Friday 22 March 2019

Rajko Grlić: "Animal Movies" (fragment iz knjige "Neispričane priče")





"Animal Movies.
Fimovi u kojima su životinje glavna lica: King Kong (1933), Lassie Come Home (1943), Jaws (1975), Babe (1995), 101 Dalmatians (1996), Vuk samotnjak (1972) itd., uz bezbrojne crtiće, lutka-filmove i dokumentarce. 


Zagreb, Beč, Wroclav, 1966. 

Student sam prve godine filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao glumac amater igram u predstavi Studentskog eksperimentalnog kazališta Ars Longa, Vita Brevis. Putujemo u Poljsku na prvo međunarodno gostovanje. Beč je prva stanica na tom putu i moj prvi susret sa Zapadom. Fotografiram se ispred divovskog panoa na kojem bujna crnka reklamira „Palomin“ grudnjak. Na susjednom panou žirafa poziva Bečlije da posjete Zoološki vrt Schönbrunn. U Wroclavu igramo kod Grotowskog. Te iste večeri, nekoliko ulica dalje, Ida Kaminska, glavna glumica Klosove i Kadárove Trgovine na korzu, igra oproštajnu predstavu i time zauvijek zatvara posljednje židovsko kazalište u Europi. 

Zagreb, 1982. 

S petogodišnjom Olgom gledam BBC-jev dokumentarac o povijesti zooloških vrtova. U njemu kažu da je prvi europski vrt sa životinjama otvoren u bečkom Schönbrunnu i da je žirafa bila njegov prvi stanovnik. Nekoliko dana kasnije nalazim podatak da je sredinom osamnaestog stoljeća vladar Egipta, kao vladarski poklon kraljevima, poslao dvije žirafe u Europu – jednu u Pariz, drugu u Beč. O tome kako je putovala francuska žirafa, Mediteranom do Marseillea, a od njega do Pariza malim kanalima, postoji puno dokumenata i nekoliko knjiga. O putu druge žirafe do Beča ne postoji dokumentacija, ili je ja nisam uspio pronaći. Zato sam i sastavio ovu priču. Da je imam, za svaki slučaj, ako me Olga pita nešto o toj žirafi. 

Los Angeles, 1991. 

To je ujedno i prva priča koju sam upisao u režijsku bilježnicu. 

Beč, 1752. 

Car Francis I za rođendan je dobio neobičan poklon. Kao velikom ljubitelju prirode carica mu je usred Schönbrunnskog parka sagradila stakleni dvorac. Kralj je u njemu svakodnevno doručkovao i provodio duge sate uživajući u pogledu na perivoj. Ptice su pjevale, drveće je uredno raslo, kipovi grčkih bogova bili su simetrično poredani, no carica je primijetila da caru ipak nešto nedostaje, da mu je, usred čitavog tog raja, beskrajno dosadno. Nekako u to isto vrijeme iz daleke Afrike na dvor je stiglo pismo kapetana Koenigsmarka. Bilo je popraćeno crtežom čudne životinje i u njemu je pisalo: „Šaljem Vam crteže camelopardialisa, točno onakvog kakvog sam ga vidio blizu Rta dobre nade. Vjerujem da ta životinja nije bila viđena u Europi još od vremena Julija Cezara koji je uz nju marširao u svojoj trijumfalnoj povorci pr. Kr.“ Čudan crtež čudne životinje, za koju su stručnjaci smatrali da je nastala križanjem deve i leoparda, došao je u caričine ruke. Tako se rodila ideja o dolasku kamiloleoparda u Beč, ideja o stvaranju a zoološkog vrta oko staklenog paviljona u carskom parku, ideja kojom je carica željela razveseliti sve depresivnijeg cara. No da bi car za idući rođendan dobio taj čudesni poklon, trebalo je savladati stotine i stotine gotovo nepremostivih prepreka. O tim preprekama, o zgodama i nezgodama, o tom dugom i teškom putu, o ljudima i životinji koju danas svako dijete jednostavno zove žirafa, govori ova priča. 

Rt dobre nade, 1752. 

Pod vodstvom kapetana Koenigsmarka stotine domorodaca i desetak iskusnih lovaca danima su lovili veliku žirafu. Kad su je napokon ulovili, odveli su je do za nju specijalno pregrađenog broda. 

Atlantski ocean, Mediteran, Jadransko more, 1752. 

Mjesecima se dvije tone teška i šest metara visoka žirafa valjala po uzburkanom oceanu, da bi zatim brod uplovio u Mediteran i mirno Jadransko more. Žirafa je dnevno jela deset kilograma lucerne, pet kilograma specijalno sušene trave, tri kile zobi, bačvu narezanih jabuka, bačvu naribane mrkve pomiješane s djetelinom i suhim kruhom. Kapetan Koenigsmark noćima nije spavao. Brinuo je o žirafi, hranio je, tetošio. Njezin dolazak u Beč bio je za njega pitanje života i smrti, pitanje časti i slave, mogućnost dokazivanja nemogućeg. 

Rijeka, 1752. 

Brod je napokon uplovio u Rijeku, jednu od najsjevernijih luka Jadranskog mora. Od carskog Beča sada je zbunjenu žirafu i premorenog kapetana dijelilo svega 700 kilometara. Tek tu su za kapetana Koenigsmarka, u trenutku kad mu se činilo da je najteži dio puta savladan i da je slava nadohvat ruke, počeli pravi problemi. Hrabri kapetan Koenigsmark tada nije znao ono što danas svako dijete može pročitati: „Najveći problem koji zoološki vrtovi imaju sa žirafama jest tlo po kojem ona može hodati. Većina životinja manje-više hoda po svemu, ali žirafe su drugačije. Ako je tlo pretjerano tvrdo, ona će odmah odustati čuvajući izuzetno nježnu 30 a donju stranu kopita. Ako je tlo previše glatko, po njemu neće hodati jer će joj kopita obrasti i postati bolna. Doista, teška životinja!“ Jedini mogući put kojim su mogli doći do Beča bila je cesta posuta grubim i nadasve oštrim kamenjem. Šume su bile guste, planine strme, rijeke opasne. Žirafa po svemu tome jednostavno nije željela hodati, a odgovarajuće vozilo za nju nije postojalo. Razumljivo, jer sve ovo zbiva se sredinom osamnaestog stoljeća. Carski se rođendan približavao, a Beč kao da je svakim danom bio sve dalji i dalji. No kapetan Koenigsmark došao je na spasonosnu ideju kupujući cipele. Od obućara je naručio divovske kožne papuče. Obućaru je trebalo nekoliko dana da ih sašije. Navukli su papuče žirafi na noge i ona je napokon prohodala. Koenigsmark je odmah iznajmio obućara s cijelom njegovom radnjom, napravio za njega i njegove šegrte specijalna kola, i karavana je napokon mogla krenuti. 

Put prema Beču, 1752 – 1753. 

Papuče su se trošile svaka dva do tri dana. Obućar i šegrti danonoćno su šivali nove. Polagano ali sigurno, krčeći šumu gdje je bilo potrebno, pojačavajući mostove kad su bili preslabo sagrađeni, zaobilazeći alpske vrhove i probijajući se kroz snježne oluje, karavana se napokon približila Beču. 

Beč, 1753. 

Carica je odahnula. Carev rođendan mogao je biti dostojanstveno proslavljen. U Beč se sjatilo pola Europe. Došli su vidjeti cara, ali čudna žirafa i kapetan Koenigsmark bili su ipak najveća atrakcija. Taj dan sve ozbiljne knjige slave kao rođendan prvog zoološkog vrta. Uz žirafu, tu je svoje dane provodio i kapetan Koenigsmark. On joj se jedini smio približiti. Mnogi i danas tvrde da je satima znao s njom razgovarati jezikom koji su samo njih dvoje razumjeli. Car je sve to gledao iz svojeg staklenog dvorca i dobro se zabavljao. Carica je napokon odahnula. 

London, 1993. 

Londonska „Granada“, producentica Pippa Cross, kupila je prava na ovu priču. Prvu ruku scenarija pisao sam s Clare Foster u Los Angelesu, u starom MGM studiju, u scenarističkom apartmanu u kojem je nekad radio Chaplin. (Umjesto verzija upotrebljavam meni draži izraz ruka, posuđen od soboslikara.) Drugu ruku pisao sam dvije godine kasnije, u Londonu, u uredima „Film TV Granade“. Moja advokatica Susan H. Bodine ponudila je projekt Tedu Hopeu i Jamesu Schamusu iz producentske kuće „Good Machine“ u New Yorku. Oni su s „Columbijom“ imali ugovoreno pravo prvokupa pa su im ponudili projekt. „Columbija“ je pokazala ozbiljan interes. Toliko ozbiljan da su počele pred-pripreme. Zajedno s engleskim i austrijskim producentima i scenografom Željkom Senečićem krenuo sam u potragu za lokacijama. Danima smo putovali između Istre i Beča. U Londonu su izabrane žirafe koje se za film moraju pripremati najmanje šest mjeseci. U tom je trenutku u „Columbiji“ došlo do promjene na vrhu. Nova je uprava odlučila da iduće tri godine ne ulazi u „dječje filmove“. Pripreme su zaustavljene. Pippa je narednih osam godina pokušavala pokrenuti ovaj projekt. Cijelo to vrijeme uredno je kupovala prava na priču. Ta prava platila su Olgin studij u New Yorku. Priča izmišljena za Olgu financirala je njezino školovanje. Bilo je u tome neke pravde."

*

Rajko Grlić, iz knjige "Neispričane priče" (Laguna, 2018), stranice 27-31.

"Neispričane priče" su pune opojnih momenata, zdravica, sete, nesnimljenih filmova, ludih trenutaka u večnosti, lica kojima smo se divili, Grlićevih junaka, ali i podsećanja na momente kojima vreme ne može oduzeti gorčinu.

Otvoriti vino,
početi sa čitanjem.



1 comment:

  1. This comment has been removed by a blog administrator.

    ReplyDelete