Monday 7 March 2011

Lefkada #3 [Rozoli i čamdžija]

Otvaram bocu, odlivam do polovine čaše i shvatam da nam je ostalo manje od polovine predivnog Rozoli likera, kupljenog na Lefkadi pre dva leta.

Sir, You have to try it... It's called Rosoli and has taste like Christmas” izgovorila je vlasnica male radnje u centru Lefkasa, simpatična žena kratke sede kose i osmeha osunčanog koliko je to pristojno za jednu britanku i tom rečenicom uz takav osmeh preselila jednu od boca sa polica pravu u našu torbu.

Da je nastavila, u torbi bi verovatno završile i dve boce.
Da smo bili pažljiviji dok smo ga probali u samoj radnji – bilo bi ih i više.

Prvi gutljaj te slatke mešavine cimeta, pomorandže, limuna i „drugih začina” vraća pred oči tu plažu, tihu uvalu sačuvanu od gužve činjenicom da se do nje može doći na dva načina, od kojih jedan košta a drugi nije lak.

Lakši put podrazumeva korišćenje čamca koji polazi na svakih pola sata iz Ag. Nikitosa, obližnjeg seoceta koji krase mnoge sjajne taverne. Drugi, teži put, podrazumeva dvadesetak minuta hoda uskom stazom kroz rastinje a sa malo hlada, preko brda sve do spusta niz kozju stazu koja vodi do jedne od najlepših plaža Mediterana – Milos, tih i pitom, bez ijednog dokaza da je civilizacija iza brega i očigledno nezainteresovan za protok vremena, dovoljno prostran da gužve nema, koliko god čamdžija bio vredan.

Drugi gutljaj likera vraća u misli baš tog čamdžiju i matematiku nastalu tokom poslednjeg popodneva na Milosu, provedenog u stanju potpune fjake, pogled na zalazak sunca, zvuk talasa, srebrne bube što zriču „ostani”, udaljeni zvuk motora čamca koji vredno zuji tamo-amo.

Matematika, dakle:

(Broj prolazaka x prosečan broj ljudi u čamcu x 2EUR u jednom pravcu po osobi x tri meseca sezone) – (gorivo + amortizacija + i neka državi daje i 50% od zarade što je svakako nemoguće) = ...
Jednako?
Uh.
Mnogo.
Para.
I slobodnih dana.

Jednako: 
šta li ti radiš Nebojša u životu i gde li si samo pogrešio?

Treći gutljaj.
Kao na snimku - ništa se ne dešava.
Samo na tren prođe muzika iz „Mediterranea” kroz kadar.

Četvrti gutljaj.
Peti.
Šesti,
i tamo ste.
.

10 comments:

  1. Shta li ti radish, Sasha, i gde si to pogreshila?

    ReplyDelete
  2. Univerzalno pitanje svih generacija :)

    Ima ta recenica na samom pocetku filma koji se pominje pred kraj teksta:

    "In tempi come questi
    la fuga è l'unico mezzo
    per mantenersi vivi
    e continuare a sognare."

    Odnosno>

    "In times like this
    escape is the only way
    to stay alive
    and continue to dream."

    (Henri Laborit)

    ReplyDelete
  3. Čoveče, divim ti se, pa tebi flaša piča traje godinu i po dana! I to tek do pola popijena. :)

    Dobro, pošto ne volim likere možda bi i meni potrajala, ali neka dobra mastika ili zivania , tesko.

    A sto se tice ovog, zivotnog pitanja, znas i ja vec duze vremena razmisljam o tome. A pazi, u principu, nama (oboma), ako bi se organizovali i nasli dobre kombinacije treba samo relativno brz internet za posao. Međutim tu ima jedan drugi problem, maldunče mora jednog dana negde u školu i generalno lakše je odgajati dete u urbanoj sredini, mada naravno, to ima i svojih žestokih mana.

    ReplyDelete
  4. Naravno da traje godinu dana kada se pije samo u specijalno (depresivnim) momentima! Dakle, nema ih previse, ipak! :)

    Razumem muku, imam jos prijatelja koji su shvatili da bi bezali, ali mladuncad bi ipak trebalo da budu blizu skole sve dok ne dobiju vozacke dozvole... Sto je dug period, jašta...

    A možda novi-stari Ministar Prosvete uvede i on-line školovanje, diplome preko Mreže i sve to :) Jednom...

    ReplyDelete
  5. Meni se odmah nakon ovog teksta ide na Lefkadu.
    Inače, već neko vreme sanjarim o preseljenju na obalu nekog mora. Previše problema da bi se to zaista ostvarilo, neki su rešivi, neki skoro pa i ne, ali da sanjarim... tu mi već sve ide po loju. I već sam tamo. Negde na obali Santa Kruza. I ima dobrih škola, dobrog posla, i obala je lepa.

    ReplyDelete
  6. Ja bih te flašice poređala na specijalnoj polici i onda bih s vremena na vreme otvorila po neku i samo mirisala, eventualno liznula... uz osmeh.
    Nešto kao flaširani snovi :)

    ReplyDelete
  7. Ma ti cak i kad si depresivan malo toga popijes *ja bi to smirila po flase, pa ko ziv ko mrtav. :)))

    Ako te resi jedna casa, tj pola, ihaaaaa.


    Omasila sam mesto :)))

    ReplyDelete
  8. @dzoni: meni se nakon svake misli o tom ostrvu - ide na Lefkadu! :) Mada, ni Kefalonija nije za odbaciti, svega nekoliko kilometara niže, kada na spisak dodamo i nedaleku Itaku, dovoljno lepih mesta za citavu inkarnaciju...
    Santa Kruz? Dzon Hjuston bi za ovo castio picem... to je bio njegov omiljeni kraj... Jedan od krajeva, tacnije

    @yzse: ideja je lepa! No, ja se zalazem za opciju da zivim na samom izvoru snova... I da ih ja flasiram... I prodajem po paprenoj ceni belim turistima :)

    @etotako: vidim ja da ti resavas sa pola flase, promasila citav post na blogu za metar! :) Pola case je ponekad sasvim dovoljno... mora da mi muke i nisu toliko velike, ako je tolicno alkohola dovoljno?

    ReplyDelete
  9. Postavlja se pitanje zasto me brzo 'vata:
    a) pice je prejako
    b) ja sam prespor
    c) oba :)

    ReplyDelete