."U vremenu u kome je obmana opšta pojava
govoriti istinu ravno je revolucionarnom djelu"
(Džordž Orvel, citiran u "Revolucionaru")
Nakon dvadesetak pročitanih stranica shvatio sam zašto je na koricama knjige ova i baš ovako stilizovana ilustracija, koje me podsetila na mnoge udžbenike iz škole i one korisne knjige iz kojih smo učili kako funkcioniše svet i šta bi valjalo činiti da on postane još boljim.
.
Kratke priče začinjene i setom i gorčinom i finom ironijom a koje Berislav ispaljuje u kratkim rafalima pune su lomova koji se dešavaju običnim, ispravnim ljudima - kakvih je bilo i u tim pominjanim udžbenicima. Niko od njih zapravo se nije zatekao na krivom mestu u pogrešno vreme, već su prosto bili - ispravni, a takve nijedno vreme zapravo ne voli.
.
A takve dugo nisam sretao na stranicama naših knjiga.
.
.
A takve dugo nisam sretao na stranicama naših knjiga.
.
Ovo je jedna od tridesetak priča iz "Revolucionara":
.
RUKE.
Siguran sam da je mogao biti umjetnik. Možda je čak mogao i dobro zarađivati od svoje umjetnosti. U nekoj drugoj zemlji. Ali ne u osakaćenoj gladnoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Trebalo je raditi, prehraniti sebe i porodicu, podići zemlju iz pepela. Nije bilo vremena za maštanje i za uzaludno trošenje lojanica na nekakve umjetničke tričarije duboko u noći. Život nije mogao da čeka.
.
Mislim da bi mu dobro stajala ona bradica koju su nosili francuski slikari i avangardne poete ili oni dalijevski brkovi. Možda čak i beretka, nakrivljena ulijevo tek toliko da otkrije muževne zaliske u povoju. Njegov kvrgavi nos bio bi manje upadljiv da je imao nešto dlaka na licu. Ali on se uredno izbrijavao svako jutro, oblačio jednu od dvije košulje koje je imao i išao služiti narodu i svom predsjedniku. Ili je služio predsjedniku, pa onda narodu. Nije ni važno.
.
Volio je da pjeva. Kada je obuvao cipele i išao na posao, kada je gradio kuću, kada je mene držao u krilu, kada ga je pijanog kući ispraćao orkestar specijalizovan za tužbalice, on je pjevao. A ta njegova pjesma uvijek je bila nekako samozatajna, tiha i plačna. Ili se meni samo tako činilo. To njegovo plitko pjevušenje upravo opisuje kakav je bio – neupadljiv, nikada željan da bude u centru pažnje, nikada galamdžija, skroman, povučen i smiren. A čovjek zaista mora biti smiren da bi stvorio ono što su njegove ruke podarile nama, njegovim potomcima. Dom, njež nost i prekrasne komade izrađene od drveta.
.
Imao je dar, u to sam siguran, ali nisam siguran kada je tačno život postao dovoljno dobar i lagodan da je mogao samo njemu da se posveti. Vjerujem da je bilo teško držati ga u kavezu sve te godine. To nije ljudski. Nije pošteno. Opet, mnogo toga nije pošteno. Nije bilo ni tada, a nije ni danas. Ali dar koji je dobio od Boga nije bilo moguće ugušiti. Iako je bio komunista, bio je zahvalan Gospodu na tom daru i uzvratio mu je veličanstvenim duborezom Crkve Svetog Marka. Bilo je to 1968. godine. To je jedan od prvih njegovih radova za koje znam, ali ne znam u kojem drvetu je načinjen. Pamtim kako sam se kao dijete igrao sa figurama vola i krave koje je izradio od lipe, čini mi se. Volu sam lomio krhke rogove nekoliko puta, a on ih je svaki put strpljivo lijepio. Onda bi se blago nasmiješio i pomilovao me po tjemenu. Još uvijek u nozdrvama osjećam taj miris svježeg tutkala na njegovim rukama.
.
Kasnije je od duda, šljive, oraha i kruške pravio prekrasne okvire za slike, posude za voće i mala umjetnička djela sa motivima ruža i drugog cvijeća. Jednom je čak načinio i svojevrsnu futrolu za flašu od šuplje grane. I uvijek kad je obrađivao drvo on je pjevušio. Kao da ponavlja neku samo njemu znanu molitvu. Kao mali znao sam satima gledati kako radi. Crtež na ravnoj plohi, šaputanje godovima, a zatim dubljenje malenim dlijetom. Nije imao mnogo alatki, tek nekoliko dlijeta, jedna čakija i fini sitni šmirgl-papir poput pijeska na plažama Balija. Ni prostor za rad nije bio savršen – balkon na četvrtom spratu socijalističke kutije šibica ljeti i mala soba sa dovoljno svjetla zimi. Ni materijala nije bilo u izobilju. Pjevušeći i obrađujući priprostu balkansku krušku maštao je o komadu mahagonija koji će pretvoriti u neko tamnocrveno remek-djelo. Mislim da se ne bi opirao ni da mu je jedna jarkožuta i tvrda ploča šimšira pala u šake. O dugovječnom komadu abonosa sa Cejlona, koji u presjeku ima fantastičan metalni sjaj, nije smio ni da sanjari. Uostalom, skroman kakav je bio, zadovoljavao se vrstama koje su rasle u našim šumama.
.
Sjećam se kako mi je jednom dopustio da i ja probam. Izgledalo je tako lako kad njegova ruka klizne, a opiljci krenu da se uvijaju kao kora sočne zelene jabuke dok je ljuštiš. Nespretan, nejak i nestrpljiv zario sam dlijeto tako duboko da sam odlomio komadić koji je završio u saksiji sa begonijama. Ništa nije rekao. Nije ni morao, jer sam znao da sam pogriješio. Onda je svoj dlan stavio preko moje male šake koja je, zgrčena, još uvijek čvrsto držala dlijeto. Osjetio sam toplinu i moja šaka počela je polako da se opušta. Njegov dlan išiban godinama napornog rada lako je prekrio moju šaku i mi smo zajedno zaplesali valcer uvijajući ruke oko iscrtanih linija. Ne znam da li sam se ikada osjećao tako sigurno, tako spokojno. Znam međutim, da moj talenat, ako ga uopšte imam, nije umjetnička obrada drveta. Mislim da je i on to znao, ali mi to nikada nije rekao. Pustio me je da maštam još neko vrijeme. Pustio me je da budem dijete.
.
A onda je rat, taj pogani usud svih ovdašnjih generacija, ponovo počeo da oštri zube na našim pragovima. I gotovo preko noći više nisam bio dijete, a on je pjevao sve manje i sve tiše. Polugladne i sumorne dane uglavnom je provodio izrađujući dubo reze. Ali to više nisu bili obični duborezi, to su bila predskazanja, to su bile i poruke i nadanja i želje i snovi. Sad kada razmišljam o njima, uviđam da oni nisu tek nasumično odabrani i da u sebi nose neki dublji smisao. Kako drugačije objasniti njegov predivni rad Starog mosta u Mostaru čije je rušenje tako simbolično označilo kraj jedne ljubavi za koju se i on sam borio pola vijeka ranije? Zašto nije izabrao neki drugi motiv? Zašto je njegov posljednji rad – čuvena Kosovka djevojka – ostao neza vršen i zašto ga je nebo pozvalo k sebi baš tada?
..
Mojoj majci je ostavio sjećanje na dobroćudnog i raspjevanog oca. Mom bratu je, sada znam, nimalo slučajno ostavio svoje najljepše djelo – ikonu porodičnog sveca. Drhtavim, staračkim i već pomalo onemoćalim rukama i slabog vida završio je i djelo koje je posvetio meni. To je malena stolna lampa izrađena veličanstvenim kombinovanjem tamnog i svijetlog drveta i ukrašena krasnim motivima cvijeća. Želio je, siguran sam, da mi poruči kako zaista postoje tama i svjetlo, dobro i zlo, i da će mi svjetlost ove lampe pomoći da pronađem svoj put. Onaj pravi put svjetlom obasjan, pravičan, pošten i ispunjen dobrotom.
Onaj put kojim je hodio i on, moj djed."
.
p.s. Više o knjizi (izdanje za Srbiju) - Rende >>
Mislim da bi mu dobro stajala ona bradica koju su nosili francuski slikari i avangardne poete ili oni dalijevski brkovi. Možda čak i beretka, nakrivljena ulijevo tek toliko da otkrije muževne zaliske u povoju. Njegov kvrgavi nos bio bi manje upadljiv da je imao nešto dlaka na licu. Ali on se uredno izbrijavao svako jutro, oblačio jednu od dvije košulje koje je imao i išao služiti narodu i svom predsjedniku. Ili je služio predsjedniku, pa onda narodu. Nije ni važno.
.
Volio je da pjeva. Kada je obuvao cipele i išao na posao, kada je gradio kuću, kada je mene držao u krilu, kada ga je pijanog kući ispraćao orkestar specijalizovan za tužbalice, on je pjevao. A ta njegova pjesma uvijek je bila nekako samozatajna, tiha i plačna. Ili se meni samo tako činilo. To njegovo plitko pjevušenje upravo opisuje kakav je bio – neupadljiv, nikada željan da bude u centru pažnje, nikada galamdžija, skroman, povučen i smiren. A čovjek zaista mora biti smiren da bi stvorio ono što su njegove ruke podarile nama, njegovim potomcima. Dom, njež nost i prekrasne komade izrađene od drveta.
.
Imao je dar, u to sam siguran, ali nisam siguran kada je tačno život postao dovoljno dobar i lagodan da je mogao samo njemu da se posveti. Vjerujem da je bilo teško držati ga u kavezu sve te godine. To nije ljudski. Nije pošteno. Opet, mnogo toga nije pošteno. Nije bilo ni tada, a nije ni danas. Ali dar koji je dobio od Boga nije bilo moguće ugušiti. Iako je bio komunista, bio je zahvalan Gospodu na tom daru i uzvratio mu je veličanstvenim duborezom Crkve Svetog Marka. Bilo je to 1968. godine. To je jedan od prvih njegovih radova za koje znam, ali ne znam u kojem drvetu je načinjen. Pamtim kako sam se kao dijete igrao sa figurama vola i krave koje je izradio od lipe, čini mi se. Volu sam lomio krhke rogove nekoliko puta, a on ih je svaki put strpljivo lijepio. Onda bi se blago nasmiješio i pomilovao me po tjemenu. Još uvijek u nozdrvama osjećam taj miris svježeg tutkala na njegovim rukama.
.
Kasnije je od duda, šljive, oraha i kruške pravio prekrasne okvire za slike, posude za voće i mala umjetnička djela sa motivima ruža i drugog cvijeća. Jednom je čak načinio i svojevrsnu futrolu za flašu od šuplje grane. I uvijek kad je obrađivao drvo on je pjevušio. Kao da ponavlja neku samo njemu znanu molitvu. Kao mali znao sam satima gledati kako radi. Crtež na ravnoj plohi, šaputanje godovima, a zatim dubljenje malenim dlijetom. Nije imao mnogo alatki, tek nekoliko dlijeta, jedna čakija i fini sitni šmirgl-papir poput pijeska na plažama Balija. Ni prostor za rad nije bio savršen – balkon na četvrtom spratu socijalističke kutije šibica ljeti i mala soba sa dovoljno svjetla zimi. Ni materijala nije bilo u izobilju. Pjevušeći i obrađujući priprostu balkansku krušku maštao je o komadu mahagonija koji će pretvoriti u neko tamnocrveno remek-djelo. Mislim da se ne bi opirao ni da mu je jedna jarkožuta i tvrda ploča šimšira pala u šake. O dugovječnom komadu abonosa sa Cejlona, koji u presjeku ima fantastičan metalni sjaj, nije smio ni da sanjari. Uostalom, skroman kakav je bio, zadovoljavao se vrstama koje su rasle u našim šumama.
.
Sjećam se kako mi je jednom dopustio da i ja probam. Izgledalo je tako lako kad njegova ruka klizne, a opiljci krenu da se uvijaju kao kora sočne zelene jabuke dok je ljuštiš. Nespretan, nejak i nestrpljiv zario sam dlijeto tako duboko da sam odlomio komadić koji je završio u saksiji sa begonijama. Ništa nije rekao. Nije ni morao, jer sam znao da sam pogriješio. Onda je svoj dlan stavio preko moje male šake koja je, zgrčena, još uvijek čvrsto držala dlijeto. Osjetio sam toplinu i moja šaka počela je polako da se opušta. Njegov dlan išiban godinama napornog rada lako je prekrio moju šaku i mi smo zajedno zaplesali valcer uvijajući ruke oko iscrtanih linija. Ne znam da li sam se ikada osjećao tako sigurno, tako spokojno. Znam međutim, da moj talenat, ako ga uopšte imam, nije umjetnička obrada drveta. Mislim da je i on to znao, ali mi to nikada nije rekao. Pustio me je da maštam još neko vrijeme. Pustio me je da budem dijete.
.
A onda je rat, taj pogani usud svih ovdašnjih generacija, ponovo počeo da oštri zube na našim pragovima. I gotovo preko noći više nisam bio dijete, a on je pjevao sve manje i sve tiše. Polugladne i sumorne dane uglavnom je provodio izrađujući dubo reze. Ali to više nisu bili obični duborezi, to su bila predskazanja, to su bile i poruke i nadanja i želje i snovi. Sad kada razmišljam o njima, uviđam da oni nisu tek nasumično odabrani i da u sebi nose neki dublji smisao. Kako drugačije objasniti njegov predivni rad Starog mosta u Mostaru čije je rušenje tako simbolično označilo kraj jedne ljubavi za koju se i on sam borio pola vijeka ranije? Zašto nije izabrao neki drugi motiv? Zašto je njegov posljednji rad – čuvena Kosovka djevojka – ostao neza vršen i zašto ga je nebo pozvalo k sebi baš tada?
..
Mojoj majci je ostavio sjećanje na dobroćudnog i raspjevanog oca. Mom bratu je, sada znam, nimalo slučajno ostavio svoje najljepše djelo – ikonu porodičnog sveca. Drhtavim, staračkim i već pomalo onemoćalim rukama i slabog vida završio je i djelo koje je posvetio meni. To je malena stolna lampa izrađena veličanstvenim kombinovanjem tamnog i svijetlog drveta i ukrašena krasnim motivima cvijeća. Želio je, siguran sam, da mi poruči kako zaista postoje tama i svjetlo, dobro i zlo, i da će mi svjetlost ove lampe pomoći da pronađem svoj put. Onaj pravi put svjetlom obasjan, pravičan, pošten i ispunjen dobrotom.
Onaj put kojim je hodio i on, moj djed."
.
p.s. Više o knjizi (izdanje za Srbiju) - Rende >>
.
p.p.s. Više o autoru - blog >>
.
p.p.p.s. Više vremena za čitanje može povoljno uticati na vaše zdravlje, naročito u toplim danima vikenda. Za više informacija obratiti se svom knjižaru.
.
 |
| Juče, kraj Dunava. |
.
No comments:
Post a Comment