Saturday 3 July 2010

Blue Monday ("39 pesama", #7)


Dečak od 12 godina sedi pred praktično praznim ekranom televizora, za koji je “zakačen” računar (!) Spectrum ZX 48K.
Blinkajuće slovo na ekranu: “L” u crnom kvadratu.

Hardverske mogućnosti računara: 8 boja, i nemogućnost reprodukcije dva tona istovremeno. Nema akorda.

Ukoliko dečak bude dovoljno pažljivo pritiskao jedan taster (bilo koji, svi proizvode istu frekvenciju), zvuk iz računara povezanog preko izlaza za slušalice na ćaletovu „Aiwu“ iz šezdesetih - biće identičan uvodnim bitovima iz “Blue Monday” od New Order.
Godina je 1985.
Sve što dečak želi je mogućnost da taj zvuk snimi, i tako počne da pravi muziku: u drugom “snimanju” će taj snimljeni zvuk emitovati sa drugog kasetofona, a u real time-u će sa računara puštati drugi zvuk, tako da će to već zvučati kao dva instrumenta, i to će snimati dalje. Sati provedeni nad tom šturom tehnologijom i parčićima traka.

Deset godina kasnije, dečak nema mnogo prava da se tako i predstavlja - ali fascinacija hladnom tehnologijom te pesme koja i dalje budi emocije ali i pokreće nogu da prati bas bubanj je - identična. U međuvremenu je shvatio da lepotu “Blue Monday” čini i nekoliko neobičnosti: u ovoj pesmi nema refrena; bas linija je ono što bi verovatno gitara trebalo da svira; a uvodna sekvencer-melodija zapravo je potpuno raspasovana u odnosu ritam, što istovremeno kreira njenu suštinsku lepotu i zaraznost.

Dečak sada ima mogućnost i da stvara i da snima muziku na kolikogod kanala želi - ali je i dovoljno zreo da zna da stvaranje muzike nije proizvod samo talenta i slučajnosti - već mukotrpnog rada i da se pesma poput najprodavanijeg alternativnog singla svih vremena ne komponuje tek tako. Zato, nastavlja da uživa u slušanju iste pesme, sada dostupne u barem 4 različita remiksa, od kojih je najdraži onaj najduži, od osam minuta.

Deset godina kasnije, sve moguće verzije dostupne su mu u digitalnom formatu.
Kao i snimci iste pesme sa raznih koncerata, obrade, ali i demo-verzije, remiksi, remiksi, remiksi. Kada god začuje to magično tk-tk-tktktktktktktktktk-tk-tk-tk – on se ponovo oseti kao dečak. Sve donedavno je, bez obzira na obožavanje ove pesme bio pomalo smušen činjenicom da su isti ljudi uz Iana Kertisa svetu u lice sasuli “Closer” pod imenom Joy Division – i svega dve godine kasnije bestidno taj isti svet naterali da pleše. Sada je tom činjenicom – oduševljen, kao i shvatanjem da se i uz takav tekst može plesati - od gotovo patetičnog uvoda “How Does It Feel/To threat me like You do” do još patosnijeg kraja “Tell me How Does it Feel/When Your Heart Grows Cold”:
igraj,
igraj,
igraj.

Dvadeset pet leta nakon one prve scene, četvrt veka udaljen od tog crnobelog Sony televizora i Spectruma, nekadašnji dečak gleda u ekran računara povezanog na 5.1 liniju - i u jedan od kanala višekanalnog softvera ubacuje oznake za bas-bubanj koje nakon play generišu to briljantno, hladno 
tk-tk-tktktktktktkt-tk-tk-tk-tk... 
Dvadeset pet godina kasnije, nakon hiljada preslušavanja, ista radost.

.
[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. 
Ostali tekstovi iz serijala dostupni su ovde.] 
.

10 comments:

  1. Hvala, trudim se :)

    ReplyDelete
  2. moram da ti priznam da mi je ovo najomiljenija rubrika...na divan način razotkrivaš ceo jedan intimni život (zbog kojeg i te pesme u određenim trenucima postaju neraskidivi deo same atmosfere ličnih/bitnih događaja). hvala na deljenju i bravo!

    ReplyDelete
  3. Umeš, brate, nekim rečima, što bi reko Vitez Koja, da me "oboriš na obe plećke". Ovo meni zvuči tako živo, tako stvarno, tako proživljeno. Evo mi ga ZX Spectrum 48K još uvek tu, samo me mrzi da se cimam da ga priključujem. Ionako mi je soba pravi mali kompjuterski sanatorijum.

    ReplyDelete
  4. @kerovodja: :)
    i meni je najomiljenija rubrika, zato što je najteža za pisanje... Zapravo, užasno je tanka linija između te neke "Dragi dnevniče" forme koja mi nije draga i one druge, koja bi trebalo ljude da inspiriše da slušaju muziku i - pišu o tome. Sve što želim je da kod onih koji čitaju izazovem istu količinu endorfina koju sam ja imao čitajući nekada davno Dragana Todorovića ("Rock"/"Politika"/odlična "Knjiga osvete") ili čak Hornbija. Ali, moram još da treniram...

    @Sizif: Umeš i ti, itekako! ;)
    Ovo jeste totalno proživljeno, zato sam prebacio u treće lice, bilo bi previše da je u prvom sročeno...

    IMAŠ ŽIVI PRIMERAK SPECTRUMA???

    Onaj moj primerak je davno otišao silikonskom Bogu na poklonjenje, a svašta je proživeo, kao što se vidi!

    Ali, postoji i Spectrum Emulator za PC, nije da nije... Jedino što ne koristim to za pokušaje sviranja :)

    ReplyDelete
  5. Odličan tekst, svaka čast.

    ReplyDelete
  6. volim ovu tvoju muzičku edukaciju na pitak i spontan (nenametljiv) i krajnje intiman način... apsorbuje se do detalja. Inače sam nedavno slušajući Peter Murphyijev "Deep" razmišljala o tim krajnostima, od psihodelije Bauhausa do nečeg mnogo životnijeg, kao i od Joy Divisiona do New Ordera...

    ReplyDelete
  7. @charolija: drago mi je da citas, nadam se da je to znak da je sve bolje i bolje i bolje? ;)

    @sanja:

    Jutros sam shvatio da od ovoga može i zbirka priča da se razvije, ili barem udžbenik za srednju školu, nastava muzičkog? :)

    Ima i strasnijih krajnosti u nekim karijerama ... Od Housemartins do FatBoy Slima, na primer :)

    Peter Murphy je ipak isao korak po korak... I nakon svega se vratio u dosta hermeticni zvuk, iako potpuno drugacije provenijencije - od gothic punka do sufi uticaja, nije kratak put.

    No, taj uvod na "Deep" - prva pesma "Deep Ocean, Vast Sea" zasluzuje postovanje, sva raskos i snaga njegovog glasa demonstrirana u 60 sekundi :)

    ReplyDelete
  8. koliko je meni poznato ta pesma je nastala tako što su oni testirali svoju sveže kupljenu ritam mašinu.
    pa su se malo zaigrali,

    ReplyDelete
  9. Znam da postoji i ta prica Pitera Huka na temu otkrivanja mogucnosti ritam-masine... Ali svi slojevi koji su slozeni preko te igre su vec majstorija... I to zaigravanje je vazan deo ove price, najbolji delovi diskografija najcesce nastanu upravo tako.

    U vreme kada sam otkrivao mnoge "muzike", Cale mi je rekao samo jednu recenicu: "slusaj stagod hoces, dokle god ne mislis da su ljudi koji su ovako nesto snimili - mislili da prave nesto ozbiljno"
    ;)

    p.s. ne zapuštaj blog!

    ReplyDelete