Odavno nisam naišao na pisca sa kojim sam u potpunom sazvučju od prve stranice.
Sigurno znaš taj osećaj: pročitaš nekoliko rečenica i već ti je jasno - ovo je pisala osoba sa kojom najverovatnije ne deliš ista iskustva ili omiljene knjige, i koja možda ne reaguje identično kao ti na uvodne taktove Betovenove "Sedme", prvu strofu "Sleepwalking Man" ili "Zamkove gneva" Barika, ali se prepoznajete - po načinu na koji baratate rečima, pravim mestima za povisilice u muzici, pogledu na svet i pokušajima da ga razumete.
Ipak, autor je u blagoj prednosti. Za razliku od tebe - on je već uspeo je da jednu od tvojih čestih, neobjašnjvih 'tuga' maestralno definiše i nazove "okjolizam".
A već na drugoj stranici knjige autor ti kaže:
"Dosta je umirujuće kad otkriješ da postoji reč za nešto što si osećao čitavog života, a nisi znao da ima još ljudi s istim iskustvom. To je čak i čudnovato ohrabrujuće – podsetiti sebe da nisi sam, da nisi lud, da si obično ljudsko biće koje pokušava da pronađe svoj put kroz bizarni splet okolnosti."
*
"Rečnik čudnovatih tuga" je izrastao iz čudesne ideje uobličene u knjigu koja se ne sme čitati brzo, kao što u jednom danu ne jedeš sav med iz tegle, ili prazniš bocu biske.
(Strana 19. kaže: "luzleft, pr: tužan zbog toga što se dobra knjiga koju držiš u rukama približava kraju; osećaš težinu zadnje korice dok te razdvaja od svih junaka koje si tako dobro upoznao.")
Šta je okjolizam ćete saznati još brže ako posetite link u komentaru ili otrčite do najbliže knjižare.
Ili sačekajte da vam je poklonim za rođendan.
Jer svima ću samo nju da poklanjam.
Stefan Janjić je uradio izuzetan prevod, knjigu je objavio Imprimatur, a više o projektu dostupno je na sajtu autora, Džona Keniga.
No comments:
Post a Comment