Marko Pogačar: "Jugoton gori!" (glazbeni dnevnik)

"Zagreb, sigurna godina. Ako nečeg sigurnog u gradovima i godinama ima. 
Samo jedno je s tim u vezi zapravo moguće tvrditi: godine dolaze i odnose nas, komadić po komadić, nokat po nokat, sve dok ovi konačno ne prestanu rasti.

U jednoj od takvih godina, može ovoj koja je nedavno počela, stojim u svojoj kadi, pod vrućim mlazom, buljim kroz zamagljeno staklo, na zapad - Cibonin toranj s onim crvenim znakom zvijeri zapaljenim u niskim oblacima, Studentski Centar, Tehnički muzej i dalje, zatim otvaram prozor i puštam unutra zimu, a ona ulazi, kako već jest i hoće. 

Taj pogled sa devetog kata betonske beštije čiji oklop već puca po šavovima i armature probijaju kroz pancirne košulje ispod džempera i sivih sakoa, pogled zbog pogleda. Tupilo i ljepota, glupi ritam vlakova koji odlaze a isto tako mogu i ostati, samo ako netko to odluči, stogovi magle koja se odozdo uvijek i podlo podiže i miješa s parom mog tuša, parom kojom si štavim kožu, tjeram tijelo da otpusti viškove, iskašlje istrošen dan i poprimi boju neba koje nas napušta – taj pogled jest ova pjesma. Sva tuga. Svo tupilo. Sva glupost i prolazak, i sva ljepota.

Otkad sam ga prvi put čuo, "Señora" smatram i svojom vlastitom uglazbljenom biografijom, barem jednom od mnogih. Zašto? Ne znam, zato što mogu. Sa mnom je, za razliku od dobrog djela muzike koju volim, od početka, otkad se pojavila ta ploča, posljednja stisnuta pesnica. Izuzevši Apokalipso, nisam veliki fan Rundekove solo diskografije. Rundek bez Haustora dođe mi kao bezalkoholno pivo; isti okus i miris, ali bez puno učinka, pomalo kao placebo. Señor je pak pogodio, i to pogodio kao što rijetko što pogađa. Udario i raskolio štogod sinapsi kao loza ruke i mozak zimi. To je ta priča: Zagreb, zima jer drugog nema, ranojutarnji vlakovi za bilo gdje, samo da se barem nakratko nestane, južni mamurluci, buka u sljepoočnicama, pakao pod kapom lubanje, domaće rakije, Some Girls, uvijek te neke some girls i odgoda, kupovanje onog toliko lakšeg "kasnije", što već. Sve svoje sa sobom nosiš, druge u sebi i sebe u drugima, ili te nema. Rundek je za mene bio i ostao jedan od ključnih pjesnika velike savske mahale, autor koji neobično precizno ubada detalje koji joj daju okus i onaj kiseli miris smoga, vlage i treseta, no u "Señoru" je do kraja zgusnuo vez, u njega zbio zaista zajeban goblen...."

(Marko Pogačar - "I vidiš grad/Darko Rundek - "Señor", iz knjige)

* * * 

Kako ovaj čovek piše... zašto ga nisam otkrio ranije, gde je bio do sada i koliko ima godina i zašto ovo nije već štampano, aman?... su pitanja koja su se rojila po glavi kada sam pre dve godine naišao na jedan od tekstova Marka Pogačara koji su u okviru "Glazbnog dnevnika" objavljivani na sajtu Booksa.hr >>, jednog od onih malih mesta na mreži čiji sadržaj vraća u ravnotežu gomilu nesklada. 
Tekst koji sam otkrio bio je upravo taj posvećen Rundekovoj pesmi i bio je istovremeno prvi koji je Pogačar objavio u okviru serijala koji je trajao godinu dana, 53 teksta. 
Kada je (za mene iznenadno) prestao, bilo mi žao.

A onda mi je Bojana nedavno donela knjigu pod naslovom "Jugoton gori!" (izdavač Sandorf >>) - sve tekstove iz serijala objavljene kao knjigu, u kojoj su svi tekstovi iz serijala prošli kroz promene koje su obogatile priču i učinile još ličnijom i dubljom, jer pisanje za ekran i papir nisu isto, to sam nedavno dobro naučio.

Marko Pogačar (Split, 1984.) piše onako kako se muzika upija: zatrčava se u njen tok i skače na glavu ne razmišljajući o dubini u koju će ga struja uvući ili plićaku u kojem će se nasukati onesvešćen. Držeći se isključivo dnevničke forme koja mu daje pravo i dozvolu da piše kako želi, Pogačar upliće godine preslušavanja muzike i ličnih stanja, držeći se, istvoremeno, isključivo područja bivše Jugoslavije, države u kojoj je zapravo živeo svega sedam godina ali čije tlo je drhtalo od vibracija koje su nastajale od Ljubljane do Skoplja. Tako su se u knjizi našli i Rundek, Šarlo, Disciplina, Let3, Film, Idoli, Pankrti, Mizar i mnogi drugi etablirani bendovi, ali i pristojna gomila skrivenih bisera, bendova koji nikada nisu postali jugoslovenski važni, ali su odjekivali u srcima i glavama klinaca zaluđenih šuštavim presnimljenim kasetama, piratskim diskovima i zvucima sa radija - SCH, Why Stakla, Dobri Isak, Sexa, Termiti - i još nekoliko imena, od kojih su neka i meni promakla u ono vreme (ovo je bila divna prilika za popravni.)
Ovom spisku trebalo bi dodati i Arsena Dedića, Ibricu Jusića i Draga Mlinareca, trojicu koji stvaraju dodatni žanrovski miš-maš, što su u formi dnevnika spremni da urade samo oni kojima je muzika važnija od onoga šta neko drugi o njoj misli.
Pogačar se, istovremeno, uopšte ne boji i kritičarskih, a opet ličnih opservacija - poput gore citirane rečenice o Rundeku i bezalkholnom pivu (u originalnoj verziji teksta objavljenom na Booksi je koristio drugi alkohol kao deskriptor), ili "Tekstovi Jure Stublića su kao pica u Studentskom Centru" - koje u dnevniku poput ovoga mogu biti shvaćene isključivo kao lični, potpuno iskreni i kao takvi - neoborivi stavovi, ne samo kao kritike.

Čitanje "Glazbenog dnevnika" tako puni uši pesmama za koje si bio siguran da su samo tebi važne, a koje postaju još dragocenije kada o njima piše neko drugi, koga ne znaš ali ga razumeš, te još jednom dokazuje da ne postoji granica, prirodna ili ona nacrtana lenjirom koju muzika ne može da ispegla i učini zapravo nevažnom. 
Nadam se da će uskoro i ta uvoz-izvoz granica biti uklonjena te da će se knjiga uskoro naći i u beogradskim knjižarama, zaslužila je to u potpunosti.

"Glazbeni dnevnik" je, u međuvremenu, na stranicama Booksa.hr počeo da piše novi autor, Andrija Škare >>. 
I to bi uskoro mogla biti nova, dobra knjiga.
Još uvek mala regionalna familija knjiga o pesmama koje su nam važne - mora da raste :)