"Cipele za dodjelu oskara" (Melina Kamerić)

"Dok filuje tikvice, sjeća se kako ga je ostavila. 
Ostavila. Nije ona njega ostavila. Ona ga je odjebala. Na tramvajskoj stanici na Marijin Dvoru. 
U petak, u pola deset navečer.

Sad filuje tikvice. 
Morala je proći pola grada, pola jebenog Las Vegasa da pronađe tikvice za filovanje, pavlaku i faširano meso. Za večeru će filovati tikvice. Doći će Eso i Sajma. Oni su iz Bužima. Ona nema pojma gdje je Bužim. Ni oni nemaju pojma gdje je u Sarajevu Marijin Dvor. Ali to baš i nema veze. Oni su sad prijatelji. Zemljaci. 
Ovdje u Las Vegasu.

Večerat će filovane tikvice i gledati dodjelu Oskara. Njih četvoro. Ujutro će zajedno na posao. U Casino. Njih dvojica da održavaju mašine, ona za šank, a Sajma u kuhinju.

Šest mjeseci nakon što ga je odjebala upoznala je Bracu. Jos šest i počeo je rat.

Tu noć kad ga je ostavila nad Sarajevom je bio pun mjesec. Ona je vikala da joj je dosta njegovog mijenjanja fakulteta. Da hoće da zna šta on to misli da uradi sa svojim životom. Ona je vikala. A on je šutio. I ostao stajati na tramvajskoj na Marijin Dvoru.

Danas je kupila i cipele od 300 dolara. Sav štek koji je imala dala je za cipele. Špicaste cipele s tankom štiklom. Cipele koje nema kamo obući. Cipele za dodjelu Oskara. Zna ona da će ih obući samo večeras. Za dodjelu Oskara. Ona zna da mora imati bjesne cipele za dodjelu Oskara.

Ponekad je mislila na njega. Uvijek ga se sječala onako sjebanog na tramvajskoj na Marijin Dvoru. Nikada i nikako drugačije. Samo je gleda. Njoj se čini da su mu oči pune suza. A možda i nisu. Nije sigurna. Jer tramvaj kreće. A on saginje glavu. Nije ni važno, zar ne? Ona je odjebla luzera.

Nema pojma kako da sve objasni Braci. U biti i nema mu šta objašnjavati. Ona ima nove cipele od 300$. Pa šta i ako malo zaplače. I šta briga Esu i Sajmu što ona sjedi u štiklama na nogama? Niko od njih troje neće znati da je ona njega odjebala. Na tramvajskoj stanici.

Nek je gledaju. Sve troje. U vražiju mater i oni i filovane tikvice. Ona će večeras obući svoje nove cipele. I jesti filovane tikvice. U prizemnoj kući od 70 m2. U Las Vegasu. Na TV-u će biti prijenos dodjele Oskara. On će izaći iz limuzine. Smješkat će se reporterima. Izgledat će isto kao one noći kad ga je ostavila. Samo će biti sretniji. I neće gledati za njom. Tužno i sjebano. Ona će plakati. Pomalo. A pomalo gledati u svoje cipele i zamišljati bil’ te štikle propadale u onaj crveni tepih na kome on sada stoji. Malo kasnije kad on izađe da primi Oskara, i kad se bude zahvaljivao svima koji su sve ove godine bili uz njega, koji su ga podržavali i voljeli, ona će tako očajno pokušavati da se sjeti. Da se sjeti zašto ga je ostavila.

One večeri na tramvajskoj.

U Sarajevu.

Na Marijin Dvoru.”

. . . 

Ovo je tek prva od priča u zbirci „Cipele za dodjelu Oskara” Meline Kamerić.

Ostale su u našim knjižarama dostupne u izdanju „Rendea” (važno: originalno izdanje ima drugačije korice)

Kakav fenomen: Tečna naracija - a krcata sinkopama i naglim rezovima; kratki rafali o trajnim ozledama; autorka koja bez zazora svira durske akorde tamo gde bi život rado uglavio neku tešku, molsku skalu i obrnuto - a ko nadjača onog drugog donese nekad smeh, nekad grč, a onda novi krug.

Gorko, a "predobro", rekle bi Sarajlije.