Thursday 2 September 2010

"House of the Rising Sun" [39 pesama, #10]

Nada i Brana, 1967.

Nada, moja buduća majka, dolazila je često te 1966. godine u kuću na uglu Dositejeve i Gospodar Jovanove. U toj kući živela su braća Ristić – Miša i Zoran – njeni drugari iz muzičke škole, u kojoj je Nada naporedo učila flautu i klavir.
Flautu je imala, a Ristići su jedini u kraju imali svoj, kućni klavir.
Istog leta je Brana, moj budući otac, često dolazio u kafanu „Papuk“, koja se nalazila na tom dorćolskom ćošku, s druge strane ulice. Oni koji pamte izlog ove kafane znaju da se iz nje gledalo pravo u prozore Ristićevih. Legenda tvrdi da su u kafani ćoškarili i jedan Ćipa, Zoran, Nino i mnogi drugi, svi odrasli na marmeladi koja se prodavala u kockama, svi nekadašnji heroji spusta niz Dositejevu na daskama s tri kuglagera, sada poodrasli Dorćolci.
Početkom septembra pre tačno četrdeset sedam godina, moj budući otac je, kaže priča, između dva gutljaja piva – dok se ulicom razlivao poslednji krug akorada „House of the Rising Sun“ – upitao Zorana: „Ko je ta mala koja svira Enimalse?“.

Tako je počelo.
Tako su mi ispričali.


*

Kako sam odrastao, tako je ova priča polako menjala i dobijala drugi, verovatno manje romantičan, ali i dalje zanimljiv ton i tok. Detalje sam otkrivao u čestim prepričavanjima svih pomenutih aktera – i roditelja i onog dela kafanske škvadre.
Najpre se ispostavilo da je Nada već imala svoj klavir, kupljen od odštete dobijene na ime dedine pogibije u Pešti za vreme revolucije 1956. (Crvenoarmejci su ga ubili plotunom iz tenka dok se nalazio u hodniku Jugoslovenske ambasade, u kojoj se od Sovjeta krio Imre Nađ.) Moj budući otac je pak Nadu spazio nešto ranije: Miši se jednom omakla priča da je Brana na nekoj žurki uspeo da joj mazne maramu, koju je odložila dok je igrala uz Litl Tonija, i sutradan došao na njena vrata da je kao vrati. U „Papuku“ nije sedeo. Ako i jeste – pivo pio nije. Ni danas ne podnosi alkohol te posle jedne čaše otpeva prvu strofu „Večernjeg zvona“ i zadrema.
Kako god bilo, u aprilu 1973, nekoliko nedelja pre mog rođenja, klavir je natovaren na kamion i prebačen u naš prvi stan na Voždovcu.
Trideset dva kvadratna metra, od kojih je dva zauzimao – klavir.
Brat Luka se rodio 1981. godine. Ni on nije bio preterano zainteresovan za instrument koji je majka sve ređe svirala, ali je klavir preseljen zajedno s nama i na Novi Beograd, i postao je jedna od centralnih tačaka novog stana.
Nije se često sviralo na njemu, ali nikada po njemu nije ni pala prašina.

Ni danas ne znam kako se zvalo tih nekoliko melodija koje je keva svirala s vremena na vreme, ali među njima je uvek bila i „House of the Rising Sun“.

*

Sad je trenutak da i ja otkrijem svoj deo nezvanične verzije priče.
Klavir je zapravo često bio u upotrebi, ali Nada to nije znala. Prve probe bendova koje smo pravili podrazumevale su i „korišćenje klavira“ (ono se nije moglo nazvati muziciranjem).
Uz bubnjeve napravljene od gajbica za jogurt i braon selotejp trake i distorziranu akustičnu gitaru ozvučenu slušalicama povezanim s mikrofonskim ulazom u kasetofon, klavir je pomagao u stvaranju „pravca koji ćemo svirati“, a na užas komšiluka, koji je sasvim izvesno proslavljao moj „prelazak na gitaru“, na kojoj sam uspeo da rasviram kompletnu pesmu.

Da je pevam nisam pokušavao; ne umem bolje od Erika Bardona.

*

Leta 1992, u kojem je umrla i poslednja pomisao da sam rođen za muzičara, kuća Ristićevih je srušena. Korov je godinama nagrizao betonske ploče nekadašnje dvorišne staze koja se dugo mogla videti kroz loše postavljenu zaštitnu ogradu.
Miša je iseljen na ivicu nekadašnje Ulice 29. novembra.
Nešto kasnije, Brana mu je bio kum na venčanju.
Zoran je uveliko otišao u Francusku.
Polovinom devedesetih Nada je u trenucima malodušnosti želela da proda klavir, da ga „ne bi kasnije dali za džak brašna“, ali smo je od toga odvraćali. Za džakove brašna uvek je bilo
– godinama su i stajali po stanu, posađeni ispod klavijature starog klavira, učvršćeni pedalama i nekorišćenom klavirskom stolicom.
Ipak, klavir je prodat u proleće 1998: od tog novca kupili smo prvi računar za Luku i mene. Kupili smo i dva para cipela, te vratili dug od dvesta nemačkih maraka Ristiću.
Jedan od prvih albuma koje sam dobio na za mene novom i revolucionarnom mp3 formatu bio je „Songs from my Funeral“ benda Snakefarm, koji su mi otkrili Mala i Mija. Pored mnogih obrada američkih tradicionalnih pesama, na njemu sam pronašao i najbolju obradu ove pesme koju sam ikada čuo.
Gotovo sam siguran sam da se Nadi i Brani ne bi dopala.

*

„Papuk” je zatvoren.
Na mestu stare kuće Ristićevih nikla je jedna od onih novih zgrada čiju fasadu ne možeš da zapamtiš.

*

Erik Bardon je konačno zasvirao u Domu sindikata nekoliko dana pre četrdesetogodišnjice njihovog poznanstva. Nada nam je posle pričala kako su oboje đuskali na koncertu.

*

Statistika iz 2010. tvrdi da samo 1% domaćinstava u Srbiji poseduje klavir.
Kada bih znao gde je taj naš stari pomalo izubijani mahagoni crveni pijanino, sutra bih ga otkupio i prevezao u Zemun, na brežuljak s kojeg se taj deo Dorćola na kojem je ova priča počela sasvim dobro vidi – napravio je Luka nekoliko sjajnih fotki s krova
naše nove kuće.

Istorija muzike tvrdi da je prvi i pravi naziv ove pesme bio „Rising
Sun Blues“.



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana ispričati priče o pesmama koje su obeležile prvih 39 godina života. Svi tekstovi iz serijala dostupni su > ovde. Knjiga sa blago revidiranim i ozbiljno lektorisanim pričama objavljena je 2013. godine, izdavač Booka]
. 

20 comments:

  1. 1 domaćinstvo od onih 1%:
    Doneli su ga pre pet godina, negde sa Crvenog krsta. I onda sam ga danima usisavala od prašine i duvanskog dima koji je bukvalno isijavao iz njega. Oni su dugovali neke pare, niko od njih nije svirao decenijama, a mi smo prebili neki dug tako što nam je firma na neku foru platila instrument. Zvuk je bio očajan, štimovanje neophodno, ali tada nisam bila pri parama još i za taj sport. Pet godina kasnije pored obaveznih školskih zanimacija zvuk japanskog metala, nešto džeza i podosta bluza počinje da pluta oko Partizanovog stadiona. I još uvek je nenaštimovan, ali i pored toga perfektno zvuči. Električni mu nije ni do kolena.
    Ona kada svira u zgradi prestaju zvuci bušilica, pranja sudova i prepirki. I ispod prozora naređaju se deca i životinje.
    I ako se par dana ne čuje u kraju me svi zastrašeno pitaju šta se dešava...

    Ima tu neke magije i često se setim onog filma Džejn Kempion kada žena na kraj sveta nosi svoja jedina blaga, dete i klavir.

    ReplyDelete
  2. Kad si pocela sa opisom, prvo sam pomislio: nije to taj :(... a onda si i sama sve objasnila.

    Tacno je: kada se ulicom razlije zvuk klavira, ostali se nekako ucute, valjda je ostao taj refleks: kad se cuje zvuk klavira, to mora da je neka "ozbiljna muzika", sto bi rekli, te stanu i slusaju.

    Dete i klavir, bravo :)

    ReplyDelete
  3. na ovako lepe stvari mogu samo da ostavim neke floskule...život je lep, ima smisla...
    i da to stvarno mislim.

    ReplyDelete
  4. Nego, pošto crko od znatiželje kako su se stvari dalje odvijale, ne bi bilo zgoreg da se saga, pa i bez klavira nastavi :))

    ReplyDelete
  5. @etotako: u skladu sa tim da zivot ima smisla, ova prica se i dalje razvija "kako treba": eno njih dvoje na odmoru, proslavice 44. godisnjicu na obali mora; i Luka i ja imamo sada sopstvene racunare, a imali smo 1 zajednicki, Ristic i dalje svira u Renesansu i, poslednje ali verovatno najvise vazno: na radost komsiluka ja vise gitaru ne ukljucujem u pojacalo... :)

    ReplyDelete
  6. Sjajna priča!
    "House of the rising sun" je jedna od pesama koje su obeležile moje prve izlaske, iako je to bilo u drugoj polovini osamdesetih...:))

    Da li si primetio kako svi klaviri imaju jedan specifičan i samo njima svojstven miris kada im se zaviri u rezonatorsku kutiju?:)
    Moj tronogi je najpre bio crn, a kad sam htela da ga zbog silnih ogrebotina malo doteram u baš tako neku boju kao što je bio vaš, dogodi se omaška i sad imam crveni klavir.:)

    ReplyDelete
  7. super je prica.
    inace, predomisljao sam se da li da ostavim komentar sa prvim utiskom, ipak reci cu.
    dakle, moja prva misao posle citanja teksta je bila:
    "ma meni zao dede (onog sto je poginuo u ambasadi), jebes klavir, nasli bi se matorci i bez njega"
    mislim, mozda zvuci bezveze, ali eto to prvo sto mi je proslo kroz glavu.

    e a mozda se ne bi nasli? i tu smo vec na tragu price od pre neki dan (inace film ceka vikend da se pogleda).

    inace ja imam jednu jos bizarniju pricu. naime, ja za svoje postojanje, koliko god to bizarno zvucalo, mogu verovatno da zahvalim holokaustu. prica se da je deda imao neku jevrejku koja je zavrsila na starom sajmistu negde 41. ili 42.
    i sad, da nije bilo toga, ne bi se deda "utesio" sa babom posler rata...itd.
    kapiras?
    mislim, zvuci malo jezovito...
    izvini ako sam smorio sa ovim teskim temama na ovako lep tekst.

    ReplyDelete
  8. @slobodna: izvini, stvarno me zanima kako je ta pesma obelezila tvoje izlaske u prvoj polovini osamdesetih??? :)

    Priznajem, zaboravljam taj miris, nekada sam ga podrazumevao, ali sam siguran da je od onih koji su spakovani na dobro cuvano mesto u secanju i da bi se brzo ponovo prepoznali on i ja. Makar dolazio iz crvenog klavira :)

    @vrabac: jes' bizarno, ali je istovremeno i tako zivotno...! daleko je od smaranja, totalno je zivotna, socna kriska, materijal za pricu...
    pitanje je da li bi se nasli, zaista... Pogledajte vise taj film, neki odgovori ce biti jasniji :)

    ReplyDelete
  9. Da stvar bude "gora", rekoh druga polovina osamdesetih.;) Ukratko - bosanska provincija, dve starmale od 13 i 14 god. koje su se obrele među nekim večitim hipijima i tako napravile prvi žešći zaokret u muzičkom stilu (izuzimam klasičnu muziku)... Sva dodatna objašnjenja su za neku drugu priču:))

    ReplyDelete
  10. @vrabac,

    Isto bi tako mogli reći da se naša Boja ne bi rodila da ne bi tog rata u Bosni.

    ReplyDelete
  11. @slobodna: sve mi je jasno! ;)

    @eto & vrabac: sacekajmo Boju malo, da ona isprica kako to vidi... :)

    ReplyDelete
  12. Zvuk klavira u ulici.
    Pa tenk koji bljuje salve na ulice i zgrade.
    Elektricne gitare i vrece brasna... hronike vremena i porodica idu tako lepo jedne uz druge.
    Mnogo si ovo lepo napisao.

    Moja klinka je ovog leta mastala o tome da ima pravi klavir. Ne trudi se mnogo oko ucenja kako da svira na istom, ali pozelela je da moze da cuje zvuk jednog pravog kad pozeli. Morala sam da priznam da je to jedna sasvim legitimna zelja a ne obicno izmisljanje.

    ReplyDelete
  13. Genijalna priča - malo muzike, putovanja kroz vrme, začinjeno po nekom umerenom emocijom = vrlo skladno i zanimljivo štivo za čitanje.

    ReplyDelete
  14. @proza: jeste legitimna zelja, samo ja znam koliko sam patio sto umesto prave elektricne gitare imam u rukama tu akusticnu, povezanu slusalicom za vokmen sa mikrofon-ulazom na kasetofonu... To, naravno, nije bilo to... A kada sam konacno dobio i gitaru i pojacalo - neke druge stvari su postale vaznije.

    @kajzer: a ja sam sve vreme bio pod znakom pitanja, mislecu da su emocije - neumerene! hvala

    ReplyDelete
  15. ponovo sam pročitala tvoju priču. i svašta bih nešto rekla. :) prvo, da je blog bog, jer ima dušu onoga ko tu piše, gde se jedno poštovanje oseća i autora i onih koji čitaju, a fejsbuk kao jedna savremena pijaca nekako upojednostavi sve to pa je i komentarisanje u skraćenoj formi - uglavnom uskraćeno za spirit, za emociju, zapravo - bez zaustavljanja, kao čitanje u pokretu. A na blogu, ne samo da si zastao i pročitao, nego si gustirao, odslušao od početka do kraja ilustraciju koju je autor ne bez razloga stavio, pročitao si stvarno svaki komentar pre tebe napisan, ne iz radoznalosti nego kao deo teksta. A kako su teme o kojima ti pišeš uvek one koje oslikavaju veštinu življenja sa nekad jasnom nekad skrivenom porukom "always look on the bright side", a emocije izvrsno uvek plasiraš ne opisom emocija, nego paćljivim izborom reči i slika koje mene dok čitam samim tim što vidim to o čemu pišeš - ja i osećam, mogu da omirišem Dorćol 66-te (još jedna teza u potvrdi relativnosti vremena) onda ne treba ni da mi kažeš da li si srećan, ili si malo setan, ili si možda malo ljut nekad, sve je jasno samom slikom. I zato mi nije čudno da se nisi pokazao do kraja u muziciranju, :) jer ti si slikar. Pa je tvoje slikarstvo kao pisca ono što mene posebno raduje kada kažeš da je knjiga na putu. Priča je kao miris bezbrižnog i ljudskog, toplog. Lepa na najblaži način, ono kad nešto tiho izgovoriš da se slučajno ne ukvari pogrešnim tonom. Samo piskaraj... i Erik Bardon jeste bog! :) Tobacco Road je pesma koja bi bila sigurno na nekoj mojoj listi ovog tipa.

    ReplyDelete
  16. Mogu li ja da ovaj tvoj komentar stavim na korice knjige? :)
    Hvala ti, znači mi, naročito svih sumnji kroz koje sam prolazio prilikom sređivanja rukopisa i kroz koje ću proći ovih dana, dok budem čitao poslednju, revidiranu i lektorisanu verziju svih 39...
    Hvala hvala hvala!

    ReplyDelete
  17. to ništa u komentaru nije moje, to je tvoje :) radi s tim što ti volja, meni je iskreno drago. Vreme je da se oplemene knjižare. Korov se razvrzao. :)

    ReplyDelete
  18. Poslednja informacija je da gađamo da bude oko 10. juna, dakle da se knjiga rodi kad i ja, samo 40 godina kasnije :)

    ReplyDelete
  19. Hvala gospođa Nadi što nam u jednoj grupi ispriča deo ove priče te ja pronađoh ovaj tekst, koji mi je u vreme kada sam strastveno čitala blogove promakao.
    Izgleda da knjige još nema?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na čitanju! :)
      Knjiga objavljena 2013, rasprodala se, za sada nema planova za reprint. Možda ako se desi "49 pesama", ko zna... ;)

      Delete