Sunday 20 May 2012

„Someone Somewhere in Summertime“ (Simple Minds, 39 pesama, #36)



Iako odavno nisam obožavalac takvih top-lista, drago mi je kada ugledam album “New Gold DreamSimple Minds na listi “1001 albums You Must Hear Before You Die”. Iako ne posedujem dokaze za narednu tvrdnju, siguran sam da je taj album jedan od nekolicine koje sam ja zapravo preslušao 1001 put. Matematički je sasvim moguće: album sam prvi put presnimio od Vlade Gugla pre više od dvadeset godina - i kako sve pesme zajedno traju tačno 45 minuta (taman za jednu stranu kasete) – sasvim je moguće da sam nešto više od 32 dana života proveo slušajući ga.  Da znam da sviram sve te instrumente, mogao bih to da dokažem i tako što bih kompletan album odsvirao, jer znam svaki njegov detalj, od prvog udarca bas bubnja u „Someone Somewhere in Summertime”, do poslednje činele u „King is White and in the Crowd” koja zatvara album.
.
O „Someone Somewhere in Summertime” je zapravo teško pisati. Jer - svaki put kada čujem uvodni rif; od prvog udaraca bas bubnja i fantastičnog ulaska bas linije i gitare, sve to mi pomalo zamuti pamet poput slatkog Auruma, onog čudnog likera u kojem ima čak i previše šećera i gust je poput meda, na prve gutljaje deluje bezopasno - ali zapravo sadrži lep procenat alkohola – i tako neprimetno opija. Svaki put kada je čujem, pre no što Džim Ker zapeva, ja pomislim na polovinu avgusta, onaj period leta kada je glava već rasterećena višenedeljnom fjakom a još uvek sam bezbedno udaljen od početka septembra; noći su sve duže ali i dalje sviće dovoljno rano, tako da je lako dočekati zoru; pesma se lepi poput smole za prste, ali je ti ne skidaš sa kože jer se u toj mešavini slanog vazduha i lepljivih prstiju ne može uživati svaki dan, to je leto, i ti u njemu, negde.
.
Postoji, dakle, nešto vanvremensko u tim slojevima klavijatura, gitare i basa koji nikada pre nisu tako zvučali – bend je još uvek bio rasterećen slave koja je nastupila godinu dana kasnije i reflektori će uskoro istopiti preveliki deo magije njihovih albuma i poetike Džima Kera, koji je u tih četrdeset i pet minuta zapravo dosegao vrhunac (i nešto kasnije oženio Krisi Hajnd iz The Pretenders – zapravo – to je bio njegov vrhunac ;), nižući slike u kojima se lako nađeš kada imaš manje od dvadeset godina, lako je pronaći svoje mesto u stihovima poput Somewhere there is some place/that one million eyes can't see/And somewhere there is someone, who can see what I can see”, koliko god ti stihovi sada, sa distance, delovali banalno.
.
„Someone Somewhere in Summertime” ujedno je bila i jedan od razloga odlaska na njihov koncert u “Areni” pre dve-tri godine. Nesrećno promašivši onaj prvi koncert u Beogradu, za koji su godinama sami članovi benda govorili da je to bio njihov najbolji nastup ikada, našao sam se konačno pred binom lišenom nepotrebnih pirotehničkih pomagala, nije bilo gužve i to je bilo sasvim ok. Džim je bio bolestan do mutiranja glasa, i zato se nakon druge pesme obratio publici:  „...I have influenca, you can hear it obviously... Doctors told me to cancel this show... But Simple Minds never cancel!  Not in Belgrade!...“ - i to je bilo sasvim dovoljno da sve u trenu dobije zlatni odsjaj i da uvodni taktovi ove pesme sruče neočekivane količine endorfina i dopamina koji me je i te večeri iz hladnog novembra vratio u ona leta u kojima se ne dešava ništa, ali se zapravo dešava sve, u vreme kada dani nisu imali imena i u kojima je bilo lako izgubiti se, “letim ka letu”, rekao bi jedan prijatelj.
.
Noć je, maj.
Preslušavam album 1002. put.
.
"Brilliant days/
wake up on brilliant days"



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde] 
.

4 comments:

  1. "O „Someone Somewhere in Summertime” je zapravo teško pisati." Imaš pravo... volim Simple Minds, obožavam ovu pesmu, ali... možda samo da potvrdim da se "lepi za prste" i da se lepi za uši... i podiže me kao malo koja =) hvala ti =)

    ReplyDelete
  2. ;) Imao sam dosta muka sa ovom pesmom... Svakako je važna i tu je već toliko dugo, a opet - nijedan konkretan momenat joj ne pripada... Onda sam shvatio - SVI momenti joj pripadaju :)

    ReplyDelete
  3. Ooo da, i ja pamtim baš ovu pesmu... vezano za sam početak mog druženja sa Simple Minds... tatina izanđala momačka audio-kaseta na kojoj sam je čula prvi put... valjda sam bila u 2. ili 3. razredu osnovne... i da, taj neki odsjaj, sjaj, neki mreškavi sunčev požar koji prati celu tu atmosferu, dan-danas... odličan ti je tekst, podsetio me na neke divne stvari, one koje se najvećim delom odviju i razviju u mislima, uz pomoć ovakve muzike, i njihova divota i potiče odatle. :)

    ReplyDelete
  4. Vežbali smo ovih dana kako pesma radi za vreme putovanja, sjajno to ide i u prolećnim danima, kada se put odmotava pod točkovima, ravan kao staklo, sunce tuče u lice a pred nama se otvara pogled na more ;)

    Nije se Jim Kerr slučajno preselio u Taorminu, sada sam već siguran u to.

    ReplyDelete