Showing posts with label ekatarina velika. Show all posts
Showing posts with label ekatarina velika. Show all posts

Friday 22 December 2023

Milan Mladenović, ZNANI JUNAK

(Za magazin Lice ulice, decembar 2023.)


Promena naziva ulica jedna je od omiljenih zabava lokalnih samouprava na prostorima bivše Jugoslavije. Zahvaljujući tome možemo bolje razumeti kojih se i kakvih sve to nazora aktuelne vlasti pridržavaju, kao i da nas revizionizam čeka, doslovce, iza ugla.

Ipak, ukoliko se zagledamo u mape gradova na teritoriji nekadašnje zajedničke države, primetićemo jednu neočekivanu anomaliju. Na novijim mapama pojavljuje se ime čoveka koji je za života bio opozicija velikoj većini imena na novoizrađenim uličnim tablama. U poslednjih desetak godina svoju ulicu, prolaz ili plato u Podgorici, Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu dobio je Milan Mladenović, muzičar i nekadašnji vođa benda Ekatarina Velika. Dobri duhovi Kraljeva okupljeni oko „Lokalnog fronta“ postavili su pre nekoliko godina tablu >> na „prolaz Znanog junaka Milana Mladenovića“, Sarajevo ga je nedavno proglasilo počasnim građaninom, a u budućnosti će jedan toponim poneti njegovo ime i u Makarskoj. Da, neke od tih ulica jesu tek „parče asfalta“, kažu pomalo razočarani poštovaoci Milana u Zagrebu, ili kratke, slepe uličice poput one u Podgorici. Ipak, Milan je u mapama.

Zašto jedan rokenrol muzičar trideset godina nakon smrti dobija tu počast?

Priča o Milanu Mladenoviću nije samo ona o muzičaru koji je na teritoriji Jugoslavije odsvirao više od dvesta koncerata pred ukupno 150.000 ljudi. Ti brojevi su za poštovanje, ali nisu dovoljni za dobijanje ulice.

Ovo je priča o čoveku kojeg danas prepoznajemo kao simbol doslednosti i neodustajanja. O čoveku koji se nije kolebao da podigne glas u vreme kada su mnogi zaćutali, i koji se glasom, gitarom i rečima borio protiv zla, čak i kada je bio sam na ulici.

I koliko njegova muzika i danas menja hemiju u našim glavama toliko bi priča o njemu trebalo da nas podseća na značenja reči doslednost i ljubav.

ZAGREB – SARAJEVO – MAKARSKA – BEOGRAD
ILI „KUDA VODE OVI TRAGOVI“


Na Milanovo delo i stavove svakako su uticali njegovo poreklo i gradovi u kojima je odrastao. Rođen u Zagrebu 21. septembra 1958, iz ljubavi Makarke Danice Puharić i Kruševljanina Spase Mladenovića, oficira JNA, Milan gotovo da nije pamtio grad najranijeg detinjstva, ali će sa zagrebačkom publikom imati poseban odnos tokom kari­jere. Kada je imao šest godina, porodica se zbog Spasine prekomande seli u Sarajevo. Soliter od dvanaest spratova u kojem su Mladenovići živeli i danas stoji kraj Miljacke, ali s novom uličnom tablom. Ime Đura Salaja ispod broja trideset nakon rata odmenilo je ime Kemala Kapetanovića.

Razgovori s Milanovim drugarima iz vremena odrastanja u Sarajevu otkrivaju grad od blata i snega u kojem su ulične tuče bile ispit za dečaštvo, ali i dečaka s naoča­rima debelih stakala koji se nije povlačio pred jačima od sebe. U to vreme je, pričaju njegovi stariji rođaci, počeo da stvara svoj svet – otkrivajući Bitlse, Korni grupu >>, svira­nje gitare i pisanje pesama. O odrastanju u Sarajevu najčešće neće želeti da priča u budućim intervjuima, ili će govoriti uz dosta gorčine, a njegovo mesto sreće biće Makarska, u kojoj će provoditi leta sve do početka devedesetih.

Zahvaljujući novoj Spasinoj prekomandi taj isti dečak, koji već ima trag pod desnom miškom od gitare i prve dve objavljene pesme u zborniku „Vijetnam u srcima mladih“, doći će 1970. godine u Beograd. Mladenovići će živeti najpre na Topčideru, a zatim na Konjarniku, da bi se polovinom sedamdesetih konačno našli u svom stanu, na petnaestom spratu impresivnog i monstruoznog solitera, u to vreme okruženog nepreglednim peščarama Novog Beograda u izgradnji i betonskim zgradama.

U toj sobi će tokom narednih godina nastati neke od najpoznatijih pesama jugoslovenskog rokenrola. Možemo ga zamisliti kako sedi na kraj prozora svoje sobe, i gleda pejzaž: „Toplana se ne vidi s mog prozora, već samo dim koji kulja iz nje. Ali zato ja uživam gledajući brodogradilište.“

„MI PRAVIMO PUT“

O muzici koju je Milan stvarao sa Limunovim drvetom, Šarlom Akrobatom, Katarinom II/ Ekatarinom Velikom, Subom i drugim muzičarima s kojima je sarađivao priča­ćemo detaljnije na drugom mestu i drugom prilikom.

Kada preslušavate muziku koju je stvarao, i ukoliko to činite skladno, i po redu, znajte da pratite putanju muzičara kojeg su vodile beskrajna radoznalost, upornost, hrabrost, kao i prilična nezainteresovanost za očekivanja publike, ili kritike. Ako pričamo o hrabrosti, poslušajte ponovo prvi i jedini album Šarla Akrobate, koji je osnovao zajedno s Dušanom Kojićem Kojom i Ivicom Vdovićem Vdom, „Bistriji ili tuplji čovek biva kad...“, na kojem su ova trojica dvadesetogodišnjaka uradila sve što se ne radi, rušeći tabue oblikovanja pesama, ali i njihovog snimanja. Bila je potrebna hrabrost da bi se napisale pesme poput „Ljubavne priče“ >> (da, to je onaj Milanov tekst o pranju automobila zastava 101, to jest stojadina, krpicom i deterdžentom, u nedeljno jutro), ali bila je potrebna i ozbiljna posvećenost da se nakon takvog benda, oboža­vanog od kritike, posvetite oblikovanju novog, drugačijeg benda s novim ljudima (Katarina II), i da ne odustanete od svega iako gotovo tri godine ne možete na snimite nov materijal. Posvećenost je bila gorivo koje je sačuvalo bend tokom godina sviranja u malim prostorima i pred malobrojnom publikom – uprkos sjajnim pesmama – i gorivo koje je Milana, Magi i Bojana konačno dovela do prvog rasprodatog koncerta u Hali Pionir 1987, na kojem pet hiljada ljudi sa dignutim čašama više nisu samo stih iz pesme, već i stvaran svet oko njih.

U vreme prvih većih uspeha Ekatarine Velike (koji su bili ograničenog dometa u odnosu na popularnost nekih drugih bendova) Milan je u intervjuima govorio o tome da se bend nikada nije prilagođavao ukusima publike, niti odustajao od postavljenih principa, već da su tokom godina sviranja „navikavali publiku na sebe“.

Da se vratimo na hrabrost. Dve godine nakon što su objavili najprodavaniji album karijere („Samo par godina za nas“, čiju su naslovnu pesmu 2006. godine slušaoci nekadašnjeg B92 izabrali za najbolju jugoslovensku pesmu svih vremena), konačno dosegli slavu i dobili tretman dostojan velikog rokenrol benda, EKV je napravio dotad najradikalniji zaokret. Objavili su „Dum dum“, takozvani najmračniji album karijere, na kojem je Milan, kao autor svih tekstova, proročki pevao o užasima ratova koji nam predstoje („Idemo“, „Zabranjujem“, „Dolce Vita“...). Na pitanje novinarke zašto objavljuju tako težak album, pun opominjućih pesama i drugačije atmosfere, Milan odgovara: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili četrdeset odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”

Koliko još takvih umetnika s prostora bivše Jugoslavije znamo?



„U PROŠLIM DANIMA OSVOJILI SMO PONOS“

Reč po reč, dolazimo do godina u kojima su Milanov aktivizam i društveni angažman zaslužili poštovanje koje, očigledno, traje i danas.

Zanimljivo je čitati njegove intervjue iz osamdesetih godina, koji otkrivaju umetnika potpuno posvećenog muzici koju Ekatarina Velika stvara, značenjima te muzike, i uslovima u kojima ta muzika nastaje; umetnika koji uživa da razgovara o književnosti (obožavao je Harmsa, Ursulu Legvin, Kortasara, Nemanju Mitrovića...) ili tuđoj muzici koja ga oduševljava. Na pitanja novinara o stanju u društvu i Jugoslaviji u periodu izlaska albuma „Ljubav“ koji je bend učinio opštepoznatim, dobijaćemo odgovore da je to pitanje za političare, a ne umetnike.

I dok su krajem osamdesetih mnogi muzičari počeli da koriste svoju poznatost za dodatno raspirivanje rastućih nacionalizama širom tadašnje Jugoslavije, Milan se našao među malo­brojnima koji su ukazivali kuda će nas to odvesti. „Kada vidim šta se događa, osećam da nam predstoji kolektivna orgija (...) Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta! A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava, koja počinje da curi, rasteže se po nama, narodu. Šta bismo mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam“, izjavljivaće u intervjuima 1989. i 1990. godine, nakon koje će i inače relativno mali prostor koji ima u medijima početi sve više da koristi za opomenu, strahovanje, ali i osećaj gneva što ne može da utiče na tok istorije.

U nekim intervjuima prevladava strah, u drugima ljutnja i bes. Iako se forma koncerata EKV nije promenila, i nije bilo mnogo reči između pesama – stihovi i muzika su dobili nova značenja, a Milan kao da je osećao odgovornost prema publici koja dolazi na te koncerte. „To što mi radimo to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo ljude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su ljubavi, drže se jedni drugih.“

A šta te drugo, ako ne ljubav i ideja da se moramo držati jedni drugih i ulivati jedni drugima hrabrost u takvim vremenima, natera da otputuješ kombijem u Sarajevo u leto 1991, da bi odsvirao samo dve pesme na YUTEL koncertu za mir >> održanom u prepunoj Zetri?

Naredne godine ga vidimo kako snima i svira sa saborcima iz projekta „Rimtutituki“ čuvenu pesmu „Slušaj’ vamo“ s kamiona koji kruži gradom >>. Ta pesma, ne zaboravimo, nije snimljena samo za lokalne potrebe, već je stvorena i da bi se prijateljima koji su ostali sa druge strane granice – u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni poslao glas da u Beogradu još ima normalnih ljudi. Trebalo bi ponovo pročitati njegovu izjavu >> sa bine Sava Centra povodom dodele nagrade za grupu godine 1992. „...Nama je bilo olakšano da je osvojimo, pošto su mnogi naši drugovi, naši prijatelji, morali da napuste ovu zemlju (i ja ih pozdravljam ovom prilikom), a neki od njih, ovog trenutka, možda su živi, možda i nisu. U Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Rijeci… Molim vas, možemo li jedan minut ćutanja za one koji su poginuli u ratu koji za nas nema smisla?” Nakon minuta tišine salom Sava Centra se razlio aplauz, ali neki tvrde da je bilo i povika “uhapsite ga!”

Setimo se i tog momenta u kojem, iako “u džepu imaju po sto maraka” kako bi rekao jedan od svedoka događaja, Milan odbija da svira koncert u Banja Luci, zato što su u tom gradu upravo srušene mnoge džamije. Tu su i koncerti za mir odsvirani u Beču, Pragu i Berlinu zajedno sa bendovima iz Hrvatske, a vredi pomenuti i album “Neko nas posmatra” iz kojeg, neočekivano, izbija neki novi optimizam („... Mi to možemo zajedno“ >>), predivnu pesmu „Universal Love“, snimljenu 1993. s mnogim prijateljima za potrebe projekta Unicefa i, konačno, učešće u prvom telefonskom koncertu u okviru kojeg su zajedno, u vreme pre interneta, preko specijalno adaptiranih telefona zajedno svirali muzičari iz Skopja, Labina, Beča, Sarajeva, Beograda, i tako počeli da obnavljaju pokidane regionalne veze.

Mnogo godina kasnije, a povodom reizdanja albuma „Dum Dum“, novinar Zoran Tučkar na jednom hrvatskom portalu piše >> „Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ’domo­ljuba’, u kojoj na pitanje: ’Gdje si bio 1991?’ Milan zenbu­distički strpljivo odgovara sugovorniku: ’Bio sam u Beo­gradu i nastojao sam biti čov(j)ek’.“ Ne možemo reći da je ovo priznanje sa „druge strane“ stiglo prekasno. Uprkos svemu i svima, Milan nikada nije ni izgubio poštovanje ljudi iz čitavog regiona.

Ove godine je na Milanov rođendan nagrada njegove Zadužbine dodeljena u Makarskoj. Nakon svečanog dela u divnom prostoru Malakološkog muzeja, a tokom kog je publici, u kojoj je bilo i njegovih bliskih rođaka, prikazan kratki film sa isečcima iz njegovog dnevnika >> iz Brazila 1994. godine, usledio je koncert kraj obale, nedaleko od staze ka Nuglu, plaže kraj Makarske koju je Milan voleo.

Noć je topla, leto traje još dva dana. Na bini se smenjuju muzičari iz Makedonije, Srbije i Hrvatske, a u publici su Novosađanke, Beograđani, Zagrepčani, Makrani, Sarajlije, Splićanke, dva tipa iz Berlina, lokalna ekipa iz Imotskog.

Mnogi su rođeni nakon Milanove smrti, i nikada nisu živeli u istoj državi, ali se druže, dovikuju, naručuju ture pića jedni drugima. U pauzama nastupa bendova na velikom platnu iza bine emituju se koncertni snimci Ekatarine Velike. I dešava se nešto neočekivano. Potpuno spontano, najpre tiho, a onda sve glasnije, svi zajedno počinjemo da pevamo s Milanom.

To je Ljubav.

*

Objavljeno u magazinu Lice ulice, decembar 2023. >> uz dodatne fotografije Goranke Matić.


Tuesday 14 November 2023

"Čovek koji se nije ogrešio o svoje standarde"

(Autor: Maja Vukadinović, Politika, 14. novembar 2023.)

Stvaralaštvo Milana Mladenovića, jednog od najvoljenijih rokera na ovim prostorima, još uvek pleni. Malo je muzičara kod nas koji su ostavili takav trag, čije delo živi i predstavlja konstantnu inspiraciju. Zato je odjeknula vest da je na inicijativu Zadužbine Milana Mladenovića u toku priprema monografije o umetniku.

Autor je Nebojša Krivokuća, diplomirani dramaturg i jedan od kreativaca sa najviše iskustva u našoj marketinškoj industriji. Objavljivao je tekstove o muzici, filmu i oglašavanju, autor je knjige kratkih priča posvećenih muzici „39 pesama” i bloga i podkasta „Prešlicavanje”, koji se bavi pop kulturom. Na početku razgovora, Nebojša kaže da je u ovoj priči samo vodič, ili neka vrsta kuratora koji će čitaocima omogućiti da sagledaju Mladenovićev opus – kroz Milanove reči, intervjue, dokumenta, tekstove i fotografije, osvrte relevantnih kritičara ili svedoka događaja, kao i kroz razgovore sa onima koji su mu bili bliski.

O Milanu Mladenoviću se može pisati iz mnogo uglova: o njemu kao muzičaru, pesniku, društveno angažovanom umetniku, ikoni jedne (ili nekoliko) generacija... Iz koje vizure sagledavate njegov opus?

Milan je bio sve što ste naveli. Zato ga sagledavam iz više uglova, uz razumevanje vremena u kojem je stvarao i okolnosti protiv kojih se borio. Ne zaboravimo – „Ekatarina Velika” je nakon godina mukotrpnog rada postao veliki bend koji je pred raspad Jugoslavije odsvirao više od 200 koncerata pred 150.000 gledalaca, ali njihova popularnost je bila ograničenog dometa. Milan nije samo „Par godina za nas”, „Krug” ili „Zemlja”. Neke pesme smo nepravedno zaboravili. Tu je i „Šarlo akrobata”, najprogresivniji bend ovog dela Evrope početkom osamdesetih, ali i „Angel’s Breath” na kojem je sa Subom stvarao „muziku četvrtog sveta”. Taj opus čine i iskoraci u eksperimentalnu muziku, performanse, filmove, kao i javni angažman. Jeste, izazov je pisati o svemu tome, ali on to i zaslužuje.

O čemu, zapravo, pišete kada pišete o Milanu Mladenoviću, šta on simbolizuje u našoj pop kulturi i koje vrednosti je zastupao?

Ovo je priča o izuzetnom umetniku koji se prvenstveno izražavao kroz rokenrol. O čoveku koji je simbol neprekidnih promena, i koji je bez zazora pratio unutrašnje impulse, te nije previše mario za reakcije muzičkih kritičara ili publike. Kada je 1991. objavljen „Dum-dum” – album pun antiratnih i opominjućih pesama – na pitanje novinarke zašto je album tako težak, Milanov odgovor je bio: „Nova ploča je mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili 40 odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.” To je ilustracija vrednosti koje je zastupao. Ovo je priča o čoveku koji se, da ga citiram „nikada nije ogrešio o sebe i svoje standarde”. Na početku i na kraju svega je muzika, koja odoleva vremenu, ima nove obožavaoce, i to je najvažnije. To što nas te pesme i dalje emotivno pomeraju bi Milana, verujem, činilo srećnim. Muzika je bila njegova najveća ljubav.

Koji segmenti portreta Milana Mladenovića zahtevaju posebnu pažnju da bi javnost stekla istinit i celovit uvid u njegov rad i ličnost? Postoje li neki mitovi o Mladenoviću koje treba dekonstruisati?

Za celovit uvid je neophodno sagledati njegov životni put od Zagreba, preko Sarajeva i Makarske do Beograda. Portret će biti celovit uz saznanja o stvarima koje su ga oduševljavale ili nervirale. Slika će biti jasnija kada se podsetimo priča iza nekih pesama, koje se često pogrešno tumače. Putokazi za tumačenja tih pesama biće deo ove knjige. Ovde se, prvenstveno zahvaljujući senzacionalističkim medijima, neprekidno ponavljaju neke bezvezne priče, ali ne možete život jednog čoveka vrednovati i posmatrati kroz prizmu tuđih navika, ili načina života nekih drugih članova benda u kojem je svirao. To su, da izvinete, gluposti i čista lenjost duha.

Foto: Maja Maričić / Zadužbina Milana Mladenovića
 

U obilju materijala, na šta ćete staviti akcenat ‒ na ono što se o Milanu ne zna, ili ćete pokušati da iz drugog ugla prikažete Mladenovića u odnosu na neke prethodne knjige o njemu i EKV?

O njemu se do sada premalo pisalo. Zato je Zadužbina Milana Mladenovića pokrenula inicijativu da se monografija oblikuje. Biografska knjiga „Mesto u mećavi” Aleksandra Žikića je objavljena pre gotovo 25 godina. Iz istog vremena je i „Dečak iz vode” – zbirka Milanovih pesama, uz segmente iz intervjua. Neke druge knjige, više fokusirane na Margitu Stefanović su često natopljene senzacionalizmom, a sadrže neke nepotvrđene, ili netačno prepričane priče. To je napravilo štetu svima. Zato će akcenat biti na onome što je odista bilo, što jeste, i što danas „baca svetlo daleko”.

Da li je veći izazov predstaviti Milana Mladenovića kao muzičara – o čemu se dosta zna, ili njega privatno?

To nije lako razdvojiti. Milan je neprekidno bio uronjen u muziku i njeno stvaranje. Sam je govorio „moje pesme – to sam ja.” O muzičaru se zna više, ali ćemo ga još bolje razumeti kada se podsetimo šta nam je pričao i radio van scene.

U kojoj meri društveni, odnosno antiratni angažman Milana Mladenovića iz devedesetih predstavlja inspiraciju i putokaz za mlade umetnike danas?

Prisetimo se učešća u projektu „Rimtutituki”, poziva na minut ćutanja za stradale u granatiranju Dubrovnika 1992. u prenosu na TV Beograd, odbijanja da nastupa u gradu u kojem se ruše džamije, učešća u Deklaraciji o slobodnom Sarajevu 1994... Toliko inspiracija i putokaza.

Po kom kriterijumu ste birali sagovornike i šta ste novo otkrili, s obzirom na to da dugo pratite i poštujete Milanovu muziku?

Pošto je cilj sagledavanje Milana iz različitih perspektiva, do sada sam razgovarao sa pedesetak sagovornika čiji su se životi preplitali sa njegovim u različitim dekadama. Biće ih još. Ali nisam ih birao ja – već on, za života. Sve zajedno mi je donelo otkrića i uvide zbog kojih ga cenim još više, a valjda i bolje razumem. Ukoliko čitaoci osete isto, onda će sve ovo biti vredno truda."

Thursday 12 October 2023

Sto minuta buke & Prešlicavanje





Ukoliko malo duže pratite ovaj blog, možda se sećate serijala priča o pesmama koje su mi važne ili drage; onima od kojih se raspadnem, ili mi pomažu da se sastavim.

Ideja je, naizgled, bila jednostavna:
napisati do 39. rođendana 39 priča o 39 takvih pesama.

Morao sam da počnem da to pišem da ne bih zaboravio da pišem.

Negde u vreme završene dvadesete priče - pojavljuje se Ivan Bevc, pokretačka sila tada mlade izdavačke kuće Booka uz predlog:

- Hajde da od toga napravimo knjigu!
- Stani, čekaj, vidi Ivane... ja radim stvari čija je priroda nestalna, radim ono što nestaje u etru. Radijske emisije, radio-drame, reklame, sve što prođe kroz uši i nakon toga iščezne, a knjiga ostaje!
Ali, naravno da hoću! I hvala ti.

Promocija knjige „39 pesama“, održana na moj 40. rođendan u knjižari Beopolis je jedan od najvažnijih dana mog života.
Ekipa iz knjižare je tvrdila da je jedini pisac koji je napravio veću gužvu na promociji bio Erlend Lu.
To je bila i njegova zasluga.

*

Deset godina kasnije – a taman kada sam konačno rešio da isključim mikrofon, zaćutim na neko vreme i potpuno se posvetim pisanju druge knjige – evo Ivana ponovo.
- Hajde da pričamo u „Sto minuta buke“!
Naravno da hoću ;)

U nešto više od 100 minuta pričamo o monografiji o Milanu Mladenoviću, Subi, radiju, i onda malo o online radiju, bioskopu Voždovac, zašto je važno da koncertni film Talking Heads „Stop Making Sense“ bude emitovan u Beogradu, Gospodinovu, i – pomalo - o reklamama.



Friday 22 September 2023

Milan Mladenović, ili kako te zamišljam (u Makarskoj, 21. septembra)

Festival "Modro i zeleno", Makarska, 21/09/2023.


Dva dana je do kraja leta, pre tačno šezdeset i pet godina.
Jedan čovek zadihano hita iz Makarske uz brdo ka kući Puharića, da bi doneo „teligram” kojim Spasa javlja u Makarsku da se rodio Milan.
To je prva slika koju bi trebalo zamisliti.

Možemo ga zatim zamisliti kao dečaka koji se igra „u travi, pred proleće“ u jednom zagrebačkom parku, nasmejan.
(Mnogo godina kasnije OSMEH će biti prva reč, slika ili pomisao na Milana mnogih koji su sa njim odrastali, družili se, svirali, živeli i voleli.
Niko od njih se neće iznenaditi kada im otkrijem da su istu reč izgovorili i drugi.)

Nije teško zamisliti ga kao desetogodišnjaka koji se ne povlači pred jačim od sebe, jer zna da su „ulične tuče ispit za dečaštvo“.
(Druga reč koju će sagovornici za priču o Milanu najčešće izgovoriti je HRABROST.)

Tu je i slika dečaka koji se u predveče vraća kući jednom sarajevskom ulicom, pevajući naglas „ja čujem zvona, i vidim senke / ko je to tamo?“ oduševljen pesmom koju je upravo čuo na jednom festivalu.

Evo ga dok se smeje sa Kojom i Vdom naslovima iz Pelagićeve knjige, dok biraju koje delove teksta će uzvikivati na početku najbezobraznijeg i najprogresivnijeg albuma ikada spravljenog na ovim prostorima.

Sedi kraj prozora sobe na petnaestom spratu solitera na Novom Beogradu sa pogledom na pustoš, dok se dvoumi nad tekstom pesme „Geto“. U jednoj od verzija napisaće „Rođen sam u getu / tako nešto zadaje strah.“ Na kraju će ipak otpevati „rođen sam tačno u čas, da vidim.“

Margita, Bojan, Firči i Milan su u prostoriji za probe, jedni naspram drugih. Upravo se nadovezuju, dodaju reči jedni drugima, oblikujući tekst za pesmu „To sam ja“. Jer „muzika nastaje u prisustvu ljudi“ (M.M.)

U Makarskoj smo, mestu u kojem je „uvijek bio nasmijan“.
Vidimo ga kako hoda stazom ka Nugalu, pod zidom čempresa. Ugao iz kojeg je fotografisan nam ne otkriva da li nosi gitaru pod miškom.

Nakon deset godina neprekidnog sviranja i navikavanja publike na ono što radi, prvi put staje na binu prepune hale, i stih o pet hiljada ljudi sa dignutim čašama više nije samo želja, već stvaran svet.

Dok država u kojoj je u dve godine sa EKV odsvirao gotovo dve stotine koncerata pred ukupno 150.000 ljudi upravo prestaje da postoji, nekoliko puta menja raspored stihova u tekstu pesme “Idemo”.
Rat još uvek nije počeo, ali voda će uskoro zaista postati krvava.

Moramo mu se približiti da bismo uhvatili njegov pogled, dok pravi spisak bliskih prijatelja koji su napustili Beograd, i kako se niz tih imena pretvara u stihove pesme “Zajedno”.

Ovde možemo prestati da zamišljamo,
jer počinju pokretne slike.
Evo ga opet taj osmeh, upućen u kameru na plaži večnog vetra u Brazilu,
stiže do nas večeras preko velikog platna postavljenog nedaleko od te staze ka Nuglu.
Vetar huči kroz borove i čemprese,
nosi dalje taj glas.



Pisano u Makarskoj, 21. septembra 2023, na veče dodele nagrade Zadužbine Milana Mladenovića, održane u okviru festivala "Modro i zeleno".
Možda je prvi stih te pesme pokrenuo ovo premotavanje scena za koje znamo da su se odista i dogodile.


Tuesday 28 March 2023

Ekatarina Velika: „Neko nas posmatra“ (remaster, 2023)


Poslednji albumi velikih i voljenih bendova obično su tema naknadnih osvrta, novih preslušavanja i preispitivanja koja vode ka novim spoznajama ili maštanjima o muzici za koju smo ostali uskraćeni.

Album EKV „Neko nas posmatra" (PGP, 1993) to do sada nije doživeo. 
Objavljen tokom jedne od najgroznijih godina u našoj novijoj istoriji, usred združenog brišućeg naleta ratova, inflacije i nadirućih muzičkih mutanata koji su doslovce uništavali grizli sve pred našim očima  ovaj album je uglavnom dočekan ocenom „najslabija ploča u opusu EKV“, te se i danas najčešće samo pominje kao poslednja i najmanje važna tačka jedne izuzetne diskografije.

Trideset poroznih godina kasnije PGP je u saradnji sa Zadužbinom Milana Mladenovića objavio remaster ovog izdanja u digitalnom formatu, i to je dobar povod za još jedno preslušavanje.

*

Upuštam se priču o njemu ne samo zato što remasterizovana verzija otkriva donedavno zamućen energetski naboj, i kompaktniju sliku. 

Iako je neprijatno podsećati se te godine  upuštam se u ovo zato što sam i ja nakon prvih nekoliko slušanja u kasno proleće 1993. bio iznenađen tim zvukom i novom lirikom.
Sada znam zašto sam tako reagovao, i zašto se ovom albumu u prvoj godini objavljivanja nisam često vraćao.

Kada imaš dvadeset godina i živiš u takvom vremenu, mahnito tragaš za muzikom koja će te izmestiti iz realnosti.
„Neko nas posmatra“ je od nas tražio suprotno.
Ali, za suočavanje sa stvarnim svetom je tada bila potrebna hrabrost, koju nisam imao.
Shvatio sam to godinu dana kasnije, slušajući ga nedeljamau drugačijim životnim okolnostima, ne znajući da više neće biti prilike da čujem nijednu od tih pesama na koncertu.

Želja da vidim Milana kako uživo prži oslobađajući rif za „Zajedno“ ostala mi je neispunjena.

*

Sve je bilo u raskoraku, i prepuno paradoksa.

Uprkos trenutku, Milan je u intervjuima, iako gorak i ljut, pričao o novom optimizmu.

„Album „Par godina za nas" govorio je o tome kako će nešto strašno da nam se desi. Zatim, ploča 'Dum dum' govorila je o tome kako nam se to upravo dešava, dok ova najnovija ploča na svoj način sugeriše kako da izađemo iz svega toga. Reč je o tome da iz jednog užasnog bedaka ne možemo izaći kukajući i gledajući unazad, nego treba gledati unapred sa nekim jednostavnim optimizmom. Ništa ne upućuje na taj optimizam, ali ako ga mi nemamo u sebi, ne vidim način kako bi mogli da isplivamo.”

U tom trenutku ništa nije upućivalo, ili davalo razlog za optimizam (izuzev  možda   ideje da smo dotakli ono dno iz pesme „Dolce Vita“, i da je došlo vreme da se odupremo ka površini. Naredni meseci su pokazali da je i ta ideja bila pogrešna.)



Naknadno otkriven kratki Milanov autorski tekst objavljen u „Borbi“ na Novu godinu 1991/1992. („Potrebni su Novi stavovi. Nova etika. Nova estetika...”) najavljivao je promenu i rešenost da se krene sa popravljanjem nekih stvari.
To se oseća i u razgovorima iz 1993:

Milan: „Ovde je razlog zbog koga se bavim muzikom  ova zemlja, ovi Ijudi. To su lepi, pametni, interesantni, drugačiji Ijudi. Postoje ovde i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tera dalje da nešto uradiš, nešto promeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi svima moglo da nam bude dobro, samo kada bi se dobro organizovali. (...)
U ovo vreme ne biti angažovan ravno je zločinu iz gluposti ili s predumišljajem, svejedno. Moramo se angažovati da bi nešto, do čega nam je stalo, opstalo i potrajalo (...) Život je ovde postao nemoguć (...) Grad se jezivo promenio, uopšte ne mogu da ga prepoznam. Ne samo da je grad, nego su i ljudi bili drukčiji. Moj prijatelj ima babu od devedeset godina koja mi je jednom rekla: 'Dete moje, ovi Srbi danas, to nisu oni Srbi koje ja poznajem iz mog vremena, kad sam ja bila mlada. Ovo nije taj isti narod.' Ja isto mislim da to više nije taj isti narod. Nešto se tu desilo.”



Koncerti tokom 1992. godine (poput onog u letnjoj bašti KST-a, a isto se čuje i na nedavno objavljenom Unplugged >> albumu iz Skoplja) pokazali su da je Ekatarina Velika i dalje odlično usvirana. Margiti, Milanu i Marku se u jesen 1991. priključio Dragiša Uskoković Ćima muzički obrazovan, vanredno talentovan (i za džez zagrejani) basista, što je ponovo blago redefinisalo zvuk grupe. (Marko Milivojević kaže „To je bend koji je svaki put ostvarivao sinergiju svojih članova, svako je davao svoj originalni deo.“)

Mnogo godina kasnije Ćima će mi otkriti da su Milan, Marko i on šest meseci uvežbavali novi materijal u Domu omladine Beograda. To se na ovom albumu čuje. EKV u tom periodu zvuči kao rokenrol bend koji je upravo otkrio novu energiju i koji je voljan da proba nešto novo. 

Tekstovi pesama su prepuni direktnih, ličnih poruka („Nije sve izgorelo, nešto sam ugasio“), ispevanih novim, drugačijim glasom. Tu su i otvorena obraćanja publici („Mi smo dozvolili da stvari odu predaleko“) i poziva na promene („Zaboravi prošlost i javi, ima li promene u tvojoj glavi?“)

Nova direktnost je bila česta tema intervjua 1993:

„Oduvek smo imali angažovane tekstove. Sada su ovakvi jer više nema vremena za uvijanje, metafore ili bilo kakve zatvorene forme. Treba rеći sve u lice. Treba razgovarati o problemu. Mi smo se osetili odgovornim da tako nešto uradimo. Pošto se obraćamo lјudima treba pokušati dopreti do svakog neoštеćenog mozga i pokušati popraviti stvari. Zajedno. Mi to možemo.”

Album je doneo ne samo novi zvuk, već i novi način upotrebe zvukova

„Neko nas posmatra“ je jedini album benda na kojem se čuju spoljni zvuci, i delovi drugih pesama.
Milan je kao producent u zvučnu sliku albuma uvodio huk ulice, zvuk tramvaja, glas dispečerke na železničkoj stanici („...za Paraćin“), svirku garažnog benda, deliće „Rock’n’roll music“ u verzijama Čaka Berija i Bitlsa, segment sa albuma „In the Mooncage“ Mitra Subotića Sube, kao i citat Martina Lutera Kinga „Naša generacija će se kajati ne samo zbog reči i dela dece tame, već i zbog straha dece svetlosti.”

Tu je prva obrada tuđe pesme koju je bend ikada objavio („Istina mašina“ Dada Topića, tj. grupe Time)  što bi pre trebalo slušati kao žestoko odsvirani omaž jednom od Milanovih muzičkih heroja, a zatim i kao hrabar čin načinjen u vreme kada je muzika „iz Hrvatske“ proterana sa radio talasa i TV ekrana u Srbiji.

Imamo pravo, i slobodu da sve te zvuke i zahvate slušamo kao upade stvarnosti koju je trebalo menjati.

Promenio se i likovni identitet benda. Novi logotip i dizajn omota (rad tada mladog Slavimira Stojanovića) doneo je promemu u odnosu na izgled prethodna tri albuma. („...na omotu se vidi uspostavljanje aktivnog kontakta s onim koji nas posmatra.” - Magi) 

Foto: Aleksandar Kujučev.
Više fotografija dostupno je na stranici
Zadužbine Milana Mladenovićа >>


Novi početak bio je i prilika da se iskoriste do tada sakupljena iskustva.

Zlatomir Gajić u knjizi „Milan Mladenović  rok poeta“ kaže: „Milan je godinama plamteo u nastojanju da promeni svet i izleči čoveka, da mu pomogne na putu ka sreći, trudeći se pritom da reši i brojne sizifovske zamke, da bi se odjednom oglasio mirnim pesničkim saopštenjem o velikoj istine do koje se stiže samo upornim traganjem, i tek na kraju puta.

U izdanju “Ko je ko u Srbiji” (1991) za Milana je zapisano da se izjašnjava kao agnostik, mada je u svakodnevnom životu i razgovorima tvrdio da je ateista. 
Na pitanja novinara u vezi sa nazivom albuma (i naslovnom pesmom) Milan je odgovarao: „Činjenica da ljudi žive, rade, prave decu, bave se svojim zanimanjima i to u toku svih strašnih stvari koje se događaju na našim prostorima, znak je da neko brine o nama i posmatra nas.” U drugom intervjuu će dodati  „taj neko je veoma blagonaklon prema nama”.

Ako se zagledate u hronologiju dešavanja na ovim prostorima tokom tog doba, verovatno ćete doći do odgovora o kojoj vrsti blagonaklonosti je reč, i da li su neki tumači njegovih stihova u pravu kada tvrde da je u vreme oblikovanja ovog albuma Milan zaista „otkrio boga”.

*

Uprkos rastrzanosti, koja se oseća i koja doprinosi da neke od pesama zvuče nezavršeno, „Neko nas posmatra” sadrži neke od najvažnijih momenata čitave karijere benda.

„Zajedno”, na čijem početku Milan nabraja imena stvarnih ljudi, bliskih prijatelja koji su napustili Beograd i Jugoslaviju, postala je ključni poklič dekade, i jedna od retkih pesama koje blistavo i strašno sažimaju osećanje života u Srbiji u tom trenutku. 
„Anestezija” savršeno dopunjuje, ili  ako želite  završava ne samo prvu stranu stranu albuma, već i niz briljantnih ljubavnih pesama koje je Milan za života napisao.

Druga strana ovog albuma krije još izuzetnih trenutaka, poput „Just Let Me Play Some Modern R’N’R Music”, ili pesme „Jadransko more”, čiji je naboj sada možda neshvatljiv, ali koja je 1993. zvučala duboko potresno.

Album  a neplanirano i karijeru benda  zatvara jedna od pesama koje su važne za razumevanje Milana kao čoveka, ali i pesnika.
„Ponos”.

U intervjuima sa Milanom iz tog vremena mogu se pronaći dva slična citata o istoj temi - a to je pitanje ponosa. Evo onog koji se ređe citira na internetu:

„Ako sve propadne i ako sve bude onako kako niko nije očekivao ili kako smo svi očekivali u potaji, ono što nam ostaje jeste da smo nešto radili sa svešću šta činimo i bili iskreni i pošteni u svemu.
Ne samo mi kao grupa ljudi, već mislim da je to najvažnija stvar u životu svakog čoveka. Znači, tvoja svest o tome šta radiš. Ako si sam sa sobom iskren i pošten, onda ne postoji nikakav problem već samo može da ti bude teško ili... Znači, ponos je ono što ti ostaje.”
(intervju za „Huper”, 1993)
 

Počašćeni smo pločom idiotskog naziva 'Neko nas posmatra' koja ne zaslužuje ništa osim jednog preslušavanja.” zabeležiće jedan od kritičara u osvrtu na koncert održan u KST-u sledećеg leta. Bojan Žikić će u magazinu „Ritam“ biti podjednako kritičan: „Ono što se čuje sa 'Neko nas posmatra' zvuči kao sastav koji je tek počeo da se bavi muzikom (izuzev klavijatura) (...) Pesme su, jednostavno, dosadne (...) Verbalne poruke su, slično kao na 'Dum dum', između nebuloznog i naivnog, skoro patetičnog, protesta. Druga je stvar, kako se neko uopšte može baviti protestom ako snima za državnu diskografsku kuću.”

Petar Janjatović će album posmatrati iz drugačijeg ugla: „...Koncizniji u izrazu, oslonjeni na jednostavnije gitarske forme, ispunjene finim, gotovo pop klavijaturističkim tkanjem, ponudili su svetliju, otvoreniju ploču...”

Magazin „Ritam” će po Milanovoj smrti pokušati da definiše njeno mesto u diskografiji EKV rečima „Najslabija ploča EKV. Neizbežan osećaj nedovoljne dorađenosti pesama, bio je donekle ublažen opštim, robusnijim rock’n’roll stavom posebno naglašenim u intervjuima. Pošten do kraja, pod stare dane otkrivajući stav nepomirljivog rockera, Milan je time dao možda i najveći mogući doprinos u poslednjoj fazi svog rada. Za buljuk brzih bendova Srbije on je ipak predstavljao pravovernog zaštitnika nekih vrednosti koje rock'n'roll doneo u ovu sredinu. I imao je šta da im prenese.”

Aleksandar Žikić se u knjizi “Mesto u mećavi” (1999) poziva na tu rečenicu, te otvara prostor za nova, moguća tumačenja:

O poslednjoj rečenici (osvrta magazina Ritam, prim. N) svakako nema spora. Doduše, nema ga mnogo ni u pogledu prve, uz pojašnjenje da 'najslabija ploča EKV' ne znači nužno i 'loša ploča'. Ipak, 'Neko nas posmatra' zaustavio je grupu u trenutku kad nije bila sigurna ne samo u to kojim putem zaista želi da krene nego i da li uopšte ima preostalih puteva kojima bi vredelo krenuti uz punu motivaciju da se stigne do njihovog kraja. Kao i većina ljudi ovde, i Milan i EKV su neminovno počeli da lutaju i gube orijentaciju. U vreme kad su radili na 'Neko nas posmatra' bilo im je jasno da je vreme „metafora i pesničkih struktura” iza njih. Ali bez toga, šta je ostajalo?

Beskompromisni rokerski stav? Robustnost? O tome je Milan, doduše, imao štošta da kaže, ali da li bi se to moglo označiti kao ključni deo njegovog generalnog stava? Da li je to bilo ono što bi on zaista želeo i voleo da radi, bez obzira na situaciju, nevolje i osećanje da ne može ostati po strani? Da li je, drugim rečima, 'Neko nas posmatra' upravo onakva ploča kakvu bi Milan i EKV zaista želeli da snime, ili je njen finalni izgled bio diktiran kolektivnim stresom u kojem su iznenada isplivale stvari o kojima se do juče nije ni razmišljalo? Je li ona rezultat pune umetničke slobode ili neminovni produkt vremena i prilika?

Nema pravih odgovora na sva ova pitanja, ali ostaje činjenica da je 'Neko nas posmatra'
samo jedan od mogućih odgovora kako je mogao izgledati album EKV 1993.”

*

Dan pre jednog od najvažnijih koncerata karijere (održanog na neobičnom mestu, u Sava centru) Peca Popović piše u „Politici":

„...Braneći sebe oni su pesmom, kao svojim oružjem i ponosom, otišli dalje, dublje i nepovratnije nego ijedan drugi bend ikada osnovan u Beogradu. Udaljeni od entuzijazma prve pobede, ostavši vremenom bez nekih kapitalnih muzičara i saradnika, siromašniji za mnoge tinejdžerske snove, danas su oličenje najvrednijeg od popularne muzike glavnog grada koji nije ustuknuo pred sramotnim stampedom novoizniklih vrednosti. EKV su, sada i ovde, dah i duh Beograda koji neće istaći belu zastavu pred jurišnicima sviklim na pobede u ime potreba trenutka.”

Tu istu sliku ljudi koji ne ističu belu zastavu, i ne predaju se bez obzira na sve i uprkos svemu  Milan je oslikao drugačijim rečima u intervjuu za Rock Starz 1993.

Novinar: EKV je odavno postala perjanica svoga grada. Kakva je klima u gradu i da li ti je Beograd danas ružan grad?

Milan:
Beograd nikako nije ružan grad ali je definitivno pukao. Pukao je jer u njemu živi previše usranaca koji su mogli da pomognu ali nisu. Usrali su se na samom početku i sada kao poslednje pičke žive u agoniji.

Novinar: A ti? Da li si ti među njima?

Milan: Nikako, ja sam hrabar čovek. Dela govore.

*

Ovaj album je dobro delo hrabrih ljudi.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Dum Dum >>
Samo par godina za nas >> 
Ljubav >>

Sunday 19 March 2023

Ekatarina Velika: “Dum Dum”: Izlazne rane (remaster, 2023)



„Dum-dum je puščano zrno razornog dejstva.
Zbog male mase i pljosnatog vrha zrno se nasumično kreće
kroz telo pogođenog, i stvara velike izlazne rane.”
(definicija)

Prethodna decenija počela je veličanstvenom scenom.
Trojica razbarušenih Akrobata igrala su napred-nazad oko makete planete Zemlje, uzvikujući „Niko kao ja!

No, minut i po kasnije sva trojica bila su na zemlji, kao pokošeni, a ekran premazan crnom bojom, u nekoliko poteza.
Možda je to bilo proročanstvo?

Devedesete su počele drugačijom slikom.
U spotu za naslovnu pesmu sa albuma „Dum Dum" igraju ljudi na štakama, zavijenih glava, ruku i tela. Možda su to oni nepomični i nemi ljudi koje su trojica Akrobata provocirala deset godina ranije vriskom, plesom i iskakanjem iz gomile?

Prazan prostor u kojem se Koja, VD i Milan igraju maketom Sveta odmenjen je unutrašnjošću Subotičke sinagoge i mnogobrojnim, drugačijim simbolima.
Pisar iz Sakare je spreman da zapiše ono što će čuti.
Margita za mašinom za šivenje spaja novinske stranice sa fotografijama demonstracija održanih 9. marta 1991. godine u Beogradu.
Tu su i visak, riba, beli ljiljani, sef.

O mogućim vezama ovih slika sa početka i kraja jedne epohe razmišljam i zato što je spotove za „Dum dum” i “Niko kao ja” radio isti rediteljski tandem.

Možda je taj pokušaj spajanja krajeva iscepanih poruka sa početka i kraja jedne epohe potpuno pogrešan.
 
Nastaviću da ih spajam sve dok ne budem dobio jasniju, ili potpuno tačnu sliku vremena u kojem se „Dum dum” pojavio, i šta nam sve govori.

*

Država u kojoj je Ekatarina Velika pred ukupno 150.000 ljudi odsvirala gotovo 200 koncerata tokom 1989. i 1990. je upravo prestajala da postoji.
U Milanu – rođenjem vezanog za Zagreb, odrastanjem za Sarajevo, a životom za Beograd to izaziva bol, i gnev.
Pitanje porekla je postalo važna tema.
A devetog marta 1991. uveče smo prvi put čuli zvuk koji podseća na huk i videli cevi tenkova uperene u nas.

U međuvremenu se ustaljena i dobro usvirana četvorka koja je činila EKV promenila.
Bubnjar Srđan Todorović - Žika odlučio je da se posveti glumačkoj karijeri. Zameniće ga mladi, izuzetni Marko Milivojević, i bend će jedno vreme funkcionisati u toj postavi. No, uskoro će i Bojan Pečar otići za London „na sedam dana”, a zapravo zauvek.

(Margita, nešto kasnije: „Bojan šalje pozdrave iz Londona. Kaže - "Kad se setim kako bi mi prošao dan u Beogradu – pevam.")

U takvom okruženju Milan počinje sa oblikovanjem „najmračnijeg albuma EKV”, jedinog na kojem je autor svih tekstova.

Milan (intervju iz jeseni 1991): „Muziku i tekstove smo radili još prošle zime, negde u decembru, januaru, februaru. I pravili smo je pod velikim pritiskom zbog toga što se osećalo u vazduhu da će nešto strašno da se desi. Kao što je ovaj rat koji se sada dešava. Mi normalno, nismo znali da će da dođe do ovakvih krajnjih konsekvenci, do užasa, do pucanja, do mrtvih ljudi... morali smo da skrenemo pažnju ljudima da se mi ne možemo pomiriti s tim da to postoji pošto smo mi svoju mladost proživeli u nekom mirnijem vremenu, koje možda nije bilo najsretnije. To što se sada dešava to je jednostavno – preživljavanje.”

(Svega tri godine ranije je u razgovoru sa Tanjom Petrović Milan je bio pri stavu „Ja krizu u društvu ne mogu da promenim, niti je to u mom karakteru, niti me to zanima.” Poređenje ova dva stava dočarava razmeru promene u Milanovim javnim istupima. U intervjuu objavljenom krajem 1991. na pitanje „Šta bi menjao kada bi imao neku moć?” Milan će odgovoriti - „Promenio bih nekoliko hiljada mozgova u ovoj zemlji. To bi bilo sasvim dovoljno.”)

*

Album je sniman u proleće 1991. godine u “Studiju M” u Novom Sadu >>, u produkciji Teodora Janija, i Đorđa Petrovića, starog saradnika iz vremena snimanja albuma Šarla Akrobate i Katarine II, a bas deonice je odsvirao Bata Božanić.

Ovo je tren u kojem bi trebalo reći da se pravi naboj ovih pesama može čuti tek sada, po objavi remasterizovane verzije na kojoj su radili Dragiša Uskoković Ćima (priključio se bendu 1991. godine) i Marko Milivojević.

Iz tehničkih razloga ovaj album kao da smo trideset i dve godine slušali u “power saver” modu, da se tako izrazim, uskraćeni za njegov pun napon. Od svih sada objavljenih remasterizovanih naslova „Dum Dum” je doživeo najveću promenu i zato je važno preslušati ga ponovo.

Sada se jasno čuje da su pesme na albumu poput izlaznih rana.

Milan: Pesma „Dum Dum” govori o beskrupuloznosti ljudi koji se bore za vlast. „Siguran” je stav nekoga ko traži sigurnost u nekom zatvorenijem svetu. „Karavan” je priča o životu koji prolazi pokraj ljudi koji su bili dugo okovani, čije su ruke i noge bile u okovima, koji nisu mogli ni da se pokrenu ni da se pobune protiv nečega što im ne odgovara.

„Idemo” je o građanskom ratu. U to vreme kad je tekst napisan, nije ni počeo. To je priča o mladom čoveku koji leži u krevetu sa svojom ženom, devojkom, koji se budi uz spikera sa radija koji kaže da je počeo građanski rat... Sledeće slike su o tome kako vojnici, ne znajući zašto to rade, bore se protiv nekoga. Zašto to rade, ni oni sami ne znaju. Možda postoji i neki razlog, ali ne verujem da ni druga strana zna zašto to radi... Ne postoje pobeđeni, ne postoje pobednici, postoje samo žrtve tog rata. Svi su – žrtve.

„Glad” je... Nešto što tera ljude da... otimaju (...)

„Dolce Vita” je vreme koje se raspada. Dezintegracija svega. A
Dolce Vita je čista ironija.

Možda je trebalo da se ploča zove „Zabranjujem!’ Jednostavno, svako bi trebalo da kaže zabranjujem da se to i to dešava meni i drugima i neću to i to! Onda ne bi došlo do svega ovoga.”

(O genezi pesme „Idemo” može se čitati i u analizi Saše Ilića >>)



Milanov zlosutni, u srebrno-crno obojeni torzo i pištolj prislonjen na slepoočnicu koji je dominirao dizajnom albuma >> (radio je Vuk Veličković) bio je neprijatno uznemirujući.
Unutrašnji omot je vrtoglava spirala reči, koja čitaoca vodi u srce tame.

Na zadnjoj strani omota, uz Milanova leđa, nalazi se fotografija Artura Remboa (rođen je tačno 100 godina ranije), postavljena licem ka nama.

Priznajem - neko vreme sam verovao da je Rembo tu kao putokaz ka uvodnim rečima njegove pesme „Boravak u paklu” („Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su tekla sva vina...”), što pojačava osećaj teskobe na početku novog surovog vremena.
Ipak – reči ispisane rukom preko Milanovih leđa otkrivaju drugu Remboovu pesmu – „Sensation”:

„Et j’irai loin, bien loin, comme un bohémien”.

Ivan-Goran Kovačić će ovu pesmu prevesti kao „Uzbuđenje”. Branko Miljković - „Osećanje” a Nikola Bertolino - „Predosećaj”.

Njegov prevod ove Remboove pesme glasi:

U plav letnji suton, krenuću na staze,
hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
u njenoj svežini, moje noge gaze
i da vetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
s dušom, od ljubavi silne opijenom,
na put ću ja poći poput ciganina,
kroz prirodu – srećan kao s nekom ženom.

*

Nakon proba sa privremenim basistom Miškom Plavim (Milivoje Petrović) koje su tokom juna i jula meseca 1991. održavane u atomskom skloništu u podrumu zgrade u Beogradskoj ulici broj 64 – bend je neke pesme prvi put izveo pred beogradskom publikom na “Avala Festu” početkom avgusta.

Milan: „Mi imamo jedan deo koncerta koji ide sve niže i niže, i baca ljude u daun. Sviramo „Dolce vita“, „7 dana“, „Idemo“ i kad se pojavi „Glad“, tu su ljudi već satrveni. Nije lako podneti užasnu količinu agresije tih pesama, koja opet nije spakovana na uobičajan način, nego je skoncentrisana u samu srž mozga.“

Ne tako daleko, voda je postajala krvava.

„Dum dum” je objavljen u septembru 1991.

Devetnaestog septembra ka Vukovaru je iz Beograda krenula najveća kolona tenkova. Bilo je građana koji su sa nadvožnjaka na te tenkove bacali cveće.

*

Milan će u prvom intervjuu nakon objavljivanja albuma reći: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili 40 odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”

Na negativne kritike koje je album dobio osvrnuo se i u intervjuu 1993. godine za magazin „Rock Starz”: „Dobra je stvar kada su ljudi iritirani nečim. Znači da onda razmišljaju, da ih te stvari na određeni način dotiču. Mogu da shvatim da su prošlim albumom ljudi bili zbunjeni jer je on u neku ruku strašno heavy a taj osećaj smo i hteli da postignemo. Da udarimo pravo u ljudski mozak i pitamo: „Radi li”?

„Politika” (2015) navodi: „Album je, uprkos trenutku u kome je objavljen, prodat u tiražu od 80.000 primeraka, što je za rok ploču u to vreme bio sjajan uspeh.“



Neki muzički kritičari ovaj album ne vole ni danas („Dum dum” dodiruje kreativno dno”, zapisaće Dragan Kremer 2015), ali – zanimljivo – iz celog opusa benda ovom albumu kritičari kao da se najčešće vraćaju.

U magazinu „Ritam“ će se 1994. pojaviti osvrt: „Potreba za promenom vapije iz svake rilne. Potreba da se uhvati u koštac sa realnošću, takođe. Prva ploča koja je izašla u vreme kad je rat već počeo govorila je dosta o aktuelnim događajima.”

Dragan Ambrozić i Momčilo Rajin beleže u magazinu „Popboks”: „U trenutku kad ga je kritika već poslovično otpisivala, EKV je snimio “Dum dum” na kom je zabeležen najpotresniji krik predstojeće katastrofe tekuće decenije.”

Petar Luković će u „X-Zabavi” u oktobru 1998. napisati: „... Možda je zato “Dum dum” u ono vreme bila ploča van svih trendova, suviše ozbiljna i mračna da se s njom slušalac uhvati u koštac, irealno stvorena da zatalasa i upozori... ali, sad znamo, niko nije bio tu da sluša i obrati pažnju.”

Vremenom „Dum dum” dobija priznanje i od onih do kojih album 1991. nije mogao da stigne. Zoran Tučkar (Muzika.hr >>) 2014. godine piše: „Jedna činjenica ostaje nepobitna: Ekatarina Velika je ovo djelo snimala u proljeće i ljeto 1991. Milan Mladenović je već u prvoj polovici i u rano ljeto 1991. snimao pjesme pune prognaničkih slika (“Bledo”, “Idemo”), ratnih stradanja (“Glad”), pasa rata (“Dum Dum”).

Prva hrvatska ratom inspirirana pjesma bila je emitirana sredinom kolovoza 1991. (“Stop The War In Croatia”), tako da, ako uzmemo u obzir ratnu propagandu, podatak da je netko u Srbiji bio itekako svjestan zla koje nadire i koji je to precizno stihovima opisao prije velikog dijela hrvatske estrade vrijedi zapamtiti... u tom kontekstu autor tih stihova apsolutno zaslužuje ulicu ne samo u Zagrebu, nego i u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima i da to ime piše i na ćirilici i na latinici, a može i na klinovom pismu. (...)


Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ‘domoljuba’ u kojoj na pitanje: “Gdje si bio 1991?” Milan zenbudistički strpljivo odgovara sugovorniku (koji je) iskolačenih očiju i zapjenjenih usta:

“Bio sam u Beogradu i nastojao sam biti čov(j)ek.”



Godina objave albuma „Dum Dum” bila je početak strašnog vremena koje će Milana nadživeti. Istovremeno, to je bio početak nove faze Milanovog angažmana koji je prevazilazio muziku.

Ekatarina velika će tog leta svirati u Sarajevu u okviru prvog velikog koncerta za mir koji je YUTEL organizovao 28. jula. Svedoci tvrde da je u Zetri bilo 30.000 gledalaca, dok je "još 50.000 ostalo ispred".

Borba će 17. februara 1992. na naslovnoj strani (pod naslovom "Prvih sto hiljada potpisa" >>) u tekstu o peticiji Demokratske stranke navesti su je potpisali Mića Popović, Dragoslav Mihailović, Gojko Tešić, Danilo Bata Stojković... „kao i rok muzičari Dušan Prelević i Milan Mladenović".

Iste godine će sa prijateljima na kamionu kružiti gradom i pevati Beogradu „Mir, brate, mir”.
Na „Beogradskom proleću” će tokom dodele nagrada sa bine Sava centra u živom prenosu na Radio-televiziji Beograd pozdraviti prijatelje „koji možda i nisu živi... u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci...” i tražiti „minut ćutanja za one koji su poginulе u ovom ratu koji nema smisla”

Neki tvrde da se u tom trenutku iz publike čulo „Uhapsite ga!”
Dostupan snimak događaja otkriva da se salom, nakon Milanovih reči prolomio aplauz.

Izgledalo je kao da nije sve izgubljeno,
i da je izlazne rane moguće zalečiti.


Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Neko nas posmatra >>

Wednesday 15 March 2023

Ekatarina Velika: „Samo par godina za nas” (PGP RTS / remaster, 2023)



– Da si mogao da pogledaš neizrecivo dalje u prošlost nego što je tvoja snaga dopuštala, onda bi za tebe prošlost postala budućnošću. A da si mogao još više da izdržiš, budućnost bi se za tebe vratila u korito sadašnjosti.

– Šta znači taj krug?

– Nema drugog kruga nego krug iluzija o rađanju i smrti,
za koji je neznalica svojim mislima i delima prikovan.
Ali taj se krug sastoji samo od vremena, 
a i vreme nije ništa drugo nego iluzija.

(Lafkadio Hern, 1850–1906, „U krugu”)


Nedavno objavljivanje remasterizovanih verzija poslednja četiri albuma Ekatarine Velike jeste radostan dan za uši.
Nakon nekoliko ponovnih preslušavanja i proživljavanja, pošto se nesvesno privučemo tom kraju i zvuk stane – neka pitanja se neminovno otvaraju.

Šta su nam ti albumi tada poručivali? Šta osećamo prema njima trideset godina kasnije, posle svega što nam se dogodilo?

U tom nizu ponovo objavljenih naslova pisanje o „Samo par godina za nas” je najkompleksniji zadatak.

*

To je poput dve potpuno različite strane ploče.

Muzički kritičari po objavljivanju “Samo par godina za nas” uglavnom proglašavaju za „čisto samoponavljanje”.
Istovremeno, ovaj album je etablirao Ekatarinu Veliku kao najpopularniji alternativni bend Jugoslavije, koji će odsvirati turneju od gotovo 200 koncerata pred oko 150.000 ljudi.

Na tom albumu, o kojem je pisano da „nema nijedan do kraja razrađen hitoidni adut” (Z. Gall), nalaze se i najmanje dve pesme od pet najpoznatijih koje je bend ikada snimio.
Ona najpoznatija proglašena je 2006. godine i najboljom pesmom jugoslovenskog rokenrola svih vremena po izboru slušalaca Radija B92.

Album koji je predstavljao „lični i kolektivni debakl nekadašnje izuzetno talentovane grupe” (D. Piljak, Ritam) bio je i finale jedne faze benda. Ekatarina Velika je dosegla vrhunce slave, i dalje ne napravivši ustupak očekivanjima publike i kritike.

O albumu „Samo par godina za nas” nije lako pisati između ostalog i zato što on jeste neka vrsta poslednjeg trzaja pre „ličnog i kolektivnog debakla” koje kritičar pominje, ali taj debakl nije bio muzički – i bio je debakl svih nas.
Površan prelet preko novinskih naslova i tekstova iz tog doba o „antibirokratskoj revoluciji”, promeni Ustava Srbije, demonstracijama u Ljubljani, prvom bojkotu robe iz Slovenije... otkriva brojne stvari koje osmeh Anta Markovića, poslednjeg Premijera Jugoslavije nije mogao da prekrije.
(Uzgred, postoji mogućnost da su se taj osmeh i ovaj album pojavili istog dana.)

Ako se setimo i da je tri meseca nakon objave „Samo par godina za nas” izgovoreno i da nam „slede bitke koje nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”, sada bi trebalo da drugačije razumemo Milanove stihove o tuđoj kući i ničijoj zemlji, i odakle to „mi smo na granici, i nema povratka/ mi smo na granici, i snaga otiče”.

Redakcija magazina „Ritam” će nešto kasnije za “Par godina...” napisati: „Čim neko napravi korak u mestu, postaje prihvatljiv za masovni ukus”.
To je, najčešće, tačno.
Ali, iz ove perspektive je teško prihvatiti da je masovnom ukusu ideja da sve odlazi dovraga, i kako nam je ostalo par godina – prijala, ili da je stvorena iz želje za podilaženjem.

Darko Glavan je u prikazu jednog od koncerata sa turneje 1989. bio nešto bliži suštini: „Oni su – da parafraziram tekst skladbe „Krug” s posljednje ploče – sami smislili, sami stvorili i sami razbili taj krug. Tjerajući svoje vlastite fantome, Milan, Margita, Bojan i Žika iznenađujuće su se približili masovnim jugoslavenskim psihozama i neurozama uspijevajući osobnu pometnju podići na razinu kolektivne emocionalnosti.

Koliko je Glavanova teza tačna, potvrdiće i Milan.
U razgovoru za magazin „Studio” tokom turneje 1989. kaže: „Mislim da većina zna o čemu pevamo. Ja vidim face s pozornice. Mislim da im to znači nešto, da su to kod kuće preslušali, da ih je pogodilo na neku foru... To je princip na kojem cela rock muzika funkcioniše: tri reči i pet taktova koji nešto znače u nekom životu, koje su zajedničke za neke ljude i oni se u njima prepoznaju.”

Godinu dana kasnije će se vratiti ovoj temi u razgovoru sa Zoranom Trbovićem: “Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča... a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali, unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo... To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih”.

Isti stav iskazaće i u razgovoru sa Rajinom i Ambrozićem za “Ritam” 1989. (“Ljudi pribegavaju bežanju od stvarnosti. Od velikih grupa niko ne govori ni o čemu što se stvarno događa (...) Ja imam potrebu da kažem nešto povodom svega toga.”)

Za razliku od recenzija albuma - osvrti na koncerte sa turneje koja je usledila nakon albuma su horski pozitivni. Jedan od njih dotiče se i teme pozicije Ekatarine Velike na tadašnjoj sceni Jugoslavije: “... Svojevremeno je ovaj bend bio avandarda na domaćim prostorima, ali je vremenom uspeo da etablira. Zar je to loše? Avangarda je ispunila svoju kulturološku misiju tek kada je uspela da zaživi u masama. Kada se to desi, javiće se nova avangarda i to je jedan prirodan tok. Ekatarina je svoju misiju izvela, i grabi dalje.
(N. Radosavljević, Pop Rock)

Foto: Goranka Matić

Možda u tom trenutku, pre tačno trideset i četiri godine, jednostavno nismo dobro razumeli sve što nam poručuju?

Možda se suština nije dobro čula od opšteg meteža i buke u medijima.
Možda nismo to primetili od lavine uglavnom besmislenih pitanja novinara upućivanih grupi koja je, sada je to očigledno, želela da priča o ozbiljnijim stvarima.

Možda smo nakon međusobno različita prethodna četiri studijska albuma očekivali da će peti u nizu takođe predstavljati veliki iskorak u nešto novo?

A možda smo razumeli šta nam poručuju - ali nismo želeli da prihvatimo da se sve bliži svom kraju: jedna umetnički bogata decenija, jedna država, i jedna ideja.

Možda nismo bili spremni da mislimo na to.

Možda preslušavanje ovog albuma opterećuju naknadno dopisivana tragikomična (i tragično netačna) tumačenja nekih pesama.

U intervjuima sa članovima benda se može pronaći šta je bila inspracija za neke od pesama.
Znamo da je „Iznad grada” pesma o jednoj noći provedenoj u gradu sa prijateljima”. Da „Krug" govori o krugu koji čovek obiđe u toku svog života i opet se vrati na početnu tačku, o prolaznosti vremena”. Da je „Samo par godina za nas” o trenutnoj izgubljenosti ljudi koji žive u Jugoslaviji i tome koliko ljudi ne vide nikakvu budućnost. O životu od danas do sutra.” „Amerika” je o tome kako nas je „malo ovde ostalo da se borimo sa surovošću života”.
I znamo da je „Srce” posvećeno Maji.

Toliko znamo, za sada.
Za ostale pesme ćemo već pronaći direktne putokaze - od onog koji je napisao i tekst pesme "Svetilište", ili indirektne - poput Lafkadija Herna sa početka ove priče za kojeg će se proveriti da li je zaista bio inspiracija za tekst pesme "Krug".

Do tada, možemo se prepustiti novom preslušavanju i razumevanju ovog albuma - bez razmišljanja o tiražima, mukama snimanja albuma, tekstovima kritičara,
i decenijama koje stoje između njega, njih i nas.

Muzika je ponovo ovde,
i može nam kazati nešto novo, o nama.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

*

Ostali tekstovi iz serijala:



Friday 10 March 2023

Čista "LJUBAV" (Ekatarina Velika / remasteri, 2023)

Danas je nalik na praznik!

Nakon dužeg odsustva sa streaming platformi - poslednja četiri albuma Ekatarine Velike su ponovo tu, u remasterizovanoj verziji rađenoj sa master traka.

Oni čije su uši godinama patile pri slušanju ovih albuma znaju zašto citiram stih iz pesme „Prvi i poslednji dan“ sa albuma „Ljubav“. O kvalitetu zvuka originalnih izdanja ovih albuma (objavljivanih od 1987. do 1993.) mogao bi da se napiše esej pod nazivom „PGP RTB - ili zvučna represija nad omladinom jugoslovenskog socijalizma, uz poseban osvrt na večitost šuma audio-kaseta i tragičan zvuk završnih pesama na vinilima - kao najave bučnog završetka Jugoslavije“.

Mogućnost ponovnog preslušavanja tih albuma u potpunijoj jasnoći i pravoj dimenziji (potpunu ćemo imati po objavljivanju remasterovanih vinila) - jeste nalik na praznik. Iako pričamo o bendu čija je zaostavština odavno prevazišla pojam zvuka, i pesmama koje uveliko pripadaju dimenzijama nedostupnim tehnologiji - preslušavanje ovih remastera menja doživljaj muzike koju dobro znamo (najviše na albumu "Dum dum" koji smo tri decenije slušali uskraćeni za mnoge stvari, o čemu će na drugom mestu biti više reči).

Ovaj i naredni tekstovi o tim albumima biće lični remaster priče o tom bendu, vremenu u kojem su se ovi albumi pojavili, i kako oni odjekuju danas.

Pišem ih nakon ponovnog čitanja starih intervjua sa članovima benda, osvrta sa koncerata, recenzija albuma, i nedavnim razgovorima sa ljudima koji su bili i tamo, i tu.

Pišem ih s ljubavlju - u ime klinca koji je u oktobru 1987. kupio prvu kopiju „Ljubavi“ u prodavnici PGP RTB u Makedonskoj ulici; u ime mladića koji je čitajući tekst pesme „Zabranjujem“ pre njenog objavljivanja (i bez znanja o tome kako će pesma zvučati) u kasno proleće 1991. shvatio da ostaje bez domovine; u ime onog koji je nešto kasnije krišom slušao „Neko nas posmatra“ u uniformi i sa puškom na ramenu - i kao čovek koji tridesetak godina kasnije možda bolje razume te pesme.

Počinjem od albuma "Ljubav".



„LJUBAV“ (PGP RTB/RTS, 1987/ remaster 2023)

Na početku ove priče je važno biti iskren prema sebi, i hrabro priznati:
na prvo slušanje nisi mnogo razumeo.

Imao si četrnaest godina. Nisi razumeo šta je ljubav, ni slutio da će se uskoro sve promeniti i potonuti. Nisi mogao da sagledaš slojevitost tih pesama, razumeti simbole na omotu albuma, i da ti peva čovek koji nije snimio samo „Ljubavnu priču” Šarla Akrobate, već i onaj koji je pre toga pevao i svirao muziku na stihove Stevana Raičkovića i Alekse Šantića.
Imao si četrnaest godina i tek si počeo da otkrivaš šta ti radi muzika. U malecnoj kolekciji vinila i kaseta imao si možda deset zaista važnih albuma, ostalo je bila prolazna konfekcija - ali to tada nisi znao.

Bez obzira na sva neznanja i uskraćenosti - nešto te je snažno privlačilo da slušaš „Ljubav”, sve dok zvuk na kasetama i vinilu od mnogih preslušavanja nije postao još gori.

*

Iako će muzički kritičari u to vreme (kao i u kasnijim godinama) tvrditi drugačije - vreme će pokazati da je „Ljubav” bila taj trenutak.

Ekatarina Velika je konačno postala poznat bend.

Ova tvrdnja sada možda zvuči čudno. Ali, ako se zagledamo u činjenice neće biti teško da je razumemo. Prvi album „Katarine II” štampan je u svega 3000 primeraka. Poređenja radi – i bez posezanja za primerima iz nekih drugih žanrova tadašnje Jugoslavije – VIS Idoli su u to vreme prodali oko 350.000 primeraka albuma „Čokolada”. Spotovi Ekatarine Velike nisu često emitovani van termina emisija poput „Petkom u 22” ili „Hita meseca”, a na radio-programu se, uglavnom, smenjivalo tek nekoliko “hitičnijih” pesama.

Bez obzira na to – a u skladu sa Milanovom rečenicom "Sad il’ nikad” na početku karijere Katarine II - nakon tri i po godine neprekidnog sviranja bend je počeo da puni manje prostore i po nekoliko večeri zaredom.
Stih “i treba mi soba / da primi pet hiljada ljudi” je do tada odzvanjao u manjim prostorima.

U februaru 1987. sam ih gledao tokom jedne od tri večeri u krcatom Domu omladine, i zauvek se i bezrezervno zaljubio u tu muziku.
Nakon objavljivanja „Ljubavi” sam ih gledao u punoj Hali Pionir, i doživljaj te muzike je bio drugačiji.
Ali, bend je konačno ispunio san o koncertima pred većom publikom.

To se promenilo zahvaljujući ovom albumu.




Ekatarina Velika je na inicijativu Pece Popovića upravo promenila izdavačku kuću, i tako se „vratila u Beograd”. To je uticalo i na promenu odnosa medija prema bendu, kao i veći početni tiraž albuma (40.000).
Ali - promenio se i bubnjar, producent, zvuk, tekstovi, dizajn, i Milanov glas.
Na neki način, redefinisali su i ime. Skraćenica EKV - prvi put upotrebljena na omotu albuma Live’86 - postala je sastavni deo identiteta grupe, i ime po kojem su bend najčešće zvali novi slušaoci.

Odjednom, bend je počeo da se pojavljuje na do tada neočekivanim mestima.
Primera radi - intervju sa Milanom pod naslovom „Opori stihovi” pojavio se u „Politici Ekspres” 22. novembra 1987. na 11. strani, deleći je sa čuvenom pseudo-senzualnom (erotskom?) foto-rubrikom „Žena je žena”.
Nešto kasnije Margita je dala i (veoma dobar) intervju i za tadašnji „Erotikon”.

Milan, Margita, Bojan i Srđan konačno su zadobili zasluženi – ali ne i traženi – tretman zvezda.

Ali, Ekatarina Velika je i dalje bila isti bend: skup nesvakidašnje talentovanih ljudi, rešenih da nastave da sviraju ono što žele i kako žele, bez pravljenja ustupaka očekivanjima publike i muzičke kritike.

Milan (iz intervjua sa Petrom Janjatovićem): „Na ovoj ploči govorimo o nekim stvarima o kojima nismo dosad govorili. Ploča ima vrednost kao ideja. Ideja je iskrena i stvarno treba poslušati šta se tu govori, a ne juriti za nekim manje bitnim stvarima kao što je produkcija ili inovacija u muzici, pošto ovog trenutka ne postoji ni jedan direktniji način na koji možemo da izrazimo ono što hoćemo, osim ovog koji smo uradili. A hteli smo da to bude direktno, jednostavno i do kraja iskreno da ljudi najzad mogu da nas shvate, najzad i da to osete. Jer ove pesme smo stvarno grizli, i one nose neku ideju.

Pojava albuma pod nazivom „Ljubav” kao da je zbunio muzičke kritičare. Dok su jedni tražili paralele sa aktuelnom svetskom scenom (The Cult), drugi su otišli još dalje. Jedan od novinara je u intervjuu sa Margitom i Milanom postavio tezu: "(Naziv bi) odgovarao prije nekoj ploči novokomponovane narodne muzike.“

U intervjuu sa Valentinom Rapajić (Rock, 1987) Milan, kao i u mnogim drugim intervjuima iz tog vremena, pokušava da objasni odakle taj naziv:

Рlоčа se zove "Ljubav" zato što smo se vratili nekim osnovnim emocijama koje su dugo vremena bile zapostavljane, uopšte u kulturi, a ne samo u rokenrolu. Neke reči је gotovo zabranjeno reći, zbog toga što su se otrcale, izlizale, izgubile svoje pravo značenje.
Mi smo shvatali da se nisu izlizale reči, nego su se izIizali Ijudi koji ih upotrebljavaju. Nije važno koja je rеč upotrebljena, važno је ko je kaže i na kakav način. Svaka rеč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem. Neke jako značajne reči kao što su: Ijubav, zemlja, istina, slobodа... su toliko mnogo upotrebljavane da su ljudi počeli da ih izgovaraju sa ironičnim prizvukom... Mi smo rešili da upotrebimo reči onakve kakve jesu, i kakve ih je naš narod upotrebljavao рrе petsto godina, sa pravim osećanjem.


Stariji se sigurno sećaju koliko su nam omoti vinila bili važni, i kako su uticali na samo slušanje muzike. Dizajn „Ljubavi” je bio jedan od takvih.

Pored skraćenice EKV – na „Ljubavi” svaki član benda dobio je i svoj simbol - i ta četiri simbola postaće jedan od ključnih elemenata vizuelnog jezika Ekatarine Velike sve do albuma „Dum dum”.

Margita je nešto kasnije pričala: „Meni je Vuk Veličković, koji je iscrtao te znakove na našoj trećoj ploči, dao znak – voda! To može da znači promenu (...) Milan je kvadrat u kvadratu. To je sam za sebe smislio. Lepo mi je kad vidim te znakove zato što onda i naše fotografije na omotu ne znače samo to, nego i mi postajemo ilustracija za nešto, što u suštini i jesmo.

O ovim pesmama nije jednostavno pisati nakon više od trideset i pet godina suživota.
Pesme sa „Ljubavi” su tokom svih godina bile pored mene u nizu poraza i pobeda. Pratile su me - od dečačkih lomova do proživljavanja te reči „dvojina"; od nerazumevanja pesme „Voda” do prihvatanja da je Aleksandar Žikić u pravu kada kaže: „Voda” je apsolutni magnum opus ne samo grupe nego i čitave scene, potpuno dovršena kompozicija kojoj se ništa ne može ni oduzeti ni dodati.“
Konačno - bile su uz mene od vremena kada sam verovao da je ovo zaista zemlja za nas, do večeri kada je ta ista zemlja to prestala da bude.
Menjale su se zajedno sa nama, i postale zajednička lična mesta, što je odlika velikih dela.

Objava ovog remastera (inače izuzetan rad Nenada Kuzmića) je i prilika da se vratimo na početak, i ponovo pretresemo o čemu one, zapravo, pevaju - i da li je došlo vreme za nova čitanja.

Na pitanje Pece Popovića (intervju, 1989) kakvu sliku je imala kada je ispisala prve stihove pesme "Zemlja" Margita kaže:

Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce, zemlja ti jako miriše. Zemlja u Šumadiji jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena, baš te pleni. Vuče.
Svi imamo puno sreće što smo ovde rođeni, a svi kukamo što nismo rođeni tamo gde je bolje. Nije nigde bolje. Tvoja cela istina se nalazi ovde, ispričana je jako jasno, a ako ne možeš da je prepoznaš onda si lud. Zemlja nas nije započela, pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim ljudima koji su uspeli da naprave velike stvari, sve su to priče koje je ta zemlja istrpela uz mnogo živih svedoka, koji su isto deo nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji.



Iako spektakularno producirane (što remaster albuma potvrđuje) u saradnji sa Teodorom Janijem – pesme snimljene u studiju nisu u potpunosti otkrivale njihov naboj. 
Za to je trebalo sačekati koncerte.

Margita i Milan su u intervjuima govorili da su zadovoljni saradnjom sa Janijem („njegov zadatak i ono što је on uradio bilo је da nam pomogne da dođemo do toga što mi, u stvari, želimo. Zvuk je upravo onakav kakav bi trebalo da bude i na koncertima.“) – ali pesme su na koncertima zvučale još bolje.

Dražen Valentić piše u magazinu „Polet” u oktobru 1987. utiske sa promocije albuma: „Uspoređujući koncertne izvedbe novih stvari s pločom, zamjetna je razlika u čvrstoći zvuka. Dok je ploča ispolirana, uživo zvuče energičnije i rokerskije.

Dostupni (tehnički loši, ali dragoceni) audio i video snimci sa te turneje ne umanjuju furioznost kojom je bend u to vreme svirao, i vraćaju sećanje sa tih koncerata.
Snimak nastupa iz kluba CDA >> (sada SARTR) u Sarajevu i danas zvuči moćno - uprkos kvalitetu snimka koji se može gledati na mreži.

To je neverovatan osećaj: nekoliko stotina kilometara, trideset i pet godina, četiri rata... čitav život udaljen od večeri kada sam prvi put čuo pesme sa „Ljubavi” uživo – taj, tehnički inferiorni, VHS snimak opet tera žmarce uz kičmu.

(Oni koji budu pogledali taj snimak do kraja otkriće i redak trenutak u kojem Milan skida majicu i odlaže gitaru da bi pevao gradu koji nikada neće izaći iz njega.)

Foto: Zoran Trbović

Nekoliko godina kasnije (1991, u magazinu „Rock Starz“ sa Marijom Tešić) Milan je pričao o toj fazi benda: „Tada smo imali koheziju koja se posle nije ponovila. Postali smo pravi bend. Počeli smo da sviramo po velikim halama i da prolazimo svuda veoma dobro, što ranije nije bio slučaj. Ranije smo znali — naši su veliki gradovi. U manjim mestima nismo bili tako dobro primani. To je lep osećaj kada grupa ljudi putuje kroz našu zemlju i svuda nailazi na raširene ruke. Tako smo i svirali (...) Ta kohezija bila je nekako najbliža stereotipnom rokendrol bendu i mi smo se približili tom stereotipu u postavi Bojan, Margita, Žika i ja. Imali smo osećaj kao da se nalazimo u jednoj pravoj američkoj grupi.

Iako „Ljubav” važi za poslednji album benda koji su muzički kritičari hvalili - uvid u sačuvane osvrte i recenzije albuma otkriva mixed reviews.
Svega tu ima.
Od „do sad najozbiljnijeg kandidata za ploču godine” i „njihov najbolji album”, preko „sve što Ekatarina danas čini proizlazi mnogo više iz proračunatog djelovanja negoli iz nesputanosti čula” do „Ljubav po mnogo čemu znači stagnaciju”.

Sedam godina kasnije, redakcija „Ritma” će u osvrtu na Milanovu diskografiju napisati: „Poslednja zaista provokativna ploča EKV. Bez obzira na očigledno potonuće u manirizam, oni su ovde ipak uspeli da se preispitaju i vrate se nekim svojim osnovnim polazištima. Tamo su našli ovu rock ploču za nova vremena, pošten pokušaj da se kod nas najzad napravi Velika Umetnička Rock Ploča, skupa sa omotom, spotovima i koncertima na nivou.”

Milan je u više intervjua u vreme „Ljubavi” sugerisao:
„Da bi primetio one stvari koje se stvarno dešavaju unutra... moraš da slušaš ploču malo više. A to se primećuje tek posle, ne znam... petnaestog slušanja.”

Izgleda da je bilo potrebno malo više vremena.

Deset godina nakon objavljivanja albuma / Petar Luković piše u XZabavi:

„... Album „Ljubav” sav je u Opomenama; to je neka vrsta rok-proviđenja, vrlo često opsesivno tragičnog, katastrofičnog, mračnog, utopljenog u frustracije opšteg i posebnog; to jeste ploča generacije koja ništa nije razumela – generacije koja je lakonski prihvatila Opštenarodno Ludilo i učestvovala u njemu, ali, istovremeno i album koji je – daleko pre svih – imao Viziju onoga što nam se danas dešava. I sam naslov ploče “Ljubav” bio je (možda) poslednji Milanov pokušaj da zaustavi Zlo: nažalost, ne samo da u tome nije uspeo nego je u čitavom procesu masovnog rastakanja svih moralnih vrednosti i sam izgubio život.

Posle toliko godina, album „Ljubav” više je od ploče ili dokumenta; ovo je Iskaz čoveka koji je znao šta će nam se desiti, ovo je muzika koja ubija raspoloženjem, ovo je mrak na putu ka tami, ovo je kraj Ljubavi kao takve, ovo je, konačno, jedan od najboljih albuma ikad snimljenih na Balkanu.


Naizgled i na prvo čitanje - ove Lukovićeve reči o „zaustavljanju Zla” deluju preteško.
Ali, ovaj album se može razumeti i tako.

Pošto znamo da je tokom oblikovanja pesama za „Ljubav” bendu ostao jedan neiskorišćeni stih - i da će se taj stih dve godine kasnije pojaviti kao lajt-motiv jedne druge važne pesme - i takvo čitanje "Ljubavi" ima smisla.

Magi (iz intervjua, 1987) kaže: „Jedan fragment koji nije ušao u pesmu „Tonemo", glasi:
Voli me onako kako nikad nisi voleo". To je taj smisao da su sve pesme u suštini ljubavne, i zavisi od emotivnosti čoveka u kojoj meri ćе do njega dopreti svest o njegovoj ljubavi, o tuđој ljubavi, o postojanju ljubavi.”

*

I evo nas, trideset i pet godina kasnije ponovo pred ovim albumom, nikada zvučno raskošnijeg nego danas, čistog.

Ljudi iz gradova su se u međuvremenu promenili.
Neki su potonuli.

Svi ljudi sa kojima sam išao na koncerte Ekatarine Velike u vreme objavljivanja “Ljubavi” su vremenom odustali od ove zemlje, i otišli.
 
Od večeras možemo ponovo da ga slušamo zajedno, svako iz svog grada.

Poslednja nota, odsvirana na klaviru
odjekuje do večnosti.


Remasterovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će biti objavljen u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.