Thursday 9 December 2010

„I am the Resurrection“ (39 pesama, #12)

(Zapravo - priča o 4 pesme.)

Imaš 15 godina.

Brišući talas novootkrivenog panka ti je upravo raščistio policu sa kasetama, umanjio broj ploča u fonoteci, povećao budžet rasprodajom ploča koje nećeš više nikad slušati (kakva greška – sve do jedne sam posle ponovo kupovao ili presnimavao, еrgo - mali broj godina nije vreme velikih odluka); pank ti je „raščistio“ neke nedoumice i definisao stavove – no, do gramofona ti ipak dolazi i Led Zeppelin III, album koji se nikada neće naći na listama omiljenih, ali ćeš ga uvek pamtiti kao važan putokaz u odrastanju, jer ga otvara olujna, galopirajuća „Immigrant Song“, snimak koji traje svega 2 minuta i 25 sekundi, pesma gotovo pank-strukture – rif, strofa, rif, strofa, refren – kraj; prva koju si čuo u vaskolikom tzv. hard roku a koja - nema gitarsku solažu.

Takve pojave, u dečačkim danima - stvaraju pometnju u glavi.
Okrenu te naglavačke.
Hard rok bez soliranja na gitari?

Led Zeppelin su tako, nenamerno, široko otvorili vrata ključnoj pesmi iz ove priče: jer - ukoliko hard-rok može bez solaže – onda Madchester scena može da solira.
Više minuta.  

U moru plesnih, zaraznih, naduvanih ritmova kojima je ta generacija mančesterskih bendova proizvodila endorfin u glavi i mrdala kukove – na prvom albumu The Stone Roses, jednom od retkih koji je licencno objavljen i u Jugoslaviji - poslednji snimak na B-strani je epska „I am the Resurrestion“ (logičan završetak albuma koju otvara „I Wanna Be Adored“) Osam minuta, od kojih su prva četiri prepuštena Ianovoj poetici, a druga polovina akrobaciji ostatka benda - solo bravuri koju izvodi John Squire praćen fenomenalnom ritam-sekcijom, komad muziciranja koji celu ekipu dovodi do vrata Hola slavnih.

Obe polovine pesme podjednako su važne.

Tekst „I'm the Resurrection“ je poput dobre knjige kojoj se valja vraćati s vremena na vreme – jer krije čistu, jasnu subverziju. Ukoliko ga kao tinejdžer, sada već šesnaestogodišnjak, na prvo slušanje olako prihvatiš kao obračun sa bivšom ljubavi, raskidom, odlaskom, čak pomalo grubim opraštanjem – naknadna preslušavanja i prešlicavanja otkrivaju – stih po stih - nedvosmisleni ateizam, odustajanje od vere  kao koncepta - što ume biti važnim segmentom odrastanja (i logična najava drugog albuma „Second coming“)

Down down, you bring me down
I hear you knocking down my door and I can't sleep at night
Your face, it has no place
No room for you inside my house I need to be alone

Don't waste your words I don't need anything from you
I don't care where you've been or what you plan to do

Turn turn, I wish you'd learn
There's a time and place for everything I've got to get it through
Cut loose, cause you're no use
I couldn't stand another second in your company“ (...)

I kada iščitavaš tekst ponovo, mnogo godina nakon prvog slušanja - postaje jasno da nije slučajno ponavljanje reči „Turn, turn“ na početku jedne od strofa - koja se nastavlja u „There's a time and place for everything...“ – što se može tumačiti i kao direktan odgovor na stihove „Knjige propovednikove“, istim onim od koje su The Byrds napravili jedan od važnih delića poglavlja rok muzike. The Stone Roses su ipak bili, barem na kratko, predvodnici nove generacije, odrasle na panku i novom talasu, generacije spremne da bez zazira otpeva sve što ima da kaže na tu temu. (Dokaz se može naći i u stihovima Happy Mondays  iz istog perioda – „Hallelujah, hallelujah/Not sent to save ya/Just here to spank ya play some games“)

I kada se konačno svi kanali uklope - i značenja i glas, gitara, bubanj i bas – ova pesma postaje jedno od važnih otkrića dečaštva, jedna od onih koje se sjajno uklapaju u razne trenutke - u „vreme plaču i vreme smehu, vreme ridanju i vreme igranju“, da citiram original.

Q Magazine je ovu pesmu postavio na visoko 10. mesto „100 greatest Guitar Tracks“.
NME je stavio na 8. mesto liste „50 Greatest Indie Anthems Ever“.
Na listi 39 meni najvažnijih pesama nije toliko važno pod kojim brojem se pojavila - već šta je promenila svojom pojavom, pripremivši glavu i za neke druge pesme, poput "Armageddeon Days are Here" od The The, ali - o njoj će biti više priče drugom prilikom.

[Ideja “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života.] 

11 comments:

  1. Fenomenalno. :))) Ovo je upravo ono što pokušavam nekim ljudima da objasnim...ne može neko ko je odrastao na ovakvoj muzici da bude isti kao neko ko sluša Jecu i Cecu. Uživala sam hvala ti.

    ReplyDelete
  2. Izvinjavam se što to činim ovako, jer nisam primetio Vaš mail. Obraćam Vam se u ime građana Pojata, Ćićevca i naseljenih mesta u drugim opštinama u neposredoj blizini. Molim da pomognete u razbijanju medijske blokade postavljanjem ovog teksta iz linka na svoj blog i na druge načine u skladu sa Vašim mogućnostima. http://zaduzbinastrahinjenmacica.blogspot.com/2010/12/opasni-otpad-i-prikljucenija.html U pitanju je poduhvat republičke i opštinske vlasti sa mnogo zavereničkih nota u sebi, hrpom nezakonitosti i potpuno ignorantskom i krajnje arogantnom odnosu prema građanima čija se prava i interesi krše odn. ugrožavaju.

    ReplyDelete
  3. on NME lista je kriminalno loša, ali kriminalno...
    vadi ih samo to što je u pitanju rezultat glasanja plebsa.
    (+ što večina navedenih nema blage veze sa odrenicom "indie". ali to samo znači da beda hipsterajštine nije izvorno beogradsko-srpska već univerzalna)

    ReplyDelete
  4. @charolija: hvala ti - i voleo bih da si u pravu, ali imam medju prijateljima onih koji su odrasli i na "pametnijoj" muzici od ove - no, vremenom smo se nasli na razlicitim stranama... u odnosu prema zivotu, politici, knjigama, platanima - na kraju - i muzici.

    @zaduzbina: ostavljam link ovde, sirim dalje drugim kanalima.

    @vrabac: sve NME liste su glasanje plebsa, ali na osnovu onoga sto NME stavi na tanjir. Pogledaj izbor najboljih albuma koji su stavili na glasanje za 2010... Ipak, bilo mi je drago kada sam je video na listi - kao sto mi je drago kada vidim da se "London Calling" smatra vaznim albumom planete zemlje na kojekakvim listama...Kad nece mene da puste da im to lepo napravim :)

    ReplyDelete
  5. neizmerna ljubav prema pesmi <3 eto ja odrastam u eri Jece i Cece ali to ne mora da znaci da ne mogu iznova otkrivati nesto sto je vec "otkriveno" :))

    ReplyDelete
  6. Dok sam čitao tvoj post, ovo mi je palo na pamet:

    http://www.youtube.com/watch?v=5IYloD3tyEQ&feature=related

    Uvek se setimo da postoji neki još stariji trenutak kada su stvari krenule drugim tokom. Biće da su te neke "prevratničke" ideje veoma stare? U stvari, u njima je izgleda sama suština cele te stvari...

    ReplyDelete
  7. @slani pjesak: siguran sam da je charolija mislila na one koji rastu NA tome a ne U vreme takvih pojava :)

    @miodrag: REVOLUTION! :)
    Nedavno sam i ja krenuo uz reku... i shvatio da je prvi snimak koji me je preokrenuo - "A foggy day" u izvodjenju Animala iz Muppetovaca! :)

    http://preslicavanje.blogspot.com/2009/12/i-was-punk-before-i-knew.html

    ReplyDelete
  8. Izvinjavam se na upadu, ali ja poznajem i imam u blizini i ljude koji su odrasli na Ceci, i tacno, "nisu isti", ali mi je jako drago da nisu, s obzirom na to kakve sam sve humanoide koji su odrasli uz Smithse i Radiohead, upoznala do sad.

    Sjajna pesma :)

    ReplyDelete
  9. @ves: sto je jos jedan dokaz da "postoji neverovatan broj ljudi koje cemo pronaci "na nasoj strani" - a za koje bi zeleli da budu u suparnickom taboru, i obrnuto" - da parafraziram jednu izreku, ne znam tacno cija je, ali - cija god da je - pametna je :) - i vazi i za jedne i za druge... kako kazu - some bad people on the right side...

    ReplyDelete
  10. Ja sam imao 15 1989 i bio sam u Mancester fazonu ali su mi se i tada i sada i bend i album cinili tesko precenjenim. I am the resurection jeste jedna od ponajboljih pesama na albumu. Meni se zapravo uvek najvise dopadao onaj ep One Love/ Somethings Burning, a ni onaj prezreni drugi album nije los. I ono na pocetku, Seli Sinemon beše.
    Viđen si na televiziji u nedelju.

    ReplyDelete
  11. Bilo je vreme kada me je ceo taj "buzz" toliko nervirao da sam na neko vreme i prestao da ih slusam...

    Sa ove distance posmatrano, bilo je tu materijala za precenjivanje: ostavili su nam barem 10 sjajnih pesama i 2 sasvim solidna albuma, od kojih sam ipak veci obozavalac prvog.
    Od svega, meni je prva verzija "Elephant stone" i dalje jedan od tri najdraza snimka.

    Na televizoru, na srecu, nisam bio duze od 35 sekundi, prepao sam samog sebe bojom i podocnjacima... :) Obecavam da necu vise prepadati pucanstvo svojom pojavom, bar dok se ne naspavam!

    ReplyDelete