Showing posts with label beograd. Show all posts
Showing posts with label beograd. Show all posts

Saturday 9 March 2024

Dan kada sam ostao bez domovine

„Mržnja će nas uvek čekati na jednom bliskom, rodnom mestu“.
(Georgi Gospodinov, „Otadžbina“)

Negde u ovo doba dana pre 33 godine moja domovina (uskoro - „otadžbina“) je na zahteve jednog broja građana da manje laže – kao odgovor na ulicu poslala tenkove.

U isto vreme je prekinula program jedine gradske televizije koja je emitovala nemontirane snimke sa ulica Beograda (dakle, slike onoga kako jeste), a do večeri je ućutkala i jedini radio na kojem se moglo čuti šta jeste.

Tu domovinu je inače bilo sve teže voleti, ali od tog dana je bilo jasno da se od mene ljubav i ne traži.
Kada ti u 18. godini neko usmeri cev tenka u glavu, zaboraviš na ljubav.
I ja se od te večeri osećam kao čovek koji je nema domovinu.

Otadžbina (nekada - „domovina“) je i u budućnosti na zahteve da manje laže, krade i ubija nastavila da odgovara bornim vozilom, pendrekom, mržnjom i temeljnim zatiranjem svega u šta verujem i što mi je važno.
Bez obzira na to – ja sam se trudio da ispunim ono što je do mene: odsluži vojsku, plaćaj nerazumne poreze, baci papir u kantu, zasadi drvo, brini o društvu a ne svom dupetu, prijavi kvar, i šta sam već naučen da je red.

I evo nas, trideset i tri godine kasnije, u baš lošem odnosu.
Ona se svakodnevno baš trudi da ja dignem ruke od svega, ili – još bolje – odem, a ja nikako da odustanem od ideje da ova zemlja može bolje.


Saturday 16 December 2023

Izbori se! [mixtape]

 

„Pitanje je: Dokle će Jov trpeti? Koliko još toga treba da mu bude oduzeto dok ne shvati da su ti nepravedni postupci duboko neprihvatljivi? U kom će trenutku zapitati kome sve to koristi?
Ko je odgovaran za smrt njegove dece?
Kada je čovek obavezan da se brani od proizvoljnih odluka onih na vlasti?
Kolikih prava treba da budemo lišeni dok Jov ne kaže, „Sad je dosta“?
(Alberto Mangel)

*

Bučna koalicija: Artan Lili, Disciplin a Kitschme, Santigold, Dee-Lite, Horkestar (2x!), Straight Mickey & The Boys, Partibrejkers, Veliki prezir, Danijel Kovač i Boris Mladenović, Darkwood Dub, Foto, Plejboj, The Coup, The Specials, Dub Pistols, Konstrakta & Zemlja gruva, Del Arno Band, Bob Marley & The Wailers i Ekatarina Velika + Miloš Hammer, Eduardo Galeano, Predrag Voštinić, Milan Milišić, Alberto Mangel i Radomir Lazović.



Friday 15 December 2023

Before the ghost town, ili - hoćemo o politici?


Gledam kroz prozor ’redakcije’ u mrak, ređam pesme za miks, razmišljam koliko bi naša srca, noge i uši češće igrali od sreće kada bismo se više ‘bavili politikom’.
Jer, sve je politika.

U jednoj staroj, meni važnoj pesmi The Specials pevaju:

"This place is coming like a ghost town /
Bands won't play no more
”.


“Ghost Town” peva i o tome. Jedan grad doživljava ekonomski kolaps, zahvaljujući merama tadašnje Premijerke, i postaje mesto duhova, 'u kojem niko ne želi da svira'.
Malo stariji se verovatno sećaju kraja osamdesetih i početka devedesetih na ovim prostorima. Furiozni niz koncerata: The Pixies, The Stranglers, Gun Club, The Godfathers, Nick Cave & The Bad Seeds, Mega City 4, Dejvid Bouvi, Igi Pop, House Of Love, Suzan Vega, Sisters od Mercy, Bob Dilan... i onda, a zahvaljujući pogrešnoj politici – ništa.

Tišina.

*

U protekle dve godine u našem komšiluku svirali su Brus Springstin, The Killers, Fontaines D.C, Depeche Mode, Florence & The Machine, Nora Džons, Sigur Ros, Bonobo, Fatoumata Diavara, Gregori Porter. Uskoro u komšiluk dolaze i The National, Simple Minds, Air, Leni Kravic, Khruangbin, Sleaford Mods, The Smashing Pumpkins...

Mnogi koje bih voleo da slušam ovde, u toploj noći, pod našim parčetom zvezdanog neba.
Ali, zvezda nema.

Da, to što nam oni koje volimo dolaze u goste retko, ili nikada - ima veze sa politikom, i ekonomijom koja proističe iz te politike.
I, da – i na to možemo da utičemo u nedelju, na izborima.

Mislite o tome.
Poslednja strofa u pesmi "Ghost town" kaže:

“Can't go on no more,
The people getting angry

Sutra stiže predizborni, ljuti miks



Wednesday 24 May 2023

Kratki film o "duhovnom okrepljenju"


*napomena: Scenario za film je kratak, ali zahteva punu pažnju gledaoca, uvek otvoreno oko za detalj, nešto imaginacije, i razuma.

1 EXT / ŠIROKI PLAN / NEMAČKA, 1935.

U toj zemlji već dve godine postoje koncentracioni logori, a njom od te godine suvereno vlada Jedan Vođa, "Firer".
Bertold Breht je već pobegao iz te zemlje, i podelio sa svetom najpotresniju rodoljubivu pesmu ikada napisanu („O Nemačka, bleda majko / ala su te udesili tvoji sinovi / da među narodima sediš kao ruglo / ili kao užas.“)
Iz zemlje su pobegli i Tomas Man, Hana Arent, Gropius, Albert Ajnštajn, i još stotine hiljada ljudi.
Milionima beg neće uspeti.

2 EXT, UŽI PLAN, BEOGRAD, 1935.

Ne tako daleko od tog užasa, na ovdašnjim prostorima jedan čovek proklinje po skupovima, predavanjima i novinama Evropu, Jevreje, kao i sapun, teleskop, mikroskop, železnicu, parne mašine i druge dokaze progresa, koje On vidi kao neprijatelje.

(Da je sapun smatrao neprijateljem tvrdi i njegov kratkotrajni đak, Petar II Karađorđević, koji je odustao od njega kao učitelja iz higijenskih razloga.)

3 CLOSE UP, BEOGRAD 1935.

Zove se Nikolaj Velimirović, i vladika je Srpske Pravoslavne Crkve.

Napomena scenariste: u montaži možemo izbaciti detalje o ordenu koji je dobio od Hitlera 1934. za obnavljanje nemačkog groblja, kao i scene koje nam otkrivaju da je Nikolaj nekada bio ekumenista, te poznat i kao anglofil naklonjen protestantizmu, zato što ne pomažu razumevanju suštine priče.

4 ŠIRI PLAN, ENTERIJER, 1935.

U okviru projekta etabliranja „svetosavlja“ kao ideje (i termina koji je 1932. skovao Dimitrije Najdanović, kasnije pripadnik fašističkog pokreta „Zbor“ Dimitrija Ljotića) jedne večeri taj mrzitelj mikroskopa, železnice i sapuna u sali Kolarčeve zadužbine izgovara:

"Ipak mora se odati poštovanje nemačkom Vođi (Hitleru), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju." *

Reči "SVETITELJU... GENIJU... HEROJU... "odzvanjaju, dugo.

6 FAST FORWARD, 2003, mesec maj, 
Krupni plan dokumenta / odluke.
Srpska Pravoslavna Crkva proglašava Nikolaja Velimirovića za sveca.

7 INTERSEKCIJA, KRUPNI PLAN I GLAS MIRKA ĐORĐEVIĆA, 2016.

Mirko Đorđević: “Tužna je bila sudbina mladog Nemanjića a kako ga danas slave i ko ga slavi još je tužnije i ružnije.”

8 MONTAŽNA SEKVENCA, Brzo premotavanje, materijala je mnogo, teško je izabrati:

Na preskok vidimo kako se citatima N.V. u javnosti služe, i iza njegovog lika kriju - uglavnom baš, baš loši ljudi.

9 MONTAŽNA SEKVENCA, KLIPING/NASLOVI IZ MEDIJA, mesec maj 2023:

Narator: Srpska Pravoslavna Crkva poziva (po tonu saopštenja bi se više reklo: insistira) da u četvrtak, 25. maja učestvujete sa vašom decom u Spasovdanskoj litiji, na čijem čelu će biti “kivot sa moštima Svetog vladike Nikolaja, koji će izuzetno biti donet, radi utehe naroda u ovim teškim danima i radi duhovnog okrepljenja.”

10 MONTAŽNA SEKVENCA -
NARATOR PREKO SCENA PROPASTI ŽIVOTA U SRBIJI, 1982 – 2023, U KOJIMA VIDIMO I DELA I NEDELA PROMOTERA "DUHOVNOG OKREPLJENJA".

Narator: "Kako će se ovaj film završiti? Konačnim zaglavljivanjem trake u projektoru, koja će izgoreti? U bioskopsku salu će uleteti oni koji veruju da je i film đavolji izum?
Zatamnjenjem?
Ili postoji šansa da dođe do toliko željenog, i neophodnog preokreta?
Nastavak filma zavisi i od toga šta vama donosi “duhovno okrepljenje”.
Možda su to ipak ideje zemaljske pravde, slobode izbora, ravnopravnosti, jednakosti i saosećanja, a ne mošti jednog tipa koji je bio protiv svega navedenog, i kojeg sada stavljaju na čelo kolone."

11* Dodatak posle odjavne špice:

Navedeni citat o Hitleru Nikolaja Velimirovića prenet je iz publikacije “Nacionalizam Svetog Save” koju je u Beogradu izdalo Udruženje Srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke 1935.

(Slobodanka Ast će primetiti: “Indikativno je da su izdavači i urednici dela Nikolaja Velimirovića u kasnijim izdanjima ovaj pasus "preskočili.")

12 ISPIS:

Nije još
KRAJ.


Tuesday 28 March 2023

Ekatarina Velika: „Neko nas posmatra“ (remaster, 2023)


Poslednji albumi velikih i voljenih bendova obično su tema naknadnih osvrta, novih preslušavanja i preispitivanja koja vode ka novim spoznajama ili maštanjima o muzici za koju smo ostali uskraćeni.

Album EKV „Neko nas posmatra" (PGP, 1993) to do sada nije doživeo. 
Objavljen tokom jedne od najgroznijih godina u našoj novijoj istoriji, usred združenog brišućeg naleta ratova, inflacije i nadirućih muzičkih mutanata koji su doslovce uništavali grizli sve pred našim očima  ovaj album je uglavnom dočekan ocenom „najslabija ploča u opusu EKV“, te se i danas najčešće samo pominje kao poslednja i najmanje važna tačka jedne izuzetne diskografije.

Trideset poroznih godina kasnije PGP je u saradnji sa Zadužbinom Milana Mladenovića objavio remaster ovog izdanja u digitalnom formatu, i to je dobar povod za još jedno preslušavanje.

*

Upuštam se priču o njemu ne samo zato što remasterizovana verzija otkriva donedavno zamućen energetski naboj, i kompaktniju sliku. 

Iako je neprijatno podsećati se te godine  upuštam se u ovo zato što sam i ja nakon prvih nekoliko slušanja u kasno proleće 1993. bio iznenađen tim zvukom i novom lirikom.
Sada znam zašto sam tako reagovao, i zašto se ovom albumu u prvoj godini objavljivanja nisam često vraćao.

Kada imaš dvadeset godina i živiš u takvom vremenu, mahnito tragaš za muzikom koja će te izmestiti iz realnosti.
„Neko nas posmatra“ je od nas tražio suprotno.
Ali, za suočavanje sa stvarnim svetom je tada bila potrebna hrabrost, koju nisam imao.
Shvatio sam to godinu dana kasnije, slušajući ga nedeljamau drugačijim životnim okolnostima, ne znajući da više neće biti prilike da čujem nijednu od tih pesama na koncertu.

Želja da vidim Milana kako uživo prži oslobađajući rif za „Zajedno“ ostala mi je neispunjena.

*

Sve je bilo u raskoraku, i prepuno paradoksa.

Uprkos trenutku, Milan je u intervjuima, iako gorak i ljut, pričao o novom optimizmu.

„Album „Par godina za nas" govorio je o tome kako će nešto strašno da nam se desi. Zatim, ploča 'Dum dum' govorila je o tome kako nam se to upravo dešava, dok ova najnovija ploča na svoj način sugeriše kako da izađemo iz svega toga. Reč je o tome da iz jednog užasnog bedaka ne možemo izaći kukajući i gledajući unazad, nego treba gledati unapred sa nekim jednostavnim optimizmom. Ništa ne upućuje na taj optimizam, ali ako ga mi nemamo u sebi, ne vidim način kako bi mogli da isplivamo.”

U tom trenutku ništa nije upućivalo, ili davalo razlog za optimizam (izuzev  možda   ideje da smo dotakli ono dno iz pesme „Dolce Vita“, i da je došlo vreme da se odupremo ka površini. Naredni meseci su pokazali da je i ta ideja bila pogrešna.)



Naknadno otkriven kratki Milanov autorski tekst objavljen u „Borbi“ na Novu godinu 1991/1992. („Potrebni su Novi stavovi. Nova etika. Nova estetika...”) najavljivao je promenu i rešenost da se krene sa popravljanjem nekih stvari.
To se oseća i u razgovorima iz 1993:

Milan: „Ovde je razlog zbog koga se bavim muzikom  ova zemlja, ovi Ijudi. To su lepi, pametni, interesantni, drugačiji Ijudi. Postoje ovde i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tera dalje da nešto uradiš, nešto promeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi svima moglo da nam bude dobro, samo kada bi se dobro organizovali. (...)
U ovo vreme ne biti angažovan ravno je zločinu iz gluposti ili s predumišljajem, svejedno. Moramo se angažovati da bi nešto, do čega nam je stalo, opstalo i potrajalo (...) Život je ovde postao nemoguć (...) Grad se jezivo promenio, uopšte ne mogu da ga prepoznam. Ne samo da je grad, nego su i ljudi bili drukčiji. Moj prijatelj ima babu od devedeset godina koja mi je jednom rekla: 'Dete moje, ovi Srbi danas, to nisu oni Srbi koje ja poznajem iz mog vremena, kad sam ja bila mlada. Ovo nije taj isti narod.' Ja isto mislim da to više nije taj isti narod. Nešto se tu desilo.”



Koncerti tokom 1992. godine (poput onog u letnjoj bašti KST-a, a isto se čuje i na nedavno objavljenom Unplugged >> albumu iz Skoplja) pokazali su da je Ekatarina Velika i dalje odlično usvirana. Margiti, Milanu i Marku se u jesen 1991. priključio Dragiša Uskoković Ćima muzički obrazovan, vanredno talentovan (i za džez zagrejani) basista, što je ponovo blago redefinisalo zvuk grupe. (Marko Milivojević kaže „To je bend koji je svaki put ostvarivao sinergiju svojih članova, svako je davao svoj originalni deo.“)

Mnogo godina kasnije Ćima će mi otkriti da su Milan, Marko i on šest meseci uvežbavali novi materijal u Domu omladine Beograda. To se na ovom albumu čuje. EKV u tom periodu zvuči kao rokenrol bend koji je upravo otkrio novu energiju i koji je voljan da proba nešto novo. 

Tekstovi pesama su prepuni direktnih, ličnih poruka („Nije sve izgorelo, nešto sam ugasio“), ispevanih novim, drugačijim glasom. Tu su i otvorena obraćanja publici („Mi smo dozvolili da stvari odu predaleko“) i poziva na promene („Zaboravi prošlost i javi, ima li promene u tvojoj glavi?“)

Nova direktnost je bila česta tema intervjua 1993:

„Oduvek smo imali angažovane tekstove. Sada su ovakvi jer više nema vremena za uvijanje, metafore ili bilo kakve zatvorene forme. Treba rеći sve u lice. Treba razgovarati o problemu. Mi smo se osetili odgovornim da tako nešto uradimo. Pošto se obraćamo lјudima treba pokušati dopreti do svakog neoštеćenog mozga i pokušati popraviti stvari. Zajedno. Mi to možemo.”

Album je doneo ne samo novi zvuk, već i novi način upotrebe zvukova

„Neko nas posmatra“ je jedini album benda na kojem se čuju spoljni zvuci, i delovi drugih pesama.
Milan je kao producent u zvučnu sliku albuma uvodio huk ulice, zvuk tramvaja, glas dispečerke na železničkoj stanici („...za Paraćin“), svirku garažnog benda, deliće „Rock’n’roll music“ u verzijama Čaka Berija i Bitlsa, segment sa albuma „In the Mooncage“ Mitra Subotića Sube, kao i citat Martina Lutera Kinga „Naša generacija će se kajati ne samo zbog reči i dela dece tame, već i zbog straha dece svetlosti.”

Tu je prva obrada tuđe pesme koju je bend ikada objavio („Istina mašina“ Dada Topića, tj. grupe Time)  što bi pre trebalo slušati kao žestoko odsvirani omaž jednom od Milanovih muzičkih heroja, a zatim i kao hrabar čin načinjen u vreme kada je muzika „iz Hrvatske“ proterana sa radio talasa i TV ekrana u Srbiji.

Imamo pravo, i slobodu da sve te zvuke i zahvate slušamo kao upade stvarnosti koju je trebalo menjati.

Promenio se i likovni identitet benda. Novi logotip i dizajn omota (rad tada mladog Slavimira Stojanovića) doneo je promemu u odnosu na izgled prethodna tri albuma. („...na omotu se vidi uspostavljanje aktivnog kontakta s onim koji nas posmatra.” - Magi) 

Foto: Aleksandar Kujučev.
Više fotografija dostupno je na stranici
Zadužbine Milana Mladenovićа >>


Novi početak bio je i prilika da se iskoriste do tada sakupljena iskustva.

Zlatomir Gajić u knjizi „Milan Mladenović  rok poeta“ kaže: „Milan je godinama plamteo u nastojanju da promeni svet i izleči čoveka, da mu pomogne na putu ka sreći, trudeći se pritom da reši i brojne sizifovske zamke, da bi se odjednom oglasio mirnim pesničkim saopštenjem o velikoj istine do koje se stiže samo upornim traganjem, i tek na kraju puta.

U izdanju “Ko je ko u Srbiji” (1991) za Milana je zapisano da se izjašnjava kao agnostik, mada je u svakodnevnom životu i razgovorima tvrdio da je ateista. 
Na pitanja novinara u vezi sa nazivom albuma (i naslovnom pesmom) Milan je odgovarao: „Činjenica da ljudi žive, rade, prave decu, bave se svojim zanimanjima i to u toku svih strašnih stvari koje se događaju na našim prostorima, znak je da neko brine o nama i posmatra nas.” U drugom intervjuu će dodati  „taj neko je veoma blagonaklon prema nama”.

Ako se zagledate u hronologiju dešavanja na ovim prostorima tokom tog doba, verovatno ćete doći do odgovora o kojoj vrsti blagonaklonosti je reč, i da li su neki tumači njegovih stihova u pravu kada tvrde da je u vreme oblikovanja ovog albuma Milan zaista „otkrio boga”.

*

Uprkos rastrzanosti, koja se oseća i koja doprinosi da neke od pesama zvuče nezavršeno, „Neko nas posmatra” sadrži neke od najvažnijih momenata čitave karijere benda.

„Zajedno”, na čijem početku Milan nabraja imena stvarnih ljudi, bliskih prijatelja koji su napustili Beograd i Jugoslaviju, postala je ključni poklič dekade, i jedna od retkih pesama koje blistavo i strašno sažimaju osećanje života u Srbiji u tom trenutku. 
„Anestezija” savršeno dopunjuje, ili  ako želite  završava ne samo prvu stranu stranu albuma, već i niz briljantnih ljubavnih pesama koje je Milan za života napisao.

Druga strana ovog albuma krije još izuzetnih trenutaka, poput „Just Let Me Play Some Modern R’N’R Music”, ili pesme „Jadransko more”, čiji je naboj sada možda neshvatljiv, ali koja je 1993. zvučala duboko potresno.

Album  a neplanirano i karijeru benda  zatvara jedna od pesama koje su važne za razumevanje Milana kao čoveka, ali i pesnika.
„Ponos”.

U intervjuima sa Milanom iz tog vremena mogu se pronaći dva slična citata o istoj temi - a to je pitanje ponosa. Evo onog koji se ređe citira na internetu:

„Ako sve propadne i ako sve bude onako kako niko nije očekivao ili kako smo svi očekivali u potaji, ono što nam ostaje jeste da smo nešto radili sa svešću šta činimo i bili iskreni i pošteni u svemu.
Ne samo mi kao grupa ljudi, već mislim da je to najvažnija stvar u životu svakog čoveka. Znači, tvoja svest o tome šta radiš. Ako si sam sa sobom iskren i pošten, onda ne postoji nikakav problem već samo može da ti bude teško ili... Znači, ponos je ono što ti ostaje.”
(intervju za „Huper”, 1993)
 

Počašćeni smo pločom idiotskog naziva 'Neko nas posmatra' koja ne zaslužuje ništa osim jednog preslušavanja.” zabeležiće jedan od kritičara u osvrtu na koncert održan u KST-u sledećеg leta. Bojan Žikić će u magazinu „Ritam“ biti podjednako kritičan: „Ono što se čuje sa 'Neko nas posmatra' zvuči kao sastav koji je tek počeo da se bavi muzikom (izuzev klavijatura) (...) Pesme su, jednostavno, dosadne (...) Verbalne poruke su, slično kao na 'Dum dum', između nebuloznog i naivnog, skoro patetičnog, protesta. Druga je stvar, kako se neko uopšte može baviti protestom ako snima za državnu diskografsku kuću.”

Petar Janjatović će album posmatrati iz drugačijeg ugla: „...Koncizniji u izrazu, oslonjeni na jednostavnije gitarske forme, ispunjene finim, gotovo pop klavijaturističkim tkanjem, ponudili su svetliju, otvoreniju ploču...”

Magazin „Ritam” će po Milanovoj smrti pokušati da definiše njeno mesto u diskografiji EKV rečima „Najslabija ploča EKV. Neizbežan osećaj nedovoljne dorađenosti pesama, bio je donekle ublažen opštim, robusnijim rock’n’roll stavom posebno naglašenim u intervjuima. Pošten do kraja, pod stare dane otkrivajući stav nepomirljivog rockera, Milan je time dao možda i najveći mogući doprinos u poslednjoj fazi svog rada. Za buljuk brzih bendova Srbije on je ipak predstavljao pravovernog zaštitnika nekih vrednosti koje rock'n'roll doneo u ovu sredinu. I imao je šta da im prenese.”

Aleksandar Žikić se u knjizi “Mesto u mećavi” (1999) poziva na tu rečenicu, te otvara prostor za nova, moguća tumačenja:

O poslednjoj rečenici (osvrta magazina Ritam, prim. N) svakako nema spora. Doduše, nema ga mnogo ni u pogledu prve, uz pojašnjenje da 'najslabija ploča EKV' ne znači nužno i 'loša ploča'. Ipak, 'Neko nas posmatra' zaustavio je grupu u trenutku kad nije bila sigurna ne samo u to kojim putem zaista želi da krene nego i da li uopšte ima preostalih puteva kojima bi vredelo krenuti uz punu motivaciju da se stigne do njihovog kraja. Kao i većina ljudi ovde, i Milan i EKV su neminovno počeli da lutaju i gube orijentaciju. U vreme kad su radili na 'Neko nas posmatra' bilo im je jasno da je vreme „metafora i pesničkih struktura” iza njih. Ali bez toga, šta je ostajalo?

Beskompromisni rokerski stav? Robustnost? O tome je Milan, doduše, imao štošta da kaže, ali da li bi se to moglo označiti kao ključni deo njegovog generalnog stava? Da li je to bilo ono što bi on zaista želeo i voleo da radi, bez obzira na situaciju, nevolje i osećanje da ne može ostati po strani? Da li je, drugim rečima, 'Neko nas posmatra' upravo onakva ploča kakvu bi Milan i EKV zaista želeli da snime, ili je njen finalni izgled bio diktiran kolektivnim stresom u kojem su iznenada isplivale stvari o kojima se do juče nije ni razmišljalo? Je li ona rezultat pune umetničke slobode ili neminovni produkt vremena i prilika?

Nema pravih odgovora na sva ova pitanja, ali ostaje činjenica da je 'Neko nas posmatra'
samo jedan od mogućih odgovora kako je mogao izgledati album EKV 1993.”

*

Dan pre jednog od najvažnijih koncerata karijere (održanog na neobičnom mestu, u Sava centru) Peca Popović piše u „Politici":

„...Braneći sebe oni su pesmom, kao svojim oružjem i ponosom, otišli dalje, dublje i nepovratnije nego ijedan drugi bend ikada osnovan u Beogradu. Udaljeni od entuzijazma prve pobede, ostavši vremenom bez nekih kapitalnih muzičara i saradnika, siromašniji za mnoge tinejdžerske snove, danas su oličenje najvrednijeg od popularne muzike glavnog grada koji nije ustuknuo pred sramotnim stampedom novoizniklih vrednosti. EKV su, sada i ovde, dah i duh Beograda koji neće istaći belu zastavu pred jurišnicima sviklim na pobede u ime potreba trenutka.”

Tu istu sliku ljudi koji ne ističu belu zastavu, i ne predaju se bez obzira na sve i uprkos svemu  Milan je oslikao drugačijim rečima u intervjuu za Rock Starz 1993.

Novinar: EKV je odavno postala perjanica svoga grada. Kakva je klima u gradu i da li ti je Beograd danas ružan grad?

Milan:
Beograd nikako nije ružan grad ali je definitivno pukao. Pukao je jer u njemu živi previše usranaca koji su mogli da pomognu ali nisu. Usrali su se na samom početku i sada kao poslednje pičke žive u agoniji.

Novinar: A ti? Da li si ti među njima?

Milan: Nikako, ja sam hrabar čovek. Dela govore.

*

Ovaj album je dobro delo hrabrih ljudi.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Dum Dum >>
Samo par godina za nas >> 
Ljubav >>

Sunday 19 March 2023

Ekatarina Velika: “Dum Dum”: Izlazne rane (remaster, 2023)



„Dum-dum je puščano zrno razornog dejstva.
Zbog male mase i pljosnatog vrha zrno se nasumično kreće
kroz telo pogođenog, i stvara velike izlazne rane.”
(definicija)

Prethodna decenija počela je veličanstvenom scenom.
Trojica razbarušenih Akrobata igrala su napred-nazad oko makete planete Zemlje, uzvikujući „Niko kao ja!

No, minut i po kasnije sva trojica bila su na zemlji, kao pokošeni, a ekran premazan crnom bojom, u nekoliko poteza.
Možda je to bilo proročanstvo?

Devedesete su počele drugačijom slikom.
U spotu za naslovnu pesmu sa albuma „Dum Dum" igraju ljudi na štakama, zavijenih glava, ruku i tela. Možda su to oni nepomični i nemi ljudi koje su trojica Akrobata provocirala deset godina ranije vriskom, plesom i iskakanjem iz gomile?

Prazan prostor u kojem se Koja, VD i Milan igraju maketom Sveta odmenjen je unutrašnjošću Subotičke sinagoge i mnogobrojnim, drugačijim simbolima.
Pisar iz Sakare je spreman da zapiše ono što će čuti.
Margita za mašinom za šivenje spaja novinske stranice sa fotografijama demonstracija održanih 9. marta 1991. godine u Beogradu.
Tu su i visak, riba, beli ljiljani, sef.

O mogućim vezama ovih slika sa početka i kraja jedne epohe razmišljam i zato što je spotove za „Dum dum” i “Niko kao ja” radio isti rediteljski tandem.

Možda je taj pokušaj spajanja krajeva iscepanih poruka sa početka i kraja jedne epohe potpuno pogrešan.
 
Nastaviću da ih spajam sve dok ne budem dobio jasniju, ili potpuno tačnu sliku vremena u kojem se „Dum dum” pojavio, i šta nam sve govori.

*

Država u kojoj je Ekatarina Velika pred ukupno 150.000 ljudi odsvirala gotovo 200 koncerata tokom 1989. i 1990. je upravo prestajala da postoji.
U Milanu – rođenjem vezanog za Zagreb, odrastanjem za Sarajevo, a životom za Beograd to izaziva bol, i gnev.
Pitanje porekla je postalo važna tema.
A devetog marta 1991. uveče smo prvi put čuli zvuk koji podseća na huk i videli cevi tenkova uperene u nas.

U međuvremenu se ustaljena i dobro usvirana četvorka koja je činila EKV promenila.
Bubnjar Srđan Todorović - Žika odlučio je da se posveti glumačkoj karijeri. Zameniće ga mladi, izuzetni Marko Milivojević, i bend će jedno vreme funkcionisati u toj postavi. No, uskoro će i Bojan Pečar otići za London „na sedam dana”, a zapravo zauvek.

(Margita, nešto kasnije: „Bojan šalje pozdrave iz Londona. Kaže - "Kad se setim kako bi mi prošao dan u Beogradu – pevam.")

U takvom okruženju Milan počinje sa oblikovanjem „najmračnijeg albuma EKV”, jedinog na kojem je autor svih tekstova.

Milan (intervju iz jeseni 1991): „Muziku i tekstove smo radili još prošle zime, negde u decembru, januaru, februaru. I pravili smo je pod velikim pritiskom zbog toga što se osećalo u vazduhu da će nešto strašno da se desi. Kao što je ovaj rat koji se sada dešava. Mi normalno, nismo znali da će da dođe do ovakvih krajnjih konsekvenci, do užasa, do pucanja, do mrtvih ljudi... morali smo da skrenemo pažnju ljudima da se mi ne možemo pomiriti s tim da to postoji pošto smo mi svoju mladost proživeli u nekom mirnijem vremenu, koje možda nije bilo najsretnije. To što se sada dešava to je jednostavno – preživljavanje.”

(Svega tri godine ranije je u razgovoru sa Tanjom Petrović Milan je bio pri stavu „Ja krizu u društvu ne mogu da promenim, niti je to u mom karakteru, niti me to zanima.” Poređenje ova dva stava dočarava razmeru promene u Milanovim javnim istupima. U intervjuu objavljenom krajem 1991. na pitanje „Šta bi menjao kada bi imao neku moć?” Milan će odgovoriti - „Promenio bih nekoliko hiljada mozgova u ovoj zemlji. To bi bilo sasvim dovoljno.”)

*

Album je sniman u proleće 1991. godine u “Studiju M” u Novom Sadu >>, u produkciji Teodora Janija, i Đorđa Petrovića, starog saradnika iz vremena snimanja albuma Šarla Akrobate i Katarine II, a bas deonice je odsvirao Bata Božanić.

Ovo je tren u kojem bi trebalo reći da se pravi naboj ovih pesama može čuti tek sada, po objavi remasterizovane verzije na kojoj su radili Dragiša Uskoković Ćima (priključio se bendu 1991. godine) i Marko Milivojević.

Iz tehničkih razloga ovaj album kao da smo trideset i dve godine slušali u “power saver” modu, da se tako izrazim, uskraćeni za njegov pun napon. Od svih sada objavljenih remasterizovanih naslova „Dum Dum” je doživeo najveću promenu i zato je važno preslušati ga ponovo.

Sada se jasno čuje da su pesme na albumu poput izlaznih rana.

Milan: Pesma „Dum Dum” govori o beskrupuloznosti ljudi koji se bore za vlast. „Siguran” je stav nekoga ko traži sigurnost u nekom zatvorenijem svetu. „Karavan” je priča o životu koji prolazi pokraj ljudi koji su bili dugo okovani, čije su ruke i noge bile u okovima, koji nisu mogli ni da se pokrenu ni da se pobune protiv nečega što im ne odgovara.

„Idemo” je o građanskom ratu. U to vreme kad je tekst napisan, nije ni počeo. To je priča o mladom čoveku koji leži u krevetu sa svojom ženom, devojkom, koji se budi uz spikera sa radija koji kaže da je počeo građanski rat... Sledeće slike su o tome kako vojnici, ne znajući zašto to rade, bore se protiv nekoga. Zašto to rade, ni oni sami ne znaju. Možda postoji i neki razlog, ali ne verujem da ni druga strana zna zašto to radi... Ne postoje pobeđeni, ne postoje pobednici, postoje samo žrtve tog rata. Svi su – žrtve.

„Glad” je... Nešto što tera ljude da... otimaju (...)

„Dolce Vita” je vreme koje se raspada. Dezintegracija svega. A
Dolce Vita je čista ironija.

Možda je trebalo da se ploča zove „Zabranjujem!’ Jednostavno, svako bi trebalo da kaže zabranjujem da se to i to dešava meni i drugima i neću to i to! Onda ne bi došlo do svega ovoga.”

(O genezi pesme „Idemo” može se čitati i u analizi Saše Ilića >>)



Milanov zlosutni, u srebrno-crno obojeni torzo i pištolj prislonjen na slepoočnicu koji je dominirao dizajnom albuma >> (radio je Vuk Veličković) bio je neprijatno uznemirujući.
Unutrašnji omot je vrtoglava spirala reči, koja čitaoca vodi u srce tame.

Na zadnjoj strani omota, uz Milanova leđa, nalazi se fotografija Artura Remboa (rođen je tačno 100 godina ranije), postavljena licem ka nama.

Priznajem - neko vreme sam verovao da je Rembo tu kao putokaz ka uvodnim rečima njegove pesme „Boravak u paklu” („Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su tekla sva vina...”), što pojačava osećaj teskobe na početku novog surovog vremena.
Ipak – reči ispisane rukom preko Milanovih leđa otkrivaju drugu Remboovu pesmu – „Sensation”:

„Et j’irai loin, bien loin, comme un bohémien”.

Ivan-Goran Kovačić će ovu pesmu prevesti kao „Uzbuđenje”. Branko Miljković - „Osećanje” a Nikola Bertolino - „Predosećaj”.

Njegov prevod ove Remboove pesme glasi:

U plav letnji suton, krenuću na staze,
hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
u njenoj svežini, moje noge gaze
i da vetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
s dušom, od ljubavi silne opijenom,
na put ću ja poći poput ciganina,
kroz prirodu – srećan kao s nekom ženom.

*

Nakon proba sa privremenim basistom Miškom Plavim (Milivoje Petrović) koje su tokom juna i jula meseca 1991. održavane u atomskom skloništu u podrumu zgrade u Beogradskoj ulici broj 64 – bend je neke pesme prvi put izveo pred beogradskom publikom na “Avala Festu” početkom avgusta.

Milan: „Mi imamo jedan deo koncerta koji ide sve niže i niže, i baca ljude u daun. Sviramo „Dolce vita“, „7 dana“, „Idemo“ i kad se pojavi „Glad“, tu su ljudi već satrveni. Nije lako podneti užasnu količinu agresije tih pesama, koja opet nije spakovana na uobičajan način, nego je skoncentrisana u samu srž mozga.“

Ne tako daleko, voda je postajala krvava.

„Dum dum” je objavljen u septembru 1991.

Devetnaestog septembra ka Vukovaru je iz Beograda krenula najveća kolona tenkova. Bilo je građana koji su sa nadvožnjaka na te tenkove bacali cveće.

*

Milan će u prvom intervjuu nakon objavljivanja albuma reći: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili 40 odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”

Na negativne kritike koje je album dobio osvrnuo se i u intervjuu 1993. godine za magazin „Rock Starz”: „Dobra je stvar kada su ljudi iritirani nečim. Znači da onda razmišljaju, da ih te stvari na određeni način dotiču. Mogu da shvatim da su prošlim albumom ljudi bili zbunjeni jer je on u neku ruku strašno heavy a taj osećaj smo i hteli da postignemo. Da udarimo pravo u ljudski mozak i pitamo: „Radi li”?

„Politika” (2015) navodi: „Album je, uprkos trenutku u kome je objavljen, prodat u tiražu od 80.000 primeraka, što je za rok ploču u to vreme bio sjajan uspeh.“



Neki muzički kritičari ovaj album ne vole ni danas („Dum dum” dodiruje kreativno dno”, zapisaće Dragan Kremer 2015), ali – zanimljivo – iz celog opusa benda ovom albumu kritičari kao da se najčešće vraćaju.

U magazinu „Ritam“ će se 1994. pojaviti osvrt: „Potreba za promenom vapije iz svake rilne. Potreba da se uhvati u koštac sa realnošću, takođe. Prva ploča koja je izašla u vreme kad je rat već počeo govorila je dosta o aktuelnim događajima.”

Dragan Ambrozić i Momčilo Rajin beleže u magazinu „Popboks”: „U trenutku kad ga je kritika već poslovično otpisivala, EKV je snimio “Dum dum” na kom je zabeležen najpotresniji krik predstojeće katastrofe tekuće decenije.”

Petar Luković će u „X-Zabavi” u oktobru 1998. napisati: „... Možda je zato “Dum dum” u ono vreme bila ploča van svih trendova, suviše ozbiljna i mračna da se s njom slušalac uhvati u koštac, irealno stvorena da zatalasa i upozori... ali, sad znamo, niko nije bio tu da sluša i obrati pažnju.”

Vremenom „Dum dum” dobija priznanje i od onih do kojih album 1991. nije mogao da stigne. Zoran Tučkar (Muzika.hr >>) 2014. godine piše: „Jedna činjenica ostaje nepobitna: Ekatarina Velika je ovo djelo snimala u proljeće i ljeto 1991. Milan Mladenović je već u prvoj polovici i u rano ljeto 1991. snimao pjesme pune prognaničkih slika (“Bledo”, “Idemo”), ratnih stradanja (“Glad”), pasa rata (“Dum Dum”).

Prva hrvatska ratom inspirirana pjesma bila je emitirana sredinom kolovoza 1991. (“Stop The War In Croatia”), tako da, ako uzmemo u obzir ratnu propagandu, podatak da je netko u Srbiji bio itekako svjestan zla koje nadire i koji je to precizno stihovima opisao prije velikog dijela hrvatske estrade vrijedi zapamtiti... u tom kontekstu autor tih stihova apsolutno zaslužuje ulicu ne samo u Zagrebu, nego i u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima i da to ime piše i na ćirilici i na latinici, a može i na klinovom pismu. (...)


Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ‘domoljuba’ u kojoj na pitanje: “Gdje si bio 1991?” Milan zenbudistički strpljivo odgovara sugovorniku (koji je) iskolačenih očiju i zapjenjenih usta:

“Bio sam u Beogradu i nastojao sam biti čov(j)ek.”



Godina objave albuma „Dum Dum” bila je početak strašnog vremena koje će Milana nadživeti. Istovremeno, to je bio početak nove faze Milanovog angažmana koji je prevazilazio muziku.

Ekatarina velika će tog leta svirati u Sarajevu u okviru prvog velikog koncerta za mir koji je YUTEL organizovao 28. jula. Svedoci tvrde da je u Zetri bilo 30.000 gledalaca, dok je "još 50.000 ostalo ispred".

Borba će 17. februara 1992. na naslovnoj strani (pod naslovom "Prvih sto hiljada potpisa" >>) u tekstu o peticiji Demokratske stranke navesti su je potpisali Mića Popović, Dragoslav Mihailović, Gojko Tešić, Danilo Bata Stojković... „kao i rok muzičari Dušan Prelević i Milan Mladenović".

Iste godine će sa prijateljima na kamionu kružiti gradom i pevati Beogradu „Mir, brate, mir”.
Na „Beogradskom proleću” će tokom dodele nagrada sa bine Sava centra u živom prenosu na Radio-televiziji Beograd pozdraviti prijatelje „koji možda i nisu živi... u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci...” i tražiti „minut ćutanja za one koji su poginulе u ovom ratu koji nema smisla”

Neki tvrde da se u tom trenutku iz publike čulo „Uhapsite ga!”
Dostupan snimak događaja otkriva da se salom, nakon Milanovih reči prolomio aplauz.

Izgledalo je kao da nije sve izgubljeno,
i da je izlazne rane moguće zalečiti.


Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Neko nas posmatra >>

Wednesday 15 March 2023

Ekatarina Velika: „Samo par godina za nas” (PGP RTS / remaster, 2023)



– Da si mogao da pogledaš neizrecivo dalje u prošlost nego što je tvoja snaga dopuštala, onda bi za tebe prošlost postala budućnošću. A da si mogao još više da izdržiš, budućnost bi se za tebe vratila u korito sadašnjosti.

– Šta znači taj krug?

– Nema drugog kruga nego krug iluzija o rađanju i smrti,
za koji je neznalica svojim mislima i delima prikovan.
Ali taj se krug sastoji samo od vremena, 
a i vreme nije ništa drugo nego iluzija.

(Lafkadio Hern, 1850–1906, „U krugu”)


Nedavno objavljivanje remasterizovanih verzija poslednja četiri albuma Ekatarine Velike jeste radostan dan za uši.
Nakon nekoliko ponovnih preslušavanja i proživljavanja, pošto se nesvesno privučemo tom kraju i zvuk stane – neka pitanja se neminovno otvaraju.

Šta su nam ti albumi tada poručivali? Šta osećamo prema njima trideset godina kasnije, posle svega što nam se dogodilo?

U tom nizu ponovo objavljenih naslova pisanje o „Samo par godina za nas” je najkompleksniji zadatak.

*

To je poput dve potpuno različite strane ploče.

Muzički kritičari po objavljivanju “Samo par godina za nas” uglavnom proglašavaju za „čisto samoponavljanje”.
Istovremeno, ovaj album je etablirao Ekatarinu Veliku kao najpopularniji alternativni bend Jugoslavije, koji će odsvirati turneju od gotovo 200 koncerata pred oko 150.000 ljudi.

Na tom albumu, o kojem je pisano da „nema nijedan do kraja razrađen hitoidni adut” (Z. Gall), nalaze se i najmanje dve pesme od pet najpoznatijih koje je bend ikada snimio.
Ona najpoznatija proglašena je 2006. godine i najboljom pesmom jugoslovenskog rokenrola svih vremena po izboru slušalaca Radija B92.

Album koji je predstavljao „lični i kolektivni debakl nekadašnje izuzetno talentovane grupe” (D. Piljak, Ritam) bio je i finale jedne faze benda. Ekatarina Velika je dosegla vrhunce slave, i dalje ne napravivši ustupak očekivanjima publike i kritike.

O albumu „Samo par godina za nas” nije lako pisati između ostalog i zato što on jeste neka vrsta poslednjeg trzaja pre „ličnog i kolektivnog debakla” koje kritičar pominje, ali taj debakl nije bio muzički – i bio je debakl svih nas.
Površan prelet preko novinskih naslova i tekstova iz tog doba o „antibirokratskoj revoluciji”, promeni Ustava Srbije, demonstracijama u Ljubljani, prvom bojkotu robe iz Slovenije... otkriva brojne stvari koje osmeh Anta Markovića, poslednjeg Premijera Jugoslavije nije mogao da prekrije.
(Uzgred, postoji mogućnost da su se taj osmeh i ovaj album pojavili istog dana.)

Ako se setimo i da je tri meseca nakon objave „Samo par godina za nas” izgovoreno i da nam „slede bitke koje nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”, sada bi trebalo da drugačije razumemo Milanove stihove o tuđoj kući i ničijoj zemlji, i odakle to „mi smo na granici, i nema povratka/ mi smo na granici, i snaga otiče”.

Redakcija magazina „Ritam” će nešto kasnije za “Par godina...” napisati: „Čim neko napravi korak u mestu, postaje prihvatljiv za masovni ukus”.
To je, najčešće, tačno.
Ali, iz ove perspektive je teško prihvatiti da je masovnom ukusu ideja da sve odlazi dovraga, i kako nam je ostalo par godina – prijala, ili da je stvorena iz želje za podilaženjem.

Darko Glavan je u prikazu jednog od koncerata sa turneje 1989. bio nešto bliži suštini: „Oni su – da parafraziram tekst skladbe „Krug” s posljednje ploče – sami smislili, sami stvorili i sami razbili taj krug. Tjerajući svoje vlastite fantome, Milan, Margita, Bojan i Žika iznenađujuće su se približili masovnim jugoslavenskim psihozama i neurozama uspijevajući osobnu pometnju podići na razinu kolektivne emocionalnosti.

Koliko je Glavanova teza tačna, potvrdiće i Milan.
U razgovoru za magazin „Studio” tokom turneje 1989. kaže: „Mislim da većina zna o čemu pevamo. Ja vidim face s pozornice. Mislim da im to znači nešto, da su to kod kuće preslušali, da ih je pogodilo na neku foru... To je princip na kojem cela rock muzika funkcioniše: tri reči i pet taktova koji nešto znače u nekom životu, koje su zajedničke za neke ljude i oni se u njima prepoznaju.”

Godinu dana kasnije će se vratiti ovoj temi u razgovoru sa Zoranom Trbovićem: “Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča... a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali, unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo... To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih”.

Isti stav iskazaće i u razgovoru sa Rajinom i Ambrozićem za “Ritam” 1989. (“Ljudi pribegavaju bežanju od stvarnosti. Od velikih grupa niko ne govori ni o čemu što se stvarno događa (...) Ja imam potrebu da kažem nešto povodom svega toga.”)

Za razliku od recenzija albuma - osvrti na koncerte sa turneje koja je usledila nakon albuma su horski pozitivni. Jedan od njih dotiče se i teme pozicije Ekatarine Velike na tadašnjoj sceni Jugoslavije: “... Svojevremeno je ovaj bend bio avandarda na domaćim prostorima, ali je vremenom uspeo da etablira. Zar je to loše? Avangarda je ispunila svoju kulturološku misiju tek kada je uspela da zaživi u masama. Kada se to desi, javiće se nova avangarda i to je jedan prirodan tok. Ekatarina je svoju misiju izvela, i grabi dalje.
(N. Radosavljević, Pop Rock)

Foto: Goranka Matić

Možda u tom trenutku, pre tačno trideset i četiri godine, jednostavno nismo dobro razumeli sve što nam poručuju?

Možda se suština nije dobro čula od opšteg meteža i buke u medijima.
Možda nismo to primetili od lavine uglavnom besmislenih pitanja novinara upućivanih grupi koja je, sada je to očigledno, želela da priča o ozbiljnijim stvarima.

Možda smo nakon međusobno različita prethodna četiri studijska albuma očekivali da će peti u nizu takođe predstavljati veliki iskorak u nešto novo?

A možda smo razumeli šta nam poručuju - ali nismo želeli da prihvatimo da se sve bliži svom kraju: jedna umetnički bogata decenija, jedna država, i jedna ideja.

Možda nismo bili spremni da mislimo na to.

Možda preslušavanje ovog albuma opterećuju naknadno dopisivana tragikomična (i tragično netačna) tumačenja nekih pesama.

U intervjuima sa članovima benda se može pronaći šta je bila inspracija za neke od pesama.
Znamo da je „Iznad grada” pesma o jednoj noći provedenoj u gradu sa prijateljima”. Da „Krug" govori o krugu koji čovek obiđe u toku svog života i opet se vrati na početnu tačku, o prolaznosti vremena”. Da je „Samo par godina za nas” o trenutnoj izgubljenosti ljudi koji žive u Jugoslaviji i tome koliko ljudi ne vide nikakvu budućnost. O životu od danas do sutra.” „Amerika” je o tome kako nas je „malo ovde ostalo da se borimo sa surovošću života”.
I znamo da je „Srce” posvećeno Maji.

Toliko znamo, za sada.
Za ostale pesme ćemo već pronaći direktne putokaze - od onog koji je napisao i tekst pesme "Svetilište", ili indirektne - poput Lafkadija Herna sa početka ove priče za kojeg će se proveriti da li je zaista bio inspiracija za tekst pesme "Krug".

Do tada, možemo se prepustiti novom preslušavanju i razumevanju ovog albuma - bez razmišljanja o tiražima, mukama snimanja albuma, tekstovima kritičara,
i decenijama koje stoje između njega, njih i nas.

Muzika je ponovo ovde,
i može nam kazati nešto novo, o nama.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

*

Ostali tekstovi iz serijala:



Friday 10 March 2023

Čista "LJUBAV" (Ekatarina Velika / remasteri, 2023)

Danas je nalik na praznik!

Nakon dužeg odsustva sa streaming platformi - poslednja četiri albuma Ekatarine Velike su ponovo tu, u remasterizovanoj verziji rađenoj sa master traka.

Oni čije su uši godinama patile pri slušanju ovih albuma znaju zašto citiram stih iz pesme „Prvi i poslednji dan“ sa albuma „Ljubav“. O kvalitetu zvuka originalnih izdanja ovih albuma (objavljivanih od 1987. do 1993.) mogao bi da se napiše esej pod nazivom „PGP RTB - ili zvučna represija nad omladinom jugoslovenskog socijalizma, uz poseban osvrt na večitost šuma audio-kaseta i tragičan zvuk završnih pesama na vinilima - kao najave bučnog završetka Jugoslavije“.

Mogućnost ponovnog preslušavanja tih albuma u potpunijoj jasnoći i pravoj dimenziji (potpunu ćemo imati po objavljivanju remasterovanih vinila) - jeste nalik na praznik. Iako pričamo o bendu čija je zaostavština odavno prevazišla pojam zvuka, i pesmama koje uveliko pripadaju dimenzijama nedostupnim tehnologiji - preslušavanje ovih remastera menja doživljaj muzike koju dobro znamo (najviše na albumu "Dum dum" koji smo tri decenije slušali uskraćeni za mnoge stvari, o čemu će na drugom mestu biti više reči).

Ovaj i naredni tekstovi o tim albumima biće lični remaster priče o tom bendu, vremenu u kojem su se ovi albumi pojavili, i kako oni odjekuju danas.

Pišem ih nakon ponovnog čitanja starih intervjua sa članovima benda, osvrta sa koncerata, recenzija albuma, i nedavnim razgovorima sa ljudima koji su bili i tamo, i tu.

Pišem ih s ljubavlju - u ime klinca koji je u oktobru 1987. kupio prvu kopiju „Ljubavi“ u prodavnici PGP RTB u Makedonskoj ulici; u ime mladića koji je čitajući tekst pesme „Zabranjujem“ pre njenog objavljivanja (i bez znanja o tome kako će pesma zvučati) u kasno proleće 1991. shvatio da ostaje bez domovine; u ime onog koji je nešto kasnije krišom slušao „Neko nas posmatra“ u uniformi i sa puškom na ramenu - i kao čovek koji tridesetak godina kasnije možda bolje razume te pesme.

Počinjem od albuma "Ljubav".



„LJUBAV“ (PGP RTB/RTS, 1987/ remaster 2023)

Na početku ove priče je važno biti iskren prema sebi, i hrabro priznati:
na prvo slušanje nisi mnogo razumeo.

Imao si četrnaest godina. Nisi razumeo šta je ljubav, ni slutio da će se uskoro sve promeniti i potonuti. Nisi mogao da sagledaš slojevitost tih pesama, razumeti simbole na omotu albuma, i da ti peva čovek koji nije snimio samo „Ljubavnu priču” Šarla Akrobate, već i onaj koji je pre toga pevao i svirao muziku na stihove Stevana Raičkovića i Alekse Šantića.
Imao si četrnaest godina i tek si počeo da otkrivaš šta ti radi muzika. U malecnoj kolekciji vinila i kaseta imao si možda deset zaista važnih albuma, ostalo je bila prolazna konfekcija - ali to tada nisi znao.

Bez obzira na sva neznanja i uskraćenosti - nešto te je snažno privlačilo da slušaš „Ljubav”, sve dok zvuk na kasetama i vinilu od mnogih preslušavanja nije postao još gori.

*

Iako će muzički kritičari u to vreme (kao i u kasnijim godinama) tvrditi drugačije - vreme će pokazati da je „Ljubav” bila taj trenutak.

Ekatarina Velika je konačno postala poznat bend.

Ova tvrdnja sada možda zvuči čudno. Ali, ako se zagledamo u činjenice neće biti teško da je razumemo. Prvi album „Katarine II” štampan je u svega 3000 primeraka. Poređenja radi – i bez posezanja za primerima iz nekih drugih žanrova tadašnje Jugoslavije – VIS Idoli su u to vreme prodali oko 350.000 primeraka albuma „Čokolada”. Spotovi Ekatarine Velike nisu često emitovani van termina emisija poput „Petkom u 22” ili „Hita meseca”, a na radio-programu se, uglavnom, smenjivalo tek nekoliko “hitičnijih” pesama.

Bez obzira na to – a u skladu sa Milanovom rečenicom "Sad il’ nikad” na početku karijere Katarine II - nakon tri i po godine neprekidnog sviranja bend je počeo da puni manje prostore i po nekoliko večeri zaredom.
Stih “i treba mi soba / da primi pet hiljada ljudi” je do tada odzvanjao u manjim prostorima.

U februaru 1987. sam ih gledao tokom jedne od tri večeri u krcatom Domu omladine, i zauvek se i bezrezervno zaljubio u tu muziku.
Nakon objavljivanja „Ljubavi” sam ih gledao u punoj Hali Pionir, i doživljaj te muzike je bio drugačiji.
Ali, bend je konačno ispunio san o koncertima pred većom publikom.

To se promenilo zahvaljujući ovom albumu.




Ekatarina Velika je na inicijativu Pece Popovića upravo promenila izdavačku kuću, i tako se „vratila u Beograd”. To je uticalo i na promenu odnosa medija prema bendu, kao i veći početni tiraž albuma (40.000).
Ali - promenio se i bubnjar, producent, zvuk, tekstovi, dizajn, i Milanov glas.
Na neki način, redefinisali su i ime. Skraćenica EKV - prvi put upotrebljena na omotu albuma Live’86 - postala je sastavni deo identiteta grupe, i ime po kojem su bend najčešće zvali novi slušaoci.

Odjednom, bend je počeo da se pojavljuje na do tada neočekivanim mestima.
Primera radi - intervju sa Milanom pod naslovom „Opori stihovi” pojavio se u „Politici Ekspres” 22. novembra 1987. na 11. strani, deleći je sa čuvenom pseudo-senzualnom (erotskom?) foto-rubrikom „Žena je žena”.
Nešto kasnije Margita je dala i (veoma dobar) intervju i za tadašnji „Erotikon”.

Milan, Margita, Bojan i Srđan konačno su zadobili zasluženi – ali ne i traženi – tretman zvezda.

Ali, Ekatarina Velika je i dalje bila isti bend: skup nesvakidašnje talentovanih ljudi, rešenih da nastave da sviraju ono što žele i kako žele, bez pravljenja ustupaka očekivanjima publike i muzičke kritike.

Milan (iz intervjua sa Petrom Janjatovićem): „Na ovoj ploči govorimo o nekim stvarima o kojima nismo dosad govorili. Ploča ima vrednost kao ideja. Ideja je iskrena i stvarno treba poslušati šta se tu govori, a ne juriti za nekim manje bitnim stvarima kao što je produkcija ili inovacija u muzici, pošto ovog trenutka ne postoji ni jedan direktniji način na koji možemo da izrazimo ono što hoćemo, osim ovog koji smo uradili. A hteli smo da to bude direktno, jednostavno i do kraja iskreno da ljudi najzad mogu da nas shvate, najzad i da to osete. Jer ove pesme smo stvarno grizli, i one nose neku ideju.

Pojava albuma pod nazivom „Ljubav” kao da je zbunio muzičke kritičare. Dok su jedni tražili paralele sa aktuelnom svetskom scenom (The Cult), drugi su otišli još dalje. Jedan od novinara je u intervjuu sa Margitom i Milanom postavio tezu: "(Naziv bi) odgovarao prije nekoj ploči novokomponovane narodne muzike.“

U intervjuu sa Valentinom Rapajić (Rock, 1987) Milan, kao i u mnogim drugim intervjuima iz tog vremena, pokušava da objasni odakle taj naziv:

Рlоčа se zove "Ljubav" zato što smo se vratili nekim osnovnim emocijama koje su dugo vremena bile zapostavljane, uopšte u kulturi, a ne samo u rokenrolu. Neke reči је gotovo zabranjeno reći, zbog toga što su se otrcale, izlizale, izgubile svoje pravo značenje.
Mi smo shvatali da se nisu izlizale reči, nego su se izIizali Ijudi koji ih upotrebljavaju. Nije važno koja je rеč upotrebljena, važno је ko je kaže i na kakav način. Svaka rеč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem. Neke jako značajne reči kao što su: Ijubav, zemlja, istina, slobodа... su toliko mnogo upotrebljavane da su ljudi počeli da ih izgovaraju sa ironičnim prizvukom... Mi smo rešili da upotrebimo reči onakve kakve jesu, i kakve ih je naš narod upotrebljavao рrе petsto godina, sa pravim osećanjem.


Stariji se sigurno sećaju koliko su nam omoti vinila bili važni, i kako su uticali na samo slušanje muzike. Dizajn „Ljubavi” je bio jedan od takvih.

Pored skraćenice EKV – na „Ljubavi” svaki član benda dobio je i svoj simbol - i ta četiri simbola postaće jedan od ključnih elemenata vizuelnog jezika Ekatarine Velike sve do albuma „Dum dum”.

Margita je nešto kasnije pričala: „Meni je Vuk Veličković, koji je iscrtao te znakove na našoj trećoj ploči, dao znak – voda! To može da znači promenu (...) Milan je kvadrat u kvadratu. To je sam za sebe smislio. Lepo mi je kad vidim te znakove zato što onda i naše fotografije na omotu ne znače samo to, nego i mi postajemo ilustracija za nešto, što u suštini i jesmo.

O ovim pesmama nije jednostavno pisati nakon više od trideset i pet godina suživota.
Pesme sa „Ljubavi” su tokom svih godina bile pored mene u nizu poraza i pobeda. Pratile su me - od dečačkih lomova do proživljavanja te reči „dvojina"; od nerazumevanja pesme „Voda” do prihvatanja da je Aleksandar Žikić u pravu kada kaže: „Voda” je apsolutni magnum opus ne samo grupe nego i čitave scene, potpuno dovršena kompozicija kojoj se ništa ne može ni oduzeti ni dodati.“
Konačno - bile su uz mene od vremena kada sam verovao da je ovo zaista zemlja za nas, do večeri kada je ta ista zemlja to prestala da bude.
Menjale su se zajedno sa nama, i postale zajednička lična mesta, što je odlika velikih dela.

Objava ovog remastera (inače izuzetan rad Nenada Kuzmića) je i prilika da se vratimo na početak, i ponovo pretresemo o čemu one, zapravo, pevaju - i da li je došlo vreme za nova čitanja.

Na pitanje Pece Popovića (intervju, 1989) kakvu sliku je imala kada je ispisala prve stihove pesme "Zemlja" Margita kaže:

Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce, zemlja ti jako miriše. Zemlja u Šumadiji jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena, baš te pleni. Vuče.
Svi imamo puno sreće što smo ovde rođeni, a svi kukamo što nismo rođeni tamo gde je bolje. Nije nigde bolje. Tvoja cela istina se nalazi ovde, ispričana je jako jasno, a ako ne možeš da je prepoznaš onda si lud. Zemlja nas nije započela, pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim ljudima koji su uspeli da naprave velike stvari, sve su to priče koje je ta zemlja istrpela uz mnogo živih svedoka, koji su isto deo nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji.



Iako spektakularno producirane (što remaster albuma potvrđuje) u saradnji sa Teodorom Janijem – pesme snimljene u studiju nisu u potpunosti otkrivale njihov naboj. 
Za to je trebalo sačekati koncerte.

Margita i Milan su u intervjuima govorili da su zadovoljni saradnjom sa Janijem („njegov zadatak i ono što је on uradio bilo је da nam pomogne da dođemo do toga što mi, u stvari, želimo. Zvuk je upravo onakav kakav bi trebalo da bude i na koncertima.“) – ali pesme su na koncertima zvučale još bolje.

Dražen Valentić piše u magazinu „Polet” u oktobru 1987. utiske sa promocije albuma: „Uspoređujući koncertne izvedbe novih stvari s pločom, zamjetna je razlika u čvrstoći zvuka. Dok je ploča ispolirana, uživo zvuče energičnije i rokerskije.

Dostupni (tehnički loši, ali dragoceni) audio i video snimci sa te turneje ne umanjuju furioznost kojom je bend u to vreme svirao, i vraćaju sećanje sa tih koncerata.
Snimak nastupa iz kluba CDA >> (sada SARTR) u Sarajevu i danas zvuči moćno - uprkos kvalitetu snimka koji se može gledati na mreži.

To je neverovatan osećaj: nekoliko stotina kilometara, trideset i pet godina, četiri rata... čitav život udaljen od večeri kada sam prvi put čuo pesme sa „Ljubavi” uživo – taj, tehnički inferiorni, VHS snimak opet tera žmarce uz kičmu.

(Oni koji budu pogledali taj snimak do kraja otkriće i redak trenutak u kojem Milan skida majicu i odlaže gitaru da bi pevao gradu koji nikada neće izaći iz njega.)

Foto: Zoran Trbović

Nekoliko godina kasnije (1991, u magazinu „Rock Starz“ sa Marijom Tešić) Milan je pričao o toj fazi benda: „Tada smo imali koheziju koja se posle nije ponovila. Postali smo pravi bend. Počeli smo da sviramo po velikim halama i da prolazimo svuda veoma dobro, što ranije nije bio slučaj. Ranije smo znali — naši su veliki gradovi. U manjim mestima nismo bili tako dobro primani. To je lep osećaj kada grupa ljudi putuje kroz našu zemlju i svuda nailazi na raširene ruke. Tako smo i svirali (...) Ta kohezija bila je nekako najbliža stereotipnom rokendrol bendu i mi smo se približili tom stereotipu u postavi Bojan, Margita, Žika i ja. Imali smo osećaj kao da se nalazimo u jednoj pravoj američkoj grupi.

Iako „Ljubav” važi za poslednji album benda koji su muzički kritičari hvalili - uvid u sačuvane osvrte i recenzije albuma otkriva mixed reviews.
Svega tu ima.
Od „do sad najozbiljnijeg kandidata za ploču godine” i „njihov najbolji album”, preko „sve što Ekatarina danas čini proizlazi mnogo više iz proračunatog djelovanja negoli iz nesputanosti čula” do „Ljubav po mnogo čemu znači stagnaciju”.

Sedam godina kasnije, redakcija „Ritma” će u osvrtu na Milanovu diskografiju napisati: „Poslednja zaista provokativna ploča EKV. Bez obzira na očigledno potonuće u manirizam, oni su ovde ipak uspeli da se preispitaju i vrate se nekim svojim osnovnim polazištima. Tamo su našli ovu rock ploču za nova vremena, pošten pokušaj da se kod nas najzad napravi Velika Umetnička Rock Ploča, skupa sa omotom, spotovima i koncertima na nivou.”

Milan je u više intervjua u vreme „Ljubavi” sugerisao:
„Da bi primetio one stvari koje se stvarno dešavaju unutra... moraš da slušaš ploču malo više. A to se primećuje tek posle, ne znam... petnaestog slušanja.”

Izgleda da je bilo potrebno malo više vremena.

Deset godina nakon objavljivanja albuma / Petar Luković piše u XZabavi:

„... Album „Ljubav” sav je u Opomenama; to je neka vrsta rok-proviđenja, vrlo često opsesivno tragičnog, katastrofičnog, mračnog, utopljenog u frustracije opšteg i posebnog; to jeste ploča generacije koja ništa nije razumela – generacije koja je lakonski prihvatila Opštenarodno Ludilo i učestvovala u njemu, ali, istovremeno i album koji je – daleko pre svih – imao Viziju onoga što nam se danas dešava. I sam naslov ploče “Ljubav” bio je (možda) poslednji Milanov pokušaj da zaustavi Zlo: nažalost, ne samo da u tome nije uspeo nego je u čitavom procesu masovnog rastakanja svih moralnih vrednosti i sam izgubio život.

Posle toliko godina, album „Ljubav” više je od ploče ili dokumenta; ovo je Iskaz čoveka koji je znao šta će nam se desiti, ovo je muzika koja ubija raspoloženjem, ovo je mrak na putu ka tami, ovo je kraj Ljubavi kao takve, ovo je, konačno, jedan od najboljih albuma ikad snimljenih na Balkanu.


Naizgled i na prvo čitanje - ove Lukovićeve reči o „zaustavljanju Zla” deluju preteško.
Ali, ovaj album se može razumeti i tako.

Pošto znamo da je tokom oblikovanja pesama za „Ljubav” bendu ostao jedan neiskorišćeni stih - i da će se taj stih dve godine kasnije pojaviti kao lajt-motiv jedne druge važne pesme - i takvo čitanje "Ljubavi" ima smisla.

Magi (iz intervjua, 1987) kaže: „Jedan fragment koji nije ušao u pesmu „Tonemo", glasi:
Voli me onako kako nikad nisi voleo". To je taj smisao da su sve pesme u suštini ljubavne, i zavisi od emotivnosti čoveka u kojoj meri ćе do njega dopreti svest o njegovoj ljubavi, o tuđој ljubavi, o postojanju ljubavi.”

*

I evo nas, trideset i pet godina kasnije ponovo pred ovim albumom, nikada zvučno raskošnijeg nego danas, čistog.

Ljudi iz gradova su se u međuvremenu promenili.
Neki su potonuli.

Svi ljudi sa kojima sam išao na koncerte Ekatarine Velike u vreme objavljivanja “Ljubavi” su vremenom odustali od ove zemlje, i otišli.
 
Od večeras možemo ponovo da ga slušamo zajedno, svako iz svog grada.

Poslednja nota, odsvirana na klaviru
odjekuje do večnosti.


Remasterovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će biti objavljen u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.





Thursday 23 February 2023

"Kako, ovde?" (ili o albumu „s ivice sanjanja“ benda proto tip)




To je prirodan i normalan proces.
Decenijama slušaš muziku, tragaš za muzikama i vibracijama koje mućkaju idealne hormonske koktele u glavi, pratiš vidljive i nevidljive niti kroz lavirinte (a koje te često izvode iz sigurnosne zone i otkrivaju koliko su naizgled raznorodne muzike suštinski - srodne), i sve to čini da se vremenom pojavljuje sve manji broj novih pesama i zvukova koji se brzo gnezde u ušima, glavi i plejlisti koju nosim u džepu.

S godinama, takođe prirodno, taj kamen u glavi postaje sve teži. „Slabosti množe se“, a uši postaju sve češće željne jednostavne, umirujuće tišine.
Postoje i naučna istraživanja koja tvrde da se taj kamen u proseku izglača do neke 33. godine, i da je to – to.

Mene, ipak, ideja da živim u svetu koji će me s godinama sve ređe nagrađivati novim spojevima akorda i teksta koji pomeraju kičmu čini izuzetno neveselim. Neprihvatljivo mi je da se davni osećaj ushićenja prvog slušanja pesme „Ima li nešto?“ (Grad / Rijeka, 1987.), „Zabranjujem“ (EKV, 1991.), „Treblebass“ (Svadbas, 2004.) ili „Zablude“ Jarbola (2013.) – da izaberem te četiri sa ovih prostora - više neće ponavljati.

Zato i dalje, svakodnevno, osluškujem novu muziku, vrebajući onaj trenutak sreće kada mi neki zvuk na prvo slušanje pomrsi niti, sruši zid gorepomenutog lavirinta, i pokaže da postoje mnogi putevi do katarze.

U proteklih nekoliko godina to mi se - ako pričamo o našoj muzici - dogodilo nekoliko puta: na prvo slušanje singla „Da li“ benda Sitzpinker; nekoliko pesama grupe Bohemija (najviše – „Sidro“), i albuma-prvenca benda KOIKOI.

*

I evo ga ponovo! - na prvo (i drugo, i treće...) slušanje albuma „S ivice sanjanja“ benda proto tip, dok sam hodao gradom svesno izbegavajući ulice sa kojima imam nekakvu emotivnu istoriju, jer to je jedini način proći kroz Beograd nepovređen.

Kada se pre godinu i po dana pojavila pesma „Kako ovde“ – kao najava ovog albuma, priznajem da nisam bio u stanju da provedem mnogo vremena u toj rupi od smole, koliko god njena tama bila privlačna. I to je prirodno - neke pesme su toliko strme da zahtevaju vreme za nabavku opreme uz pomoć koje ćeš se spustiti niz nju, a bez da slomiš vrat.

Zatim se pojavila opora himna - „Krećem se“, kojoj sam se često vraćao.
„Duša u šaci“ je bila puna bodlji, ali sam počeo da shvatam.

Navedene tri pesme bile bi već dovoljne za pošten album, i razlog da mu se radujem.

Ali, na albumu „S ivice sanjanja“ kriju se još veća čuda - ili najmanje dve pesme koje intra-ušno sipam u glavu već nekoliko dana, i nikako da mi bude dosta.

(Na ovom mestu ću prestati da pokušavam da razumnim rečima raznjašnjavam muziku, ima trenutaka kada to jednostavno ne funkcioniše.)

Nakon mnogih slušanja, još uvek ne znam u koji me tačno nerv - i kako - udara „Svet se menja“. Nemam pojma šta izaziva tu slatku slabost: vajb, fon, reskost, poziv da se nagnem preko ivice? Najverovatniji tačan odgovor je - sve to zajedno (i još neke stvari koje su previše lične, i usporile bi ovu priču)
O drugoj pesmi, čudesno pulsirajućem srcu ovog albuma je sve tačno i lepo već napisao Ivan Loncarevic, ali to me apsolutno neće zaustaviti u želji da i ja pokušam da je, koliko je moguće, stavim u neki ram od reči.

„Sve što boli proći će“ u početku prozviždi kroz srce praveći ozbiljnu prostrelnu ranu, ali ne i smrtonosnu. Ali - posle tri minuta toj ozbiljnoj elegiji - u kojoj Proto tip ponovo gasi svetlo - se, van svakog očekivanja, priključuju duvači (!!!) – koji razduvavaju svaku ideju mirenja sa krajem – i čine da sve što boli zaista i prođe.
To je jedini obrt koji ne očekuješ nakon stihova o lošem glasu koji se žuri, izgubljenosti i nepripadanja.
I to te, bukvalno, oduva – ako umeš da slušaš.

Kada se nakon osme pesme (i ukupno trideset četiri minuta muzike) konačno popnete na sigurno i nađete u tišini, sami sa sobom, verovatno nećete biti ista osoba sa početka ovog albuma.
Bićete bolji.
To se zove „katarza“.

Ne znam da li smo je i čime zaslužili,
ali je važno da nam se dogodila: sada, i ovde.

*

Album „S ivice sanjanja“ je dostupan za preslušavanje i preuzimanje na kanalu Pop Depression // Pop Depresija >> 

(Spektularna pesma je pod brojem šest)




Monday 4 April 2022

(Postizborno)

Razočaranje prvog post-izbornog dana donosi mnoga kriva srastanja,
i jedno baš važno.

To što komentatori na društvenim mrežama ulazak NDM_BGD u Gradski i Republički parlament smatraju "uvaljivanjem u fotelje i odbore" - a ne početkom gadne i krvave borbe sa organizovanim i brojnijim neprijateljem - govori mnogo o našem poimanju šta je "bavljenje politikom u Srbiji."

To nije čudno, nakon više decenija uveravanja građana da je politika "prljava stvar" 

Navijam iz sveg srca da ekipa iz Ne davimo Beograd to promeni.
Ta promena je suštinski važna. 
Vreme će pokazati da će ta bitka biti teža od borbe za slobodan, solidaran, zeleni Beograd.

Zato mi je važno da u toj borbi učestvujem, i pomažem koliko mogu.



Saturday 4 December 2021

Pesme otpora i nade [#guerillaradio]

“Izboriti (se): znači borbom što postići, uspeti u nečemu vatrenim zalaganjem, trudom, naporima; izboriti slobodu.” (iz rečnika sinonima)U ovom miksu rame uz rame koračaju Ljubivoje Ršumović, Nina Simone, Joe Strummer, Aesop Rock, Del Arno Band, Bob Marley, Alberto Mangel, Dub Pistols, Curtis Harding, The Coup, Aleksandar Genis, Johnny Cash, Danijel Kovač i Boris Mladenović, Manic Street Preachers, Darko Rundek, Ljubičice, Radomir Lazović i The Specials.

Koračaju ka slobodi, i vremenu kada ćemo ponovo imati svoj radio! ;)


Sunday 21 November 2021

Ovde Radio Pingvin... (Audio vremeplov)


Davno sam zahvaljujući “Zabavniku” Vajte i Rusa koji se emitovao nedeljom prepodne naučio važnu lekciju iz fizike: ako bismo imali svemirski brod koji leti brže od svetla – kroz moćan teleskop bismo mogli da gledamo šta se u istoriji dešavalo na planeti Zemlji.

Meni je potreban svemirski brod koji leti brže od zvuka.

Usmerio bih sve njegove antene ka Planeti, i slušao (i snimao!) program koji se u Beogradu emitovao sa frekvencije 90.9 mHz, od 22. novembra 1991. do 15. maja 1995. godine. Ti snimci bi dokazali da su čuda uvek moguća.

Kako se udaljavamo od početka emitovanja programa Radio Pingvina, sve je teže prepričati kakav je to radio bio.

Na sreću - jedan deo više ne moramo da prepričavamo, zato što je nešto, ipak, sačuvano.

U ovom miksu se prepliću džinglovi, kao-reklame, “prave” reklame i neke od pesama koje su obeležile program Pingvina u prve tri i po godine njegovog postojanja. Od pesme kojom je počelo zvanično emitovanje programa, preko onih koje smo najčešće puštali, do malih omaža osmesima, glasovima i ljudima zahvaljujući kojima godine provedene na tom radiju pamtim kao najlepši posao na svetu, ikada i zauvek.

Da, tridesetogodišnjica je sutra.

Ali, nisam više mogao da čekam.

Hvala svima koji su mi pomogli da sakupim ovo blago.

(Roberte, pojačao sam bas.)