno. Deportacije, gulag, nameštena suđenja, teror, milioni ruskih muškaraca i žena su umrli zbog njegovih odluka. A vi ga smatrate nekom vrstom heroja."

Argaceva: "On je heroj ne samo za mene već i za mnoge druge ljude. On je heroj za ljude širom sveta, čak i za ljude koji su mrzeli Sovjetski Savez i komunizam. Čak i Čerčil je rekao: "Mali ljudi prave male greške, veliki ljudi prave velike greške". Želim da kažem da su ti brojevi – "milioni i milioni ljudi", to je preterivanje. Nije samo Staljin kriv za to. Bilo je drugih ljudi iz njegovog okruženja koji su krivi. Mnogi ljudi su završili u gulagu zbog tih ljudi. Ne zaboravite: ljudi su ga voleli, on ne može biti čudovište."

Citiram ove raznolike svedoke, učesnike ili poštovaoce epohe, sluđen filmom Armanda Janučija "Staljinova smrt", koji je početkom godine zabranjen za emitovanje u Rusiji.
Višenedeljno iščekivanje završeno je mešavinom razočaranja, sluđenosti i ljutnje koju razvodnjavam čitanjem o toj zabrani. 
"Staljinova smrt" je zabranjena za prikazivanje iz potpuno pogrešnih razloga: ovo je, pre svega, loš film.
Naravno, film nije zabranjen zbog toga: protivnici ("komunistički poslanici i konzervativne javne ličnosti") grmeli su kako vređa "rusku istoriju", "ima elemente ekstremizma", "unosi zlu krv u socijalnu harmoniju koja je postignuta u ruskom društvu", "uvredljiv je" itd. Iako se sa poslednjim citatom slažem, ne slažem se sa zabranom, kao ni sa argumentacijom, te niko nije naveo da je ipak zabavno gledati Stiva Bušemija kao Hruščova i Majkla Pelina kao Molotova.
Spisak Janučijevih (ne)namernih previda je fascinantan. Ostavljam za sada otvorenim pitanje namere zato što je gotovo nemoguće da nije bio svestan šta stvara, ali je sasvim moguće da je znao zašto to radi, a to je publicitet, odnosno nešto medijske prašine koja će osrednje loš film učiniti zabranjenim i "opasnim".
U državi kojim se Januči bavi u filmu takve etikete dobijali su oni koji su bilo beležili istinu.
Janučiju je istina bila prekompleksna ili nepodesna; ili – jednostavno - nije "kalibar" za bavljenje ovakvom temom, te je posegnuo za krivotvorenjem činjenica. Konačni rezultat je, suštinski, užasan. Staljin je sveden na mrke poglede, latentno sejanje straha oko sebe ali kroz Beriju a ne svoje postupke. Ima jedan neobični muzički prohtev i onda umire, dok su oko njega prestrašeni šakali koje je vođina smrt ohrabrila na komadanje vlasti i međusobni obračun.  


Šta je sve Januči krivotvorio?

Zbog dužine ovog teksta ograničiću se samo na pikanterije kojima se publika najčešće smeje i prepričava ih, ne verujući da je to bilo moguće a koje je preinačivao (ili izbegavao da se bavi pravim uzrocima) zarad stvaranja "intrigantne komedije".

Prva je taj čuveni koncert. Simfonijski orkestar i pijanistkinja Marija Judina su odista svirali Čajkovskog, "Koncert broj 23 za klavir i orkestar" u studiju Radio Moskve. 
Nakon kraja prenosa Staljin je odista pozvao studio i javio da će poslati ađutanta po snimak, koji naravno nije napravljen, zbog čega je direktor radija u potpunom strahu naredio da se koncert odsvira ponovo i snimi i to pod palicom drugog dirigenta. No ta zgoda iz života zbila se devet godina pre Staljinove smrti, te je priča o "poruci uz snimak" koja prethodi Staljinovom moždanom udaru u filmu prilično loša izmišljotina.
(Uzgred, o životu pijanistkinje Marije Judine bi vredelo napraviti pošten film). 


Drugi detalj koji Januči u svojoj nedoraslosti priči propušta da iskoristi jeste taj kružok doktora koji su dovedeni da procene Staljinovo stanje nakon moždanog udara. 
Kako je Staljin tokom početka pedesetih proterao ili pobio poslednje učene lekare tokom montiranog procesa pod imenom "Zavera doktora" (a onog koji mu je 1950. rekao da mora da se više odmara i manje radi proterao u Sibir), njega 1953. godine više imao niko da leči (svaka sličnost sa Srbijom je užasavajuća). U državi su ostali golobradi studenti i nekoliko preživelih penzionera, koji su se plašili da izgovore bilo kakvu dijagnozu pred Staljinovim saradnicima, prepadnuti za svoje živote. 
Treća pikanterija je u filmu ispričana tek delimično: potraga za "devojčicom" sa kojom se Staljin fotografisao, a kakvu je trebalo pronaći za potrebe Centralnog komiteta nakon Staljinove smrti je u stvarnosti bila mnogo užasnija: roditelji devojčice sa originala proterani su u logore po "prijavi komšija da se hvale poklonima od Staljina". Četvrti momenat, u kojem film kolabira u potpunosti Berijina smrt, koja zahteva mnogo veći prostor, većeg reditelja i zaseban film.

Konačni razultat: Januči je pokušao da kraj tridesetogodišnjeg pakla spakuje u dvosatni film koji krase gegovi poput Hruščova koji dolazi na okupljanje partijskih drugova u pidžami ispod odela i Žukova koji je predstavljen kao da je upravo pretrčao iz "Inglorious Basterds" a to, jebi ga, ne radi.



Dostupna literatura, izjave svedoka, dnevnici pobijenih pisaca ili onih koji su preživeli teror dokazuju da je stvarnost života pod Staljinom i posle njega bila toliko tragična da se u nekim momentima odista graničila sa komičnim, odnosno gorko-smešnim, ali Januči nije tip koji bi tu strašnu smešu umeo da pretoči u film.
Evo jednog naivnog: Viktor Jerofejev u "Dobrom Staljinu" uokviruje to ludilo iz marta 1953. godine pričom o svom ocu koji "mora da
otkupljuje cveće po celom Sovjetskom Savezu za Staljinovu sahranu, tako da se na grob kompozitora Prokofjeva, koji je preminuo istovremeno kad i Staljin, nije bilo šta položiti."  

Koga zanima drugačiji pogled na stvari neka otvori fantastičnu "Autobiografiju Josefa Staljina" Ričarda Lurija (prevedena, objavio Clio 2003.)

O filmovima koje smatram lošim najčešće ne pišem, osim kada baš želim da ti uštedim vreme. Ne radim to ni zato što verujem da je loše praviti film koji će učiniti da se publika smeje tiraniji zato što tiranina smeh najviše nervira. Nije ni "Mein Fuehrer" sa Ulrihom Miheom uspeo, mada je časnije probao da bude smešan. "Predsednik" Mosena Makmbalafa je smešan koliko to priča o tiraninu u padu može da bude i to ne radi na silu. 

"Staljinovu smrt" pak smatram vrednim gledanja ne samo zbog Bušemija i Pelina već iz drugog razloga. Upetljan u manipulacije i pokušaje pravljenja smešnog filma Januči je učinio ogromnu uslugu Staljinu i njegovim obožavaocima: dao im je meso za tranžiranje, nahuškao Rusiju protiv sebe i tako kupio naklonost zapadne kritike, te je učinio verovatno najveću štetu time što ga je abolirao od zločina upirući prstom na njegove saradnike.

Zašto je sve to važno?
Nije daleko vreme kada će i lokalni diktatori biti "revalorizovani" sličnim zahvatima: kreće se od spomenika, kada to ne radi, onda se pređe na knjige, ubeđivanje "da nije znao šta rade njegovi", onda na red dođu "laki sadržaji", koji u suštini žele da dokažu da nije bilo loš on nego oni koji su bili oko njega te da smo loši mi koji nismo razumeli koliko je bila ljubav tih diktatora prema svom narodu. 

Ko ne veruje, neka se vrati na citat Svetlane Argaceve sa početka ove priče ili neka malo prošvrlja mrežom van 'kruga' odnosno 'bubbla' istomišljenika. Strašno je koliko ljudima nedostaje ljubav nemilosrdnog vođe i taj čvrst zagrljaj koji guši. I to uopšte nije smešno, niti je za ismevanje.

*


Trivia za kraj: Džefri Tambor, jedan od glumaca iz ekipe je nakon premijere filma osumljičen za seksualno uznemiravanje koleginica. U skladu sa tim, njegov lik je izbrisan sa postera i zamenjen. Stvar čini još zabavnijom vraćanje Berije na poster.
Izuzetan smisao za humor, zaista. 











Sunday 11 June 2017

Tri pasusa kao dokaz da je Džonatan Safran For genijalan pisac

Ili #onokad nešto genijalno otkriješ sa debelim zakašnjenjem.

Prvo čitanje kratke priče "Dvominutni test ličnosti" >> je bilo dovoljno da znam da je Džonatan Safran For pisac za kakvim tragam već neko vreme, no svestan činjenice da nije dobro zaključivati na osnovu samo jedne kratke priče, upustio sam se u čitanje "Izuzetno glasno i neverovatno blizu". 

Slede tri pasusa koji mi dokazuju da me osećaj retko vara. 

*

"A šta je sa malim mikrofonima? Kad bi ih, na primer, svi ljudi progutali, a oni onda puštali zvuke srca preko malih zvučnika koje bismo mogli da držimo u prednjem džepu tregerki? Pa kad noću voziš skejtbord niz ulicu, mogao bi da čuješ svačije srce, a oni bi mogli da čuju tvoje, kao nekakav sonar."


*

"Te noći dok sam ležao u krevetu, izumeo sam posebni odvod koji bi se nalazio ispod svakog jastuka u Njujorku, i bio povezan s veštačkim jezerom. Svaki put kada bi ljudi plačući zaspali, sve suze bi otišle na isto mesto, a ujutro bi onda hidrometeorolog mogao da pročita izveštaj da li je nivo Jezera suza porastao ili opao, i mogli bismo da znamo da li Njujork ima teško srce. A kada bi se nešto zaista užasno desilo - kao pad nuklearne bombe ili napad biološkim oružjem - izuzetno glasna sirena bi se oglasila, upozoravajući sve žitelje da odu do Central parka da postavljaju džakove oko jezera."

*

"A šta je sa napravom koja bi znala svakoga koga i vi znate? Pa kada bi kola hitne pomoći išla niz ulicu, na krovu bi svetleo veliki znak: 


NE BRINITE! NE BRINITE!


ako naprava bolesnika ne detektuje napravu nekoga koga on zna tu u blizini. A ako naprava detektuje napravu nekoga koga bolesnik zaista zna, na vozilu hitne pomoći bi svetlelo ime osobe u vozilu sa ili:


NIJE NIŠTA OZBILJNO! NIJE NIŠTA OZBILJNO!


ili, ako jeste nešto ozbiljno:


OZBILJNO JE! OZBILJNO JE!


I možda bi ljudi koje znamo mogli da se rangiraju prema tome koliko ih volimo, pa ako naprava bolesnika detektuje napravu osobe koju najviše voli ili osobe koja njega najviše voli, i bolesnik je zaista ozbiljno povređen, ili bi čak mogao i da umre, na hitnoj pomoći bi svetlelo: 


ZBOGOM! VOLIM TE! ZBOGOM! VOLIM TE!


Lepo je razmišljati o nekome ko je prvi na listama mnogih ljudi, pa da, kada on umire, vozilo hitne pomoći ide niz ulice do bolnice i sve vreme svetli


ZBOGOM! VOLIM TE! ZBOGOM! VOLIM TE!

*

(Prekucano iz "Izuzetno glasno i neverovatno blizu", strane 11, 49 i 77, izdanje Geopoetike, 2015, prevod Jelene Lazić.)


*

Hvala Sonji i Željki iz Beopolisa koje su otkrile da je po knjizi snimljen i film, što je trebalo da već znam, ali nisam.
Da li je reditelj filma Stiven Daltri (Bili Eliot, Sati, Čitač) takođe genije te je uspeo da od ovakve knjige napravi dobar film biće uskoro jasno).
*

Update, naknadno: zaboravite film. Knjiga je neuhvatljivo čudo.



Tuesday 9 May 2017

One More Time With Feeling (Nick Cave)

Dve stvari valja znati pre gledanja "One More Time With Feeling", dokumentarnog filma Endrjua Dominika o nastanku albuma "Skeleton Tree" i životu Nika Kejva nakon pogibije sina.

Prva je tehnička: Dominik je imao pravo i mogućnost da snima sve, dok je Nik zadržao pravo veta šta će od snimljenog materijala ostati u finalnoj montaži.

Druga je suštinka: Nik iz prethodnog dokumentarnog filma - "20.000 Days on Earth" i Kejv iz "One More Time With Feeling" nisu ista osoba.


Umesto teoretisanja o bolu, prikazivanju lične tragedije javnosti i tome gde je granica prihvatljivog - ovo obraćanje Nika u kameru, iz druge polovine filma zapravo definiše sve.

"I can do what it says in the books, or what people say to me, that I can reduce and distill this chaotic mess down into a platitude that I can fit nicely into, a greeting card-sized platitude that means something to me, like 'he lives in my heart' or something like that. 

But he doesn't; 
he doesn't live in my heart. 
He doesn't live at all. 

I want to be able to round it all off, but, it's affected me in a way I don't understand. 

I used to be able to predict what I would feel at certain times but now I don't have any handle on things anymore. 
It's frightening. 
Like I don't know why I'm fucking here now, for example. 
Why I'm sitting here with a camera. 
I wouldn't have dreamed of doing that before."

Kao što nisam umeo da pišem o albumu "Skeleton Tree", 
tako ne umem da pišem o ovom filmu, 
ali vam preporučujem gledanje, i to na velikom formatu.

Obrati pažnju na pesmu na odjavnoj špici.
Otpevali su je nastradali Artur, njegov brat Erl i Nik.