Sunday 28 October 2012

"Na kraćem kraju sunčane aleje" (knjiga: DDR, Berlin, Stounsi i švercovani keks)

"Tokom života, mnogo je prilika u kojima čovek saopštava sopstvenu adresu, a Mihael Kupiš, stanovnik Sunčane aleje u Berlinu, uvek je iznova bio svedok dejstva koje je imao naziv Sunčane aleje; budio je miroljubiva, skoro sentimentalna osećanja (...) 

Mihael Kupiš mogao je da zamisli kako čak ni Josif Staljin, Hari S. Truman i Vinston Čerčil nisu ostajali imuni na pomen Sunčane aleje dok su delili glavni grad Rajha na sektore na Potsdamskoj konferenciji u leto 1945. Pre svih Staljin; poznato je da su diktatori i despoti slabi na šapat poezije. Staljin svakako nije želeo da prepusti Amerikancima ulicu tako lepog imena, barem ne celu. Zato je uputio zahtev za Sunčanu aleju Hariju S. Trumanu – a ovaj je to, naravno, odbio. Ali Staljin se tu nije predao – činilo se kao da će doći do sukoba. Kada su se Staljinov i Trumanov nos gotovo dodirnuli, britanski premijer se ugurao između njih, razdvojio ih i sam stao pred kartu Berlina. Video je već na prvi pogled da je Sunčana aleja duga preko četiri kilometra. Čerčil je tradicionalno bio na strani Amerikanaca, i svi u prostoriji su isključili mogućnost da bi Sunčanu aleju mogao da dodeli Staljinu. Svi su očekivali da će Čerčil, kao i obično, povući dim iz svoje cigare, razmisliti trenutak, ispustiti dim, protresti glavom i preći na sledeću tačku pregovora. Ali, kada je Čerčil ovoga puta povukao dim iz cigare, nezadovoljno je primetio da se ona već ugasila. Staljin mu je uljudno pripalio vatru i Čerčil je, dok je uživao u prvom dimu i naginjao se preko karte Berlina, razmišljao na koji bi način mogao da uzvrati Staljinu za taj gest. I tako, kada je Čerčil ispustio sledeći dim, parče Sunčane aleje u dužini od šezdeset metara pripalo je Staljinu, a Čerčil je zatim prešao na drugu temu. 

Mora da je bilo tako, mislio je Mihael Kupiš. Kako bi inače jedna tako duga ulica bila podeljena baš na samom kraju? 


A ponekad je pomišljao: da je glupi Čerčil malo bolje pazio na svoju cigaru, danas bismo živeli na Zapadu."

* * * 

"Na kraćem kraju sunčane aleje" Tomasa Brusiga je priča koju smo živeli (u tzv. lite verziji) i koju, samim tim, u potpunosti razumemo. 
Po tonu srodan filmu "Goodbye Lenin", pričama "Ruski disko" Vladimira Kaminera >> - pun humora poput filma "Disko i atomski rat" >> - ovaj roman sadrži sve što podrazumeva odrastanje u sistemu čiji se kraj još uvek ne nazire - ali se iz pukotina azbestnih zgrada nadomak Zida pojavljuju dugokosi egzistencijalisti glava punih smešnih planova o državnom udaru; obožavaoci "Exile on the Main Street" koji žele originalno izdanje a ne "jugoslovensko sranje" (citat); šverceri keksa i odela za maturu; prebezi i carinici koji se čude dostignućima japanske audio tehnologije oličene u kasetofonu sa svetlećim diodama - koji tvrde da čim je nešto toliko komplikovano - to je dokaz da kapitalizam sasvim sigurno - propada.

Prvih dvadesetak strana knjige dostupno je ovde ("Booka") >> 

"Srećni ljudi imaju loše pamćenje i bogate uspomene" (T.B.)


Monday 22 October 2012

Bon-ton ponton

...I kao što se u bukvarima može naći ilustracija za svako slovo, jer to pomaže detetu od 6-7 godina da lakše razume suštinu, tako i ja ova uputstva predstavljam slikom, verujući da će ove osnovne i nadasve jednostavne istine biti bolje shvaćene ukoliko se predstave na isti način, dakle - kao deci.
Slike su, dakle, pontonski prelaz za lakše razumevanje nekih pravila bon-tona. I ostalih stvari.

Malo o saobraćaju:

"Sirena nije deo automobila koji ga pokreće"
.
"Bolje 20 sekundi kasnije nego 20 godina ranije." 
Korisna kako za pešake, tako i za vozače, a sve u vezi sa semaforom.
Ova poruka može se varirati "po ciljnim grupama", na primer: 
"bolje 40 sekundi kasnije nego 40 godina ranije"
"Pešački prelaz je gazimestan za pešake. Po tom mestu oni gaze.
Ostatak kolovoza pripada onima na 2 i 4 četiri točka."
.
Sada nekoliko o odnosu prema mestu stanovanja, tzv. "zgradi".
.
"Lift se neće kretati brže ukoliko tresnete vratima istog."

.
"Lift se neće kretati uopšte ukoliko ne zatvorite vrata istog."
"Vaš prozor nije otvor kontejnera."
.
I za kraj, jedno opšte mesto..

"Svaki put kada u liftu napišete "Kosovo je Srbija" novac koji bi mogao 
biti iskorišćen u pametnije svrhe troši se na ribanje lifta."
p.s.
Svaki od fajlova primeren je za štampu na A4 formatu ;)

Ukoliko imate neku "svoju" da dodate na ovo, rado ću je priključiti spisku. Možda neka zaživi, možda nešto i preživi.

Tuesday 16 October 2012

Pet!

Nemaran prema jubilejima ove vrste - preostaje mi da zapišem sledeće:  
"Prešlicavanje" postoji tačno pet godina i tri dana.

Sve što sam od blogovanja želeo i očekivao - to sam i dobio: 


Komunikaciju sa ljudima sličnih interesovanja a koje nisam uspeo da pronađem u realnom životu i koji su na putokaze koje sam postavljao uzvraćali desetinama raskrsnica. Neke sam naknadno i upoznao. 


Dobro sam se zabavljao.


U gorkim trenucima koristio sam ovo mesto kao igralište za šutiranje čemera i raščlanjivanje istog na sastavne delove jer je svaka muka manje strašna kada se rastavi u paramparčad. Iako tako izgleda da je neprijatelj još brojniji. 


Zato što sam verovao da ekran trpi sve - nakon duge pauze ponovo sam počeo da pišem. Uskoro će deo tekstova sa bloga postati i knjigom. 


U međuvremenu je nastala još jedna verzija prešlicavanja - na tzv "društvenoj mreži". 

Na tu stranicu postavljam kraće beleške i više tuđih nego ličnih dela a koja su srodna sa onim što se može naći na ovom blogu - i sve to lepo "raste" a nalazi se ovde (FB) >>

Od jednog malog bloga - 

ne bi valjalo tražiti više od toga.

Ukoliko Vam je do sada bilo upola zanimljivo i korisno koliko meni - verujem da ste uživali.

Hvala! :)

Sunday 14 October 2012

"On the Road" [Keruak: film & knjiga]



Ovaj film zamišljam od kako sam pre gotovo dvadeset i pet godina prvi put pročitao "Na putu" Džeka Keruaka, i to u verziji za koju sam verovao da je prava. U glavi sam ga već  premotao toliko puta: znam naizust neke pasaže i mnoge replike, sinkopirane opise svirke Georga Shearinga i Slima Gailarda, uživam u vožnji na leru u pasusima posvećenim izgubljenoj deci Amerike, upijam bluz atmosferu prelivenu glasom Billie Holiday u poglavljima sa slatkom Teri - poznajem tu knjigu kao što su Sel i Din znali put od istočne do zapadne obale, čitao sam i hrvatski prevod, radi poređenja ritma. Kada sam prvi put gledao trailer - znao sam na kojoj stranici knjige se nalazi koji kadar, obradovan što će Sela Peredajza igrati Sam Raily i što je priču preuzeo Walter Salles, reditelj "Motorcycle Diaries", čovek koji poznaje put, i koji će završiti taj dugački put koji je knjiga "Na putu" prešla od prvog izdanja, preko godinama nepoznatog "originalnog svitka" do konačnog snimanja koje se odlagalo još od 1957, kada je Keruak nudio Marlonu Brandu da snimi film, taj put je konačno dakle završen, film počinje.



Priča je od prve objavljene verzije knjige do filma putovala, dakle, više od pedeset godina i to je učinilo da je "On the Road" film drugačijeg ritma od Džekove naracije: a vredi poslušati kako je čitao segmente knjige pred publikom - Džekova dikcija je nervozna i praskava poput svirke Čarlija Parkera, ptica u letu, ali je ptica letela u drugom smeru: scenario je pripreman dugo, uticaj originalnog svitka je vidljiv, u priču se vratilo dosta od onoga što je cenzura brutalno isekla u prvom izdanju, menjač je prebačen u drugu brzinu, korišćeni su i biografski zapisi, Džekovi intervjui i knjige o bit-generaciji - ali je sve na kraju puta - dobilo drugačije značenje od originala. 

Oni koji do sada nisu imali prilike da uživaju u brzini, ritmu i raskalašnosti knjige možda će nakon gledanja poželeti da posegnu i za originalom - jer ga preporučuju izvrsna fotografija, muzika, čak je i taj zapravo konvencionalan ritam verovatno prijemčiviji kao preporuka široj publici; a tu su i odlični Rajli kao Sel i Garret Hedlund kao Din, sjajni sporedni likovi i nekoliko briljantnih sekvenci među kojima prednjače one iz džez klubova i sekvence sa druma.

Onima, pak, koji "poznaju vreme" (tako je ključna rečenica prevođena u prvom izdanju) ovaj film poslužiće kao inspiracija za ponovno putovanje - čitanje knjige (svitka), novo otkrivanje šta je bit-pokret zapravo značio Americi krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina - i slušanje muzike poput one uz koju je "Na putu" i nastajala - tonove uz koje kada ih čujem, bez obzira na ovaj film, nastavljam da zamišljam Sela, Dina, Meri Lu, Karla, Eda, Bula, Kamil, čak i Selovu tetku kako nastavljaju da putuju od obale do obale, jureći za zvezdama padalicama.

"I tako, u Americi, kada zalazi sunce a ja sedim na starom, uništenom rečnom doku, posmatrjući dugo i široko nebo iznad Nju Džerzija, osećam svu ovu sirovu zemlju koja se u neverovatno velikom broju kotrlja ka Zapadnoj obali, sav put koji prelazi, sve ljude koji sanjaju u njenom beskraju (...) Mora pasti zvezda-severnjača i rasuti svoju iskričavu svetlost po preriji, nešto pre nego što se spusti mrkla noć koja blagosilja zemlju, zatamnjuje reke, oštri vrhove i zamagljuje poslednju obalu, a niko, baš niko ne zna šta će mu se dogoditi osim usamljenih krpa starenja, mislim na Dina Morijartija, mislim čak i na starog Dina Morijartija, oca koga nikada nismo pronašli, mislim na Dina Morijartija. Kraj."

p.s. Ukoliko zbog toga gledate film, da - Kristen Stewart je gola u nekoliko scena. Ali, to je zaista najmanje važno.
 . .

Thursday 11 October 2012

Knjige, knjige braćo... (preporuke za Sajam knjiga?)



"Nepročitane knjige su znatno dragocenije od pročitanih. Biblioteka 
bi trebalo da sadrži što više onoga što ne znate, u meri u kojoj vam finansijske mogućnosti, hipotekarni krediti i trenutno krizno tržište nekretnina 
dozvoljavaju da nagomilate. Što ste stariji, to ćete prikupljati više znanja i 
više knjiga, a s polica će vas preteće posmatrati sve veći broj nepročitanih 
dela. Zaista, što više znate, to su duži nizovi knjiga koje niste pročitali. 
Nazovimo tu zbirku nepročitanih knjiga antibiblioteka." 
(Nasim Nikolas Taleb, "Crni Labud", izdavač "Heliks")


Pre nekoliko nedelja sam shvatio - već sada posedujem toliko knjiga, da ne postoji šansa da ću ih pročitati do kraja života. 
Neke će ostati nepročitane, neće biti vremena, ali - to ne znači da ću prestati da ih kupujem.

"Sajam Knjiga" počinje za nekoliko dana. 
Tokom protekle godine na ovom blogu sam preporučivao mnoge knjige - a za mnoge od njih i sada, sa distance od nekoliko meseci ili nedelja, verujem da su vredne stavljanja na vaš spisak pre polaska na Sajam.

(redosled nije važan)

Dejan Tiago Stanković - "Odakle sam bila, više nisam" >>
Dragan Todorović - "Pjesme uz koje ne plešem" >>
Berislav Blagojević - "Revolucionar" >>
Džek Keruak - "Na putu" (originalni svitak) >> (nadam se reizdanju!)
Branko Dimitrijević - "Nećemo o politici" >> (reprint)

Ima i onih o kojima nisam pisao na blogu, a koje su za preporuku: "Rečnik zaljubljenika u sitna zadovoljstva" Alena Šifra; izvrsne "Plombe" Nenada Jovanovića (objavljene još 2001, no meni tek nedavno otkrivene); sa zakašnjenjem pročitan Vonegatov - "Vremetres" i "Mulej" Erlanda Lua. Svakako i gore citirani "Crni labud" Nasima Taleba.

Sa polica, radijatora, poda i ormana me već neko vreme vreba neprijatno veliki broj knjiga koje želim što pre da pročitam.
No, sada bih voleo da čujem vaše preporuke? ;)

"Knjige su najodaniji prijatelji i najmudriji savetnici".

Sunday 7 October 2012

The Touré-Raichel: "Tel Aviv Session" [preslušavanje]

Kao i u sjajnoj priči o Vincentu i Sissoku, čiji je slučajan susret doveo do stvaranja izvrsnog albuma (link >>), tako je i ova muzička poslastica nastala iz slučajnog susreta koji se dogodio na terminalu aerodroma u Berlinu. Gitarista iz Malija Vieux Farka Toure, poznat i kao sin genijalnog Ali Farke i izraelski pijanista Idan Raichel su se dogovorili tu, nadomak Berlina, da će svakako zasvirati zajedno što pre. 

Dve godine kasnije nastao je "The Tel Aviv Session" - rezultat svirke u koju je svaku uneo šta je imao,  umeo i znao - melodije, ritmove, instrumente, pogled ka Atlantiku koji se krije iza brda koja ne zaustavljaju vetar i pogled na Mediteran, zvuk koji premrežava putanje različitih kultura i hiljada kilometara, sve je tu, sve iz jednog slučajnog susreta.



Kompletan "The Tel Aviv Session" dostupan je preslušavanje :)
Više o projektu dostupno je na http://www.toureraichel.com/

Friday 5 October 2012

5/10/12

Scena iz filma "Lice revolucije" >>
Naravno, ukoliko se još nekoliko godina na današnji dan budu pojavljivali naslovi poput „Dan lažnih nada“, „Dvanaest godina razočarenja“, "Izneverana očekivanja", "Godišnjica koju smo zaboravili" i slični, ovaj dan će uskoro zaista biti zauvek markiran kao onaj u kojem smo uradili nešto pogrešno, te da je sama primisao da je nešto uopšte valjalo menjati - takođe greška.
I naša istorija je krcata sličnim krivim srastanjima: zato i danas verujemo da je Vuk Branković izdao na Kosovu, da je Marko Kraljević bio junakom, da su mošti Svetog Save spaljene tamo gde je izrastao Hram i da je Vojislav Koštunica državotvorac, iako se za njegove vladavine država isključivo krunila, smanjivala.
Ova četiri slučaja samo su dokaz da je sve stvar - percepcije.

„Lažne nade“?
Nade su, verujem, bile iskrene i realne, ali su predate u ruke ljudima koji su se lažno predstavljali (ili smo se mi nadali da su oni boljima no što jesu). Oni su se, pak, nadali da će nam formalne a ne suštinske promene biti dovoljne da se namirimo na neko vreme i da zaboravimo snove koji su nas hranili deset godina.
Konačno, šta su tačno mogle biti nade ljudi izubijanih desetogodišnjim laganjem, silovanjem džepa, duše i mozga i ubijanjem kako drugih, tako i naših?

Očekivanja smo sami izneverili.
No, sigurno ima i onih čija su očekivanja itekako ispunjena.

Dodatno - razočaranje nije dvanaestogodišnje, počelo je dve i po godine kasnije, kada su pucali u čoveka na štakama.
I danas sam razočaran isključivo u ljude, ne u ideju.

A iza priče da je „našem društvu devedesetih bilo bolje“, koja se steže ubrzano poput maltera mogu da stanu potpuni naivci, totalni ignoranti ili ratni profiteri. Da je devesetih bilo bolje, onda bismo i mi danas bili kvalitetniji, spremniji i mudriji, te danas ne bismo pričali dvanaest o lažnim nadama, već bili sposobni da nade pretvaramo u dela. No ožiljci su zapravo dublji no što sam se nadao.

("Regularna predstava, ko ne pamti, iznova proživljava.")

Konačno, da bi se dogodio i taj šesti oktobar neće pomoći ni strane službe, plaćenici, agitatori, iluminati i ostali – to je samo naš deo posla. 
Rešenje neće doći sa strane, nikako sa neba.

Ukoliko za početak shvatimo šta želimo od tog - narednog dana.

Napraviš listu prioriteta, pronađeš istomišljenike i počneš.
Vidimo se tamo.
.

Thursday 4 October 2012

NY 77: The Coolest Year in Hell (film)

Grad je u haosu, nadmetanje za Gradonačelnika Njujorka u toku.
Serijski ubica uteruje strah, prostitutke na Tajms Skveru rasteruju pošten svet sa ulica u večernjim satima, u jednom danu Njujork ostaje bez struje na dvadeset i pet sati, što izaziva pljačke i nerede (ali, bez ljudskih žrtava).

Taj nestanak struje zapravo je, po priči jednog od pionira hip-hop scene, učinio da taj pokret opstane: tokom te noći opljačkane su i sve prodavnice muzičke opreme: gramofoni, ozvučenja, mikrofoni, kablovi.
Svi su, konačno, bili opremljeni.
Muzika je mogla da počne.

Iz tog meteža leta '77 u gradu se oblikuju tri pod-kulture, čiji bitovi, rifovi i koraci zapravo odjekuju i danas, iako se uveliko i prožimaju. Crna braća, već naučena na snalaženje kada je DJ oprema u pitanju vezuju svoje sprave za strujne kablove iz bandera; u drugom delu grada na bini i u publici se smenjuju The Ramones, Blondie, Television, Talking Heads i Richard Hell. Nedaleko odatle, u klubu "54" odvija se nešto prilično drugačije od onoga na CBGB sceni. 



"NY 77: The Coolest Year in Hell" nije zanimljiv i značajan zbog pojava živopisnih, preživelih likova scene, već onoga što sve te izjave, stavljene u drugačiji kontekst jasno govore: da bi se jedan (ili više) pokreta zaista formirali i izašli iz podruma, getoa i tame disko-kluba - nisu dovoljni muzika, ideologija ili scenska odeća, čak ni izdavač, već - trenutak u kojem se dejstvo sila poklopi tako da kreira brisani prostor, prazninu u koju utrčavaju oni koji su najbliži igralištu koje valja zauzeti i oni dovoljno spretni da na igralištu postave svoju opremu i udare prvi ton.
Sve nakon toga lako postaje - istorija.

(Trebalo bi znati da je svojevremeno slična vrsta meteža bila aktuelna i kod nas. Ukoliko se dobro sećam, Koja je u jednom davnom intervjuu izjavio da je početkom osamdesetih priliku da snimi album imao svako ko je umeo da nosi gitaru. Neki su tu priliku iskoristili. 
Važno je, dakle, biti spreman i spavati sa idejom pod jastukom. Jer, ovakve stvari se dešavaju ciklično.)

Obavezno gledanje.
p.s. hvala Čaliji na otkriću!
.

Monday 1 October 2012

Palahnjuk, Haksli, Orvel

"Stari dobri Džordž Orvel je pogrešio.
Veliki Brat te ne posmatra.
On peva i igra.
Izvlači zečeve iz šešira.
Veliki Brat je zauzet skretanjem vaše pažnje dok ste budni. 
Trudi se da budete rastrojeni.
I mora biti siguran da ste baš sve apsorbovali.
Veliki Brat čini sve da vam se mašta stvrdne, sve dok ne postane korisna koliko i slepo crevo.
Posvećen je tome da su vam čula uvek puna. 
A biti tako nakljukan gore je nego biti pod prismotrom.
Dokle god ste u takvom stanju, on ne brine šta vam je u glavi.

Kada vaša mašta konačno atrofira, opasnost za poredak više ne postoji." (*)

* * *


(*) - Chuch Palahniuk, "Lullaby", str. 18. Prevod: NK.
.