Monday 24 September 2012

Rovinj, septembar

Dok prolazimo kroz Gorski kotar mislim na njihovo kiselo mleko, jedinstveni sir sa vrhnjem i pite sa želeom od jabuka.
Ne znam odakle sva ta gastronomska sećanja, verovatno je glad, nakon toliko kilometara.

U Rovinj stižemo u sumrak, bacamo torbe na pod sobe i krećemo u noć.
.
* * *   

Gospođa Patricia u kafani „La Vela“ je beskrajno simpatična i ljubazna, hrana izvrsna kao i Medica i Biska, cene sasvim prihvatljive u odnosu na one Beogradu. Srećna je zbog lepog septembarskog vremena i činjenice da i dalje ima dosta gostiju. Ukus sjajne Malvazije na nepcima i morski vazduh u nozdravama: osećam se kao da sam zapravo došao kući, znam da je nekoliko karika mog DNK lanca poteklo sa obale, ali je i to malo što imam verovatno dominanto u odnosu na one kontinentalne. Patricia i Krune će uskoro biti Beogradu, sprema se nedelja njihove kuhinje kod nas.

* * * 

Bog ima sedu bradu, crvenu gitaru i smeši se dok slaže rifove u rovinjskoj noći, shvatam dok stojim pred binom, pod vedrim nebom i jesenjim zvezdanim nebom, mesec je mlad i već odlazi negde iza pučine, Rovinj se trese dok Anton, Cane i drugari stvaraju talase u zalivu, Anton prži rif za „Ono što pokušavam sad“, ja shvatam da sam za dvadeset godina stariji od onog momenta kada sam je slušao po kiši u centru Beograda, ali srećan jer osećam kako mi srce snažnije lupa jer sam tu, sada i dobijam neočekivanu količinu prkosa sa bine.

Prvi put u Rovinju nakon dvadeset i pet godina, kakvo veče.

* * *
 
Dok lagano hodam ulicama Rovinja u rano jutro razmišljam o razlikama između gradovi i ljudi koji žive i onih koji preživljavaju.

Ulice su prazne, kameni pločnici uglačani do visokog sjaja. Grad se tek budi, kafedžije otvaraju suncobrane, kroz škure se čuju jutarnji programi i zveckanje sudova; mačke se lenjo pomeraju ka prvim ostrvcima sunca na rivi; jato galebova prati ribarski brod koji uplovljava u luku i čeka da krene odvajanje škarta; kada se privežu za dok na brodice doskaču i mačke, vreme je doručku.

Pronalazim ulicu istog imena one u kojoj zvanično živim u Beogradu, fotografišem zgradu koja ima isti broj kao i naša, razlika je, dakle, samo u poštanskom broju i nekoliko sati vožnje, zamišljam život kakav bih živeo da nije te, naizgled male razlike.

* * *
Jadransko more, naizgled hladno, što me ne zaustavlja da zaplivam.
So, sunce i vetar kasnog septembra na koži.
Plaža je tiha, čuju se galebovi u letu.

* * *
Hodam niz Santa Croce ka centru, o zidove i uglačane pločnike odbija se „Felicidad“ koji dopire iz male galerije sa pogledom na more.
Mogao bih ovde da ostarim, a da ne osetim.

Više fotografija dostupno je ovde (facebook) >>
.

4 comments:

  1. "Mogao bih ovde da ostarim, a da ne osetim."
    sve je objasnilo i tako mi je drago da ti je prijao mada nisam ni sumnjala!

    rovinj je carobno mesto na ovom svetu koje ne znam da li može bilo koga ostaviti ravnodusnim. mesto koje verujem da je bilo isto ovakvo i pre pedeset godina, mesto gde se cini da vreme posrće, pravi pauzu....

    tri godine za redom sam ga pohodila, na prvi pogled sam ga zavolela i vracala mu se naredne dve godine opet.Ove godine bilo mi je cudno zaobici ga, pogotovo jer mi je bio blizu al poslednju godinu bilo je kao da tamo zivim,bok bok susjedi, kod velog jožea na dozu lignji i lokalnu malvaziju a onda u hladno ali najomiljenije more!
    :)

    ReplyDelete
  2. Ooo, da. Predivno mesto, nema šta. Meni već ta luka dovoljna za odmor i sve. I mala prodavnica ploča malo dalje, u ulici Carrera, onako zavučena sa radnim vremenom koje više liči na neradno vreme, i tako. I opet malo dalje a blizu, kazalište Antonio Gandusio, nas nekoliko u njemu, i divna luda predstava...

    ReplyDelete
  3. Mom mužu nikako ne sme ovaj post da padne u ruke - živeo je u Rovinju skoro 20 godina! I otprilike ostavlja isti osećaj kao i ti kad mu je Rovinj u mislima, mada ne koristite iste reči.
    Pre dve godine neki prijatelji postavili su fotke Rovinja od kojih samo što nije dobio infarkt koliko se uzbudio.
    Dolaze nam u posetu Rovinjani, razni, njegovi prijatelji, u proseku dva puta u tri godine, ali mi nikako da odemo. On to obrazlaže: "Srčku ću dobiti kad budem blizu, a kamoli da uđem u grad i kročim u svoju staru galeriju."
    Ti bi možda ostario u Rovinju, a da ne osetiš, ali on bi - umro. Od sreće.

    Predivan je post, mada je potencijalno opasan (samo za moju kuću).

    ReplyDelete
  4. @Ana: prijalo, prijalo! :) U "Velom Joži" je tokom dana prilična gužva, teško je pronaći slobodan sto čak i krajem septembra, istina MediaWeekend festival je bio u pitanju, odatle i gužva, pretpostavljam...
    A more nije zapravo hladno, samo pri doskoku, uživanje dođe brzo.
    I zaista nijedno more ne miriše tako, naročito dok brodica prolazi nedaleko od mesta gde plivamo, pomešaju se sunce, benzin i so i onda shvatim - to je to ;)

    @Dzoni: auh, promakla mi je prodavnica ploča, a posetio bih je iako ih odavno ne kupujem. Hvala za hint, sad znam za sledeći put!

    @milja: iskreno, ne mogu da zamislim kako mu je.
    Staviću ovaj tekst pod šifru ;) Hvala!

    ReplyDelete