Showing posts with label fragmenti. Show all posts
Showing posts with label fragmenti. Show all posts

Friday 27 October 2023

Georgi Gospodinov: "Kupac priča" (fragment iz knjige “Fizika tuge”)


“Mogu da se predstavim i ovako: ja sam čovek koji otkupljuje prošlost. Trgovac pričama. Drugi trguju čajem, korijanderom, bagremom, zlatnim satovima, zemljom... Ja idem i masovno otkupljujem prošlost. Zovite me kako hoćete, nađite mi ime. Oni koji poseduju zemlju zemljoposednici su, ja sam vremeposednik, posedujem tuđe vreme, vlasnik sam tuđih priča i tuđe prošlosti. Pošten sam kupac, nikada ne spuštam cenu.
Otkupljujem samo privatnu prošlost, prošlost konkretnih ljudi. Jednom su pokušali da mi prodaju prošlost cele države, odbio sam.

Kupujem svakakve priče - o napuštanju, o nevernim ženama, o detinjstvu, o putovanjima i gubljenjima, tugama i iznenadnim spasavanjima ... Kupujem i srećne priče, ali nema mnogo prodavaca istih. Od prve reči mogu da raspoznam svežu od plesnive robe, pravu od one prevaranata izmišljača, koji samo žele da zarade koji lev. Većina ljudi prodaje svoje priče u bescenje, neki se čak čude što im predlažem novac za nešto, što ne košta ništa. Drugi su zadovoljni što imaju kome da prebace teret, koji su do sada nosili sami.

Kakva je bila moja zarada? Zahvaljujući jednoj bolesti ranije i otkupljivanju priča sada, mogao sam da se krećem hodnicima različitih vremena. Da imam detinjstvo svih, od kojih sam bio kupovao, da posedujem žene i njihove tuge.
Da ih gomilam u Nojeve kutije onog podruma.”

*

Fotografija: BEOPOLIS
Mali Sajam u omiljenoj knjižari traje do 5. novembra >>


Sunday 15 October 2023

Božo Koprivica: "Vježbanka Danila Kiša" (fragment)


(Naslov fragmenta: Ludilo je detinjstvo, harmonija je zverska, mladićka, glad)

Davno jednom, u dobro staro vreme, neka je krava išla drumom i ta krava koja je išla drumom srete jednog zgodnog mališana (...) Tu priču mu je ispričao njegov otac; otac ga je gledao kroz staklo...

(Dž. Džojs, Portret umetnika u mladosti)


Ove jeseni umro je Danilo Kiš. Kao ruski knez, kao Andrej Bolkonski:

Knez Andreja je ne samo znao da će umreti, nego je osećao da umire. Ono strašno, večito, neznano i udaljeno, čije je prisustvo opažao celog svog života, bilo mu je sad blisko i zbog one neobične lakote koju je osećao, gotovo razumljivo i opipljivo.

U priči ,,Zamak osvetljen suncem" (Rani jadi) izgubila se Narandža, najlepša među kravama u selu. Sluga Andi pas i Dingo traže Narandžu i sanjaju, u strahu, san o smrti. Smrt je zamak osvetljen suncem. U zamku je vila sva u belom kao u svili. Kad su našli Narandžu, Andiju kao da beše žao. Radije bi ostao u snu, u zamku. Možda bi ostao cele tri godine. (Ova igra sa snom bila je samo priprema za veliku borbu sa smrću.)

Ni tri cele godine bolovao je Danilo Kiš. Vile su veoma brze u svojim poslovima. Vila u belom prevarila je Andija kao majka u beloj carskoj haljini mladog grofa Esterhazija: U svetlosti jutarnjeg sunca ugleda bleštavobelu mrlju na balkonu (...) Naglo se uspravi (...) željan da dovikne toj pretećoj svetini da jedan Esterhazi ne može umreti tek tako, da ne može biti pogubljen kao kakav drumski razbojnik. Tako je i stao pod vešala. Kada je dželat pomerio
klupicu pod njegovim nogama, još je očekivao čudo.


Smrt kao tema uvek proizvodi autoportret. Kiš je negovao krvnu vezu sa smrću još od detinjstva: Hteo sam, velim, da svesno prisustvujem dolasku sna, iz straha i radoznalosti, kao što sam bio rešio da ću jednog dana svesno prisustovati dolasku smrti i time je pobediti.

*

Prekucano iz knjige "Vježbanka Danilo Kiš" >>, Božo Koprivica, izdavač "Karioke", Beograd, 2019.)


Friday 25 August 2023

Tri eseja Jovana Hristića: "Elegija o antikvarnici", "Putovanja po sredozemlju" i "Čemu putovati?"

ELEGIJA O ANTIKVARNICI

„Imaju knjige svoju sudbinu" kaže pesnik. Koje knjige? Homer, Biblija, Božanstvena komedija, Šekspir ili Rasprava o metodi uvek su tu; sudbinu imamo mi, što dolazimo i odlazimo. Sudbinu nemaju one knjige što samo dođu i prođu kroz antikvarnicu, knjige koje su uvek nekom potrebne, koje su ispratile svog prvog vlasnika, i ispratiće sve ostale. Ali ima knjiga koje dođu u antikvarnicu, i tu ostanu. Došle su, jer nisu bile potrebne; ostale su, jer isto tako više nisu potrebne. Ima ih svakakvih: od onih koje su bile potrebne samo onima što su ih napisali i nikom više, do onih, koje su nekad bile potrebne svima, da vrlo brzo ne budu potrebne nikome.

To su tužne knjige. Čovek ih gleda - nema potrebe da ih uzme u ruke - i nehotice misli na one koj i su ih napisali: šta je sada sa njima? Šta rade? Jesu li napisali još nešto? Najstrašnija pitanja koja se mogu postaviti knjizi. Možda su prestalu da pišu, posle prvog uspeha (ako ga je uopšte bilo) za koji su znali da ne znači ništa; ili su (još gore) nastavili da pišu, a o tome ni antikvarnica ne zna ništa. Ali najgore je u sredini, sa knjigama koje nisu ni sasvim nepotrebne, ni sasvim potrebne, koje bismo mogli i proč itai, ili isto tako i ne pročitati. Uzimamo ih u ruke, prelistamo, a onda gotovo krišom vraćamo na mesto. Krišom i od sebe, i od drugih: jer ipak bi je možda trebalo pročitati, jer nam neki mogući čitalac stoji za leđima, i ne treba ga obeshrabrivati.

Nema boljeg učitelja književnosti od antikvarnice. Kao na groblju, tu spadne sve: i sjaj, i bogatstvo, i slava, i pokaže se go kostur književnosti, ono bez čega se ne može, i ono bez čega se može. Prošle kroz mnoge ruke, knjige kao da započinju novi život u antikvarnici, 
neki pravi i stvarniji život, život u „drugoj instanci“ o kojoj je govorio, koju je čekao, ali nije sasvim dočekao Žid. Nije sasvim, jer već nedeljama vidim jednu njegovu knjigu kako stoji na polici antikvarnice, i čeka. Rasečena je od korica do korica, što znači da prošla prvu instancu; ali nemam utisak da je mnogo čitana, što znači da drugu nije dočekala. Nije dočekala ni treću, jer je došla i ostala u antikvarnici. Zaželeo sam da je kupim, iz poštovanja prema piscu koji nam je nekad toliko mnogo značio, ali koga je vreme, kao i tolike druge, gotovo sasvim ispraznilo.

Da sam bogat, kupovao bih po antikvarnicama samo takve knjige, one koje više nikome nisu potrebne. Šta bih sa njima? Ne znam. Stavio bih ih u neku sobu u koju niko ne ulazi (kao i hleb, knjigu je grehota baciti), i tako ih poštedeo dugog i ponižavajućeg čekanja mogućeg kupca. Kakva bi to biblioteka bila! Da sam američki milioner, od nje bih stvorio institut za proučavanje književnosti - tačnije rečeno, školu za sve one koji osete da ih obuzima (kako je govorio Dositej) „črezvičajni svrabež knjigopisanija". U običnim školama, učimo kako se uspeva one koji nikada neće uspeti; ovde bi se oni što bi u mogli uspeti učili tome kako izgleda neuspeh, što je daleko korisniji nauk. Ne znam da li se stvaranje može naučiti (trebalo bi prvo raspraviti je li ono što nazivamo stvaranjem uopšte bilo kakvo stvaranje), ali ako se može, onda nas njemu neuspeh uči koliko i uspeh, ako ne više. U ovoj školi, profesori - koji, za razliku od profesora drugih visokih škola, ne bi smeli da pišu ništa - govorili bi svojim učenicima otprilike ovo:
„Vidite, mladi čoveče, sve ove knjige napisane su sa čvrstim uverenjem da govore nešto veliko i značajno. Vremenom, našle su se na policama raznih antikvarnica u svetu, i tu ostale, jer više nikome nisu govorile ništa. Danas samo znamo ono o čemu one ćute. Svaki čovek koji drži do sebe mora da pročita desetak takozvanih velikih knjiga; ali bi svaki pisac morao da pročita i bar desetak ovakvih knjiga, knjiga koje su zaćutale i pre nego što su počele da govore. Ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga da bi naučio najveću mudrost pisanja, mudrost koja nije u tome kako se pišu dobre knjige, jer to, pravo govoreći, i nije mudrost - Valeri je govorio kako nam je to dato, ili nije dato, i mi tu nemamo nikakvog udela - već kako da ima obzira prema svojim knjigama, kako da ik nikada ne izloži beskrajnom poniženju da mesecima, pa i godinama stoje na policama antikvarnica, a da ih niko ne pogleda. Nemojte biti surovi prema knjigama koje pišete, i onima koje mislite da napišete. Nemojte misliti na biblioteku Britanskog muzeja, mislite na antikvarnice.

Izdali ste knjigu ili dve, ali to još ne znači da ste pisac. Svako može da izda knjigu ili dve, na svetu ima sasvim dovoljno izdavača, nekom se može učiniti da je mu  potrebno baš ono šta vu pišete. Ali postali ste pisac onog dana kada na polici antikvarnice više ne ugledate svoju knjigu, koja je juče ili prekjuče dospela tamo. I nemojte nikada zaboraviti: nema boljeg učitelja književnosti od antikvarnice.
Nema pouzdanijeg i nepodmitljivijeg učitelja".

PUTOVANJA PO SREDOZEMLJU

„Samotni putnik je đavo“, kaže arapska izreka. A koga sam đavola ja tražio po Sredozemlju, malom zatvorenom svetu, do koga čak i vetrovi sa velikih ravnica i velikih mora jedva dopiru?

Pravo govoreći, na Sredozemlju nema ničega. Ima malo vina, malo ulja, malo mudrosti i malo umetnosti. Ali čovek suviše brzo shvati da ni umetnost, ni mudrost nisu dovoljne da ispune jedan život. Ima sunca i ima uživanja o kojima sanjaju ljudi sa Severa, do nosa uvijeni u svoje šalove i kabanice. Ali da bi se ona pronašla, treba zaći u sumnjive kvartove i ulice koje vodiči ne spominju.

I tada počinjemo da shvatamo šta je u stvari Sredozemlje. To je oblast gde se ništa ne proizvodi, a kroz koju prolaze svi proizvodi, carstvo trgovaca i novca. Na Sredozemlju se sve može kupiti, i sve se prodaje, bez stida i licemerja koji na drugim stranama sveta obično prate takve razmene. Ništa se ne prikriva i sve se naziva pravim imenom zato što je - kao i kod svih primitivnih ljudi - novac tu, pod rukom, i ne krije se iza čekova dalekih banaka.

Govorimo o Sredozemnom humanizmu (kao, na primer, Kami) i o filozofiji čoveka. Ništa površnije od Sredozemne filozofije čoveka. Tačnije rečeno, nema filozofije koja manje govori o stvarnom životu od mediteranskog humanizma. Čovek je mera svih stvari, govore razmetljivi sofisti, ali u duši znaju da je to zapravo samo jedna odbrana jednog malog estetiziranor narodića (kako ga je zvao Tomas Man) pred navalom života koji govori nešto sasvim drugo. Jer na Sredozemlju filozofija nije ni trenutno pena što se skupi na vinu dok se ono uliva u čaše.

Čovek ne postoji na Sredozemlju. Dok su drugi odlazili u muzeje, u kojima pokušavamo da sačuvamo malo pene sa našeg života koja bi inače nestala sasvim, ja sam u carigradskom pristaništu posmatrao amale kako iznose sanduke pune voća i riba sa brodova. U prvi mah, učinili su mi se kao neke neobične četvoronožne životinje: povijeni toliko da su rukama gotovo doticali zemlju, sa glomaznim samarima neobična oblika na leđima, oni jesu bili mera svih stvari na Sredozemlju, ali nisu bili mnoro od čoveka. Bili su jeftiniji od mazgi i magaraca koji traže i više i bolje hrane, prelazili su put od broda do kola na obali ne gledaj ući ni desno, ni levo, ne dižući glavu čak, kao da se upravljaju po tragu koji su ostavili na pločniku. Od pamtiveka, amalin je sveta životinja u carpgradu, i kad on prelazi ulicu, sva se kola zaustavljaju da ga propuste.

Ne mislim na idiotsku socijalnu patetiku kojom se često razmeću novinari i literati zato što nemaju ni pravih osećanja, ni pravih misli. Mislim jednostavno na to, da na svetu ne postoji nijedna druga oblast gde je čovek tako nepovratno beznačajan, kao što je to Sredozemlje. I više od toga. Na Sredozemlju, ljudskog dostojanstva imaju samo razbojnici, brkati hajduci sa kritskih brda, i moćnici novca i vlasti, koji su takođe jedna vrsta razbojnika. Svi ostali su tek nešto više od životinje.

Siromaštvo je deseta muza, kaže negde Lorens Darel. To je zato što je na Sredozemlju sve slikovito, sve obasjano suncem što se sve — kao što znamo i iz neorealističkih filmova — odigrava na ulici, pred svima. Možda je siromaštvo ui muza, ali zato što su muze frigidne device koje nas ostavljaju na pola puta. Ne verujem ni u literarne pohvale siromašta koje je pisala Isidora Sekulić. Siromaštvo razjeda, rastače i ponižava. U Indiji (bar kako kažu putopisci) čovek se gubi u anonimnoj masi siromaha, u kojoj i ime i ličnost nestaju.

Na Sredozemlju, čoveku ostane ime, ostanu mu i neke krpice ličnosti, i kroz njih možemo da vidimo nago ništavilo siromaštva i beskrajni mrak poniženja.
Zato i volim da putujem po Sredozemlju. Volim da čitam grčke filozofe, i da pritom mislim na amale u Carigradu, dečake i devojčice u sumnjivim ulicama Aleksandrije (Aleksandrije koje više nema, koja je danas samo zabita arapska palanka), na sav onaj svet što se skuplja u lučkim i prilučkim jazbinama gde se najsmelije zamisli „božanskog markiza" mogu ostvariti za malo novca lako ovlaženog od znoja i pljuvačke.

Jer na Sredozemlju je sve jasno i nedvosmisleno, i tu vidimo kako su lepe misli u stvari maštanja kojima se predajemo, uplašeni od ogromnog jada stvarnog života.

ČEMU PUTOVATI?

„Za mlade, putovanje je obrazovanje; za starije iskustvo“, kaže Bejkon. Ali obrazovanje i putovanje odavno su razdvojeni, univerziteti i biblioteke ne nalaze se više u središtima života i civilizacije, već u udaljenim zaseocima u koje inače nijedan putnik ne bi došao. Obiđite sve američke univerzitete, i nećete videti gotovo ništa od Amerike; ako želite da vidite Ameriku, videćete usput tek jedan ili dva univerziteta. Što se tiče iskustva, ni tu stvari više nisu onako jasne kao što su bile Bejkonu pre tri stotine godina. Šta je „iskustvo“? Da li samo ono što se uklapa i potpomaže neki zadati razuman cilj, ili je ono nešto daleko bezobličnije, daleko manje svrhovito, iracionalno, bez pravog cilja i bez prave svrhe, nešto što se javlja kada nam uopšte nije potrebno, a ostaje nemo kada nam se čini da ne možemo bez njega? Čini li nas iskustvo mudrim ili samo blaziranim? Možda je ono što zovemo mudrošću na kraju krajeva samo neka vrsta beskrajne dosade u kojoj nam se čini da znamo sve, samo zato što nas mrzi da doznamo još nešto.

Pa zašto onda ipak putujemo, zašto je „putovanje“ jedna od magičnih reči pri čijem nas pomenu još uvek obuzima laka i prijatna jeza iščekivanja? Putujemo pre svega zato, što nam se na putovanju čini da nešto radimo dok, u stvari, ne radimo ništa. Sve radi za nas. Sedimo u vozu, u autobusu, u kolima ili na brodu, svet promiče pored nas, a mi postajemo čvrsta tačka oko koje se sve okreće. Kada dođemo negde, u stanju smo da danima hodamo, ali hodanje nije nikakav rad, ono se odvija bez našeg vidljivijeg učešća, i mi smo usredsređeni na ono pored čega hodamo: svet opet promiče pored nas, a mi kao da se ne krećemo – ulice, kuće, ruševine, crkve, idu nam u susret, prolaze pored nas, i zaboravljamo da smo mi ti koji se krećemo, dok sve ostalo stoji na svome mestu. To je zato što hodanje – treba još jednom ponoviti – nije nikakav rad; Aristotel je predavao hodajući, Niče nije verovao u misao koja nije rođena u hodu, ali to samo znači kako hodanje služi nečem drugom, i nema svoju svrhu u sebi samome, pa ga – dakle – jedva primećujemo kao neku naročitu delatnost. Na kraju, vraćamo se u hotel umorni, ali to nije telesni umor od obavljenog posla, to je umor od viđenog, umor od poplave slika koje su se nagomilale u nama i koje treba po svaku cenu zadržati u pamćenju, pamćenju na koje mi isto tako teško možemo da utičemo. I tako, kad se sve sabere, nismo radili ništa, a čini nam se da smo uradili mnogo.

Zatim, svet se na putovanju pretvara u gomilu slika, on gubi svoju supstancijalnost da bi postao slikovit, i sve postaje lako, bez težine, kao da lebdi u praznom prostoru. Jer, videti nešto ne znači i preživeti nešto, ali kako stvari gledamo sa istom usredsređenošću sa kojom ih i proživljavamo, mi jedno zamenjujemo drugim, i gledanje postaje naš život, koji nas pritom ne košta ništa i ni na šta ne obavezuje. „Šta treba videti u Beogradu?“ upitao me je jedan putnik. Nisam znao šta da mu kažem, zato što nikada nisam gledao Beograd; živeo sam u njemu, radio sam u njemu, on je za mene bio gomila uspomena i događaja, prijatnih ili neprijatnih, vedrih ili bolnih, uspomena koje sam voleo ili kojih sam se stideo, ali nikada ono što treba „videti“. Svaka ulica, svaka kuća bila je vezana za neki komad moga života i ima takvih sati kada volim da prođem nekom ulicom, zastanem na nekom uglu, zato što su oni male Madlene kraj kojih kuljaju uspomene, a u svakom životu dođe čas kada uspomene postaju važne… Ali na putovanju nema uspomena, sve što vidimo gledamo kao dekor, i svet se pretvara u gomilu senzacija: boje, zvuke, mirise i ukuse – kada prvi put vidimo nešto, to je kao trenutak najčistijeg nastajanja, jer nema uspomena da nam ozare ili zagorčaju sve te čulne slike, da im daju neku težinu, učine ih neprozirnim, kao i naš život što je.

„Gledaj, gledaj pažljivo ovo“, čitamo u Africi Rastka Petrovića, „jer ćeš, ne zna se zašto, docnije u životu govoriti: To je nešto zbog čega je vredelo živeti!” Ali šta znači živeti? Ne putujemo li zato što nam jedan život nije dovoljan, i nije li svako putovanje po jedan mogući život, koji se otvara pred nama? Uvek mi se činilo da bih sad, u Rimu ili Carigradu, Atini ili Aleksandriji, mogao da započnem neki drugi život, kao da se ništa nije dogodilo, kao da mi neki svemoćni duh kaže: evo, počni iz početka, ovde, odmah. I taj drugi život tek što nije započeo, dovoljno je malo zaboraviti se u nekoj ulici, na nekom trgu, na terasi neke kafane: stvari nemaju nikakvu težinu, zašto bi je naš život imao? Kao u san, tonemo polako u taj svoj drugi život, život koji smo ovoga puta sami izabrali, i dovoljno nam je osećanje da bi on mogao početi, ako bismo zaista hteli – samo ko „zaista hoće“ nešto? U svemu što želimo, uvek postoji i nečija druga namera, nečija druga misao; mi znamo da drugih života nema i da nismo izabrali svoj, pa ipak nam je dovoljno da za nekoliko trenutaka počnemo da sanjamo neki tuđi život, da znamo da bi tih mogućih života moglo biti. Pogodbeni način postaje stvarnost zato što na putovanju stvarnosti pravo govoreći nema: više nismo tamo odakle smo otišli, ni sasvim tamo gde smo došli; stalno smo na nekoj ničijoj zemlji gde je sve moguće, zato što ništa nema prilike da se ostvari. Putovanje je kao san, a san je – to znamo svi – laža; ko mu jednom poveruje, ostaće zauvek opčinjen, zatvoren među slikama.

I zato ne putuju samo oni koji žele da se obrazuju, ili koji žele da steknu neko iskustvo, kao što je mislio Bejkon; putuju i mnogo zgađeni, i mnogo očajni – zbog njih i ima toliko putnika po svetu. Ko pristaje na ono što jeste, sedi mirno kod kuće.
Samo – kome nije muka od onog što jeste?

*

(Prekucano iz knjige "Profesor matematike i drugi drugi eseji" Jovana Hristića, objavio "Filip Višnjić", Beograd, 1997)

Preporuka: Jovan Hristić: "Terasa na dva mora" >>


Sunday 29 January 2023

Don DeLilo & LCD Soundsystem: Beli šum / White Noise

Završne reči knjige "Beli šum" Dona DeLila (Geopoetika, 2022 >>)

Promenjen je raspored polica u supermarketu. To se dogodilo jednog dana, bez upozorenja. U prolazima između polica oseća se uznemirenost, i panika, na licima starijih kupaca vidi se užas.

(...) Oni koračaju u isprekidanom transu, zastanu pa krenu dalje, grupice dobro odevenih ljudi zaleđenih među redovima, u nastojanju da dokuče istem, da razaznaju skrivenu logiku, da se sete gde su ono videli ovsenu kašu. Ne vide razlog za tu ispreturanost, ne nalaze smisla u njoj.

(...)
Samo su jeftine namirnice ostale na svom starom mestu, u uredno označenim belim pakovanjima. Muškarci proveravaju spiskove, žene ne. Zavladala je atmosfera lutanja, neko besciljno i mučno raspoloženje blagih ljudi dovedenih do ruba strpljenja. Oni proučavaju sitno odštampan tekst na pakovanjima, strepeće od novog nivoa izdaje. Na promenjenim policama, u sveopštoj buci, ljudi suočeni s jednostavnom i okrutnom činjenicom sopstvenog propadanja nastoe da prokrče sebi put kroz tu pometnju.

Kase su opremljene holografskim skenerima, koji dekodiraju binarnu tajnu svakog proizvoda, nepogrešivo. Pred tim kasama čekamo svi zajedno, bez obzira na godine, sa kolicima prepunim jarko obojene robe. Red se pomera polako, na prijatan način, daje nam vremena da bacimo pogled na tabloide poređane na stalcima. Priče o natprirodnom i vanzemaljskom. Čudotvorni vitamini, lekovi protiv raka, sredstva protiv gozajnosti.
Kultovi slavnih i mrtvih."


*

LCD Soundsystem: "New Body Rhumba"



Wednesday 17 August 2022

"Life of Brian" ili - "Ti si Gospod i ja to znam, pratio sam ih nekoliko!"





Na današnji dan 1979. godine, možda najviše zahvaljujući Džoržu Harisonu koji je novčano podržao projekat u trenutku kada su se producenti povukli u strahu - svet je prvi put ugledao „Žitije Brajanovo“.
Neki od članova Monti Pajton grupe tvrde da takav film u XXI veku takav film verovatno ne bi mogao biti snimljen.
Kako bi sada svet reagovao na priču o mladiću kojeg narod meša sa obećanim mesijom, i koji ih uči da im za veru nisu potrebne vođe?





Erik Ajdl priča:
„Gilijem i ja smo se zapili u Amsterdamu i počeli da izbacujemo neukusne zezalice o drvodeljama, o Džonu Klizu, o tome kako ga je loš majstor slabo zakucao na krst i kako ovaj daje upustva drvodeljama pošto su toliko nevešti. Pa se onda krst stalno rušio i on padao licem u blato... sve takve neke balavačke štosove koji deluju strašno duhovito kada čovek sedi u lepom toplom Amsterdamskom baru i popio je nekoliko flaša holandskog piva.
Onda smo iznajmili gomilu holivudskih biblijskih filmova, i gledali sise Čarltona Hestona i onu mrtvačku ozbiljnost s kojom pristupaju svemu, i tako smo imali svež pogled na stvar.“

Majkl Pejlin: „Shvatili smo da je ključna stvar rekonstruisati biblijski period tako uverljivo da, ako stavimo savremene karaktere i savremene poglede, i oni budu uverljivi kao deo tog perioda. Onda smo videli, proučavajući Hristov život (što smo svi radili), da ima stvari koje su apsolutno toliko moderne i toliko pogođene da smo poželeli da o njima govorimo u filmu.
Na primer, mesijanska groznica: u to vreme su se pojavljivali znaci i nagoveštaji da mesija dolazi. Odjednom je to ispala strašno jasna ideja: svi misle o mesiji, možda je moj prvi sused!
Eto, imaš Brajana.




Sećam se kako smo stigli do raspeća i pitali se „kako ćemo sad to da izvedemo?“ Istorijska je pozadina to što razapinjanje Isusovo nije bio jedinstven događaj nego deo redovne zabave koju su organizovali Rimljani ne samo da bi istakli svoju moć i vlast nego i da zabave narod. Kada prihvatiš da to nije bio jedinstveni događaj, onda možeš uvoditi likove koji su u ona vremena mogli postojati, recimo onog velikog dobričinu koji su ponudi da jednome ponese krst, a taj smesta zbriše.




Ako smo rekli da će neko pevati na krstu, onda smo krenuli ovako da razmišljamo: „Ne ide, mnogo ćemo sveta uvrediti“. A sasvim se lako može argumentovati da je u to vreme moralo biti ljudi koji to nisu primali skrušeno. Hoću reći: ono što je prikazano na crkvenim vitražima, to je verzija koja je naknadno nametnuta... Naš cilj – ono zbog čega taj film vredi nije bio da kažemo „Isus nije postojao“, ni „Isus je bio varalica“ ni „Isus nije bio u pravu“, nego da se oslonimo na tumačenje, a tumačenje je politička kategorija i ljudi su vekovima posezali za njim da bi opravdali svakojake ekscese. A ipak su to ljudi koji će uzeti tu priču o tom čoveku, i iskoristiti je kako im odgovara – obično da izvuku pare od siromašnih i lakovernih, i slično. To je tačno ono što smo mogli reći.“

Teri Džons: „Brajan“ nije bogohulan jer prihvata hrišćansku priču; štaviše, bez nje bi izgubio smisao, ali jeretičan je utoliko što je veoma kritičan prema crkvi. Suština one scene: „Sandala!“ – „Nije sandala nego cipela!“ je u tome što predstavlja istoriju crkve u tri minuta."

(Iz knjige "Monti Pajton priča", Plato, 2009.)

*

Preporuka za gledanje - debata nakon premijere filma:




Thursday 28 April 2022

"There's a Starman, waiting in the sky..." (#BowieStarMan50)

... “Počinje negdje duboko u svemiru.
Počinje prebiranjem po klasičnoj gitari kao iz nebeskih visina. Ima jedan od njegovih sjajnih uvodnih stihova koji te odmah smjesti negdje drugdje, u neki drugi život.
Govori, čovjek sa zvijezda govori, jer točno tako izgleda, seksi, ali bespolan, prijatelj, ali stranac: neka se svi izgubljeni u svijetu punom konfuzije kojem prijeti skoro uništenje prepuste zabavi.
 
Kad pogledaš njega, kao i ljude s kojima se druži, jasno ti je: sve je dopušteno.
Nakon što je otkrio refren, melodiju zvijezde, u obliku elegantnog vokalnog skoka u nebo, konačno mu je uspjelo upasti u “Top of the Pops”, emisiju u kojoj BBC velikodušno, ili možda slučajno, dopušta potpuno zapanjujuće stvari. U ovoj pjesmi unutar pjesme pjeva o blještavom novom pjevaču za kojeg je čuo, koji je toliko moćan da ti stvarno može preplašiti roditelje, pogleda ravno u objektiv televizijske kamere, pjevač koji uveseljava sumornu naciju i zove nekog da prenese tajnu, a to si slučajno ti, i samo ti.

Gitara postaje Morseova abeceda nabijena elektricitetom koja se vibrirajući uvlači ravno u psihu.

Iz višegodišnjeg iskustva zna gdje se nalazi kamera, što je s one strane stakla, kad je pravi trenutak i kako namjestiti lice kad pogleda u objektiv. Rukom je obgrlio gitarista. Ne žuri se. Pojavio mu se onaj munjeviti osmijeh u kutu usana. Različite oči.

U tom trenutku je postao zvijezda, svoja zvijezda među zvijezdama o kojima će uvijek govoriti - najljepšim zvijezdama, jutarnjim zvijezdama, zvjezdanom prašinom, superzvijezdama, sjajnim zvijezdama, crnim zvijezdama.
(...)
Bowie je odmah postavio nove granice normalnog.
Ljudi koji su prethodno o tome odlučivali sad će ostati bez posla i funkcije.”

(Pol Morli, "Bouvi i njegovo doba", prevod Saša Stančin)

"Starman" je objavljen na današnji dan, 1972.



Saturday 5 March 2022

Noćurak o slobodi, empatiji i borbi :: Listening Wind



Možda ti ovi zvuci i reči pomognu da pretreseš šta nam se događa, šta se to dešava naizgled daleko od nas i gde stati u novoj 'zavjeri strana'.

Možda ti pomognu Caetano Veloso, Leonard Cohen, Tadeusz Różewicz, Brodski, PJ Harvey, Cat Power, Adam Zagajevski, Nick Cave, Milan Milišić, Cowboy Junkies, DakhaBrakha, Ju Hua, Fatoumata Diavara, J.S. Ondara, Talking Heads, Low, Magnetic Fields... i pesme o napuštanju doma, traženju novog, empatiji, slobodi i borbi.

Foto: Krk, 2019.



Saturday 8 January 2022

Vilijem Barouz i Dejvid Bouvi o budućnosti i hologramima, 1973

S vremena na vreme, mrežom poput komete ponovo proleti Bouvijev intervju iz 1999. godine, u kojem priča kako će internet promeniti svet. Ali, to nije bilo njegovo jedino "proročanstvo", odnosno uvid u budućnost.

Kreg Kopetas, novinar magazina "The Rolling Stone" organizovao je i beležio razgovor Vilijema Barouza i Dejvida Bouvija, koji je trajao (najmanje) dva dana, u Londonu, 1973.

Tokom razgovora, Barouz i Bouvi pretresaju teme snova, inspiracije, Zigija, "zvuka koji se emituje ispod 16 herca i ruši zidove na trideset kilometara daleko", kao i budućnosti tehnologije i medija.

Bouvi priča: (...) Voleo bih i da uradim moju verziju Sinbada Moreplovca, mislim da je to klasik za sva vremena. Ali to bi trebalo uraditi na izuzetnom nivou. Film bi bio neverovatno gledan i skup. Koristili bi se laseri i sve ono što se može dogoditi u pravoj fantaziji. Čak bi se koristili i hologrami. Hologrami su važni. Video-traka je sledeće, a onda će biti hologrami. Hologrami će početi da se koriste za nekih sedam godina. Videoteke će se razviti do neslućenih razmera. Ne možeš da vidiš dovoljno dobrog materijala sa sopstvenog televizora. Hoću da imam svoj izbor programa. Zato je neophodno imati odgovarajući softver (...) Mediji su ili naš spas ili naša smrt. Radije mislim da su spas. Ono što posebno volim je da otkrivam šta može da se uradi sa medijima i kako to može da se upotrebi. Ne možeš okupiti ljude kao jednu ogromnu porodicu, ljudi to ne žele. Oni žele izolaciju ili plemensku šemu. "


(prekucano iz "Barouz, razgovori", LOM, 2018, prevod Mina Rigonat i Flavio Rigonat.
Knjigu možete pronaći u knjižari Beopolis >>)


Friday 7 January 2022

„O trojici varalica“ ili o praznoverju, bogovima i ljudima (fragment)

/Objavljeno pre 250 godina, a napisano verovatno još 1230*. godine, dakle u vreme kada je uticaj Crkve bio mnogo veći i kada se zbog ovakvih reči završavalo na lomači - ovo delo ponovo postaje revolucionarno i hrabro, i znam delove sveta u kojima bi autore spisa koji se nalaze u ovoj knjizi rado prokazali kao slugu đav'la, ili barem nevernika čak i u XXI veku. To je i komično, i strašno./

*

"Svi se moraju složiti s tvrdnjom da se ljudi rađaju u dubokom neznanju i da im je u prirodi jedino da traže ono što im je korisno i plodonosno: otud dolazi da, najpre, veruju da je dovoljno što su slobodni da sami osete da mogu hteti i želeti, ne dovodeći uopšte u pitanje uzroke koji im omogućuju da hoće i žele, jer su im oni nepoznati; zatim, pošto ljudi sve čine samo zbog jednog ishoda koji im je draži od drugog i pošto im je cilj da spoznaju samo konačni ishod svojih dela i zamišljaju da posle toga nemaju nikakvog razloga za sumnju, a pošto u sebi samima i izvan sebe pronalaze razna sredstva da dođu do onog što žele, zaključili su da u prirodi ne postoji ništa što nije baš za njih stvoreno, u čemu oni ne treba da uživaju i čime ne treba da raspolažu; ali pošto znaju da nisu oni ti koji su sve te stvari stvorili, poverovali su da imaju valjane razloge da zamisle neko svevišnje biće koje je tvorac svega, odnosno, pomislili su da je sve što postoji delo jednog ili više Bogova.
S druge strane, priroda Bogova koje su ljudi prihvatili nije im bila poznata, pa su o njoj sudili po sebi, zamišljajući da Bogove vode iste strasti kao i njih; a kako su ljudske sklonosti različite, svaki je za svog Boga stvorio kult u skladu sa svojom ćudi, sa željom da zadobiju njegov blagoslov kako bi sva priroda služila njemu, u skladu s njegovim željama.

IV 

Tako se predrasuda pretvorila u sujeverje; ukorenila se toliko da su najprostostiji ljudi poverovali da mogu da proniknu u konačne uzroke, kao da o tome baš sve znaju. Stoga, umesto da uvide da priroda ništa ne čini uzalud, poverovali su da Bog i priroda razmišljaju na način na koji razmišljaju ljudi. Pošto su iz iskustva saznali da beskonačan broj nesrećnih slučajeva može poremetiti slatki život, na primer oluje, zemljotresi, bolesti, glad, žeđ, itd., sva ta zla pripisivali su nebeskom besu, poverovali su da se Bog ljuti zbog ljudskih greha, toliko da im se iz glave ne može izbiti takva himera niti se tih predrasuda mogu osloboditi svakodnevnim primerima koji im dokazuju da su sve dobre i loše stvari oduvek zajedničke kako dobrima tako i zločestima.

Ta greška dolazi od toga što je ljudima lakše da ostanu u svojem prirodnom neznanju nego da ukinu neku predrasudu koja se vekovima nasleđuje i da umesto nje uspostave nešto što je verodostojnije.

V

Ta predrasuda dovela je do još jedne, da se veruje da je božanski sud ljudima nerazumljiv i da je, u skladu sa takvim razmišljanjem, spoznaja istine izvan snage ljudskog duha. To je greška u kojoj bismo još živeli da je matematika, fizika i još neke nauke nisu uništile."

_

* Rasprava o datumu nastanka dela "O trojici varalica" je građa za Umberta Eka. Možda se Umberto ovim delom i bavio, biće provereno.


(Prekucano iz knjige "Kako ne verovati ni u šta", prevela Milica Stojković,
Službeni Glasnik, 2021 >>)


Tuesday 24 August 2021

Kit Ričards piše o Čarliju Votsu (iz knjige "Život")

“Čarli sve može da izvede na najobičnijem klasičnom kompletu. Ništa pretenciozno, ali kada ga čuješ, buke ti ne nedostaje. U njegovoj svirci ima mnogo humora. Obožavam da gledam kroz providnu membranu kako mu radi desna noga. Čak i ako ga ne čujem, mogu da pratim njegov ritam samo dok ga gledam. Drugo kod Čarlija jeste trik koji je preuzeo, mislim, od Džima Keltnera ili Ala Džeksona. Na kontračineli većina bubnjara svira sva četiri udarca, međutim, na drugom i četvrtom, važnim akcentima rokenrol „bekbita”, Čarli samo podigne ruku. Krene kao da će odsvirati, ali se onda povuče. To čitav zvuk prepušta dobošu, bez interakcije u pozadini. Možeš da dobiješ srčanu aritmiju gledajući ga. On napravi dodatni pokret koji je potpuno nepotreban. Taj dodatni napor vas malo zavlači. Osećaj šljampavosti u Čarlijevom sviranju potiče delom od tog nepotrebnog pokreta kod svakog drugog udarca. (...) To kako on razvlači ritam i ono što mi radimo preko te praznine predstavlja tajnu zvuka grupe Rolingstouns. Čarli je vrlo tipičan džez bubnjar, zbog čega je i ostatak grupe na izvestan način džez bend. On ima taj osećaj, oslobođenost i ekonomičnost u svirci.

Čarli je svirao i po svadbama i krštenjima, tako da može da odradi i ljige. Sve je to posledica ranog početka i sviranja po klubovima od prve mladosti. Ima on i osećaj za šou, iako nije šoumen sam po sebi. Ba-BAM. Navikao sam da sviram s takvim čovekom. 

Posle četrdeset godina, Čarli i ja imamo bliskost u svirci kakvu ne bismo umeli ni da opišemo, niti smo je, verovatno, sasvim svesni. Mislim, toliko smo se izbezobrazili da ponekad pokušavamo jedan drugoga da zajebemo na sceni.”

(Iz knjige "Život", 2010.)


Sunday 18 July 2021

Federiko Garsija Lorka i Pablo Neruda: "Tandemski govor"

Pablo Neruda piše* o tandemskom govoru sa Lorkom, koji su održali 10. novembra 1933. u Buenoj Airesu, u čast pesnika Rubena Darija: 

“Priredili smo veliko iznenađenje. Pripremili smo tandemski govor. Vi možda ne znate šta to znači, kao što nisam znao ni ja. Federiko, koji je oduvek bio sklon novotarijama i prepun svakojakih ideja, objasnio mi je: „Dva toreadora mogu istovremeno da se bore sa istim bikom, i to uz korišćenje istog plašta. To je jedna od najopasnijih disciplina u borbi s bikovima. Zato se vrlo retko izvodi. Najviše dva ili tri puta u jednom stoleću, i to samo ako ih izvode dva toreadora koja su braća, ili barem iste krvi. To se naziva tandemska borba s bikom. Tu tehniku ćemo ti i ja primeniti u našem govoru.

Tako smo i učinili, a da to prethodno niko nije znao. Kada smo ustali kako bismo zahvalili predsedniku PEN kluba na priređenom banketu, učinili smo to istovremeno, kao dvojica toreadora, za jedan isti, zajednički govor. Pošto je hrana bila poslužena za različitim stolovima, Federiko se nalazio na jednom, a ja na drugom kraju prostorije, tako da su me ljudi oko mene vukli za rukave sakoa da sednem, misleći da je u pitanju greška, što se identično događalo i Federiku na drugom kraju sale. I tako započesmo naš zajednički govor, prvo ja sa onim neizostavnim „Gospođe“, za kojim je usledilo njegovo „Gospodo“, i tako sve redom, preplitale su se i umetale naše rečenice i slivale se u jednu savršenu celinu, do samog završetka našeg govora.
Taj govor beše posvećen Rubenu Dariju, jer smo i Garsija Lorka i ja, ne izazivajući sumnju da spadamo u moderniste, Rubena Darija slavili kao jednog od najvećih i najznačajnijih stvaralaca na polju pesničkog izraza u španskom jeziku.

Evo teksta tog govora:

Neruda: Gospođe...

Lorka:... i gospodo. U borbi s bikovima postoji disciplina poznata pod nazivom „tandemska korida“, u kojoj dva toreadora izazivaju bika udruženim snagama i tela ujedinjenih pod istim plaštom.

Neruda: Federiko i ja, spojeni istim električnim vodom, oglasićemo se kao tandem na ovom izuzetno značajnom skupu.

Lorka: Običaj je da na ovakvim skupovima pesnici iskažu svoju živu reč, srebrnu ili drvenu, i vlastitim glasom pozdrave svoje kolege i prijatelje.

Neruda: Ali mi ćemo ovde među vas za isti sto postaviti jednog pokojnika, jednog udovca, mračnog u pomrčini smrti veće od svih drugih smrti, udovca života, čiji zadivljujući supružnik svojevremeno beše, sakrićemo se izgarajući pod njegovim senima, ponavljaćemo neumorno njegovo ime sve dok njegova moć ne uzleti i ne vine se iz zaborava.

Lorka: Mi ćemo, nakon što pošaljemo svoje nežne pingvinske zagrljaje istančanom pesniku Amadu Viljaru, mi ćemo rasprostreti jedno veliko ime pred vas, sigurni da će se čaše rasprsnuti, viljuške poiskakati, u potrazi za očima za kojima žude, i more će u jednom svom silovitom naletu zbrisati sve. Mi ćemo izgovoriti ime pesnika Amerike i Španije: Rubena...

Neruda:... Darija. Jer, gospođe... 

Lorka:... i gospodo... 

Neruda: Gde je, u Buenos Ajresu, Trg Rubena Darija?

Lorka: Gde je spomenik Rubenu Dariju?

Neruda: On je obožavao parkove. Gde je park Rubena Darija?

Lorka: Gde je ružičnjak Rubena Darija?

Neruda: Gde su jabučnjak i jabuke Rubena Darija?

Lorka: Gde je srezana ruka Rubena Darija?

Neruda: Gde su ulje, smola, labud Rubena Darija?

Lorka: Ruben Dario spava u svojoj „rodnoj Nikaragvi“ ispod svog zastrašujućeg lava od veštačkog mermera, poput onih lavova koje bogatuni postavljaju iznad kapija svojih kuća.

Neruda: Lav iz dućana za izumitelja lavova, lav bez zvezda onome ko je s neba skidao zvezde.

Lorka: Iskazivao je šumski žamor jednim pridevom i, kao fra Luis de Granada, jezički čarobnjak, limunom gradio obeležja, i jelenovim kopitama, i mekušcima punim jeze i beskraja: otisnuo nas je na more s fregatama i senkama u zenicama naših očiju i sagradio golemo divovsko šetalište na najsivljem popodnevu što ga je nebo ikada imalo, i kao starog poznanika pozdravljao mračni jugozapadni vetar, sav u grudima, kao pesnik romantičar, i spustio ruku na Korintski kapitel uz ironičnu i tužnu sumnju svih epoha.

Neruda: Njegovo crveno ime zaslužuje da bude pomenuto i prizivano na sve strane sa svim svojim strašnim bolima srca, sa svojom plamtećom nedoumicom, svojim silaskom u zavijutke pakla, svojim uspinjanjem na kupole slave, svojim obeležjima velikog pesnika, odvajkada i zanavek i nezaobilazno.

Lorka: Kao španski pesnik, u Španiji je podučavao stare učitelje i decu, s primesom univerzalnosti i velikodušnosti koje toliko nedostaju današnjim pesnicima. Podučavao je Valje-Inklana i Huana Ramona Himenesa, kao i braću Maćado, i njegov glas beše voda i šalitra u pukotinama našeg voljenog jezika. Od Rodriga Kara do braće Arhensola ili don Huana Argiha, u španskom jeziku ne beše takvih svetkovina reči, takvih okršaja konsonanata, takve svetlosti i oblika kao kod Rubena Darija. Od Velaskezovog pejzaža i Gojine lomače i od Kevedove melanholije do kulta kao jabuka rumenih bakarskih seljanki, Dario je prošetao po španskoj zemlji kao po sopstvenoj rodnoj grudi.

Neruda: U Čile ga izbaci plima, toplo more severa, i tamo ga more ostavi, napuštenog na gruboj i zubatoj obali, da ga okean bičuje svojom penom i zvonima, i crni vetar Valparaisa da ga zasipa škripavom prozračnom solju. Podignimo mu večeras spomenik od vazduha protkanog dimom i glasom i okolnostima, i životom, baš kao što je njegova veličanstvena poezija protkana snovima i zvucima.

Lorka: Ali taj njegov vazdušni kip ja želim da ovenčam njegovom krvlju kao koralnim vencem uzdrhtalim od plime, njegovim nervima nalik na fotografiju svetlosnog snopa, njegovom minotaurskom glavom, na kojoj je gongorovski sneg oslikan letom kolibrija, njegovim bludećim i odsutnim očima milionera suza, ali i njegovim nedostacima. Police koje već nagrizoše kupusnjače, po kojima zveči tugaljiva praznina, s flašama konjaka njegovih dramatičnih pijanstava, i njegovim očaravajućim neukusom, njegovim napabirčenim rimama što čovekoljubljem ispunjavaju ono mnoštvo njegovih stihova. Izvan normi, formi i podupirača, na čvrstim nogama ostaje da stoji plodna srž njegove veličanstvene poezije.

Neruda: Federiko Garsija Lorka, Španac, i ja, Čileanac, prebacujemo odgovornost za ovo prijateljsko veče na tu golemu sen koja je pevala uzvišenije od nas, i svojim nesvakidašnjim glasom pozdravljala argentinsku zemlju kojom hodimo.

Lorka: Pablo Neruda, Čileanac, i ja, Španac, govorimo istim jezikom i delimo istu ljubav prema velikom nikaragvanskom, argentinskom, čileanskom i španskom pesniku Rubenu Dariju.

Neruda i Lorka:... U čiju čast i slavu podižemo ove čaše.

*prekucano iz knjige
"Priznajem da sam živeo" Pabla Nerude >>, Kosmos izdavaštvo 2018, prevela Aleksandra Matić.

Saturday 22 May 2021

Noćurak :: Driving Nowhere


Vožnja bez navigacije!

Nasumično pratimo znakove, signale, skretanja, ulazimo u kružne tokove i glasamo gde izlazimo, pratimo akorde, ritmove, rifove i ideje.
Imamo rezervoar pun pesama – i novih i onih koje znaš.

Autostoperi mogu na zadnje sedište, ako odgovore na pitanje:
"No-where ili now-here?"

Suvozači: ... Billy Bragg & Wilco, Calexico & Iron & Wine, Cass McCombs, Darko Rundek & Cargo Orkestar, First Aid Kit, Israel Nash, Khruangbin & Leon Bridges, Marlon Williams, Matt Berry, Neko Case & KD Lang & Laura Veirs, Paul Weller, REM, Rhiannon Giddens, Rodrigo Amarante, The Antlers, tu su i novi The Black Keys i The Chills i The Coral i The Stranglers; stari Tommy Guerrero, Tony Joe White, Valerie June...

Pesnici koje ćemo pokupiti usput: Borivoje Petkovic, Mehmed Begić i Vladan Krečković.


Foto: bez GPSa, nedaleko od Pirana, jednom.


Saturday 1 May 2021

"Ništa se nije desilo" (Stefan Janjić)

Počeću podsećanjem na možda najvažniju lekciju za dobrog čitaoca:
 
Bez obzira na broj naslova koji čekaju na čitanje i snažnoj želji da pročitaš sve, ne odlaži čitanje knjiga za koje imaš više od dve preporuke od ljudi čijem sudu veruješ. 

Zatim ćemo se podsetiti druge najvažnije lekcije

Odlična knjiga je imuna na vreme. Nikada nije kasno.

Sada možemo o knjizi.

*

Iako ima čvrstu strukturu roman "Ništa se nije desilo" (Imprimatur, 2019; prethodno Matica Srpska, 2017) nije dovoljno prepričati, naročito ukoliko pripadate vrsti čitalaca koju od pitanja šta je priča više zanima kako je priča ispričana. 
(U slučaju ovog romana to ne znači da je fabula eterična, nejasna ili nevažna - nasuprot.)

"Ništa se nije desilo" je višeslojna, policentrična priča sa kojom se može izboriti samo disciplinovan, vešt i talentovan pisac, a Stefan Janjić je sve to.

Da ne bih ostao previše kriptičan ili eteričan (te zato što želim da ova knjiga dođe do što je moguće većeg broja čitalaca zaljubljenih u majstorluk) - dužan sam da otkrijem barem osnovne upornišne tačke ili kičmu ove priče.

Mladi student medicine po dolasku u Beograd iznajmljuje stan u kojem pronalazi tragove falsifikovanja stvarnosti u periodu rata u Bosni i Hercegovini. Pokojni vlasnik stana, novinar Beogradskih prilježno je godinama objavljivao tekstove u rubrici "Crni odjeci", menjajući imena žrtvama, prevodeći ih na "našu stranu", čineći tako učinjene zločine i rat na teritoriji Bosne i Hercegovine još strašnijim. Otkrivanje činjenica i detalja tog dela gusto je isprepletano sa ličnom pričom mladog studenta, njegovim reminscencijama o životu na selu, sadašnjem odnosu sa bakom i majkom, kao i introspektivnim sudarima sa realnošću, koje Stefan Janjić pažljivo uklapa stvarajući tu čudesnu polifoniju koja će se završiti jednim gromoglasnim akordom dugog eha, poput onog kojim se završava "A Day in The Life".

Pored te i takve priče koja ovu knjigu čini jednim od poštenijih osvrta na period rata, ostaje i ta posvećenost svakoj rečenici koja krasi Janjićev stil.

(sledi citat)

"Prostorijom trepere sekunde koje rađa stari sat. Isti je kao onaj što kuca u mojoj kući, na selu. Taj naš više ne kuca, doduše; ali je dugo kucao, kuckao, pucketao. (Ovom ćemo se teskobnom sunovratu ka perfektu vratiti nakon dve uzgredne rečenice.)

Na našem časovniku staklo je naprslo, i to u formi slova ipsilon, koje moja baka naziva rašljama. Naš sat je uprkos tom oštećenju – ili možda baš zbog njega – u svoje najbolje vreme, dok je kucao kao pravi (to je govorila baka), dok je radio kao da je napravljen u Švajcarskoj (to je govorio deda), a ne u People’s Republic of China (to sam proverio ja), titrao nesumnjivo tiše; označavao je da život prolazi, ali mu pritom nije smetao.

Vratimo se na glavni kolosek: našem je časovniku utihnuo vertikulus kordis onog dana kada je deda umro. Budući da je tradicija nalagala da se svaka golema sreća ili tuga dezinfikuju alkoholom, poslali su me u podrum po dve staklene flaše. Plašeći se da ću u tom hadu naše kuće nešto polomiti, pre zbog umora nego zbog tuge, jer se manifestacija pogreba otegla, uzeo sam baterijsku lampu, koja se, obuhvaćena mojom rukom, oglasila lenjivim, sjajnim zrakom. Da li je svetlost zaista najbrža na svetu? – eto, o tome sam razmišljao, slušajući kako se jecaji iza mojih leđa sjedinjuju u jedan harmonični, simfonijski zvuk, a potom nastavljaju svoje različite intonativne puteve. Svetlost iz lampe je posle nekoliko sekundi nepovratno klonula, bez ikakvog odgovora na nervozne pokušaje reanimacije.

Nije bilo rezervnih baterija, kao što ih u našoj kući nikada i nije bilo, te sam izvadio dve iz zidnog sata i premestio ih u lampu. Baka je nedugo potom videla da su se kazaljke zaustavile na deset i deset, a onda je danima prepričavala čudo: 

„Stale su tačno kad je on umro. Stale, evo, u desetideset, ne pomakla se, u desetideset su stale.” 

Gledao sam popucale kapilare na njenim beonjačama, a potom suze i trome pokrete platnene maramice; gledao sam je kako se upinje da pronađe posebnost u jednoj bolnoj, ali prilično svakidašnjoj smrti. Ništa joj nisam rekao, njena lakovernost bila je draga i mučna."

(Strane 10-11.)

*

Brižljivo ispričan, pun detalja i referenci koji nisu tu da bi dokazale piščevu erudiciju, već zato što im je tu mesto, pažljivo vođen od prvobitne intrige do svojevrsnog prihvatanja falsifikovane realnosti ("... Iz klupka pitanja koja me prevazilaze najčešće se rađa jedno "svejedno" koje boli i teši u isto vreme.") - roman "Ništa se nije desilo" otkriva (čak i čitaocu koji kasni, poput mene) jedan novi, talentovan glas i donosi ushićenje čitanjem, poput onog koje je svojevremeno doneo "Kako vojnik popravlja gramofon" Saše Stanišića, i to nije jedina sličnost između ova dva naslova.

*

Prvih dvadeset i sedam stranica romana dostupno je na sajtu Imprimatura >>Nadam se da izdavač još uvek ima primeraka za prodaju.

Pre praznika je knjiga bila dostupna i u beogradskom Beopolisu>>  Ukoliko je nema - Borise i Sonja - molim vas da se krene ka štampariji, ova knjiga zaslužuje brzi reprint, hvala ;)


Friday 23 April 2021

Beograd u Aprilu, 2021 :: Noćurak



Umesto dva stabla i male zelene površine, ispod našeg prozora se od pre nekoliko dana nalazi jedan novi spomenik, mnogo betonskih ploča, sada još manja zelena površina, i šest mladica koje će biti nekakav hlad za otprilike deceniju.

Seča ta dva stabla, izgled spomenika, čuda koja su već podignuta po gradu i planovi za nove spomenike - sve to me podsetilo na priču o kamenim kipovima i propasti ljudi na Uskršnjem ostrvu. 
Potresna je, i poučna.
(Cela priča te očekuje u prethodnoj objavi na blogu.)

Alu, mi više nemamo vremena da budemo pesimisti, ili depresivni.

Večeras podrška stiže od Eduarda Galeana, Gorillaz, Dragana Babića, Black Pumas, The Specials, Sretena Ugričića, Bouvija, Majkla Kivanuke, Manic Street Preachers, Sault, Risaunda, Saramaga, TheThe, µ-Ziq... i drugih čije pesme i reči su tu da te podsete zašto je borba važna, kako se bori i kako da sledeći april u Beogradu bude bolji.



Monday 19 April 2021

O kamenim kipovima, posečenim stablima i kraju jednog društva (iz "Kratke istorije napretka" Ronalda Rajta)

"Oko dva veka pre španske invazije Perua, jedna holandska flota u Južnim morima, dalje zapadno od Čilea i ispod južnog povratnika, naišla je na prizor koji nije bio ništa manje vredan strahopoštovanja, a bio je još neobjašnjiviji, od megalitskih građevina u Andima. 

Na Uskrs, 1722, Holanđani su uočili nepoznato ostrvo na kome uopšte nije bilo drveća i koje je bilo tako erodirano da su od njegovih golih brda pomislili da su dine. Zaprepastili su se kad su, dok su se približavali, ugledali stotine kamenih likova, neka visoke poput amsterdamskih kuća. (...)

Kapetak Kuk je kasnije potvrdio pustoš ostrva, jer nije našao "ni drva za gorivo, niti imalo pijaće vode da se ponese na brod". Opisao je malene kanue ostrvljana, načinjene od delova olupina prišivenih jedan uz drugi poput kože za cipele, kao najgore na Pacifiku. Priroda je, zaključio je, bila "krajnje štedljiva darovima na ovom mestu".

Velika misterija Uskršnjeg ostrva koja je iznenadila sve rane posetioce nije bila samo u tome što tako gorostasne statue stoje u tako malenom i udaljenom kutku sveta, već i u tome što je izgledalo kao da su statue tu postavljene bez ikakve opreme, kao da su spuštene na zemlju s neba. Španci koji su raskoši arhitekture Inka pripisali đavolu prosto nisu umeli da prepoznaju dostignuća jedne druge kulture. Ali čak ni naučni posmatrači nisu, u početku, mogli da objasne megalite sa Uskršnjeg ostrva. Likovi su stajali kao da se rugaju, prkoseći zdravom razumu.

Sad znamo odgovor na tu zagonetku, i on je strašan. Uprkos onome što je rekao kapetan Kuk, Priroda nije bila neuobičajeno škrta u svojim darovima. Izučavanja polena kraterskih jezera na ostrvu pokazla su da je ostrvo nekada bilo dobro snabdeveno vodom i puno zelenila, s bogatom vulkanskom zemljom na kojoj su rasle guste šume čileanske vinove palme, vrlo dobrog drveta koje može da dostigne veličinu hrasta. To nije promenila nikakve prirodna katastrofa: nikakva erupcija, suša, niti bolest. Katastrofa koja je pogodila Uskršnje ostrvo bio je čovek.

Rapa Nui, kako Polinežani zovu to mesto, naselili su, tokom petog veka, doseljenici sa Markiskih i Gambijskih ostrva koji su stigli u velikim katamaranima sa zalihama uobičajenih vrsta useva i životinja: pasa, kokošaka, jestivih zamoraca, šećerne trske, banana, slatkog krompira i dudovog drveta od čije se kore pravilo platno (...) Uskršnje ostrvo bilo je isuviše hladno za hlebno drvo i kokosovu palmu, ali bilo je bogato morskom hranom: ribom, fokama, delfinima, kornjačama i pticama što se gnezde na moru. Za pet ili šest vekova, broj stanovnika je porastao na deset hiljada - što je mnogo za 64 kvadratne milje. Izgradili su sela s dobrim kućama na kamenim temeljima i očistili najbolju zemlju za njive. Društveno, podelili su se u klanove i slojeve - plemiće, sveštenike, obične građane - a možda je postojao i nekakav vrhovni poglavica ili "kralj". Poput Polinežana na nekim drugim ostrvima, svaki klan je počeo da odaje počast svojim precima podižući impresivne kamene kipove. Klesali su ih u podatnoj vulkanskoj sedri kratera i podigni na postolja kraj obale. Kako je vreme odmicalo, taj kult kipova postajao je sve veći predmet takmičenja i preterivanja, dostigavši vrhunac za vreme poznog evropskog srednjeg veka, dok su kraljeve iz loze Plantageneta vladali Engleskom.




Svako pokolenje kipova bilo je veće od prethodnog, zahtevalo je više drveta, kanapa i radne snage da se dovuče do ahu, ili oltara. Drveće je sečeno brže nego što je moglo da niče, a taj su problem još više pogoršali doseljenički pacovi, koji su jeli seme i mladice. Do 1400. više nije bilo polena drveća u godišnjim slojevima kraterskih jezera: najveći i najmanji sisari na ostrvu zajedničku su uništili šume.

Možda mislimo da bi na tako ograničenom mestu, gde su, s visine Terevake, ostrvljani mogli da obuhvate čitaj svoj svet jednim jedinim pogledom, bile preduzete neke mere da se zaustavi seča, da se zaštite mladice, da se posadi novo drveće. Možda mislimo da bi, kako se drveće proređivalo, podizanje kipova bilo smanjeno, a drvo čuvano za osnovne svrhe kao što su pravljenje brodova i pozdanje krovova. Ljudi koji su oborili poslednje stablo mogli su da vide da je poslednje, mogli su da budu sasvim sigurni da više nikad neće nići nijedno drugo. I svejedno su ga posekli. Sav hlad je nestao iz zemlje, osim senki oštrih rubova koju su bacali okamenjeni preci, koje su ljudi voleli još više jer su se pored njih osećali manje usamljeno.

Tokom otprilike jednog naraštaja bilo je dovoljno starog drveta da se vuče veliko kamenje i ipak sačuva nekoliko kanua pogodnih za plovidbu po dubokoj vodi. Ali došao je dan kad je propao i poslednji valjan čamac. Ljudi su tada shvatili da će morske hrane biti jako malo i da - što je još gore - neće nikako moći da pobegnu. Njihova reč za drvo, rakau, postaja je najdraža reč u njihovom jeziku. Izbijali su ratovi oko starih dasaka i crvotočnih delića olupina. Pojeli su sve pse i gotovo sve ptice što se gnezde, i nepodnošljiva tišina ostrva produbila se kad su utihnule životinje. Jedino što je ostalo bili su moai, kameni divovi koji su progutali zemlju. A oni su i dalje obećavali povratak izobilja, samo ako ljudi ne izgube veru i ako im budu odavali još veće počasti. Ali, kako ćemo vas odneti do oltara?, pitali su klesari, a moai im odgovoriše da će, kad kucne pravi čas, oni sami odšetati tamo. Te se lupa alatki i dalje širila iz kamenoloma, a zidovi kratera su oživeli u likovima stotina novih divova, koji su postali još veći sad kada ljudi više nisu morali da ih prevoze. Najveći lik koji je postavljen na oltar visok je preko trideset stopa i težak osamdeset tona, najveći ikad isklesan dug je šezdeset pet stopa i težak preko dve stotine tona, što se može uporediti s najvećim kamenjem koje su napravili Inke ili Egipćani. Osim što se, naravno, nikad nije pomakao ni za milimetar.

Pred kraj, bilo je više od hiljadu moaija, jedan na svakih deset ostrvljana u njihovo zlatno doba. Ali to doba je prošlo - nestalo je s dobrom zemljom koju su oduvali neprekidni vetrovi a iznenadne, žestoke poplave sprale i odnele u more. Ljude je zavela ona vrsta napretka koja postaje manija, "ideološka patologija", kako je zovu neki antropolozi. Kada su Evropljani stili na ostrvu u osamnaestom veku, najgore je već bilo prošlo; zatekli su jednu ili dve žive duše po kipu, jadne ostatke, "male, mršave, strašljive i bedne", kako je to Kuk rekao. Sad nije bilo krovnih greda pa su mnogi živeli po pećinama; jedine građevine bile su kameni kokošinjci u kojima su danonoćno jedni od drugih branili taj poslednji izvor proteina koji nije bio ljudskog porekla. Evropljani su čuli priče o tome kako je klasa ratnika preuzela vlast, kako se ostrvo grčilo pod teretom zapaljenih sela, krvavih bitaka i ljudožderskih gozbi. (...)



Čak ni to nije bila najniža tačka. Između posete Holanđana 1722. i Kukove posete pedeset godina kasnija, ljudi su opet zaratili i međusobno, i po prvi put, sa precima. Kuk je zatekao moaije zbačene sa svojih postolja, naprsle i obezglavljene, a po ruševinama su bile hrpe ljudskih kostiju. Nema pouzdanog izveštaja o tome kako se ili zašto to dogodilo. Možda je otpočelo kao krajnje zverstvo između neprijateljskih klanova, kao što su evropske nacije bombardovale katedrale tokom Drugog svetskog rata. Možda je otpočelo kada su stranci u nezamislivo bogatim i opasnim plovećim dvorcima raspršili osamu ostrva. Ti posednici drveta bili su donosioci smrti i bolesti. Koškanja sa mornarima često su se završavala streljanjem urođenika na plaži.

Ne znamo tačno šta su zahtevni moai obećali ljudima, ali čini se verovatnim da je dolazak jednog drugog sveta možda razotkrio određene iluzije kulta kipova, te je opsesivno verovanje zamenjeno jednako opsesivnim razočaranjem. Šta god da mu je bio pokretački duh, uništavanje Rapa Nuija besnelo je najmanje sedamdeset godina. Svaki naredni strani brod nailazio je na sve manje uspravnih kipova, dok na kraju više nijedan div nije stajao na svom oltaru. Rušenje je sigurno izuzetno teško palo nekolicini potomaka graditelja. Temeljnost i promišljenost uništavanja ukazuju na nešto dublje od ratovanja između klanova: na narod gnevan na svoje bezobzirne očeve, na ustanak protiv mrtvih. 

Lekcija koju naš svet može da nauči od Rapa Nuija ipak je zabeležena."

(Prekucano iz knjige "Kratka istorija napretka", str. 69-74, Geopoetika, 2007, prevod Bojana Vujin)


Sunday 27 December 2020

Henri Miler: "Prvi utisci o Grčkoj" [fragment]


"... Moj prvi pogled na zemlju koja me uzbuđuje istog časa. Možda je ovo najstariji deo Grčke. Ima neku drevnost, neku nepomičnost koja očarava - i leči. Argolida mi je bliska, ona je najprisnije tlo koje sam dosad video na svim svojim lutanjima. Neprikladno je voziti se kroz ovaj deo predeo u ulubljenom fordu.

Svaki izum sad izgleda detinjast, detinjastiji nego ikad.
Grčka će nadživeti sve ideje o "Napretku", asimilovaće, uništiće, iznova će stvoriti sve što danas izgleda kao bitno za život. Ovde se dugmad vraća svom livcu, ovde se sve mistično "obnavlja".

Objavio "Karpos", 2020 >>

Čitano uz muziku Eleni.
Do leta je ostalo još stotinu sedamdeset i šest dana.


Wednesday 11 November 2020

Kurt Vonegat: "Čovek bez zemlje" (fragment)


"Evo lekcije iz kreativnog pisanja.

Prvo pravilo: nemojte koristiti tačku i zarez. Oni su transvestitski hermafroditi koji ne predstavljaju ama baš ništa. Jedino što pokazuju da ste išli na koledž.

Jasno mi je da se neki od vas grdno premišljaju ne bi li dokučili da li se šalim. Zato ću vam od sada uvek reći kada se budem šalio.

Na primer: pristupite Nacionalnoj gardi ili marincima i tamo propovedajte demokratiju. Šalim se.
Upravo će nas napasti Alkaida. Mašite zastavama ako ih imate. Od toga se, izgleda, uvek prepadnu. Šalim se.

Ako zaista hoćete da povredite svoje roditelje, ali nemate petlju da budete homoseksualac, najmanje što možete da učinite jeste da se otisnete u umetničke vode. Ne šalim se.
Od umetnosti se ne da živeti.
Umetnost je veoma human način da život postane podnošljiviji. Baveći se nekom umetnošću, ma koliko dobro ili loše, duša će vam, za boga miloga, uznapredovati.
Pevajte pod tušem. Igrajte uz radio. Pričajte priče. Napišite prijatelju pesmu, makar bila nikakva. Trudite se koliko god možete. I bićete neizmerno nagrađeni.
Stvorićete nešto."

("Čovek bez zemlje", 2005, izdanje "Geopotika", preveo Raša Sekulović)


Monday 9 November 2020

Karl Segan, jedan uvid u budućnost

(Iz knjige "Svijet progonjen demonima", napisano 1996, prevod Rajka Rusan)

"Naslućujem jednu Ameriku u vrijeme mojih unuka ili praunuka - kada će se ekonomija SAD sastojati od davanja usluga i informacija; kada će gotovo sve proizvođačke industrije biti premještene u druge zemlje; kada će zastrašujuće moćna tehnologija biti u rukama malog broja ljudi, a nitko tko zastupa javni interes neće je biti u stanju shvatiti; kada će ljudi izgubiti sposobnost da provedu svoje ciljeve ili da kompetentno prozivaju one na vlasti; kada više nećemo, stežući svoje kristale i nervozno konzultirajući horoskope, s vlastitim kritičkim sposobnostima u opadanju, biti u stanju razlikovati između onoga što nam se sviđa i što je istina, i kada ćemo kliziti, bez da to opažamo, natrag u praznovjerje i mrak.

(...)   Stvorili smo globalnu civilizaciju u kojoj ključni elementi - transport, komunikacije, sve druge industrije; poljoprivreda, medicina, obrazovanje, zabava, zaštita okoliša; čak i glavna demokratska institucija glasovanja - duboko ovise o znanosti i tehnologiji.

Isto tako, sredili smo stvari tako da gotovo nitko ne razumije znanost i tehnologiju. To je recept za katastrofu. Možda ćemo neko vrijeme moći s time izlaziti na kraj, ali prije ili kasnije ova zapaljiva mješavina neznanja i moći eksplodirat će nam ravno u lice."

Monday 2 November 2020

Vladimir Tasić: "Kiša i hartija", fragment o Subi

Iz arhive Taciane Baros


"Pokušala sam da čujem samo muziku, ali sam čula razgovor i sambu ujedno, ili ih bar pamtim tako upletene.

Otići, pazi, Se for um desejo, u San Paulo, otići tamo i svirati, Eu peco pra me guiar, steći poštovanje muzičara koji ne znaju ni odakle si, Se for um segredo, dobiti nadimak Gringo Paulista? Znaš šta je to? To je čudo. Gde je sad? Aleja mira BB. Umro je 2. novembra 1999. Eu deixo me carregar. Kažu da mu se zapalio televizor. Jutro. Pola šest. Domar je primetio dim, zvonio je, probudio ga. Kralj opsese nije mogao da otvori vrata, Se faltar coragem, domar razvaljuje, nalazi ga dezorijentisanog. Studio gori. Svi fajlovi, sve. Gigabajti muzike, novi album Bebel Gilberto na kom su zajedno radili. Eu rezo pra abencoar. Izvlače ga iz stana, vatrogasci upadaju, hitna pomoć, totalni haos, i u tom haosu on, pazi! on se osvesti, ustaje sa nosila, ide nazad u studio. O ceu negro que vem chegando. Ulazi i bazlja kroz dim, pokušava da spase fajlove za Žilbertin album, svoju muziku, pada u nesvest, nose ga u bolnicu. Izdiše u pola sedam. Trovanje dimom. Kontaš? E logo vai desabar. Umreti za umetnost, bukvalno? Koja je to priča. Koji lik. Zamisli da je bio njujorški muzičar, londonski, da se sve desilo u Parizu? Danas bi bilo deset filmova o njemu. Masa bi mu došla na grob, kao Morisonu. Pisci bi, ono, pisali romane. Čoveče. A ovde... Tanto faz agora, a hora de te encontrar...

Odslušali smo ostatak pesme u tišini. Barmen, Đura, doneo mi je piće. Nestor je nastavio. Sve smo uprskali, rekao je. Mi i ne znamo svoje priče."

(Vladimir Tasić, "Kiša i hartija", str. 167-168, "Svetovi", Novi Sad, 2004.)

Saturday 8 August 2020

Radmila Petrović: "Moja mama zna šta se dešava u gradovima" (tri pesme)



Moja mama zna šta se dešava u gradovima

moja mama nema sina
nema overenu zdravstvenu knjižicu
njeno srce nije od čelika

surutka joj teče pod prstima
samoća se razlistava u stabljike kupusa

i samo je motika ostavlja bez daha

ona zna da su tatine ruke armirani beton
reči crni luk blizu očiju

razume jezik bilja
ima odgovor na pitanje zemlje
ali ćuti

ovde čudan znači dobar
a budak znači smrt

moja mama nema sina da je zaštiti

razumno je bilo jedino napustiti nas

naopako, mama
šta bi tek od mene bilo da si otišla

*

Tetka kaže to je smrt za pravoslavlje

ova devojka je maštala
o poslovnom kompletu
i visokom momku
koji nikad ne bi udario ženu

da kad stvari postanu teške
otpusti dugme na mojoj košulji

kad se pojavio, pisala sam pesme
o gospodinu sa damskim manirima

dušom poput šupljeg džepa kaputa
nenadano dubokom

mama, čujem šuštanje kukuruza
noću u ovom gradu
otkako sam shvatila

da toga što sam kod njega volela
ima u jednoj devojci
samo mnogo, mnogo više.

*

Srpkinja sam, al mi Kosovo nije u srcu, nego ti

Tata je prvo kukao na dedu
što nije hteo
ni u četnike
ni u partizane
pa su ga hapsili i jedni i drugi.

onda na predsednika

uvek na Ameriku

ovde se u rat išlo ako nemaš
vezu u vojnom odseku

generale,
pobedili bismo da si znao:

jedna zaljubljena žena
opasnija je od NATO tenka

protivraketnu zaštitu
nosi u grudima

bokove uvek drži
u borbenom položaju

sreće ima toliko
da štiklom ne potrefi minu

pobogu čoveče, naspavajte se

u vezi s kosovskim pitanjem
generale,

božuri cvetaju

u mojim gaćicama.

*

(objavila Enklava, 2020.)

*

"Moramo iskrenije.", kaže Radmila u intervjuu objavljenom u dnevnom listu "Danas", 2020 >