„EKATARINA VELIKA: ARHIVA 1983–1993“ / stream

Oblikovana sa traka iz lične arhive Milana Mladenovića – „Arhiva 1983–1993“ predstavlja zbirku od 27 remasterovanih i do sada zvanično neobjavljivanih demo snimaka, radnih remiksa i snimaka sa proba EKV.

Najstariji snimak na kompilaciji je „Jesen“, zabeležen u vreme priprema albuma „Katarina II“ 1983. godine. Pored drugačijih verzija koncertnih favorita poput „Tatoo“ i „Oči boje meda“ – među snimcima sa proba i demo-verzijama pesama iz 1984. i 1985. nalazi se i zanimljiva verzija pesme „Hodaj“ u trajanju od šest minuta snimljena tokom sešna sa Massimom Savićem. Iz perioda nastanka albuma „S vetrom uz lice“ sačuvana su četiri demo-snimka, među kojima će slušaoci pronaći drugačije aranžiranu demo-verziju pesme „Stvaran svet oko mene“. Među raritetima je i prva verzija pesme „Svetilište“ po tekstu Zorana Rosića, a koju su on, Milan, Magi i Suba prvi put snimili 1986. godine za potrebe muzičko-teatarskog performansa „Reč – Zvuk – Svetlost – Pokret“ održanog u SKC-u aprila te godine. Takođe zanimljiv raritet je prva verzija pesme „Bežimo u mrak“ iz 1988. sa Srđanom Žikom Todorovićem za bubnjevima. Ta verzija nije uvrštena na album „Par godina za nas“, ali je ova pesma – sa drugačijim tekstom i u novom aranžmanu – objavljena pet godina kasnije na albumu „Neko nas posmatra“. Zadužbina Milana Mladenovića >> je prošle godine objavila i spot oblikovan za ovu verziju pesme.



Drugi deo „Arhive 1983-1993“ čine tri pesme na engleskom jeziku – „Fatherland“ (Zemlja), „Silver Years“ (Samo par godina za nas) i „Seven days“ (Sedam dana) snimljene za potrebe promocije benda na „MIDEM“ festivalu u Kanu na kojem je Ekatarina Velika nastupila 1990. godine. Pored demo-snimaka za album „Dum dum“ u čijoj pripremi su učestvovali Milan, Marko Milivojević, Mitar Subotić – Suba i Dušan Petrović – na kompilaciji se nalaze i radni remiksi naslovne pesme, „Bledo“ i „Dolce Vita“, kao i demo-verzije pesama za poslednji album EKV „Neko nas posmatra“, objavljenog 1993. godine.

"Arhiva 1983-1993" je dostupna za preslušavanje na striming servisima >>, dok je CD izdanje i dalje dostupno isključivo u okviru EKV vinil boksa >>


*

Remaster snimaka: Ivan Fece Firchie, 2024.
Digitalizacija snimaka: Petar Antonović
Urednici izdanja: Maja Maričić, Nebojša Krivokuća
Dizajn: Nikola Puzigaća

"Sto godina samoće" / drugi deo

"Predsednik opštine objavio je preko proglasa da je bioskop jedna mašina iluzija... tako da su mnogi odlučili da više ne odlaze u bioskop, smatrajući da imaju dovoljno svoje tuge da bi plakali 

još i zbog vešto stvorenih nevolja izmišljenih bića." 

(Gabrijel Garsija Markes, "Sto godina samoće")

Mnogo godina kasnije, gledajući prvu najavu ekranizacije „Sto godina samoće“, setio sam se onog davnog popodneva kada mi je otac pružio ovu knjigu, prvu sa police biblioteke koja je bila u sobi roditelja.

Imao sam četrnaest godina i ‘svet je bio tako nov i mnoge stvari još nisu imale ime.’

Ono što sam čitao u naredna tri dana potpuno se razlikovalo od knjiga sa kojima sam se do tada sudarao. 
Na kraju sam bio zbunjen - ‘Šta je ovo?’, pitao sam ga vraćajući mu knjigu.
- ‘Bilo bi neverovatno da si je razumeo na prvo čitanje. Ali ćeš verovatno poželeti da je pročitaš ponovo.’

Bio je u pravu.

Sada, naravno, znam da pri prvom ulasku u Makondo mnogo toga nisam razumeo, da nisam dovoljno znao o svetu da bih razlikovao stvarnost od Markesovih maštarija, te - najvažnije - da ne može sve da se razume.

Od tada sam se vraćao knjizi svake godine, kao što se ide na sistematski pregled ili u posetu rođacima, i vremenom otkrivao kako se menjamo i knjiga i ja.
Bilo je tu čitanja pri kojima su u prvi plan izbijale surove ljubavne priče (prvi Buendija kaže “Ljubav je bolest”). Pri drugim čitanjima sam otkrivao sličnosti politike i ideja koje eksploatišu moju zemlju, kao što čerupaju države Latinske Amerike. Bilo je i čitanja tokom kojih nisam otkrivao ništa novo, već plovio po rečima, uživao u jeziku i slikama u kojima se sudaraju istorijsko i mitsko; u opisima Aurelijanovog delirijuma i pisanja stihova za Remedios; u gledanju kiše koja pada četiri godine, jedanaest meseci i dva dana; cvetovima koji prekrivaju Makondo na dan smrti Hose Arkadija, u slušanju vetra koji Makondo briše sa lica zemlje.

Konačno, istoriju Makonda sada možda znam i bolje od istorije nekih stvarnih mesta, a porodično stablo familije Buendija, sticajem okolnosti, poznajem bolje nego sopstveno.

Zato sam pred emitovanje prvog dela serijala u decembru 2024. strepeo od ulaska u ekranizovani Makondo, poput Hose Arkadija pri prvom susretu sa Melkijadesovom dagerotipijom.

Od svih pokušaja ’oslikavanja’ Makonda pamtim neke koji su završili u preterivanju ili naivnosti. Najdraža mi je serija insceniranih fotografija Hana Valrafena >> objavljenih prvi put pre više od trideset godina. (Kakav obrt – Valrafen je izgubio vid nedugo nakon poslednjih snimanja u Kolumbiji i sada ga predstavljaju kao 'slepog fotografa').

Čitanja knjige su me utvrđivala u stavu da je ovu priču nemoguće ekranizovati – ne na način na koji se ekranizacije obično ’rade’. Kako dočarati taj zamršeni sudar tokova vremena i priča; kako prepričati nemoć stanovnika Makonda pred naletom bolesti nesanice, kako objasniti gledaocu da se imena junaka ponavljaju i zato što sve ide u krug, kao i vreme, zato što se 'vremenska mašina pokvarila'?

U prvim najavama ekranizacije se - možda baš zbog sumnjičavosti obožavalaca - insistiralo na autentičnim lokacijama, glumcima i jeziku, te da će iz poštovanja prema autorovim zamislima biti snimljeno čak šesnaest jednosatnih epizoda i da je Markesova familija strogo nadgledala kompletan produkcioni proces.

Sve je to obećavalo, ali nije umanjivalo strepnju kako će izgledati ekranizovani Makondo i samoća.



Kao i svaka knjiga koja stvara (a zatim i razara) jedan paralelni ili izmaštani univerzum – “Sto godina samoće” sadrži sve što je potrebno da bi bila tumačena na mnoge načine; kao refleksija stvarnosti, sociološka studija, kritika kapitalizma, proročanstvo, razbarušena fantazmagorija... štagod čitalac želi. Neko od takvih čitanja književnog predloška, prilagođeno očekivanjima sadašnje televizijske publike a šezdeset godina nakon objave romana verovatno bi mogla stati u dva ili tri sata filma ili mini-serije.

Na sreću – ova ekranizacija nije od te vrste, već predstavlja celovitu, vernu vizuelnu i narativnu odu Markesovoj maštovitosti i genijalnosti, kao i svakom od usamljenika iz njegove priče.
(To su - svi, od Hose Arkadija do Babilonija.)

Ekranizacija “Sto godina samoće” je urađena s onom posvećenošću kojom se Hose Arkadio upustio u rastavljanje pijanole da bi u njoj pronašao dokaz o postojanju boga, ili onom kojom se Fernanda posvećuje prepisci sa nevidljivim lekarima – i ta briga o detaljima iz originala, a koji priču o Makondu inače čine uverljivom i neodoljivom je gotovo dirljiva.

(Dva primera: 
Dok se mladi Arkadio šunja kroz mrak sobe u kojoj spavaju braća Pilar Ternere ka njenoj mreži jedan od njih odista izgovori – kao i u knjizi – “Bila je sreda!”

Tu su i mali žuti cvetovi na Melkijadesovim zubima u čaši, u danima pre nego što ovaj dostigne besmrtnost.

Takav odnos prema svakom detalju čini da je “Sto godina samoće” – po sadašnjim ‘standarima’ – ‘spora’ serija. Ali, ona je u potpunosti poštuje tempo Markesove naracije.)

Na sreću – i najvažnije – detaljisanje i vizuelna raskoš nisu svrha sebi, i ova ekranizacija nije 'slikovnica'. Sve ono što priču o Buendijama i ostalim stanovnicima Makonda čini magičnom je tu: Prudensiova čežnja za životom, ljubavni čemeri Pjetra Krespija, Rebeke i Amarante, Ursulina odlučnost da ludaci ne upropaste kuću Buendija, Aurelijanov pogled ka streljačkom stroju, dok čeka nagoveštaj smrti.



Prvi deo serijala završio se jurišom pukovnika Aurelijana Buendije na Makondo.

Drugi deo će biti emitovan od 5. avgusta, a dvosatno 'veliko finale' 26. avgusta.

Ko je čitao knjigu zna da tek stiže kiša koja će padati četiri godine, jedanaest meseci i dva dana; da će Makondo uskoro biti prugom povezan sa svetom a što će omogućiti dolazak Kompanije Banana i tako ubrzati njegovu propast, da uskoro pred kapiju stižu sedamnaest sinova Pukovnika Aurelijana Buendije sa krstom od pepela na čelu, da nas tek čekaju lude terevenke Aurelijana Drugog i Petre Kotes, i smešni Fernandini pokušaji suzbijanja razuzdanosti Buendija pravilima koja su neprimenjiva na pleme ‘koje je osuđeno na sto godina samoće i koje nije imalo druge svrhe na zemlji’.

Zato jedva čekam da se ponovo vratim u Makondo.

Ukoliko ga do sada niste posećivali - pročitajte, ipak, najpre knjigu.
Zatim se možemo sastati u knjižari katalonskog mudraca, ili u Katerinovoj krčmi da pretresemo utiske i šta nam je uradila ova mašina iluzija.

*

Još o "Sto godina samoće":

Oproštajna pesme Pjetra Krespija u "Sto godina samoće" >>

O štrajku u Makondu (frament) >>

Gabrijel Garsija Markes se vraća u Makondo >>

Sunday Morning

U dugom i iscrpljujućem plivanju kroz opšti raspad i potonuće, važne su dve stvari:

1. Diši duboko. 

2. Ako je potrebno izbroj u sebi i do sto a pre nego što se odlučiš da se uhvatiš
za prvu stvar / rečenicu / ideju / osobu / pojavu koja dopluta do tebe.

Možda je odista spasonosna.
A možda je krokodil.

Noćurak :: Onagra de Verão :: Summer Mixtape #15

Leto služi da se leti ka novom:
uvali, mirisu, ukusu,
muzici, jeziku.

Ovaj Noćurak je procvetao od otkrivanja novih muzika i snimaka iz Brazila,
učenja novog jezika,
topljenja od miline na razvučene akcente i zvučnost reči,
otkrivanja nepoznatih začina (u miksu je jedna pesma i o tome!)
od brojanja ritmova;
želje da se konačno otisne od obale,
i otkrije šta je ispod površine.

Mreža je puna muzika.
Obala je već daleko i možda bi trebalo da budem zabrinut zbog oblaka na horizontu,
ali pesme mi kažu ‘tudo vai dar certo’, 
i ja im verujem.

Leto počinje danas.



*

Još letnjih mikseva >>

Muzika za nepostojeći film Tarkovskog: Ryuichi Sakamoto - "Life, life"

"Smrt ne postoji.

Svi smo besmrtni." 

(Arsenij Tarkovski)

Prvi put suočen sa sopstvenom smrtnošću, Rjuiči Sakamoto 2017. godine pomišlja da je pred njim oblikovanje i snimanje poslednjeg albuma. Oseća se poput slikara pred praznim platnom, pokušava da zaboravi sve što zna o procesu stvaranja muzike, traga za inspiracijom osluškujući šumove sveta oko sebe, počinje da razmišlja o muzici koja neće biti sinhronizovana.

"Na ovom svetu je 99% sinhronizovane muzike, ili one koja teži ka tome. Takva je ljudska priroda. Čini mi se da smo bića koja nalaze zadovoljstvo u sinhronizovanosti. A stvarati muziku koja se ne sinhronizuje je kao da govorite jezikom koji ne postoji."

Tragajući za slikama, šumovima i zvucima, Sakamoto se vraća temi koju je komponovao za Bertoličijev "Čaj u sahari" (The Sheltering Sky) - i citatu Pola Boulsa koji u filmu uz tu temu izgovara sam autor:

„Pošto ne znamo kada ćemo umreti, mislimo o životu kao o nepresušnom bunaru.
A ipak, sve se dešava samo određen broj puta, i to vrlo mali broj, zaista.
Koliko ćete se još puta setiti određenog popodneva iz detinjstva...
Koliko ćete još puta videti pun mesec kako izlazi? Možda dvadeset puta.
A ipak, sve deluje beskonačno.”

Taj citat odgovara onome što oseća i onome što misli da upravo radi: stvara svoje poslednje muzičko delo.

Pol Bouls u filmu "Čaj u sahari" 

"Počeo sam da mislim da je raspadanje i nestajanje zvuka klavira na neki način snažna simbolika života i smrtnosti. Nije tužno. Samo meditiram o tome. Imam i čežnju prema trajnim zvucima, poput violine ili orgulja. Da li je prejednostavno reći da ti trajni zvuci simbolizuju besmrtnost?"

Ipak, fragmenti iskustva počinju da se sinhronizuju.
Boulsov citat snažno podseća Sakamota na poeziju Arsenija Tarkovskog, kojeg je - kao pasionirani obožavalac filmova njegovog sina Andreja - svojevremeno izučavao.
Andrej se poslužio ovim stihovima u jednoj sceni filma "Ogledalo". 
Nama su dostupni i u (pomalo arhaičnom?) prevodu Vladimira Jagličića (BIGZ, 1995):

I ovo sad prisnivam, i ono prisnih lani,
prisniće mi se, kadgod, i sve, još preostalo,
ponoviće se sve, na javi — u apsani,
prisnićete i vi to što mi je na san palo.

Tamo, po strani od nas, od sveta sveg po strani,
val žuri, već, za valom, da umru pod obalom,
a na valu su zvezda, čovek, ptice, svi dani,
java, snovi i smrt — val već juri za valom.

Šta će brojevi meni — bio sam, jesam, biću.
Čudo nad čudima je život — pred njim ja padam
na kolena, sirota koju nevolja svlada,
Sam, usred ogledala, međom odraza bledom svih mora i gradova
što s bunilom zrak spliću.
I mati, u suzama, uzima u krilo čedo.

Sakamoto odlučuje da oblikuje muziku koja će predstavljati njegov soundtrack za nepostojeći film Andreja Tarkovskog. Zatim pronalazi snimke na kojima njegov stari prijatelj Dejvid Silvijan čita Arsenija.

Od deset snimljenih fragmenata, Rjuiči bira jedan.

Pol Bouls i Arsenij Tarkovski, Sakamoto i Silvijan sreću se u muzici i borave u njoj zajedno četiri minuta i dvadeset i tri sekunde.
Sve postaje skladno.



Rjuiči je poslednje tonove odsvirao šest godina kasnije.

Video je pun mesec iz Boulsovog citata više od dvadeset puta.
Ali - "Šta će brojevi meni — bio sam, jesam, biću."

*

p.s. Na mreži se može naći prevod pesme "Život, život" >> Arsenija Tarkovskog - ali to nije poema koji Dejvid recituje na ovom snimku. Poemu koju je Sakamoto iskoristio za snimak Tarkovski nije naslovio.

Echo & The Bunnymen: "All my Colors" / 45

Ako bih
zumirao
zumirao
i još zumirao
telo srce tkivo vlakna
i onda još malo bliže
otkrio bih kako mi krvna zrnca i dalje plešu u ovom ritmu.
Ureže ti se svaki udarac u srce, zauvek.

„What d'you say
When your heart's in pieces?”

*

Jedan od najdražih albuma svih vremena objavljen je na današnji dan, 1981.

Laurie Anderson: "Home of the brave" ili o propitivanju budućnosti

Lori Anderson mi je oduvek delovala kao vesnik budućnosti. 

U početku nisam znao odakle ta impresija dolazi.

Da li je to zbog avangardnih fotografija na kojima svetlo izbija IZA njenih zuba i osmeha? (da, Lori je imala sijalicu-u-ustima) Ili me zaludeo modifikovani zvuk violine koju je svirala? Kostim i frizura? Ili je oduvek u pitanju bila boja njenog glasa?

Za razliku od drugih glasova koje sam voleo i koji su imali ’raspon’ od tri ili četiri oktave - glas Lori Anderson zahteva drugačiji referentni sistem. Lori priča glasom u rasponu od zabrinutosti, ironije i blage podrugljivosti -  sve do saosećanja, nežnosti i utehe.

Mali je broj takvih vodiča kroz ono što jeste i ono što dolazi.

Zbog svega toga mi je s godinama postajala sve važnija.

Budućnost iz njenih priča nije obećavala da će biti idealna, nasuprot. Lori na prvom snimku prvog albuma jasno kaže „...Put your hands over your eyes / Jump out of the plane / There is no pilot / You are not alone” >>. Ali, i bez obzira na njenu upitanost nad onim što dolazi – imao sam utisak da dolazi vreme u kojem ćemo dobijati odgovore na postavljena pitanja, imati prostor za eksperimentisanje, preinačenja, delanje, fotkanje sa sijalicama u ustima, sviranje instrumenata koje ćemo tek izmisliti, poigravati se svetlom, značenjima, pokretima tela, da će biti prostora za pružanje otpora.

Kad ono,
stvarno nema pilota.

Zanimljivo – Lori Anderson je do sada dva puta nastupila u Beogradu. Prvi put u decembru 1990, u vreme kada je budućnost još uvek koliko-toliko nešto kao ’obećavala’. Drugi put u leto 2006. godine, vreme kada je budućnost još uvek imala drugu šansu. Ž
Treći put je mogao da bude preksinoć, ili večeras – ali Beograd više nije na mapi njenih nastupa. Lori je sinoć nastupila u Zagrebu, tačno na četrdesetogodišnjicu od objavljivanja njenog genijalnog koncertnog filma „Home of the Brave“.



"Language is a virus" - najslušljiviju stvar sa albuma sam prvi put čuo na Studiju B, kod Slobe Konjovića. U to vreme, naravno, nisam znao ništa o budućnosti; da je naslov pesme ideja Vilijama Barouza koji se bavio temom jezika-virusa kojim smo zaraženi i koji nas nagoni da neprekidno govorimo, govorimo, govorimo i tako zatrpavamo neophodnu tišinu. Nešto kasnije sam konačno ’video’ tu pesmu sa nekvalitetnog VHS presnimka emitovanog na televizoru u prostoru koji se nalazio u Nušićevoj i zvao (valjda) ’Drugi Novi Klub’. Lišen znanja i potpuno rasterećen od razumevanja referenci, bio sam zadivljen onim što gledam (kakve ideje!) i čujem na tom snimku njenog koncerta (kakva muzika!)
I dalje sam zadivljen - sada i slojevima koje sam tokom godina otkrio ispod površine.

„Home of the Brave“ je objavljen pre tačno četrdeset godina.
Budućnost više ništa ne obećava.
Lori je bila u pravu što je često zvučala zabrinuto.
Nema pilota, svi smo zaraženi virusom, svi viču „Look at me! Look at me!“, kao u pesmi.

Ali, to ne znači da bi trebalo da prestanemo da je propitujemo i tražimo odgovore.
Lori to i dalje čini.



Dodatak: osvrt na koncert održan u Zagrebu 26. maja 2026. sa portala "Ravno do dna".

Dan mladosti, 2026.

Pada noć.
Nemeček bukom priziva kišu.
Voda u fontani podrhtava.

Majke plešu sa decom u naručju
uz muziku koja zvuči kao smak sveta.

Sve je nadrealno,
i lepo.

Siđi dole, Jarilooooooo!

Dan mladosti, 2026.

Prešlicavanje za Lice ulice: Flea, Angine De Poitrine, Cocteau Twins (maj 2026.)

Verovatno znate priču o „zlatnoj ploči“ – specijalnom disku sa fotografijama, zvucima i muzikom koju je letelica „Vojadžer 1“ ponela u kosmos 1977. godine. Među pozdravima snimljenim na 55 jezika nalazi se i jedan na srpsko-hrvatskom: „Želimo vam sve najlepše sa naše planete“.

U vreme kada je tim zadužen za izbor zvukova, snimljenih poruka i muzičkih segmenata pravio konačni izbor – Karl Segan je insistirao da se uz dela Baha, Mocarta, Betovena i drugih na spisku nađe i „Johnny B. Goode“ Čaka Berija. Dakle, jedna rokenrol pesma. Na kritiku da taj snimak ne predstavlja našu vrstu na pravi način, da to „nije kulturna baština“ i da je to „adolescentsko ponašanje“ – Segan je odgovorio: „Na Zemlji živi mnogo ljudi koji se ponašaju kao adolescenti.“
Ne znam da li ovi albumi zaslužuju mesto na spisku kulturne baštine Zemlje, ali verujem da bi vanzemljaci preslušavanjem dobili zanimljive informacije o našoj vrsti.

Flea: „Honora“ (Nonesuch, 2026)

Muzika koju je legendarni basista Red Hot Chilly Peppers podelio sa nama na prvom solo albumu nakon više od četrdeset godina prašenja se može slušati i kao otelotvorenje želje da se oda počast velikanima; da sa stanovnicima Planete podeli strast o kojoj nismo znali gotovo ništa, kao i ljubav prema džezu i kršenju pravila.
„Honora“ je spektakularan album koji zaslužuje sve superlative koji mu se pripisuju, a neki od snimaka („Thinkin’ Bout You“) su već na listama najboljih za 2026. godinu. A čak i neupućeno uho nekog vanzemaljca bi preslušavanjem „A Plea“ shvatilo da je Planeti Zemlji potrebna pomoć u borbi sa nepravdom.

Angine De Poitrine: „VOL.2“ (Spectacles Bonzaï, 2026)

Javnosti i dalje nepoznati članovi „Mantra-Rok-Dada-Pitagorejsko-Kubističkog benda“ (tako se predstavljaju) pod imenom „Angina Pektoris“ (to je prevod naziva benda) zajahali su talas!
Ukoliko vas je od prethodne rečenice zabolela glava, ili je reagovala kao da ste eksirali Pangalaktički grgoljblaster - sve je u redu. Angine De Poitrine su postali globalni fenomen, a snimak KEXP nastupa ovog dvojica u burlesknim kostimima je za kratko vreme pogledalo više od 11 miliona ljudi, iako je to što sviraju daleko od mainstream ukusa.
Svesni trenutne viralnosti, dvojac je objavio i drugi album – podjednako nenormalan, iščašen i zabavan u svojoj atonalosti. Ako bismo ovo stavili na neku novu „zlatnu ploču“ i poslali u Kosmos – verujem da se niko ne bi usudio da nas napadne barem nekoliko svetlosnih godina.

Cocteau Twins: „Heaven or Las Vegas“ (4AD, 1990)

Ovaj album bi zaista mogao da se nađe na spisku kulturne baštine sveta, ne samo zbog specifičnog pevanja Elizabet Frejzer. Trideset i pet godina nakon što je objavljen – „Heaven or Las Vegas“ nije izgubio ništa od vibrantnosti, sjaja i poetičnosti koji su ga učinili izuzetno voljenim i važnim početkom devedesetih. Zato je i dalje u prvoj polovini liste „500 najboljih albuma svih vremena“ koju je objavio magazin „The Rolling Stone“.
Prepuna priča o idiličnim ljubavima, strahovima i ranjivosti – ova muzika i dalje može da posluži kao skrovište, pruža utehu i daje podsticaj da nastavimo dalje. Ako niste sigurni da je vredno truda – pustite sebi ponovo „Iceblink Luck“ ili „Pitch The Baby“ i čućete kako se novi život rađa.

*

Više o novom broju magazina Lice ulice >>

Remi: "Gola"

Znam da su nam uši i srca zasuta talasima užasa i gluposti, efemernim nebitnostima, glasnom mržnjom; da je lepoti sve teže da se probija kroz slojeve i da nas to čini sve manje pristupačnim za reči, ideje, zvuke, druge ljude, novo.

Ali, ako si ispod svih tih slojeva žedan i željan lepote, i imaš dovoljno snage da šutiraš i guraš te slojeve da ti se ne lepe za kožu – muzika će se već nekako probiti gde treba. Pronaći će put – kao voda, ljubav, svetlo.

Nekada su joj neophodni sati, ili mnogo preslušavanja.

Ponekad su, pak, dovoljne sekunde ili nekoliko uvodnih taktova – a album „Gola“ otvara motiv na gitari koji dirljivo podseća na „Sanjam“ Indexa (možda i jeste sempl sa originala), i taj zvuk prelazi ovlaš preko kože i izaziva žmarce, pripremajući te za ono što sledi: drugačiju Remi od one koju znaš iz benda Elemental, drugačiji zvuk, direktne, iskrene reči koje ti glas peva tet-a-tet, nema skrivanja iza zvučne dekoracije, nema ničega između vas, glas je sve vreme u prvom planu, obraća se samo tebi, kao drugarica.

Svaka od pesama na albumu „Gola“ zaslužuje pažnju, osvrt, reči hvale – ali ne želim da te usporavam i odugovlačim sa pričom, bolje je pritisnuti 'play' i početi sa slušanjem. Svaka od pesama će postati nekome najdraža i dražiti kožu. Među njima je i jedna koju dobro znaš od ranije – po nesrećnom filmu „Crna Marija“ i užasnom aranžmanu zbog kojeg se nije moglo uživati u plovidbi Meseca. Verzija koju je Remi snimila ’srcu prija’, da se poslužim stihom iz pesme.

Srce albuma su, ipak, „Kradljivci“.

U ta tri minuta i četrdeset sekundi se sve istopi,

slojevi nestaju,

ništa ne miruje.

Preslušaj, što pre.

Album "Gola" / Spotify >>

Robert Fripp / 80

Teško je nabrojati gde se sve pojavljuje, i pesme koje bi zvučale potpuno drugačije bez njega, jer često i nije u prvom planu. Ali uvek ga je lako prepoznati u šumi zvukova, i na spisku najdražih pesama verovatno imaš barem jednu koja ti je prirasla za srce ili uši zahvaljujući njemu.

Od ’onog zvuka’ Bouvijeve „Heroes“ preko vratolomnih zvukova na Dejvidovoj „Fashion“ i „I Zimbra“ Talking Heads, prljanja Piterovih „No Self Control“ i „I don’t remember“ do najnežnijeg pletiva na Silvijanovom „Gone To Earth“, zajedničkim snimcima za „Damage“ i „The First Day“, pejsaža koje je stvarao sa Brajenom Inom i Porcupine Tree.
I to je tek delić.
Ono što je radio sa King Crimson zahteva posebnu priču.

Svuda je: lebdi nad žicama, uspavljuje, seče, lomi strukturu i ponovo je stvara.
Robert Frip, od danas 80.
Još uvek nije odsvirao sve.

Sivert Hoyem // Beograd, 15. septembar

Iz ove perspektive taj datum izaziva razmišljanje i izražavanje u oblicima koji se zove futur drugi (‘...predstavlja buduću radnju kao mogućnu, neizvesnu...’), ali imamo, eto, još jedan razlog da se upustimo u tuču i probijemo do tog septembra u Beogradu.

Nekoliko primera futura II:
Ako nas bude, ići ćemo na koncert.
Ako bude raspoložen, odsviraće i “Majesty”.
Ako bude bilo potrebno, nećemo ga pustiti sa bine dok ne bude odsvirao ‘najčarobniju pesmu koju smo ikada sreli’.
Ako se budemo borili, slušaćemo ga u drugačijem Beogradu.

Zato - ‘Let’s walk into the fray again.’

"Prijavi svoju stvar" / Nagrada "Milan Mladenović" 2026.

Bez obzira da li ste ’samo’ obožavalac muzike kojima pljuskovi zvuka izazivaju talase sreće, ili ste neko ko muziku stvara – ovaj konkurs će vam otkriti neka nova čuda.

Svake godine je tako.

Prethodnih sedam sezona (i ukupno prijavljenih 1600 pesama!) otkrilo je široj javnosti raznolike, (do tada) manje poznate a sjajne stvari, mlade autorke, autore i bendove.
Neki su zahvaljujući Nagradi ili plasmanu u finale i super-finale postali važni velikom broju ušiju.
Drugi sada sviraju pred punim prostorima.
Svi su postali još sigurniji u sebe i svoje ideje.

Elena Vasova, dobitnica Nagrade 2025...



... Nemeček, 2024...

... Artan Lili, 2019:

... Kao i Ljubičice, Dina Jašari, Ana Ćurčin i d r a m. 

Ako preslušate finaliste i sve dobitnike iz prethodnih sedam ciklusa (link >>) – dobićete uvid u presek mlade regionalne scene u prethodnih sedam godina. Svačega tu ima: od ljutog rokenrola, preko iščašenog popa i svežih eksperimenata, do balada od kojih su članovi žirija ostajali zabezeknuti.
Jer, ovo nije konkurs "za pesmu koja najviše liči na EKV“.
Traži se novo, drugačije, drsko, nepredvidivo.
I to ovu Nagradu čini važnom.

Ukoliko stvarate svoju muziku – da biste se našli u polufinalu, finalu ili superfinalu (i samim tim došli do većeg broja ušiju i srca) – za početak bi bilo baš dobro da prijavite svoju stvar.

Osmi konkurs je raspisan i trajaće od 1. do 31. maja.
Pravila nisu zahtevna (ali ih pažljivo pročitajte), popunjavanje prijave je jednostavno, a učešće besplatno.

Ukoliko ste zadovoljni tek delićem pesme koju ste počeli da oblikujete, ili je pesma već "tu", ali vam se i dalje čini da još uvek nije završena ili nije savršena – evo malog ohrabrenja:

Piter Bak je komponovao „Losing My Religion“ za nekoliko minuta.
Džek Vajt je smislio rif za „Seven Nation Army“ tokom tonske probe.
Imamo i treći primer. Po Milanovim rečima – konačna verzija teksta za „Par godina za nas“ je nastala u studiju pred snimanje vokala, „za sat vremena“.

Hajde!


*

Više informacija o Nagradi Milan Mladenović 2026, članovima ovogodišnjeg žirija i pravilima konkursa dostupno je ovde >>

Pratite Zadužbinu Milana Mladenovića > [Facebook] [Instagram] [X]

"Mitar Subotić Suba - Neuhvatljivi kralj" (Jutarnji list, 25.4.2026)

Piše: Luka Fišić

Za filmove velikog njemačko-holivudskog redatelja govorilo se da nose njegov osebujni "Lubitschev dodir", onu teško objašnjivu lakoću koja ih izdvaja od svega ostalog. Nešto slično mogao bi zaključiti i onaj tko prvi put posluša nekoliko albuma po kojima je svoju magičnu prašinu rasuo Mitar Subotić Suba.

U njegovoj glazbi osjeća se smog ulica zakrčenog grada i gotovo istovremeno nagovješćuje sloboda koju pruža nebo iznad tog uzbudljivog kaosa. Goran Vejvoda, Subin umjetnički suborac i "tajna ikona novog vala", koji ga je upoznao početkom osamdesetih, priča o "undergroundu, groundu i konačno overgroundu" kao nečemu čemu je njegov i Subin pokret težio.
U Subinoj glazbi, kao i životnim odlukama, ta želja za uzdizanjem iznad realnosti gotovo je opipljiva. Domaća kritika i scena u to vrijeme nisu prepoznale Subin inovativni pristup sempliranju i ambijentalnoj glazbi, dijelom zbog ograničenog konteksta, manjka muzikološke širine i zatvorenosti prema novim izrazima.
- Oni koji su prvi, koji krče put ili nude nešto novo, često su u svoje vrijeme neshvaćeni, ili možda nama ovdje, na margini zbivanja, treba potvrda iz inozemstva - govori filmski i glazbeni kritičar Željko Luketić, koji će biti govornik na otvaranju interaktivne instalacije "SUBAsoba" u Zagrebu 27. travnja u Srpskom kulturnom centru.

U Zagrebu se 27. travnja prikazuje interaktivna instalacija "SUBAsoba". Posvećena je Mitru Subotiću Subi, danas u svijetu možda i najpriznatijem imenu koje je dala alternativna glazbena scena ovih prostora.

Uske granice

Suba je danas u svijetu možda i najpriznatije ime koje je glazbena alternativna scena s ovih prostora dala. To što je najpopularniji postao u Brazilu, gdje je kreirao zvuk koji je čak i tamošnju eklektičnu, nepredvidljivu glazbu poveo dotad neistraženim putevima, nije iznenadilo one koji su ga poznavali.
- Očekivalo se da će granice Novog Sada, pa i Beograda, biti premale za čovjeka tako otvorenog duha, punog radoznalosti za glazbom, kao i životom - kaže Vejvoda.

Mitar Subotić Suba rođen je 23. lipnja 1961. u dobrostojećoj obitelji u Novom Sadu, gdje je završio osnovnu glazbenu školu kao harmonikaš i već je tada postizao zapažene uspjehe s orkestrom. Na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu studirao je kompoziciju i orkestraciju, a interes za elektroničku glazbu dodatno je razvio na tečaju u Beogradu koji je vodio britanski glazbenik Paul Pignon.

- Bili smo drugačiji od dobrog dijela tadašnje scene. Nije nas toliko zanimao klasični zvuk rocka, već smo više umjetnički pristupali stvari - govori Vejvoda, multimedijalni umjetnik, član grupe Annoda Rouge, pridruženi član grupe Idoli, suradnik grupa Kozmetika i Du Du A.
Prve radove Suba je objavljivao pod pseudonimom Rex Ilusivii, i to na neuobičajen način - anonimno ih je slao na Radio Novi Sad, gdje su emitirani bez znanja o autoru. Nakon što je otkrio svoj identitet, uslijedili su nastupi diljem Jugoslavije i suradnje s umjetnicima poput Zorana Janjetova, koji mu je i dao umjetničko ime. Aktivan je bio i na kazališnoj sceni.
U okviru projekta "Promene" (1983.-1985.) Subotić surađuje s nizom istaknutih glazbenika tadašnje scene, među kojima su Milan Mladenović, Marina Perazić i Massimo Savić, stvarajući niz zapaženih radijskih hitova. Debitantski album "Disillusioned" objavljen je u ograničenoj nakladi od 500 primjeraka, nakon što su ga velike diskografske kuće odbile.
Na njemu sudjeluju ključna imena tadašnje scene, a posebno se ističe ambijentalna kompozicija inspirirana Erikom Satiejem. Album je dobio i priznanje iz kruga Satiejeve fondacije, koja je Subotićev rad istaknula kao primjer originalnog i osobnog pristupa glazbi. Suba je bio glazbeni inovator na više razina, a čak su i njegove suradnje s pop-izvođačima poput Marine Perazić zvučale drugačije, kaže Luketić, koji je uredio kompilaciju “ExYu Elektronika”, koja je uključivala i rane snimke Sube, među kojima i segmente s vrpce "In The Moon Cage", što je bilo njegovo prvo službeno objavljivanje na ovim prostorima.

Igra na sigurno

Objašnjava da su diskografi igrali na sigurno: preferirali su provjerena imena, dok su eksperimentalna i elektronička glazba rijetko dobivale prostor, i to uglavnom kroz već etablirane autore. Nova imena smatrala su se preveli-kim rizikom, zbog čega su mnoge prilike propuštene. Dodatni problem bila je tadašnja kritika, snažno usmjerena na rock i pop, koja je prema elektronici često pokazivala nerazumijevanje, pa i otvoreni zazor. Takva je glazba dugo bila pogrešno doživljavana kao prolazni hir ili "lakši put", bez, vjerovalo se, prave sviračke vještine.
- Znoj i gitare bili su kritici zani-mljiviji od konceptualnih instru-mentalnih albuma, gdje se ni na analizu tekstova nije mogla zakvačiti jer tekstova nije bilo - napominje Luketić. Jedan od najzanimljivijih takvih eksperimentalnih radova onaj je s Vejvodom, nastao u Parizu.
- 'The Dreambird' je nastao u malom stanu u kojem smo supruga i ja živjeli, a Suba bi nam često dolazio u posjet. Te snimke nisu nikada ni trebale biti objavljene kao album. Ideja je bila da ti zvukovi budu neka vrsta glazbene instalacije na Dunavu - prisjeća se Vejvoda. Glazba je nastala spontano, kroz druženja i zvučne eksperimente, uz korištenje "terenskih zvukova", od ptičjeg pjeva do zvukova mora, koji su oblikovali njegovu prepoznatljivu ambijentalnu teksturu. Materijal je potom dovršen u Novom Sadu, a Suba ga je kasnije ponio sa sobom u Brazil.
- The Dreambird je važan je za domaću glazbu na sličan način koliko su u svjetskoj glazbi bitni neki albumi koje je snimio Brian Eno - smatra Luketić.

Sredinom osamdesetih godina Suba živi između Pariza, Novog Sada i Beograda. Radi za kazalište, balet, film i televiziju, komponira glazbu za brojne modne revije. Godine 1990., na poziv brazilskog kulturnog atašea, odlazi u Brazil, gdje se ubrzo trajno nastanjuje i brzo afirmira kao skladatelj i producent. O tome što je pronašao u Južnoj Americi najbolje govori Subin citat.

U školi sambe  

"Budući da je u Brazilu pomiješano sve što postoji na ovom svijetu - od crnaca iz Afrike, preko Japanaca, Korejaca i Arapa, do Europljana, a iz Europe ponajviše Portugalaca, Talijana, Francuza i Nizozemaca - doslovno sve što možete zamisliti, to je za mene bio pravi šok. Imao sam sreću da sam otišao u jednu od tih samba škola koje inače nastupaju na karnevalu, a biti usred tih bubnjeva... I sad se naježim dok o tome govorim. To traje satima i satima i satima... čovjek jednostavno poludi, jer se u tijelu počne događati nešto potpuno novo, neka energija počne ključati iznutra... i to je možda najjači glazbeni doživljaj koji sam imao u životu".

Tamo nastaje i Angels Breath iz 1994., koji snima s frontmenom EKV-a Milanom Mladenovićem i brazilskim glazbenicima. Na njemu se spajaju alternativni zvuk, brazilski i balkanski folklorni motivi, nastali kroz višemjesečni studijski rad.
- Album snimljen u Brazilu početkom 1994. godine predstavljao je logičan nastavak onoga što su Milan Mladenović i Mitar Subotić Suba radili pod istim imenom još od kraja osamdesetih, ističe sudionik u programu "SUBAsobe", te upravitelj Zadužbine Milana Mladenovića Nebojša Krivokuća. Suba je tada već par godina živio u Brazilu, okružen ritmovima i raznolikošću stilova koji su ga oduševljavali, dok je Milan u Sao Paulo stigao u prosincu 1993., obilježen iskustvom života u Beogradu i Srbiji s početka devedesetih te željan da s dugogodišnjim prijateljem stvara novu glazbu koja će mu otvoriti novu perspektivu. Kako ističe Krivokuća
- Milan je u to vrijeme bio i zasićen zvukom EKV-a, a upravo je iz sudara njegova gitarističkog umijeća i rock nasljeđa, uz novootkrivenu trubu kojoj se tada posvetio, sa Subinim euforičnim istraživanjem brazilskih ritmova i melodija nastala "glazba četvrtog svijeta", kako su je sami nazivali. Bio je to album koji u trenutku objavljivanja gotovo da nije imao srodnika - kaže Krivokuća, dodajući da dodatni sloj toj neobičnoj glazbi daju Milanovi tekstovi, prožeti njegovim bogatim čitateljskim iskustvom, ali i težinom stvarnosti koju je proživljavao u domovini. Čini se, nastavlja Krivokuća, da je tek nakon objave remasteriranog vinila 2020. godi-ne (Croatia Records i Zadužbina Milana Mladenovića) album naišao na šire razumijevanje i iznimno pozitivne kritičke osvrte. I danas zvuči svježe i izuzetno intrigantno, što potvrđuje i nedavna de-rekonstrukcija Angel's Breath projekta koju je objavila skupina Živa Voda. Napominje i kako je Suba bio dio ekipe s kojom je Milan radio pripreme i demo-snimke za (ono što je trebalo biti) Mladenovićev solo album "Dum dum". Malo je poznato da je Mitar Subotić Suba jedno vrijeme u Brazilu surađivao i s Nickom Cave-om tijekom pre priprema za album "Let Love In".
- Navečer bi se vraćao svojim 'muzikama', stvarajući zvučne ambijente i neobične, 'iskošene' zvukove za koje se činilo da ih je nemoguće proizvesti - priča upravitelj Zadužbine Milana Mladenovića.
No dva albuma zbog kojih će Suba postati legenda brazilske glazbe su "Sao Paulo Confessions" i "Tanto Tempo" Bebel Gilberto, i dalje globalno najprodavaniji album jedne glazbenice iz Brazila.
- Suba je 'formalno' potpisan kao producent, ali njegov rad na tom albumu prevazilazi ulogu klasičnog producenta. On je na tom albumu - jednostavno rečeno - stvaralac atmosfere, šumova, zvukova, bitova... On ga je definirao - objašnjava Krivokuća.

U jednoj od knjiga o EKV-u spominje se i kako su Suba i Bebel za vrijeme snimanja albuma bili u romantičnoj vezi (Suba je volio žene, a i one su voljele njega, kaže Vejvoda), no Krivokuća kaže kako se to ipak nije dogodilo. Oko "Tanto Tempa" isprepletena je i jedna puno potresnija priča, ona o njegovoj preranoj smrti s 38 godina.



Verzije tragedije 

Subotić je tragično stradao 2. studenoga 1999. u požaru u svojem stanu u Sao Paulu, upravo u trenutku kada se pripremao za europsku promotivnu turneju (Pariz, Bruxelles, London, Novi Sad) u povodu izlaska albuma "Sao Pa-ulo Confessions". Prema često spominjanoj verziji događaja, tog dana radio je na završnoj produkciji albuma "Tanto Tiempo" kada je u njegovu studiju izbio požar. Svladan dimom, preminuo je navodno pokušavajući spasiti netom snimljen materijal. Vejvodi se ne sviđa da se od njegove smrti na taj način stvara spektakl ili da se potiču nagađanja što se te noći i kako dogodilo.
- Jedino što znamo je da je izbio požar i da se Suba ugušio. Sve ostalo su nagađanja i mitovi. Bilo bi mi puno draže da se o Subi razmišlja kroz njegovu glazbu i sve pozitivno što je svijetu ostavio - poručuje Vejvoda. Kakvu bi glazbu danas radio Suba da je živ, nemoguće je zamisliti, smatra Krivokuća.
- Ne zaboravimo, njegov prvi pseudonim je značio 'onaj koji je neuhvatljiv, iluzivni Kralj'... Suba je od najmlađih dana vjerovao u ideju da svi mi imamo 'zajedničku sudbinu', a da je baš glazba sfera u kojoj se prepleću iskustva stanovnika cijelog planeta, da nas ona najsnažnije povezuje - govori Krivokuća.
A uskoro bismo trebali saznati i nešto novo o Subinu doživljaju svijeta. Većina materijala koje je snimio tek treba biti objavljena. Subu smo tek počeli otkrivati - poručuje Luketić.

*

Objavljeno u "Jutarnjem listu", 25.4.2026.

Više o programu "SUBAsobe" u Zagrebu dostupno je na sajtu Suba Fondacije >>

Prešlicavanje za Lice ulice :: Help(2), Joshua Idehen, XTC (april 2026.)

Prva (ili najstarija sačuvana) antiratna poema delo je Enheduane – koja je pre više od četiri hiljade i dve stotine godina napisala „Tužbalicu duhu rata“, i u njoj stih „poput vatrene nemani / truješ zemlju otrovom“. Značaj te poeme postaje još veći kada shvatimo da je njen otac bio Kralj Sargon, kojeg istorija pamti kao izuzetno uspešnog vojskovođu i izumitelja vojnih falangi. 

Ali, nije iznenađujuće da je jedna žena prva podigla glas protiv užasa rata.

Četiri hiljade i dve stotine godina kasnije – svakodnevica nam i dalje, na žalost, pruža inspiraciju za nove pesme koje pozivaju na mir. Štaviše, izgleda da su nam takve pesme sve potrebnije. Ako upitate veštačku inteligenciju „Koliko ¬dana je na Zemlji u prethodna dva veka vladao mir?“ dobićete zastrašujući odgovor. „Blizu nula dana.“

Various Artists: „Help(2)“ (War Child, 2026)

Zahvaljujući prvoj „Help“ kompilaciji objavljenoj 1995. godine (a na kojoj su učesvovali Oasis, The Stone Roses, Massive Attack, Radiohead i mnogi drugi) sakupljeno je više od milion i dve stotine hiljada funti za pomoć deci ugroženoj ratom u Bosni. Trideset godina kasnije na poziv u pomoć za skupljanje pomoći za ugroženu decu u čak četrnaest ratnih zona u svetu odazvao se fantastičan broj muzičara.

Pored nekoliko izuzetnih novih pesama („Flags“ Dejmona Albarna, Griana Četena i Ke Tempes; „Begging for Change“ Pulp; „Sunday Light“ Ane Kalvi i ekipe) – zanimljivo je slušati ’klasike’ pop kulture u novim izvođenjima. Poslušajte verziju „Sunday Morning“ u verziji Bet Gibons, ili „Book of Love“ Olivie Rodrigo, i shvatićete kako se značenje ovih pesama menja u skladu sa kontekstom i vremenom.

„Early dawning, Sunday morning / It's just the wasted years so close behind.“



Joshua Idehen: „I Know You're Hurting / Everyone Is Hurting / Everyone Is Trying You Have Got To Try“ (Heavenly, 2026)

Džošua već gotovo dvadeset godina leči publiku plesom i rečima. Nakon niza mini-albuma, singlova i gostovanja na raznim projektima – konačno je objavio prvi album. Svet se za to vreme promenio, uglavnom na gore. Zato su nam njegova muzika i poruke još potrebnije. 

Po stavovima i temama blizak legendarnom Lintonu Kvesi Džonsonu i raspričanim, angažovanim pesnicima novije generacije poput Entonija Džozefa – Džošuin pristup isceljenju je nešto drugačiji. Praćen plesnim bitovima i semplovima koji telo guraju na plesni podijum – Džošua pretresa teme slobode („Choose Yourself“), sreće („It Always Was“) i sveta („Mum does the washing“) mešajući gorko i slatko, ali uglavnom ne skidajući osmeh sa lica. 

Džošua zna da je osmeh odličan način da se neprijatelju pokažu zubi.
Slušajte i plešite uz ovaj album deset minuta dnevno i osetićete unutrašnji mir.

XTC: „Black Sea“ (Virgin Records, 1980)

Iako objavljen u vreme kada su kodove za lansiranje, pristup crvenim tasterima i neograničenim resursima za kupovinu najnovijeg naoružanja imali neki drugi ljudi – strahovi, nemoć, bes i želja da se artikuliše otpor protiv sumanutosti su identični kao i u vreme kada je ovaj album objavljen.

„Generals and Majors“ – najpoznatiji singl sa ovog albuma zvuči kao da je napisan juče ujutro (stih kaže: „Generals and Majors always / Seem so unhappy 'less they got a war“), a slično važi i nihilistički razdraganu „Living Through Another Cuba“ („While war is polishing his drum / and peace plays second fiddle“).

A možda je u pitanju i to što će pesme XTC – posvećene generalima, ratovima, društvu kao i voljenoj osobi (na ovom albumu – „Love at First sight“, „No Language in our lungs“) uvek biti u savršenom sazvučju sa svetom, dokle god neko ne spusti prst na crveni taster.




Više o novom broju magazina Lice ulice >>

Ištvan Erkenj: "Besmrtnost"

Nije više bio mlad, ali se još dobro držao; poznavali su ga i strahovali od njega stanovnici trščara, ali i sva druga četvoronožna stvorenja u bližoj i daljoj okolini.

Vid mu se nije kvario, i ako je s visine od hiljadu metara odabrao žrtvu, stuštio bi se na nju, kao čekić koji jednim udarcem zabija ekser.

I tako, u cvetu svog života, na vrhuncu snage, između dva lagana zamaha krilima, odjednom mu je stalo srce. Ali ni zečevi, ni tekunice, ni živina iz okolnih sela nije smela da se promoli iz svojih skloništa, jer je on još lebdeo na visini od hiljadu metara, raširenih krila, u pretećoj nepomičnosti, preživevši svoju smrt još dva ili tri minuta,
dok vetar nije prestao da duva.

*

Od revolucije 1956. Ištvan Erkenj gotovo deset godina nije mogao da objavljuje svoja dela.
Tražio je i azil, ali je odbijen.
Trideset i pet godina nakon smrti jedan teatar u Budimpešti nazvan je po njemu.
Njegova najpoznatija (i genijalna) knjiga "Jednominutne novele" prevedena je i na srpskohrvatski 1985. godine.

Noćurak :: Is This All There Is? :: mix

Ako bih crtao dijagram ovog Noćurka - verovatno bi ličio na Braunovo kretanje.

Pokušao sam da pretočim ono što se dešava u miks
koji se kreće između želje za urlanjem i potrebe za ćutanjem,
neargumentovanog optimizma i pesimističkih dokaza,
merenju koliko sam sreće imao i koliko je još imam na zalihama,
sudara nove muzike koja se probila do mene bez obzira na sveopštu buku, i starih pesama kojima se vraćam ovih dana.

U dva sata se sudaraju: Plesač Sporog Stepa, ROLO, Neuky? & Darko Rundek, Gorillaz & Fatoumata Diawara, Dominique Fils-Aimé, Dayme Arocena, Tom Zé, Suba, Mari Froes, Luau, Diogo Nogueira , Jorge Ben Jor, Mei Semones & Liana Flores, Cibo Matto, My New Band Believe, Flea, Joshua Idehen, Laura Misch, Ryuichi Sakamoto & David Sylvian & Arseny Tarkovsky, Talk Talk, Howard Jones, The Style Council, Working week, Remi, Sara Renar, Svadbas, KOIKOI, Anna Calvi & Matt Berninger, David Bowie.

Za čudne šumove tokom miksa bila je zadužena Mao, novi član redakcije.

Foto: "Lost (Clock)" Erwin Wurm / sa izložbe "Jedan minut zauvek" MSU, 2022.

Prešlicavanje za Lice ulice :: Florence + The Machine, Ane Paška, Maja Rivić

Tri albuma čije autorke idu idejama, glasom i rečima tamo gde najveći broj muškaraca ne bi išao bez seta gitarskih papučica, dva bubnjara, pratećih vokala i simfonijskog orkestra.

Florence + The Machine: „Everybody Scream“ (Republic Records, 2025)

Zagledana u sebe i životnu dramu ispunjenu strahovima i nadama – Florens Velč i njen bend snimili su možda najbolji album do sada.
Da, to je ekipa koja iza sebe već ima „Lungs“ i „Ceremonials“.

Naboj koji izbija iz svake otpevane reči možemo pripisati tome što je Florens tokom oporavka i pripreme novog albuma ponovo provodila vreme sa učiteljima operskog pevanja, ali – na ovom albumu ona potiče ponajviše iz reči samospoznaje („A piece of flesh, a million pounds / Am I a woman now?“), ranjivosti („... And with each bedraggled breath, I knew I came back from the dead“) i smrtnosti (pesma „Perfume and Milk“).

Iako na ovom albumu nema ’radijskog hita’ kakvi su bili „Dog days are over“, „Shake it out“ ili „Spectrum (Say my name)“ vreme će pokazati da su Florens, njen prateći hor veštica i Aron Desner (The National) za miks-pultom stvorili delo koje možemo slušati i kao nulto, ili novi početak.
Florens je preživela, čuda će tek doći.

Ane Paška: „Odadenjena“ (samizdat / TuneCore, 2025)

Ane Paška je već duže vreme jedna od najzanimljivijih muzičko-scenskih pojava u regionu. Nakon niza nastupa (“koncArti”) koji su poznati i kao “Salon za uljepšavanje duše”, Ane je konačno objavila debitantski album „Odadenjena”, koji od naslova do poslednjeg tona predstavlja unikatan (i predivan!) lirski i muzički incident.

Dugo (ili nikada?) nismo imali pred sobom ovakav spoj šašavosti, nežnosti, maštovitosti, duhovitosti, ali i ozbiljnosti. Ane se – čak i kada zvuči nehajno ili kao da se sprda – sve vreme bavi ozbiljnim temama. Izdvojiti neke od petnaest pesama koje se nalaze na njenom prvencu kao najbolje je gotovo nemoguće. Ipak – ukoliko se do sada niste sretali – počnite od „Molitve za nepretjerivanje”, „Trebalo bi ovo, trebalo bi ono” ili pesme „Tuka”, i shvatićete da imate pred sobom vanserijsku umetnicu.
Recite ovom albumu: Da! i požurite u “Salon za uljepšavanje duše” čim vam se bude ukazala prilika.

Link za preslušavanje >>

Maja Rivić: „Drugo sunce” (Menart, 2025)

Duži niz godina poznata ponajviše kao članica skupine koja ignoriše granice prostora i vremena (Mimika Orchestra), ali i kao glavni vokal ekipe koja je prošle godine objavila radikalnu interpretaciju albuma Angel’s Breath – Maja Rivić je konačno objavila prvi solo-album, različit od svega što je radila do sada.

Razbarušeno džeziran, prepun preokreta koji iznenađuju čak i iskusna uha, obojen specifičnim glasom koji se ne boji ničega – „Drugo sunce“ je album koji plovi svojim putem, bez osvrtanja na to koliko se udaljio od obale i da li je ispunio očekivanja onih koji su se ukrcali.

Ali, ko bi uopšte očekivao da će Maja sa takvom lakoći otpevati i „Prihvatit’ ću sve što pružaš / S iščekivanjem u kosi / Na neuračunljivoj hiperboli / Tajno pobuđenih htijenja“.
Albumi poput ovog uvek zahtevaju više vremena.
Ali, nagrada za uloženo vreme je neprocenjiva.

Link za preslušavanje >>

Rex Ilusivii & Milan Mladenović: "Courage" I, II, III?

Kada bismo sve sačuvane objavljene i neobjavljene snimke poređali u niz, i pustili ih da sviraju hronološki – bez najava i objašnjenja – verovatno nikada ne bismo pogodili da su autori tih muzika dva ista umetnika koji jedva čekaju novi sešn, na kojem će stvarati nešto novo, drugačije od onoga što su radili prethodnog puta.

U rasponu od deset godina - od prvih elektronskih eksperimenata iz leta 1984. godine preko obrada Džejmsa Brauna i poigravanja sa ovdašnjim etno-zvukom (deo tih eksperimenata objavljen je na Subinom „In the MoonCage“) preko koncerta u Subotici na kojem su stvarali zvučne pejsaže bliske delima Harola Bada i Jona Hasela do ’psihodeličnog samba-roka na balkanski način’ (Angel’s Breath, 1994) Suba i Milan su neprekidno otkrivali nešto novo.

Sačuvani snimci otkrivaju da su se samo jednoj temi vraćali više puta.

„Ja imam kuću da zaštitim mlade / i sive oči da prikucam /
u suton konji na obali reke / u jesen blato na čizmama.
Lice bez senki / oči bez suza / tvrd je korak / i tvrd sam ja /
Kamen kraj puta / kamen u ruci / kamen u glavi po ceo dan.
Telo su malje / telo su desni / telo je nabor na postelji.“

Ovaj tekst se na albumu „Disillusioned“ (1987) pojavljuje u dve verzije - najpre kao „Nabor na postelji“ zatim i kao „Courage“ – kuraž, hrabrost.
Nekoliko godina kasnije, taj tekst se pojavio u potpuno drugačijem aranžmanu na „Angel’s Breath“ snimanom u Brazilu, kao „Courage III“.

To otvara mogućnost postojanja još jedne verzije – „broj dva“, ali ona se na sačuvanim trakama, kasetama i zapisima ne pojavljuje.

Ili još uvek nismo pronašli sve trake?

*

Promocija remasterizovanog albuma Rex Ilusivii - „Disillusioned“ koji je 2025. objavljen kao dvostruki vinil biće održana u Novom Sadu 24. februara od 19 časova u knjižari Bulevar Books.

*

Na dva načina iskorišćene scene iz filma "Spring, Summer, Fall, Winter... And Spring" Kim Ki Duka iz 2003. godine ('fan-video') otvaraju i različite načine uranjanja u ovaj snimak.

Ljubav i upornost, u vremenu mrzovolje i odustajanja (Pop Depresija / Pop Depression, 25 godina)

Neumorni i neunišitivi Ivan Loncarevic proslavlja jubilej dostojan divljenja. Ovaj tekst je nastao u znak zahvalnosti za muziku, otkrića, vibracije i podsticaje koje deli sa nama, bez obzira na sve:

"Dvadeset i pet godina postojanja jedne radijske emisije jubilej je dostojan poštovanja. Poštovanje prerasta u divljenje kada osvestimo šta se sve dogodilo za to vreme; kada se setimo selidbi sa jedne radijske frekvencije na drugu, i kako tih frekvencija odavno nema ili nisu više slobodne; kako ova emisija i njen autor već neko vreme žive pod istom krovom i oglašavaju se isključivo 'online'; koliko se za dvadeset i pet godina promenio način na koji slušamo muziku i koliko smo se mi promenili.

Konačno – divljenje prerasta u obožavanje kada sagledamo da Pop Depresija nije samo emisija – već i izdavačka kuća, koncertna agencija, Ideja koja je procvetala od ljubavi i upornosti u vremenu koje ćemo pamtiti uglavnom po mrzovolji i odustajanju.

Kada bismo bili u prilici da takav jubilej obeležavamo u gostoljubivijim uslovima, verovatno bi sada gledali dokumentarni film o zaljubljeniku u radio i muziku, koji ljubav prema neprilagođenim tipovima i neustrašivim sirenama deli sa drugima, uzima nas svake nedelje za ruku i neumorno vodi kroz taj svet ne tražeći ništa zauzvrat, i to bi bio jedan od onih filmova koji bi nas dirnuli i podsetili da je svet vredan spasavanja dokle god postoje ovakvi incidenti.

Ali, uslovi nisu gostoljubivi. Nema filma.

Tu smo: čovek koji to radi, mi, i muzika." Kompletan tekst dostupan je na sajtu: https://www.popdepresija.com/?p=15704 Sutra stiže i kompilacija "Zrnce", početak novih 25 godina.