Friday 4 June 2010

"Hey" - The Pixies [39 pesama #6]

Iako već dobrih petnaest godina “Doolitlle” od The Pixies posedujem u digitalnom formatu koji ne poznaje ideju “a” i “b” strane ploče ili kasete - i danas nakon kraja ove pesme očekujem tišinu, još par obrtaja do kraja trake i onda mehaničko, hladno - stop - kraj trake: bila je poslednja na strani TDK normalke na kojoj sam ovaj album prvi put dobio.

Ali, čak i da nije bila na tom mestu na traci, sve što u glavi ostaje nakon poslednjeg gitarskog akorda ove pesme ostaje - jeste tišina, potpuni vakum, praznina koja te čini bespomoćnim ali i – pročišćenim.

Gde i kako klasifikovati ovu pesmu?
Po nekoj uprošćenoj definiciji, baladom se smatra svaka (sporija) ljubavna pesma.

Ipak, uprošćene definicije ne funkcionišu kada se razmišlja o ovom bendu i o „Hey“ – jer, zapravo, nema načina klasifikovati momenat u kojem Blek Fransis vrisne „If you go, I will surely die/We’re chained” – stihovi kojima bi se podsmevali da ih je neko drugi otpevao, koji dobijaju na snazi tek kada se čuju u njegovoj izvedbi i odmah postaju jedan od najpotresnijih i najiskrenijih momenata u istoriji meni poznate moderne pop muzike.

Kao što se ova pesma retko slušala “u društvu”, barem ne treznom, tako nikada nisi ni pokušavao da je odsviraš, jer znaš da je gotovo nemoguće uraditi je bolje no originalu, tako gotovo nikada nije ni obrađivana, čak ni na Tribute to Pixies albumima, s razlogom se našla i usred jedne gorke scene inače iščašenog filma "Zaki and Miri makes Porno" – a nikada se nije našla na nekoj od “kompilacija” pravljenim nekim devojkama, davno.

Iako si silno želeo da baš ona zatvori jednu ili drugu stranu kasete, jer to je to, znao si da ne smeš da je staviš u izbor, barem ne na tu prvu traku koju kompiliraš, razorna moć ove pesme je ipak strašna. U tih 3 minuta i 30 sekundi lomile su se mnoge veze, čemer koji izbija iz svakog tona ovog snimka tera te da se neprekidno osvrćeš, zove da se vratiš, sve do mesta na kojem se osetiš svojim, čistim – ali i usamljenim, iako si vezan. I koja bi pristojna devojka želela da se veže za čoveka koji ovu malj-pesmu stavlja na traku koja bi trebalo da bude romantični soundtrack za prve nedelje bezbrižnosti, nema tu mesta za “must be a devil between us..”.
Pravo vreme za slušanje ovog snimka dolazi kasnije, kada se sve završi, kada su pauze između pesama koje slušaš veoma duge.

Video klip koji ilustruje pesmu nastao je mnogo godina kasnije i kao takav je još jedan dokaz da je ova pesma pores svega uspela i jednoj prostoj, najčešće optimističnoj, pozdravnoj, veseloj uzrečici da podari i novi smisao i težinu. To je, valjda, odlika velikih pesama.

Hey...




* - Ideja "39 pesama":
do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – kojih 39 pesama je obeležilo prvih 39 godina.

4 comments:

  1. Slušam jednom, pa još jednom i još jednom ću. Fenomenalno. Draž koje su imale kasete je nemoguće opisati novim klincima, koji možda tako nešto nisu ni videli. O pločama da i ne govorimo.

    ReplyDelete
  2. Ali, vidiš, fenomenalno je i bez kasete... ;)

    ReplyDelete
  3. kao neko ko sebe smatra jednim od najvatrenijih obožavalca piksiza u ovom ogranku vaseljene red je da se javim na ovaj post (kad se već nisam javio na onaj o velvetima iz istog serijala).

    "Hey" je mnogo dobro stvar, mogao bih o njoj mnogo, kao i onoj "brick is red" ili "levitate me" ili "where is my mind"...ali ima ona meni omiljena...

    elem, dođem ja iz vojske na vikend, prvi put kući posle 7 meseci. sutra (pošto sam jeli došao noću, trebalo je stići iz mačedonije) napunim kadu i čvarim se, uzgred, mislim da je to poslednji put da sam se kupao u kadi, uglavnom se tuširam, ali tad sam se čvario jedno dva sata. sa sve šlašom viskija. posle dođe ortak, dovršimo tu flašu i izđemo u grad. a ono baš tada bilo ono sa špegeljom a i već se rokalo oko plitvica. i naravno, mi na kraju, posle ne znam koliko pića, završimo na demiji, a gde ćemo drugde. i sećaš se, bila ona prostorija, sa onim drvetom, balvanom, u sredini. e to je bila moja omiljena. i krenu u jednom trenutku piksiz "bone machine"...
    e pazi, "bone machine". i ja onako pijan uhvatim ono drvo i krenem da ga nabadam čelom, al onako ozbiljno iz sve snage...da udaram glavom. nešto mi bilo "kvrcnulo".

    nego, kad smo kod ovih "39"...
    juče sam bio na 20 godina mature. traumatično iskustvo. a opet sa druge strane, bilo mi nekako lepo.
    jebeš ga...
    zajebano.

    ReplyDelete
  4. Kakva prica!

    Uz razne Pixies pesme su i meni kvrcale mnoge stvari, sinapse i stege, no kako je Fincer "brendirao" Where is My Mind, koja je bila drugi izbor za "39", ja sam se drzao ove, koja je mozda preuzrovkovala i vece lomove nego povrede glave i rusenja zgrada :)

    Sto se proslava matura tice, meni je 20 godina "male" mature tesko palo, mogu da mislim kako je vama "velikima"... Mada, kada se zavrsilo, ne mogu da kazem da sam bio nesrecan. Stavise...

    ReplyDelete