Wednesday 27 April 2011

Ko poklonu u zube ne gleda - zube će o spomenik polomiti

Uskoro - i kod nas! Gajdar Alijev - "Otac nacije". Sin Ilham - dole. 

Poslednji u nizu, a možda i najtužniji od svih dokaza da je u Srbiji zaista sve "na rasprodaji" jeste spomenik koji će nas dočekati u sveže renoviranom Tašmajdanskom parku. Vašu šetnju parkom (sada obogaćenim „fitnes centrom na otvorenom“, „specijalnim ograđenim delom za pse“, „muzičkom fontanom“ i 80.000 zasađenih begonija) pratiće i hladnim, kamenim, državničkim pogledom Gajdar Alijev, bivši predsednik države Azerbejdžan (i otac sadašnjeg Predsednika iste) koja je u obnovu Tašmajdana - uložila dva miliona evra.
Tačnije: uslov za trošenje ta dva miliona bio je podizanje biste „Ocu nacije“.
Uslov je, naravno, prihvaćen.

Lik i delo „oca nacije“, kroki: Alijev je bio pripadnik NKVD-a (kasnije: KGB) od 1944. godine i napredovao je do čina general-majora. Postavši krajem šezdesetih najpre šef KGB-a za Azerbejdžan, a zatim i prvi sekretar Partije Azera, postaje i „desna ruka“ Brežnjeva. Početkom osamdesetih ulazi u Politbiro iz kojeg ga Gorbačov izbacuje 1985. Iz tog vremena ostala je zabeležena činjenica da su prosekutori poslati iz Moskve da istražuju Gajdareovu povezanost sa mafijom - pobijeni. U danima nakon što ga je Gorbačov izbacio iz polit-biroa, Azer je potresao niz samoubistava Alijevih bliskih saradnika, oficira.
No - kao i svi slični tipovi – i ovaj je imao barem tri života: nakon raspada SSSR-a postaje doživotni Predsednik novoformirane države – prethodno zbacivši sa vlasti na izborima izabranu Vladu premijera Elčibeja vojnim udarom. U skladu sa prethodno navedenim – vlada puneći zatvore neistomišljenicima, postavlja za naslednika svog sina, koji je kao jedini kandidat, gle čuda, pobedio na izborima i nastavio tatinim stopama. Među bisernim delima "oca nacije" izdvajaju se dva divna slikovita: novčanica od 1000 apoena na kojoj je stajala slika naftne pumpe (predsednikova ideja) i dijamantski prsten poslat kao poklon Brežnjevu koji je vredeo tadašnjih 226.000 rubalja. Poređenja radi - prosečna plata u SSSR-u je bila oko 250 rubalja.
Kraj potreta.
Više detalja - u kratkom komentaru koje je objavilo "Vreme" (Branka Šesto)

Kakav uzor i inspiracija mnogim državnicima! Taj je jeo šta je hteo i oblaka jedan deo!

"Tašmajdanska priča" mi je, pak, skrivena pod naslovima poput „Počinje obnova Tašmajdanskog parka“ promicala – sve do večeras – kada sam je pronašao kod Mahlat.
Retroaktivno posmatrano i čitajući naslove - nije čudo što je ostala ispod radara. U novembru su na B92 (u sekciji „putovanja“ (!!!), u danima objave obnove objasnili ko je Gajdar sledećim pasusom: 

Gajdar Alijev, postao je predsednik Azerbejdžana u junu 1993, u vreme kada je zemlji pretila mogućnost izbijanja građanskog rata. Pre nego je Azerbejdžan 1991. godine postao nezavisan Alijev je godinama bio visoki funkcioner bivšeg SSSR-a. Umro je 2003. godine, a na funkciji ga je nasledio sin Ilham. Veliki broj ulica, trgova, šoping centara, parkova, aerodrom u ovoj državi na južnom Kavkazu nose njegovo ime.” (link)

„Visoki funkcioner.“?
„Mogućnost izbijanja građanskog rata“?
„Veliki broj ulica, trgova, šoping centara...“?
"Novosti" su stidljivo dodale "višedecenijski lider".

Kakav materijal za Danila Kiša (koji je dobio slepi sokak na obodu Vračara koja vodi u ništa) i kakav poziv da se ponovo presluša „Filigranski pločnici... usta puna baruta.“

Nesreća i glupost, znamo, ne dolaze sami: zamenik gradonačelnika Beograda pravi bravuru izjavom: 

Da vam kažem, ali onako potpuno iskrenoPrincip nije bio da budemo policajci i da istražujemo šta je rađeno u prošlosti. Jer za to ne bi imali vremena. Nego da podvučemo crtu i da idemo napred. U ovim teškim vremenima pokušavamo da prihvatimo svaki akt dobre volje iz različitih zemalja, i da to sve pre svega bude u funkciji Beograda i njegovih stanovnika” (link) 

I onda za kraj, velika pobeda naših pregovarača i zasađivača 80.000 begonija: na Tašmajdanu će osvanuti i spomenik Miloradu Paviću, koji je isti zaslužio „pišući o Hazarima, precima savremenog azerbejdžanskog naroda”. Usrećio se Milorad društvom, na duže vreme.

U današnjem tekstu na B92 ("Novo lice tašmajdanskog parka") Alijev se, naravno, ne pominje. Ne znamo imena ni onih "naših" razbacanih decenijama po Kalemegdanu, zašto zamarati naciju ovim novim?

Za naših života će, dakle, nedaleko od mesta na kojem je zapravo spaljen Sveti Sava, na mestu na kojem je pročitan hatišerif 1830, prostoru na kojem su 1914. zbrinjavani srpski ranjenici i mestu na kojem su Nemci za vreme okupacije Beograda napravili sabirni centar za Jevreje osvanuti bista - tom tipu.

Jer - dva miliona evra, očigledno - omogućavaju priličan stepen sloboda donatoru.

I sad - ako među bogatunima ima onih sa iščašenijim smislom za humor ili drugačijim pogledom na stvari – mogao bi uskoro da se pojavi i neki koji bi preuredio, na primer, parče Kalemegdana, uz uslov da se postavi statua Staljinu! Ionako mu i sami, kao narod, kličemo s vremena na vreme. A možda bi se našao i neki bogatiji, koji bi platio i za sređivanje Ušća, uz podizanje 30-metarske statue, dobro, ne baš Hitleru, nezgodno je to, ionako već ima i apartman u hotelu u centru Beograda, ali Kim Jong Il bi već mogao da prođe – dovoljno daleko je vladao da nam nije preterano važno šta je tačno radio, zar ne?

Tri spomenika Milanu Mladenoviću, dve muzičke škole imenovane po Vdu i Margiti i Čavketov bulevar neće biti dovoljni, nakon ovoga.

Elem, znam da sve ovo napisano onima koji su o podizanju spomenika odluku doneli a i samom spomeniku - smeta koliko i golubiji izmet na ramenu.

Golubovi, zapravo, trenutno imaju veće mogućnosti da spomeniku pokažu kako im se ova ideja čini, nego ja.

Ironično: na par stotina metara od spomenika Alijevu nalazi se i čuvena „Poslednja šansa“. Čitajući (pre)malo dostupnih tekstova u medijima koji su se ovom temom bavili - nekako mi se čini da smo upravo propustili tu poslednju šansu da od našeg grada i naših života nešto valjano i napravimo.

I kako "poklonu u zube nismo gledali“, tako ćemo zube i polomiti: sada više ništa ne sprečava neke buduće lovatore-donatore da za nešto para proglase da kalendar zapravo nema 12 meseci, da se Zemlja ne okreće oko sunca, da se ukida slovo „a“ iz azbuke te da od sada svi ima da hodate ulicom sa gaćama na glavi i dve olovke u nosu - i to će u gradskom parlamentu biti prihvaćeno, zato što je, da citiram – „u funkciji Beograda i njegovih stanovnika“.

Iako znam da je obnova parka podrazumevala i uvođenje „video-nadzora“ -
idem da sipam hranu za golubove po spomeniku.
Mnogo hrane.
To je najmanje što mogu da učinim, za sada.

*

Deo ove priče objavljen je i na globalvoicesonline link >>

Novo: ista tema, drugi autori:

Slobodan Giša Bogunović - "Diktator u srcu"
Vesna Pešić - "Tašmajdanska tišina"
Slobodan Giša Bogunović - "Spomenik zahvalnosti na Tašmajdanu"
Ana Vilenica - "Spomenici napolje iz parka!"
Bojan Bednar: "Staljinov laureat u bronzi" (Novi Sad)
...

14 comments:

  1. Zanimljivo zapazanje, al mislim da je to samo posledice jos gore stvari. Elem, kad smo kao zemlja koja se jos uvek suocava sa duhovima proslosti i osvescenjem borbe za ljudska prava, na diplomatskom polju zakazali, pa ne odali nikakvo priznanje Nobelovcu za mir i ljudska prava u svetu- doticnom piscu i borcu sa Tjenanmena, Liju Sjaobou, ocigledno iz istih razloga nepoznavanja ni proslosti ni dela autora. Mislim da je samo u Blicu izasla biografija u 3 reda. Sa kasnijim izvrdavanjima i slanjima, ipak se prvi utisak nije promenio. Sta tek reci onda o "delima" na lokalnom nivou.

    ReplyDelete
  2. Obe stvari su zapravo posledica potpuno ignorantskog stava. Stari poznanik Marko Kostic je lepo na jednom mestu sročio: "Smatram da se pravi totalitarizam ne nalazi u činjenici da si nadgledan, već ignorisan."

    Ušli smo u fazi da se ignoriše sve i svako.

    Ma koliko surovo zvučalo, više me boli ovo što rade po našem dvorištu nego kako ne umeju da komuniciraju sa komšijama preko ograde. Spomenici se podižu u znak poštovanja ili zahvalnosti. Šta je iz života ovog čoveka za poštovanje - izuzev što očigledno poštujemo nasledstvo koje je novi predsednik Azera dobio od oca?

    Muka mi.

    ReplyDelete
  3. Eto ideje da i ja ponovo započnem akciju hranjenja golubova na simsu. Nije Čačak predaleko od Beograda, naročito vazdušnom linijom.

    E sad ovo za ulice, muzičke škole (...) sa imenima preminulih članova EKV-a i "Šarla...": iz tada veoma bliskih "epicentru" izvora sam čuo da je Dom omladine u poslednjem času ostao svog sadašnjeg imena jer Magi nije htela ni da čuje da se "Dom omladine" nazove "Dom Milana Mladenovića" - bila je protiv ovakvog čina (kao. rekla je, što bi i Milan bio). Moj "izvor" je vrlo slikovito opisao njenu reakciju. Ali, OK, kao metaforu si odlično upotrebio ideju. Kao meru reda veličina.

    ReplyDelete
  4. Spremaj golubove, pa šalji ka Beogradu, Tašmajdan se umirit' ne može!

    (Ovo je zanimljiva civilizacijska paralela - nekad bageri iz Čačka, sad - golubovi ;)

    Nisam znao za ovaj detalj u vezi sa DOB-om... Ali, verujem da je tačan. Dodatno, ona jeziva knjiga "Vrati unatrag" sigurno, pored svih nelogičnosti, sadrži i istinite delove - i to one koji pokazuju odnos Margite prema Milanu, u tim poslednjim danima.

    A sve sam iskoristio kao red i meru stvari, upravo to.

    ReplyDelete
  5. Samo da se zahvalim na reakciji i dopuni rupa u mom postu nastalih iz straha da će biti predugačak.

    Može biti da se nekim čudom čujemo mada se više ne uzdam u ovaj narod sa kojim živim...

    ReplyDelete
  6. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  7. ahahahahahahahahahah

    al' znaš šta... ne znam koliko je tačna ta priča, ali sovjetski i jugoslovenski oslobodioci su 1944. upravo na tašu likvidirali pripadnike gradske građanske klase, tako da bez napora na pamet pada ona mudra & stara o istoriji koja se ponavlja kao farsa.

    ReplyDelete
  8. @mahlat: nema za šta - zapravo, ti si "najodgovornija" za napisano, da nisam pročitao tvoj tekst - mirno bih gledao fudbal i ostao u neznanju... Sve do nekog susreta sa spomenikom na Tašu, uživo.

    Naravno, ne znamo da li će to pisanije imati nekog većeg odjeka. Spomenik svakako rušiti nećemo, on bi morao da ostane tu svedokom totalne erozije pameti u Srbiji XXI veka.

    U narod se ne valja mnogo uzdati. Ali, inspirisati "narod" na razmišljanje možda će, na kraju svega, rezultirati sa manje poraza u budućnosti, bliskoj i dalekoj. To je sve što možemo da uradimo.

    @maare: priča je, barem po onome što se svojevremeno moglo slušati i čitati od ljudi poput Peđe Milosavljevića - tačna. E sad, nakon tolikih "čišćenja" nacije, od bitke na Marici na ovamo, naravno da se ne može sve tako lako regenerisati, nakon svakog takvog zahvata sve je manje snage. Samo su metode sada modernije, poput one najave zakona o paprenom porezu na kvadrate.

    ReplyDelete
  9. Steglo me oko srca...
    Spomenik kratkoj pameti i pilićarskom mentalitetu...

    ReplyDelete
  10. nema mesta čuđenju.
    sve se savršeno uklapa.

    ReplyDelete
  11. > nekako mi se čini da smo upravo propustili tu poslednju šansu da od našeg grada i naših života nešto valjano i napravimo.

    To je i moja zebnja. Svako od nas ima jednaku šansu da se spase, ali kao zajednica/narod više nemamo realnu šansu. Iza nas će ostati groza i pustoš, i to nije teško objasniti.

    ReplyDelete
  12. @milja: to kazem - taj spomenik sad prosto mora da ostane tu gde je - i da nas u buducnosti podseca na gluposti koje smo cinili. Nadam se da cemo tako moci da ga posmatramo.
    A shvatio sam da me manje steze oko srca dok razmisljam kako cu da stegnem olovku pre no sto dodjem do glasackog mesta...

    @boris: znam da se savrseno uklapa... ja se trudim da se neke drugacije stvari uklapaju...

    @dzoni: nista, da se potrudimo da iza nas ostane i poneka oaza normalnosti. Ko zna, mozda vetar posle iz te oaze raznese nesto korisno i po okolini. Borba, svaki dan! :)

    ReplyDelete
  13. I ne mogu da odolim, a da ne podelim i sa blogerskom zajednicom koja nije pratila razvoj komentara i sprdacine na ovu temu i na Facebooku:

    print screen

    diskusija

    ReplyDelete