Monday 28 January 2008

Kuba: Habana, #1

Havana.
Habana.
Pohabana.

Sediš u coco taksiju, adaptiranom mopedu nakarabudžene prikolicoidne kabine, napravljene od plastike, epoksida i nekoliko slojeva boje (nakon nekoliko premaza - boja postaje formotvorni materijal, jednostavan postupak), sediš na plastičnim sedištima tik iza vozača koji juri 15 na sat kraj fasada na Malekonu, fasade pamte bogatije dane ali to sećanje je na samoj ivici da se otkine, poput poslednjeg zuba u starčevoj usnoj duplji.


Prolaziš kraj hotela u kojem je Ester odplivala "Bal na vodi". Gledaš u zgradu ambasade SSSR-a, na samom kraju Malekona, fascinantna arhitektura, ogromni mač zaboden u Kubansko tlo, napravljen tako da se verovatno vidi i sa Floride.

Slani, začinjeni vetar leči gorak ukus donoseći miris mora i kiše, iznenada, direktno sa pučine.

Sediš u tom kvazi vozilu, isključiš kameru jer shvatiš tri ključne činjenice, ovim redom: ne možeš zabeležiti sve, nećeš poneti njihove duše na traci, jer nije ovo doba dagerotipije - i ne moraju baš sva siromaštva biti zabeležena na traci; nećete se od toga bolje osećati ni oni ni ti ni prijatelji kada budu gledali zavaljeni u lazy bags hiljadama milja daleko.

Gledaš, upijaš zvuk motora i znaš da ćeš svaki tren ovog putovanja pamtiti dugo i kroz snove.

Gledaš ljude na zidu korzoa, pecaroše, klince, starce, velike mame i malu decu, bicikle i zastave koje kriju američku ambasadu i odjednom shvatiš da si zavoleo Kubu, iako je zapravo uopšte ne poznaješ. Ili je ona zavolela tebe i to što nisi nasilan prema njenoj deci i daješ za njihove uslove nerazumno visoke napojnice.




Nogu pred nogu, lagano, delom Habane namenjenog turistima. Bez obzira na renoviranja, jasno je da je pravim sjajem sijala pre 1959. Dobro poznati komunizam izbija iz sveže prekrečenih zidova, masna farba i linije, da li je beše Brodski napisao da je ceo SSSR jedna dugačka masna linija u nivou glave, nije zapravo trenutno ni važno.

Ulaziš u čuveni Nacional, predratna tajkunarija u punom sjaju, Las Vegas na Karibima, zlatne ručke i zlatna kazaljka nad liftom koji se zatvara rešetkom, ispred hotela kadilaci u nizu od roze preko svetlo zelene do nežno plave, čudno deluje taj mali geto - parking ispred hotela, jer odmah iza njegovih zidina ponovo počinje pohabani grad, zanosnog ritma, membrane udaraljki pobelelih od crnih palčeva i mulati, belci, crnci - svi stoje u redu za najjeftiniju picu, toliko jeftinu da je turisti čak i ne uzimaju u obzir kao izbor a nekako si siguran da je bolja zabava u tom redu ljudi nego u špaliru iza vodiča.




U danima "Proslava" na trgu ispred Kapitola nepregledne šahovske table za simultanu igru. Pažljiviji posmatrač će primetiti iskrzane ivice crnih i belih kvadrata, karton, vlagom rastočeno drvo, krive figure. Sve to ne smeta: na tabli je odnos figura takav da je i laiku jasno da ovde igraju majstori, mada retko koji pupkom stiže do ivice stola. Nedaleko od njih, ispod montiranih šatri dele se knjige. Na bini, desno, svira orkestar.

U danima "Proslava", program se sa bine prenosi razglasom u celom gradu. Dok hodamo iza Kapitola tražeći način na koji je iscrtana mapa Habane, odjednom se začuje muzika iz "The Simpsons". Da li Komisija za Moral zna o čemu se radi ili se serija čita kao "antikapitalistička"? Sklon sam mišljenju da je ovo prvo. Ukoliko i nisam u pravu, ne insistiram, ali želim da verujem da je u pitanju prosta subverzija, podmetačina onih koji slušaju dugotalasne radio prijemnike i kriju antene u ispod lošeg crepa, kao u "Bas saksofonu" Škvoreckog, ta misao me raduje iako uopšte nije ni mesto ni vreme.

Loše odsviran ton gotovo da se ne može čuti. Svaki pokret ruke preko žica ili membrane bubnja je na pravom mestu, odmeren, pomalo preterano pozerski, ali sjajan. Na ulicama Habane se muzika zaista može čuti na svakom uglu - veoma retko sa zvučnika, jer oni, gotovo, da ne postoje. Muzičari po kafanama, kafeima i baštama restorana i hotela, ponekad samo pijanista čije note je verovatno slušao i Laski ili Al Kapone, umornog lica ali gipkih prstiju, vozi kroz repertoar prekinut ranih šezdesetih. Često se sretne trio, na ponekom mestu i kao kvintet, zvuči bogovski, nisi gladan, žedan, ne smeta vlaga, ne smeta ništa. Žmarci i vlaga.

Bend Compay Segunda, koji smo imali sreće da čujemo, praši. Iako se oglašavaju kao "Buena Vista Social Club", među njima nema nikoga prepoznatljivog iz filma. No, to nije ni važno. Muzika je zanosna, kao i latino-azijatski par koji je izašao iz publike da igra, opušteno, ne kao atrakcija za turiste.




Miriše na vlagu i voće, beton opran vodom, nedaleku luku i kreme za sunčanje turista i njihove dece.

Obuzeti vlagom, nespremna deca Evrope počinju da mešaju imena koktela, revolucionara, ulica, naselja, hotela, znamenitosti, kuća, cena, ne razlikujemo ni vrste ruma, da li je revolucija pravedna ili je pojela i decu i roditelje. Mislim na Sela Peredajza i Dina Morijartija u Meksiku, iako nije mesto i poređenja nisu umesna. Ali, zar je važno.

Nastaviće se...

[drugi deo teksta >> ]
.

Sunday 20 January 2008

Bauhaus, "Go Away White"

Dvadeset i pet godina nakon poslednjeg zajedničkog studijskog rada te nakon serije sjajnih "povratničkih" koncerata u proteklih par godina, Bauhaus se vraćaju pod reflektor povratničkim - "Go Away White". Bez obzira na pažljivo i višegodišnje praćenje solo-radova njihovog pevača Petera Murphy-ja, jednog od najsugestivnijih vokala s kraja dvadesetog veka i preslušavanje radova ostale trojice, ujedinjenih pod imenom Love and Rockets, uopšte mi nije svejedno dok krećem ka [play>]...

Brzo premotavanje unazad [prev. <<]

[rec.] ...jedna od prvih Sony crno-zeleno-providnih kaseta, od 90 minuta > "Sky's Gone Out" sa jedne a "Burning from the Inside" sa druge strane, ispisano rukom Ane D, flomaster. Slušana do stanja potpune demagnetizacije, onda ponovo presnimljena od Mirona. "Mask" nabavljamo od ko zna koga, loš ali impresivan snimak. Nismo ništa znali o bendu, imenima, diskografiji - premladi za "Džuboks", bez informacija u tadašnjem "Rocku", hranjeni na "100 veličanstvenih" Slobe Konjovića, bez originalnih albuma i tekstova u rukama, sami gradimo ikonografiju. Zahvaljujući obradi "Telegram Sam" kapiramo T-Rex. Pojavljivanje benda u "The Hunger" upoznaje nas sa rediteljskim opusom Tony Scotta. VHS kopija kopijine kopije "Bauhaus: Shadow of Light" nam otkriva da gitarista svira gudalom, iluziju originalnosti ubrzo razbija Vlada, koji tvrdi da je Jimmy Page to radio deceniju pre njega. Spot za "Mask" nam otkriva Borhesovu verziju priče o Golemu. Marko donosi iz Londona original "Collection", kockice se lagano uklapaju. Andrej po prvom odlasku u SF šalje solo radove Murphyja. Srđu upoznajem pod šifrom "čovek koji ima Dali's Car na kaseti, dobar snimak", razmenu vršimo u bašti SKC-a. Ekipa se širi i prepoznaje po nekim naizgled beznačajnim simbolima. Nikola V. je prvi koji sabira kompletan opus na CD-u. Milena Đ. bi se obradovala ako bih joj spomenuo "Slice of life", čak i sada, toliko godina posle... I onda kad se dođe u neke godine, češće se sluša "All we ever wanted was everything" nego "Bela Lugosi's Dead"

...Brzo napred [next>>]

Najpre je pre nekoliko nedelja iznenadio snimak na kojem Peter Murphy i Trent Reznor preispituju sve(s)t obradama Bauhaus standarda ali uz nekoliko Joy Division pesama, među kojima je i "Atmosphere" koja zvuči impresivno. Zatim se, među najavama, pojavljuje informacija da se Bauhaus nakon 25 godina studijske pauze vraćaju albumum koji su snimili u originalnoj postavi za svega 18 dana, bez preteranih intervencija - "first takes as final cuts" tvrdi matični sajt benda, istovremeno zakucavajući da je ovaj album ujedno i poslednje okupljanje četvorke.
Iako najavljen za 4. mart, album postaje dostupan od, po svemu sudeći, juče - što koristim mirna srca dok se original ne pojavi u našim prodavnicama. Šaljem Andreju i Nikoli V. linkove, pritiskam [play >] "Too much 21st century".
Iznenađujuće.

Dugo je potrajalo do [stop].

[link] je u comments >.

Thursday 10 January 2008

Bob Dilan: "I'm not there"



Dugo se on i ja mimoilazimo. Kako se godine zbrajaju, srećemo se sve češće.

Before The Flood:
Dok su iz tetka Olgine, male pregrađene sobe u uglu stana dopirali rani radovi Brajena Ina (Eno), iz sobe tetka Sonje ne samo što se često čuo sa gramofona, već se često i svirao Bob Dilan (Dylan), rana trubadurska faza. Na vrhu gomile ploča najduže je stajao "Highway 61 Revisited". Sa desetak godina, teško je razumeti "Queen Jane Approximately" i takvo, najstarije sećanje na Dilana više je faktografsko ne emotivno. Nešto kasnije, u procesu "menjanja svesti" neke druge ploče su se pokazale uticajnijim od njegovih: zabavniji je bio "Stop making Sense" od Dilanovog "Slow Train Coming", a klinci traže zabavu, lakše je bilo razumeti "Zonu sumraka" od "New Morning".

The Times They Are A-Changin':
Kada je faza sakupljanja muzike i manijakalnog čitanja o istoj uzimala maha, prve polovine osamdesetih, Dilan je bio fazi koju danas kritičari uredno zaobilaze kao fazu "dezorijentacije" - pesme poput "When the Night Comes falling from the Sky" nisu mnogo značile ni meni ni kritici, a izgleda - ni njemu. Da li su tetka Sonji nešto značile ne znam, nismo više bili često pod istim krovom. I ponovo se nismo, dakle, razumeli. Kroz Bouvijevu (Bowie) "Song for Dylan" kapiram koliko je značajan, poredeći je sa Dilanovom "Song to Woody", iščitavajući mnogo puta Dejvidove stihove "You gave your heart to every bedsit room/At least a picture on my wall/And you sat behind a million pair of eyes/And told them how they saw/Then we lost your train of thought/The paintings are all your own/While troubles are rising/We'd rather be scared/Together than alone".

Like A Rolling Stone:
Na radiju učim (ponajviše od Kuzme i Straleta) o značaju pojave Dilana i njegovih stihova, spoznajem težinu "Koliko puteva čovek mora da pređe... ", ali sam više fasciniran hrabrošću "električnog nastupa" na Newport Festivalu i sinusoidama karijere. U vreme kada su slušaoci Radio Indexa birali "7 najdražih" Dilanovih pesama, očekivano je pobedila "Knockin' on the Heaven's Door", ispred "Like A Rolling Stone", dva koraka ispred "All Along the Watchtower", koju sam (u skladu sa godinama) više voleo u Hendriksovoj (Hendrix) verziji.

Moguća paralela: čuvena Čerčilova da je sa 20 normalno biti levičar, sa 50 konzervativac i da je sve ostalo budalasto.

Mr. Tambourine Man:
Tako i ja, "života započetog u tridesetoj" prvi put osećam pravu vibraciju čitajući njegove "Hronike, deo prvi", sjajnu autobiografiju koja mi otkriva Dilana u punom sjaju. Iste godine pojavljuje se opšte slavljeni "Modern Times" koji koristim kao polazište za istraživanje kompletnog opusa.
Nešto kasnije, Čele mi daje četrdesetak radio emisija koje je Dilan tematski sročio i vodio, otkrivajući deo sopstvenih muzičkih korena ali i mnoge jendeke iz koje je ponikla amerikana i to na način koji u potpunosti obuzima svest.

I'm not her... here... there?
Konačno, na teren ulazi Bob Hajns (Haynes), reditelj diskutabilne filmografije, autor filmova poput "Priča o Karin Karpenter" i "Velvet Goldmine" (dvosatno ljubavno pismo Igi Popu o Dejvidu Bouviju, nakon što mu je Bouvi prethodno zabranio korišćenje njegovih pesama u filmu). Kreirajući kontraverzu već uvodnim titlovima ("I'm not her... here... there"), podelivši Dilanovu biografiju na nekoliko glumaca i poslednju Boginju Holivuda, Hajns je stvorio novo, zanimljivo čitanje ključnih momenata Dilanove karijere, počevši od Gatrijevske faze do kraja devedesetih, hrabro prebacujući sva Dilanova lica, naličja i simboliku na glumce različitih potencijala i moći (Kristijan Bejl (Bale), Ričard Gir (Gere)...), među kojima vrh panteona osvaja Kejt Blanšet (Blanchett) koja će svojom interpretacijom Dilana svakako osvojiti mnoge nagrade (Nacionalno Udruženje Filmskih Kritičara se već upisalo pre nekoliko dana).
Druga zvezda filma svakako je mladi Markus Karl Frenklin (Marcus Carl Franklin), čije je tumačenje Dilana-Vudi Gatrija svakako početak jedne sjajne filmske karijere.

Dilan je zakon:
"I'm not there" nije biografski film i okoreli obožavaoci ga teško vare, pokazuju prve kritike po netu. Ovaj film je zapravo eksperiment, dovoljno intrigantan da nas povede ka Skorsizovom dokumentarcu "No direction Home", ranijim Dilanovim albumima i drugačijem razumevanju mnogih čitanja Dilana - od Ferijevog (Ferry) "Dylanesque" do činjenice da LDP u kampanji "Život je zakon" koristi upravo "The Times They are A-Changin".

I tako se Dilan i ja srećemo ponovo, u srpskoj svakodnevici, 2008. godine. Tetka Sonji kupujem karte za "I'm not there", koji će biti premijerno prikazan na ovogodišnjem FEST-u.

Monday 7 January 2008

"Manifest razdraganog pesimizma"

Piši. Kad ne pišeš, skupljaj snagu i materijal za pisanje. Piši. U životu voli sve, u pisanju izjavljuj ljubav. Piši. Razotkrij agente koji te špijuniraju, one koji ti ne daju da pišeš, teraju na sumnju. Piši. Ne razmišljaj o tome ko te čita. Piši. Svi čitaju. Piši. Niko ne čita ono što napišeš. Piši. Umri. Piši. - Uglješa Šajtinac

"Ako odmah krenem da pišem, sigurno ću se setiti i drugih stvari" - poslednja je rečenica prve knjige Uglješe Šajtinca, objavljene pre gotovo petnaest godina - i dalje je ljubomorno čuvam, deo glavnog line-up-a police u našem malom stanu (Ovo priznanje nije malo. Neka mnogo "teža" imena leže u blasfemičnim položajima i neprirodnom odnosu ispod televizora, mada ima tu i neočekivanih spojeva, Peljevin i rani Darel, leđa uz leđa).

Od tada, Uglješa je postao pisac poznat Srbima, što je vraški težak posao.

Pojavom "Manifesta razdraganog pesimizma" (to je podnaslov - naslov je "Bok oн!" - ćir.) Uglješa zakucava, poput nervoznog Martina Lutera u kišnoj noći na dovratku Crkve, sve što je činilo i što će, neminovno, činiti njegov stil u skorom vremenu i ja se nekako unapred radujem onome što će uslediti nakon aktuelnog "Hadersfilda". Iskrenost kojom analizira sopstveno i nedostupno, Britaniju i Banat, ljubav i smrt, Boga i pakao ali i odnos Robija Faulera i Majkla Ovena - a sve kroz razoružavajuću, njemu svojstvenu naraciju, lako vodi od smeha preko trnaca do uzdaha - sve ono što zapravo čini život a "Život je melodrama", kaže u jednom intervjuu i sam Šajtinac.

Nije mi lako da opisujem Uglješin stil i kako to niko od mene i ne traži, već samom sebi želim da nacrtam kojim stazama sve to dolazi i kojim putevima odlazi dalje, usuđujem se da skiciram susret Babelja i Nila Janga u sumračnom poslepodnevu, negde u Banatu, bez putokaza ali sa puno želje da se do prvog svetla direktno prepreči, kroz letinu, neće zameriti domaćin. Dok ne stignu do imanja, Jang će pokoji put preći prstima preko žica, no Babelj će se braniti ćutanjem, sve dok zrikavci ne umuknu.

Bravo Ugi, Walk on!