Thursday 24 March 2011

Duran Duran: “All you need is Now!”

Tog leta, tetka Olga mi daje na slušanje tri albuma.
Pored „Paket aranžmana” i „Stop Making Sense” bio je tu i “RioDuran Duran, zapravo jedinog benda koji sam tada stvarno znao od navedenih - po retko emitovanim ali neverovatnim spotovima na TV-u i čestom emitovanju u okviru „Dragstora”, petkom na talasima Radija 202.

Očekivano za broj godina koje sam imao, fenomenalni omot Patrika Najdžela je u početku bio najčešće prazan - odnosno ta ploča je najčešće bila na masivnom, drvenom Lenco gramofonu. Druga dva su svoje mesto u glavi i srcu zadobila nešto kasnije.

I danas bih mogao da „rekonstruišem” čitave aranžmane svih pesama sa albuma, ton po ton, šum po šum, i to bez preslušavanja. Čak i mesta na kojima je igla gramofona preskakala pamtim. I bez obzira što su u narednim godinama DD imali i veće hitove – „Rio” je ostao ubedljivo najbolji album svih Tejlora u bendu, Le Bona i Roudsa. Zapravo, više nikada nisu ni pokušavali da stvore nešto slično.
Sve do sada.  





Mark Ronson, producent novog albuma DD – „All You need is now” imao je 7 godina kada je „Rio” objavljen
.

Trideset godina kasnije Ronson je konačno uspeo u onome što mnogima pre njega nije: da nakon toliko vremena bend vrati na teritoriju na kojoj su, dokazano, bili najbolji: čistoj pop muzici, rasterećenoj eksperimentisanja kojem se bend posvećivao u očajničkoj želji da zvuči “sveže” i “moderno”, što ih je nedavno dovelo čak do Timbalanda sa kojim su 2007. napravili jedan od najgorih albuma čitave karijere.

(Možemo da zamišljamo: Ronson sedi na sredini sobe i tera čitav bend da ponovo preslušava snimke s početka sopstvene karijere, jednostavne i pevljive pop-strukture koje su ih i učinile velikim. Le Bon povremeno gunđa jer nije siguran da li je prihvatljivo da čovek njegovih godina ponovo peva takav pop, Džonu Tejloru je zabavno jer će ga to preporučiti novoj generaciji šiparica. Bubnjar Tejlor razmišlja o farmi koju je napustio nakon 20 godina odsustva iz muzičkog sveta, Rouds prebira po glavi gde je ostavio analogne klavijature... Ronson pominje i saradnju sa Kelis, na šta se Džonu smeši brk.)

Nakon trideset dana slušanja, trideset godina nakon albuma čije ime više neću pominjati - čistog srca i čistih ušiju – mogu da potpišem: “All You Need is Now” je odličan album.

Od prvog udarca bubnja u naslovnoj pesmi, preko klasične novo-romantičarske Being Followed”, do pesme-blizanca esencijalne “The Chauffer” – a to je “The Man Who Stole The Leopard” u kojoj se pojavljuje već spominjana Kelis, sve do najboljih četiri minuta albuma – sjajne “Girl Panic” – a zatim do “Runaway Runaway” i “Before The Rain” koje nastavljaju tamo gde su nekada “Last Chance on Stairway” i “Save A Prayer” stale, sve to, ispresecano kratkim gudačkim pasažima (!!!) čini  ovaj album vrednim preslušavanja više puta – ukoliko ste DD ikada voleli. Ostali ih neće zavoleti ni sada.

Za one koji su odrasli okruženi drugaricama koje su se u potpisivale po sveskama i spomenarima kao „Jaca Le Bon“ i „Caca Taylor“ ovaj album biće često vožen vremeplov. Za one mlađe biće karta za put ka otkrivanju starijih albuma. Za mene će biti razlog više da, ukoliko Beograd ponovo bude ucrtan u plan turneje kao 2005., odem na koncert Duran Duran

Na prošlom koncertu Sajmon nije falširao čak ni na mestima na kojima je mašio na albumima. Konačno je naučio kada da uzme vazduh, kako da peva "iz stomaka", mada sada to zapravo više nije ni važno.

Duran Duran su ovim albumom opisali pun krug i dokazali da su konačno veliki bend, koji je konačno naučio lekciju iz silnih malih grešaka koje su do sada napravili. 

Konačno - na početku teksta pominjani „Dragstor“ se od pre nekoliko nedelja ponovo emituje na talasima Radija 202, petkom od 20h. Dragana Kaucki ponovo najavljuje Duran Duran.


A Dejvid Linč dolazi na kraju, kao reditelj njihovog noćašnjeg koncerta održanom u Los Anđelesu. Ovako je to izgledalo:




7 comments:

  1. moja prva, skoro pa i jedina asocijacija na DD je ova pesma:

    http://www.youtube.com/watch?v=uYNZzexeQW4

    blago rečeno (a može i oštrije), nikada ih nisam voleo.
    toliko od mene po tom pitanju :)

    ReplyDelete
  2. ovaj gore sam ja, čisto da se zna :)

    ReplyDelete
  3. Pretpostavio bih da si ti i bez napomene :)

    ReplyDelete
  4. U osnovnoj su mi išli na živce baš zbog Cace le Bon i Jece udato Majkl (Džordž Majkl), a i onog spleta koreografija koje je "roze" ekipa devojčica iz razreda izvodila na javnim časovima uz Like a virgin ili Take on me.
    A onda tamo negde devedesetih doživela sam jedno od mojih najlepših sećanja, vožnju onim elektroautićima na Kališu baš uz Rio. Ima nešto u tome što Rio igra kao ta pustinjska reka.
    I nekako tu pesmu vezujem i za onaj naftalinski film "Prelaz preko Rio Grande" (valjda se tako zvao, o umornom policajcu i bednoj meksičkoj izbeglici).
    I A-ha me iznenadiše pesmom Crying in the rain pre x godina.
    Da li sam se urozila ili je ta muzika '80. zaista bila nebo u odnosu na ovu "zemlju" danas - ne znam. Tek pustim detetu Communards ili Style Council i onda ona to drnda danima i oduševljava se kako smo mi imali sjajno vreme.

    Naterao si me da poslušam ovo novo :)

    ReplyDelete
  5. Šalu na stranu, yzse je u pravu.
    Pre par godina sedim u prostoriji u kojoj se na TV vrti neki od ovih satelitskih muzičkih kanala. I idu neki savremeni spotovi tzv. "pop muzike", dakleu pitanju je estetika šarenih najlon kesa za jednokratnu upotrebu.
    U jednom momentu ničim izazvani puste: "Hungry Like The Wolf" i meni se otkači donja vilica: "Čoveče, kako je ovo bilo dobro!".

    Ipak, ostaju traume iz detinjstava. Imaš 12-13 godina smrtno si zaljubljen, a ona se potpisuje sa Le Bon, drži postere tog bizgova po celoj sobi, a ti si tu neko "rame za plakanje" i ispovedaonica.
    To se ne zaboravlja! :)

    U tom smislu, da nastavim da ti sabotiram post sa "Pušenjem" kao svojevrsnom tadašnjom antitezom DD :)
    Još jedna meni vrlo draga pesma:
    http://www.youtube.com/watch?v=ho7H7asMt_w

    ReplyDelete
  6. Bravo Bojša.

    Deana LeBon

    ReplyDelete
  7. @yzse: Sličan proces sam prošao i ja. Nakon poduže faze totalnog ignorisanja sopstvenih pop-korena (jedino su David Bowie i Depeche Mode preživeli sve žanrovske turbulencije na mojoj polici sa trakama) i mene je u nekom trenutku zveknulo ponovno otkriće i DD, ali i Human League, Ultravox-a i Thomasa Dolbyja, koji je krajnje perfidno zapostavljen...
    Vidiš, te "udate Michael" nisu zakačile moju školu, na sreću nije bilo previše ni onih "Hedley" drugarica, Spandau Ballet smo na sreću izbegli. I u toj nekoj podeli - ONI su bili bend za devojčice, DD su bili čist rok u odnosu na njih :)
    Drago mi je ako sam pokrenuo ponovno preslušavanje :)

    @vrabac: kako si li se te pesme setio :) znao sam da postoji neki opipljiv skriveni razlog ne prihvatanja DD! :)
    A sa distance gledano, taj album na kojem je i H.L.T.W jeste ljudski odsvirana, dobra pop ploca. Kamo srece da je danasnji pop tako "pametan"...

    @deana:
    Dobro je, nisi Taylor! :) Hvala ti!

    @sasa: prodavnice se secam veoma dobro, kao i ovog albuma, mada ne bas i tog izloga... Kao i Elektrotehnne koja je bila u Knezu, u prizemlju su bile ploce u celoj desnoj polovini... I "kultura" koja je krila ploce u podrumu (tamo je sada banka, prekoputa zatvorenog bioskopa "zvezda"), i "Muzicke prodavnice" na Terazijama gde sada valjaju cipele... - u podrumu blago muzike... "Jugoton" ponovo radi, ali zasto ulaziti... I konacno, najvaznija od svih prodavnica odrastanja, ako ne pricamo o berzi - sobicak koji je radio u vreme knjizare "Bata" u JDP-u, ulaz sa ulice, pocetkom devedesetih, strana izdanja, sva u tirazu od 1-2 komada. Koliko blaga, svuda...

    Uzgred, kad smo kod ovih vaskrslih bendova: THE CARS imaju novi album, kao i HUMAN LEAGUE... Cisto da znate :)

    ReplyDelete