Friday 1 June 2012

"S.A.T." (Kanda, Kodža i Nebojša; 39 pesama, #37)

Kanda, Kodža i Nebojša, oko 2000 godine: Vladislav Rac, Stevan Dimitrijević - Dimi, Marko Petronijević - Prca, Oliver Nektarijević i Ivan Topisirović.
Imam dvadeset i pet godina. 
.
U džepu imam nešto para za cigarete, možda za paklicu. 
.
Zapravo, toliko nemam para da muziku ne mogu da slušam dok idem na posao drugačije nego sa reporterca - malog novinarskog kasetofona koji ima mono audio izlaz – što znači da se zvuk čuje na obe slušalice, ali je zvuk izobličan, monofazan, skučen, muljav.
.
Nemam, zapravo, ni stalni posao - na onaj koji imam odlazim svakog dana hranjen isključivo idejom da će tih nekoliko pesama i rečenica koje ću pustiti u etar biti lekovit i za mene i za one koji to slušaju i da je to moj mali doprinos promeni stanja: još uvek radim na radiju, ali muziku u hodu slušam u mono tehnici, divna ironija.
.
Nekako u to vreme do mene je došla i kopija prvog pravog albuma Kande, Kodže i Nebojše – „Igračka plačka": najsvetliji primer zdravog prkosa koji je godinama rastao na asfaltu koji je bio u sve lošijem stanju, a koji je zapravo označavao kraj jednog dela i mog života i karijere benda koji sam uveliko dobro znao: slušao sam ih kada su pobeđivali na „Palilulskoj Olimpijadi Kulture“ (!!!) još 1992, bio sam na njihovim koncertima u vreme kada je Oliver bio van zemlje, što nije sprečilo Rastka, Raca, Dimija i Prcu da nastave da grade svoj zvuk uz pomoć gostiju i prijatelja; dve godine pre pojave "Igračke" sam gurao „Prirodu“ na radiju do toga da je te godine čak proglašena „domaćim hitom godine“ a koja je objavljena na njihovom prvom kasetnom izdanju, kako se to tada zvalo – no, bez obzira na sve to – nisam očekivao da će me „Igračka plačka“ rastaviti u paramparčad na prvo slušanje, nije mi smetao ni taj mono zvuk, uši su mi zvonile od onoga što sam čuo i Oliverovih tekstova, znao sam da je mlađi od mene, ali mu je sve bilo mnogo jasnije nego meni.
.
Sve se, konačno uklopilo nakon toliko godina truda - zvuk benda, neverovatna uhodanost Raca i Dimija kao ritam sekcije, atmosfera, Oliverovo u tom trenutku "neobično" pevanje i parole koje su parale mrak. "Igračka plačka" je, zapravo, jedan od najboljih albuma koje sam čuo u čitavoj deceniji.
.
Nakon prvog slušanja, motam traku na "S.A.T."
I još jednom.
Sve dok nisam ušao u radio i na licu mesta premetnuo pola emisije da bih krenuo od ovog snimka.
.
"I samo da znam da sve je u redu/
I svaki dan siguran"
.
Iako svestan da to nije jedino o čemu Oliver peva i da nije slučajno ta skraćenica naslov pesme – „S.A.T“ je za mene u tom trenuku bio pesma o odlasku i prilagođavanju drugom mestu i drugačijem jeziku. 
.
Mnogi prijatelji su već uveliko bili na raznim krajevima sveta, tih meseci su informacije počele da stižu malo brže, povezujemo se preko Mreže, nisu se više čekala pisma na po petnaest dana, razmenjemo fotografije na kojima ih gledam u društvu novih prijatelja ili tek venčane ljudima koje ne znam, neke i sa decom; mi kao ovde čuvamo bazu, koja nas, zapravo, ne priznaje kao svoje. Istovremeno -  i mi ovde i oni tamo zapravo delimo istu želju: da sve bude u redu, i svaki dan siguran.
Ništa više od toga, za početak.
.
I koliko su i ta pesma i ostatak albuma istovremeno potvrđivali činjenicu da beogradski asfalt još može sve da apsorbuje i vraćali snagu i veru da se vredi boriti; da nisu baš sve igračke polomljene i da nam nije samo plačka namenjena - toliko je ova pesma meni bila ono što je nesnosna "Moji su drugovi" bila nekom drugom svetu tih godina. 
Razlika je jasna: nije to bila priča o nekakvim rasutim biserima, već o prostom odlasku, bežaniji, želji da se bude "sve što smo uvek hteli" makar na nekom drugom mestu, kad već ne ide tamo gde si ponikao.
.
Od "S.A.T."-a nisam stigao da napravim novi hit godine: nekoliko nedelja nakon prvog preslušavanja albuma sam se i zvanično odjavio iz programa i muziku nastavio da slušam i puštam kod kuće, sada stereo, reporterac sam vratio. Promenio sam posao, počeo da radim ono čemu sam i danas posvećen. I izvorni sastav benda se menjao: Rastko je otišao još pre ovog albuma; nešto kasnije i Top koji ga je odmenio kao gitarista i koji je i danas u Kanadi; Dimi je otišao nešto kasnije, koliko znam i danas je u blizini Srbije ali ne u njoj, za Prcu ne znam gde je, a Rac se nedavno vratio sa Jasnom, ponovo su u Beogradu. 
.
Kanda Kodža i Nebojša sviraju i danas, nešto drugačije.
.
Dok je večeras ponovo preslušavam, najpre samo tu pesmu a zatim i ostatak albuma - sve što mi preostaje je da se nadam - da su svi uspeli da urade sve što su uvek hteli, ali i da će se uskoro ponovo pojaviti nešto što uliva veru da se vredi boriti. 
.
Zvuči gadno, no takvo ohrabrenje mi je četrnaest godina kasnije ponovo potrebno.
.

.
[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde] 
.

8 comments:

  1. brojiš sitno, stižeš do rođendana :)

    koliko se sećam, produkciju za ovaj album je radio isti čovek koji je producirao dum dum od ekv, da sad ne guglam ime, mislim da se preziva božić. on i oliver su davne 1998. objasnili da je s.a.t. skraćenica od "sense art trip" :) sa te ploče "proći će i njihovo" što bi rekli brit-ameri "aged better" u mojim ušima... "nemoj mi reći da je vavilon jedini odgovor" je nažalost aktuelniji stih nego ikada, posebno za mnogo njih među onima koji se kunu da pripadaju "boljem delu ove države" i tome sličnim auto-rasističkim papazjanijama jalovog duha.

    skapirao sam da sam usamljen i u oceni da mi je become bolji od igračke, jer je potvrdio ono što je nas nekolicina koji nismo bili muzičari ali smo živeli za muziku tada (a i sada) verovalo - da postoji svetski relevantan bend u ovoj tzv. zemlji.

    voleo bih čim pre o ovome i mnogo čemu drugom tamo gde priliči - u kafani :) npr. nedelja bi bila strava, aj' javite kako stojite s vremenom, ja baš loše, to mi je najrelaksiraniji termin.

    ReplyDelete
  2. Znao sam da su Oliver i ekipa objašnjavali da ta skraćenica nije ono što mislimo ;), a svi mislimo da je u pitanju onaj prijemni test (što ljudi lako povežu zbog prvog stiha pesme), a album je zaista aktuelniji no ikada...
    U vezi sa "Become": to je odličan album, ubedljivo najbolji koji se pojavio te godine (i to je bio jedan od paradoksa - najbolji domaći album godine kompletno otpevan na engleskom), ali "Igračka" će mi uvek biti draža jer je sletela zapravo niotkuda, u pravom trenutku, na pravu frekvenciju. I ipak ima nekoliko smrtnosnih momenata poput "Right Direction", "Stastopojo", "Mediteran" i "Bicu dobro", onda sve ostale pesme... Sve pesme ;)

    O nekim detaljima (da li smo se našli na istoj strani političkog fronta? ;) ćemo zaista morati uživo, no na žalost ne ovog vikenda, ja sam već nabukiran... No meni je i tokom nedelje ok, samo da je predveče...

    ReplyDelete
  3. haha, taj preokret ne mogu da dočekam :)

    ReplyDelete
  4. njihovo nikada neće proči

    ReplyDelete
  5. Vratio si me u secanja. Meni je ta pesma bila mantra u toku trudnoce. Mislim cak da moja cerka ima prenatalno ugradjen ceo album u sebi. Sada kad se cuje nesto sa Igracke ona to konstatuje kao one bebece standarde (tashi tashi tanana, zakleo se meda, veju veju pahulje...).
    Par godina kasnije otisla sam na onaj "poslednji" koncert u SKCu. Nesto je padala kisa pre toga, a onda je izasao Beogradski sindikat kao predgrupa.
    Skakanje, pevanje, susret sa nekim ljudima sa faksa, pristojna guzva, prolece... kao da se desavalo nekom drugom, kao da sve te protekle godine nisu bile moj zivot.
    Poslednji koncert ipak nije bio poslednji, ali ja jos uvek cekam da se ponovo pojavi nesto sto je toliko uticalo na mene kao Igracka.

    ReplyDelete
  6. Ne znam koliko moje skromno misljenje vredi, ali meni je Krakow mnogo bolji bend od KKN. Širi su to horizonti.

    ReplyDelete
  7. Malo objasnjenje posto verovatno nije bilo jasno.

    "Njihovo" se ne odnosi na KKN, vec na "njih".

    "Oni" su malo veci i kompleksniji problem nego sto je tada izgledalo.

    ReplyDelete
  8. @yzse: heh, zanimljivo je to kad dete misli da su KKN deo dečjeg repertoara ;) Takav odnos sam ja imao prema nekim pločama Stounsa i klasičnoj muzici, a još je zabavniji spisak ploča koje je Kerovođa na Twitteru navodio kao prve albume koje su puštali detetu ovih nedelja ;)

    Propustio sam taj "poslednji" koncert (onaj kada je Topisirović odlazio u Kanadu, pretpostavljam da misliš na taj), zapravo nisam ih gledao uživo od negde 1998/2000, dok je ta postava još koliko-toliko bila na broju... Preslušavam uredno i nove albume, ali se teže pronalazim u njima, što je verovatno normalno ;)

    Inače od celokupne "naše" produkcije u proteklih nekoliko godina, jedini album sa kojim sam uspostavio nekakvu emotivnu vezu je poslednji album Velikog prezira - "Nikadjekraj", opasan album, nekoliko briljatnih pesama, na čelu sa naslovnom... Vredi slušanja.

    @Akvamarin: ukoliko se ikada budemo aktivirali ili nešto objavili, zamoliću da ova tvoja rečenica bude iskorišćena za omot i press-materijal ;) Iako se, zapravo, ne slažem... Sjajni su bili u tom periodu 1996/2000...

    @Vrabac: hvala na doradi, ja sam prvo pomislio da mislis na bend.
    "Oni" više nisu problem, to je već postalo stanje kao takvo...

    ReplyDelete