Friday 5 October 2012

5/10/12

Scena iz filma "Lice revolucije" >>
Naravno, ukoliko se još nekoliko godina na današnji dan budu pojavljivali naslovi poput „Dan lažnih nada“, „Dvanaest godina razočarenja“, "Izneverana očekivanja", "Godišnjica koju smo zaboravili" i slični, ovaj dan će uskoro zaista biti zauvek markiran kao onaj u kojem smo uradili nešto pogrešno, te da je sama primisao da je nešto uopšte valjalo menjati - takođe greška.
I naša istorija je krcata sličnim krivim srastanjima: zato i danas verujemo da je Vuk Branković izdao na Kosovu, da je Marko Kraljević bio junakom, da su mošti Svetog Save spaljene tamo gde je izrastao Hram i da je Vojislav Koštunica državotvorac, iako se za njegove vladavine država isključivo krunila, smanjivala.
Ova četiri slučaja samo su dokaz da je sve stvar - percepcije.

„Lažne nade“?
Nade su, verujem, bile iskrene i realne, ali su predate u ruke ljudima koji su se lažno predstavljali (ili smo se mi nadali da su oni boljima no što jesu). Oni su se, pak, nadali da će nam formalne a ne suštinske promene biti dovoljne da se namirimo na neko vreme i da zaboravimo snove koji su nas hranili deset godina.
Konačno, šta su tačno mogle biti nade ljudi izubijanih desetogodišnjim laganjem, silovanjem džepa, duše i mozga i ubijanjem kako drugih, tako i naših?

Očekivanja smo sami izneverili.
No, sigurno ima i onih čija su očekivanja itekako ispunjena.

Dodatno - razočaranje nije dvanaestogodišnje, počelo je dve i po godine kasnije, kada su pucali u čoveka na štakama.
I danas sam razočaran isključivo u ljude, ne u ideju.

A iza priče da je „našem društvu devedesetih bilo bolje“, koja se steže ubrzano poput maltera mogu da stanu potpuni naivci, totalni ignoranti ili ratni profiteri. Da je devesetih bilo bolje, onda bismo i mi danas bili kvalitetniji, spremniji i mudriji, te danas ne bismo pričali dvanaest o lažnim nadama, već bili sposobni da nade pretvaramo u dela. No ožiljci su zapravo dublji no što sam se nadao.

("Regularna predstava, ko ne pamti, iznova proživljava.")

Konačno, da bi se dogodio i taj šesti oktobar neće pomoći ni strane službe, plaćenici, agitatori, iluminati i ostali – to je samo naš deo posla. 
Rešenje neće doći sa strane, nikako sa neba.

Ukoliko za početak shvatimo šta želimo od tog - narednog dana.

Napraviš listu prioriteta, pronađeš istomišljenike i počneš.
Vidimo se tamo.
.

22 comments:

  1. a ko ste to vi?
    pošto ako ti zaista misliš baš sve ovo što si napisao, onda ti i ja nismo mi.
    a devedesetih je verovatno izgledalo drugačije...

    i to je suština.

    a onda, ako vas ima dovoljno i ako raspolažete odgovarajučim sredstvima možda nešto i uradite. samo računajte da ćete naići možda i na neki otpor.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Oni koji su se dobrano ovajdili od našeg kolektivnog smrzavanja, nikada neće, čak ni sebi, priznati da ovo nije ona Srbija za koju smo se nekada zajednički borili.

      Delete
  2. Da, zaista mislim sve to što sam napisao, nemam naviku da ostavljam pisane tragove onoga što ne mislim. Možda je taj zapis gore pomalo haotičan i naivan, ali to je to.

    Kada kažem "mi", mislim na onaj deo ljudi sa kojima delim iste ili srodne stavove, a u vezi sa zapravo elementarnim stvarima koje u Srbiji sve češće deluju kao fantazmagorija. "Mi" smo onaj deo ljudi koji je verovao da je moguće živeti u državi u kojoj će onaj koji krade biti zbog toga procesuiran, onaj koji laže biti demantovan i onemogućen da to nastavi da čini, onaj koji ubija biti za to kažnjen, a onaj koji baca đubre kroz prozor biti odveden za uši na dobrovoljno čišćenje kvarta i plaćanje adekvatne globe. To je onaj deo ljudi kojem je nedostajala mogućnost odlaska iz zemlje, jer im se putovalo, mogućnost kupovine polovnih kola čak i nakon nekoliko godina krvavog rada, mogućnost kupovine pristojnog stana nakon 15 godina krvavog rada (u Nemačkoj je prosek bio, ukoliko se secam - 9 godina), i još nekoliko sličnih stvari, koje, kao što vidiš po spisku - nemaju nikakve veze sa ideologijom, verom, teritorijom, zastavom i ostalim stvarima oko kojih možemo da se sporimo i oko kojih se ovdašnji veselnici uglavnom i glože, ali sve to može nakon što ispunimo gornji deo spiska.

    Ima nas, viđamo se svakog dana, bistrimo muziku, igramo fudbal, međusobno se oduševljavamo otkrivenim muzikama i knjigama i lekovitim humorom, otkrivamo jedni drugima gde se dobro jede van Beograda, i tako stvaramo sebi privid da je moguće funkcionisati i u mikrokosmosu. Ali, nije.

    Ukoliko ne budem nailazio na otpor, znaću da sam negde žestoko promašio.

    ReplyDelete
  3. Pre 12 godina svi mi, željni promena, bili smo istomišljenici - da ne valja, ne valja, da tgreba menjati, treba. Posle 12 godina, neki i dalje smatra.mo da ne valja i da nije valjalo i znamo i šta ne valja i šta nam vredi činiti, a neki drugi su se snašli, pa im sada sve valja - i laži i kradje i lopovluci i glasanje iz Bodruma i kola tapacirana parama i medijski monopol graditelja mostova dok ljudi gladuju... I zato se sada naši stavovi razmimoilaze.
    Ne zameri, ovo nije EPP...na ovaj tekst http://negoslava.blogspot.com/2012/10/secate-li-se-kako-smo-naivno-verovali.html dobila sam komentar sličan gornjem citiram ...Анониман05. октобар 2012. 09.05
    Neki od nas su se tako borili PROTIV fasistodizacije Srbije, a neki ZA. U tome se razlikujemo i nikada se necemo izjednaciti. Vama nije bilo mesto tada medju nama, ne znam sta ste tada tamo glumili...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Dobrodošli na prešlicavanje ;)

      Priznajem, sa distance od 12 godina mi čak deluje zapravo veoma prihvatljivim da zajedničkih ciljeva zapravo i nije bilo mnogo. Vreme je nekako pokazalo da je ne mali procenat tamo bio zato što je Onaj-Koji-Je-Sada-Pod-Lipom izgubio četiri rata zaredom. Da je pobedio u jednom od njih, tamo bi bilo upola manje ljudi. Veći deo je prosto bio iscrpljen i gladan, svega. Deo je bio tamo računajući da će put do blagostaja i bogatstva biti brz i lak. Deo je bio tamo da bi obezbedio da se suštinski zapravo ništa ne promeni... Kada sve to saberem - sve je moguće.

      Upravo reči koje se danas mogu pronaći po komentarima na vesti u vezi sa ovim danom jasno pokazuju da smo se, zapravo, borili za različite stvari, a stena spoticanja bila je oličena u Onom. I taj komentar koji ste dobili na tekst pokazuje to isto.

      Ima negde ta rečenica: "Video sam mnoge strašne poraze i mnoge neplodne pobede", vraća mi se pred oči ceo dan.

      Delete
  4. što jes, dobro sam se ovajdio. svaki korak koji napravih na tim demonstracijama sam posle dobro unovčio.

    nego prešlicavanje, ovaj odgovor ti je baš onako super, nadam se da će ti proči ta kandidatura za Miss of the World.
    mislim ono, zalažem se za mir u svetu i da ne ubijaju male foke zbog krzna, jer pobogu one imaju tako umilne okice.
    ali.
    sam tekst ti nije ni malo neideološki i to je jasno.

    fašistički pozdrav

    ReplyDelete
  5. Nisko, nisko... Jednom ćeš mi pomoći da definišem koja je to ideologija, nadam se.

    ReplyDelete
  6. ok, aj na pivo ovih dana ili šta već piješ, kad stignemo.
    pretpostavljam da dosta radiš, baš kao i ja. al neko vreme će se već naći.

    ReplyDelete
  7. i opet... "uspeh ima hiljadu očeva, neuspeh je siroče". i ova tzv. revolucija i četiri izgubljena "slobina" rata. i svi mi u njima.

    dižete pritisak samima sebi i drugima da biste se ubedili da ste živi. niste. jer to život nije.

    nekoliko puta sam pisao i zatim brisao. prosipao žuč, posipao se pepelom. i šta god da napišem nema veze sa životom niti ću u ičiji život uneti spokoj, šta god da napišem. ali ipak, svrbi me dlan:

    ""Mi" smo onaj deo ljudi koji je verovao da je moguće živeti u državi u kojoj će onaj koji krade biti zbog toga procesuiran, onaj koji laže biti demantovan i onemogućen da to nastavi da čini, onaj koji ubija biti za to kažnjen, a onaj koji baca đubre kroz prozor biti odveden za uši na dobrovoljno čišćenje kvarta i plaćanje adekvatne globe. To je onaj deo ljudi kojem je nedostajala mogućnost odlaska iz zemlje, jer im se putovalo, mogućnost kupovine polovnih kola čak i nakon nekoliko godina krvavog rada, mogućnost kupovine pristojnog stana nakon 15 godina krvavog rada (u Nemačkoj je prosek bio, ukoliko se secam - 9 godina), i još nekoliko sličnih stvari, koje, kao što vidiš po spisku - nemaju nikakve veze sa ideologijom, verom, teritorijom, zastavom i ostalim stvarima oko kojih možemo da se sporimo i oko kojih se ovdašnji veselnici uglavnom i glože, ali sve to može nakon što ispunimo gornji deo spiska."

    ovo je idealizam koji nigde ne postoji. baš kao i država srbija.

    "A iza priče da je „našem društvu devedesetih bilo bolje“, koja se steže ubrzano poput maltera mogu da stanu potpuni naivci, totalni ignoranti ili ratni profiteri."

    nadam se da nisam u prve dve kategorije, u trećoj nisam sigurno. al' opet - bilo je nade. danas je nema. bilo je i muda. ni njih danas nema. mnogo me više steže jalovi prsnik dve'iljaditih, štipa me za mozak u želji da ga zdrobi i puca iz svih oružja kako bi me uverio da van njega ništa ne postoji. takav sinopsis je uvredljiv.

    "ovo nije ona Srbija za koju smo se nekada zajednički borili."

    naravno da nije, jer se niko za nju nije ni borio. borio se za sebe, zajednički.

    prijavljujem se i ja za to piće, trebaće mi :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Da smo se borili za sebe, onda danas nebismo bili nezadovoljni. Potpisali bi pristupnicu, bilo koju i danas bismo bili medju onima kojima su fotelje, džipovi, pljačke, zloupotrebe i laži postali stil života. Pogazili bismo sebe , prestali da se gledamo u ogledalo i jurnuli u njihovu svetlu sadašnjost.
      Srbija koju smo sanjali onda kadas mo sa njima bili u istim redovima, ne postoji. Nećete mi, valjda, reći, da niste želeli Srbiju kao zemlju od rada i reda , nego ste samo sopstvene interese imali na umu?

      Delete
    2. @nas dvoje: znam da je dizanje pritiska, okidač za sve jeste bilo to otvoreno ubeđivanje da smo se žestoko zaigrali samom idejom da su promene dobre kao pojava i da bi bilo najbolje da nas bude sramota tog dana, tih godina.
      Uklopićemo to piće, sad stvarno!

      @negoslava: nas dvoje je u poslednjoj rečenici dao tačan odgovor - imali smo zajedničku borbu, ciljevi su bili pojedinačni.

      Moj lični interes je bio život u normalnoj zemlji. Dakle, da - da živim od rada i u redu, sebičan lični interes ;)

      Delete
    3. niko nije rekao da je sama ideja o promenama bila loša.

      međutim, mene jeste sramota. sramota me kada pogledam dete u oči. kaže mi sad skoro ortak da je i njega sramota kada pogleda svoja dva sina. već sada je jasno šta im ostavljamo.
      jer što neko reče, "Onaj" kako ga ti zoveš je doveo zemlju do ivice provalije a onda smo mi napravili hrabar, vizionarski korak napred.

      sramota me i pred precima i pred potomcima.
      a najviše me je sramota ove nemoći, nedostatka muda što kaže Mare, te pasivnosti u odnosu na situaciju.

      jer što mi na četu napisa baš taj ortak nedavno:

      "Ako je neko guslao preko Prokletija (u tuznoj, hrabroj i badava bajci), makar je zasluzio da njegovi praunuci mogu da istrpe kudikamo manju muku."

      jalova, krajnje jalova generacija. eto to smo mi.

      Delete
    4. Onda da i ja objasnim, kako ne bih bila pogrešno shvaćena - ali verujte na reč, pričam istinu. U vreme kada sam izašla na ulicu sa svima koji su bili nezadovoljni, zaista sam to uradila iz želje za boljom Srbijom. Meni, u tom trenutku, ništa nije falilo, čak sam, iako ideološki suprostavljena direktoru firme, imala super poslovnu saradnju sa njim i odrešene ruke u poslu koji sam radila. Bila sam cenjena, nije mi se mešao u posao, mada je znao da sam ga prihvatila zbog sukoba sa njegovim partijskim kolegom. I, verujte, moji problemi su počeli baš onda kada su na vlast došli "naši" - da ne dužim, koga zanima može to da pročita ovde http://negoslava.blogspot.com/2012/09/kako-sam-prezivela-mobing-i-docekala.html, izvinite ako nisam smela da to posatavim, pa obrišite. Dakle, boreći se jedino za opšti cilj, za dostojanstvo čoveka u svojoj zemlji, ja sam uspela samo da urušim sopstvenu poziciju. Jer, u danima koji su usledili, ja nisam umela da naplatim to svoje smrzavanje na protestima, jer to nisam ni htela, nisam se laktala, nikome uvlačila, naivno verujući da je samo dovoljno da radim kvalitetno svoj posao. A to je apsolutno pogrešno, u istsemu koji je u startu bio zasnovan na pogrešnim vrednostima. Tako ja na to gledam. Mislim i da ne gresim.

      Delete

      Delete
    5. "imali smo zajedničku borbu, ciljevi su bili pojedinačni."

      pošto očigledno postoji potreba da detaljnije preciziram na šta sam mislio, ovo je recimo odlična lektira za današnji dan:

      http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%9D%D0%B0%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%BD%D0%B8_%D0%BF%D0%BE%D0%BA%D1%80%D0%B5%D1%82_%D0%9E%D1%82%D0%BF%D0%BE%D1%80

      Delete
  8. Nebojsa za pocetak spadam u grupu istomisljenika.Tu je i moja supruga sin njegova devoljka.Ako nastavim da nabrajam plasim se da ce br.istomisljenika da se uecava matematickom progresijom.Ovo plasim se nemoj da shvatis doslovno.Pedja slikar!

    ReplyDelete
  9. Recimo, ovako ja to vidim, iz svog malog, ličnog ugla, posle svih ovih godina:

    Moj socijalni problem nije (bio) ni Milošević, ni Koštunica, ni Đinđić, ni Tadić, ni Nikolić, ni Solana, ni Obama. Moj problem je svaki debil koji baci praznu paklu cigara na trotoar, koji svog potomka ne vaspitava da treba ustati trudnici ili starijem, koji ga, u stvari, uopšte ne vaspitava, ili ga vaspitava da će uspeti u životu samo ako mulja, da cilj ne bira sredstva, da je sve relativno, da su Ceca i Jeca baš cool, itd...

    Moja generacija (koja je bila punoletna još za proteste 96/97 se delom uklopila u novi sistem (bez)vrednosti, a delom rezignirana, ogorčena ili je u svom mikrosvetu. Mene kao roditelja ne brine toliko u kakvom ćemo stanju zemlju ostaviti, ili kojeg ćemo im lidera ostaviti u amanet, jer su svi oni samo manje ili više srećno izabrani Čuvari Haosa U Zimskom Periodu, više me brine s kakvim će budućim keaturama odrastati, raditi... Jer i srušena Kuću do temelja se može ponovo napraviti. Ako ima ko da je napravi. Ako nema cigala, ima blata. Ali bojim se da neće biti nikoga ko bi pravio. Ili će poput "nas" i oni biti u ogromnoj manjini.

    ReplyDelete
  10. Opet polemišete, a suštinski smo svi na istoj strani. Svima nam je krivo i sve nas boli što u našoj zemlji i dalje nije dobro i što može biti još gore. Zakopajte te ideološke sekire! Sve vas koje poznajem, i koji ste napisali toliko dobrih i pametnih stvari, znam da ste protiv nitkovluka, lopovluka, ulizištva, bahatosti, nepravde. Malo nam se razlikuju gledišta, ali dosta smo i slični. Kad sabereš svi smo u istom sranju. Znamo da je svaki idealizam utopija, ali dok su ljudi verovali u utopiju svet je makar malo bio pristojnije mesto za život. Na treba se skroz odreći idealizma. Ako postignemo nekad pola od onog što je Nebojša naveo, biće dobro. Možda vam se pridružim na tom piću.

    ReplyDelete
  11. Možda tekst nekom zvuči naivno i utopistički, ali "palac nagore"... Između utopije na jednoj strani i apatije i nečinjenja na drugoj strani, meni je lako da se priklonim.
    To što nam je neko zagorčavao prvo jednu deceniju, pa onda kasnije još jednu, ne znači da treba odustati.
    We shall overcome...

    ReplyDelete
  12. Hej, hej, hej decaci:-)....ako cete ovako da vezbate The Trvenje (kakva divota od jezika:-)) onda mi odavde moramo da vam zabranimo to picence. Salu na stranu, mogu samo da zamislim kako se i sta dogadja. Meni nije isto kao i vama , ja samo citam i pratim online(vecinom) a vi svi zivite taj Mracni Mrak 24/7. Idem da mislim...pa cu da se vratim ponovo nesto kasnije.

    ReplyDelete
  13. Uz poštovanje svima i iskazanim stavovima i komentarima - Đorđe je poentirao: na istoj smo strani, iako na neke stvari gledamo sa različitih stanovišta. Ukoliko ikada budem formirao politički pokret, Đorđu svakako sledi funkcija a u vezi sa pomirenjima i razumevanju :)

    ReplyDelete
  14. Ja samo cekam trenutak otreznjenja.

    "Nepredviđeno zađosmo u neka brda
    u brdima naiđosmo na bistru vodu
    ugledasmo u bistroj vodi naša lica
    i iznenada briznusmo u plač."

    http://www.youtube.com/watch?v=6xUKd3uy79U

    ReplyDelete
  15. Nisam video ovo ranije, hvala na linku!

    ReplyDelete