“Sedma republika” (Pop kultura u Yu raspadu - Ante Perković)

„Jedno je sigurno, Thompson ne bi postojao da nije bilo rata, jednako kao što ni Svetlana Veličković iz Žitorađe ne bi bila srpska princeza nevjesta, u osvajanju Balkana bitno uspješnija od muža ubojice, kriminalca i ratnog zločinca. Nisu slični, ne sviraju sličnu muziku, čak vjerujem da – suprotno popularnim tezama – ne dijele ni značajan dio publike, ali im se karijere lako daju zakopčati zajedničkim motivima: oboje su nacionalni simboli kojih bi se nacionalni establishment najradije riješio, oboje – na različite načine – na rubu zakona (svakako izvan okvira politički korektnog), oboje za svoje fanove romantični junaci, oboje vrhunski pop proizvodi bez prave konkurencije u svom segmentu tržišta.

Paradoksalno, ali to dvoje deklariranih nacionalista, ta turbo patriotkinja i taj heavy domoljub, svojom muzikom djeluju kao ozbiljan faktor integracije među republikama bivše Jugoslavije. Odveli su dva najuspješnija pop recepta jugoslavenske ere, Bregovićev i Brenin, do punog ispunjenja, do točke u kojoj je ono na sceni i ono izvan nje jednako važno. Bez privatne mitologije ponosnog ratnika i gorde udovice, njenog preplitanja s ratom i njegovim neumrlim posljedicama, oboje bi bili blijedi polu-proizvodi.

Ovako su idealne zvijezde medijske kulture koja se sadržajem bavi samo kao povodom za neumornu proizvodnju piljevine na temu forme, kozmetike, garderobe, seksa i duhovnosti. Dok god se o njima piše na prednjim, »ozbiljnim« stranicama novina, konkurenciji su neuhvatljivi. Svaka nova afera ih jača: Ceca je 2002. napunila Marakanu, 2003. završila iza rešetaka, a 2006. svoj show odvela u još veći prostor, na Ušće, gdje ju je gledalo preko 120 tisuća ljudi. Aura progonjenih pravednika očito ne blijedi ni kad je suočena s čvrstim dokazima. 

.

Thompson i Ceca, odmetnuti i prkosni, lako mogu biti glazbeni Romeo i Julija mitološkog Balkana. Zvuči kao najgore svetogrđe, ali baš se takve stvari najbolje prodaju. Po zakonu velikih brojeva, a industrija zabave ne poznaje jači zakon, zbrajanje dvije velike izvođačke karizme nameće se samo po sebi. (...)

.

Zamišljena zajednička pjesma Cece i Thompsona, posljednja balada pred fajrunt, svirala bi na onoj svadbi s kraja Kusturičinog „Undergrounda”, da je zajednički pjevaju živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, ubojice i žrtve, varalice i prevareni, dok se grumen proklete zemlje odvaja i polako, sa svim sukobljenim, prepletenim povijestima i istorijama, kreće niz vodu, pravo onamo gdje šaljemo stvari koje smo putem stvorili ali nam nikako ne odgovaraju, da se nikad ne vrate.”

.

(duža verzija teksta dostupna je ovde >>)
. . . .

..

Precizna, odmerena, obogaćena isključivo detaljima koji omogućavaju hladnokrvniji pogled na proključalu dekadu, u momentima neobično hrabra i zabavna (videti citat gore, ponovo) „Sedma republika“ Anta Perkovića je do sada objavljena najbolja analiza kretanja, skretanja i saplitanja pop kulture na teritoriji bivše SFRJ, a u periodu devedesetih godina XX veka.

.

Ukoliko još uvek niste posetili Sajam – već ova knjiga je dovoljan razlog da to učinite. Za one druge - viđena je i u knjižari „Zepter“ u Knez Mihajlovoj ulici.

.

I tek sada shvatam da je prošlo svega 5 godina od “Za milion godina” do “E moj druže Beogradski”, pesme koja je označila kraj te imaginarne „Sedme republike”, o kojoj Perković piše.

.

Prethodne godine pokazuju da se ta republika ponovo formira. 

.

Konačno - i ova knjiga objavljena je zahvaljujući izdavačima „Novi Liber” iz Zagreba i „Službenog glasnika” iz Beograda, nije mala stvar.

*

.
I još jedan pogled na knjigu >>