Sunday, 3 May 2015

Mark Tven: "Novinarstvo u Tenesiju" (1869)

(Fenomenalna kratka priča, objavljena u zbirci pod naslovom "Novinarstvo u Teneeseyu i druge priče" (Biblioteka "Evergreeen", Zagreb 1982, sjajan prevod Zlatka Crnkovića; vredna ponovnog čitanja)

"Liječnik mi je radi zdravlja preporučio južnu klimu, pa sam otputovao u Tennessee i zaposlio se u "Jutarnjoj slavi i ratnom pokliku" okruga Johnson kao zamjenik urednika. Kad sam se javio na dužnost, zatekao sam glavnog urednika kako sjedi zavaljen na stolici na tri noge, s nogama na stolu od borovine. U sobi je bio još jedan stol od borovine i još jedna osakaćena stolica, jedno i drugo napola zatrpano novinama, izrescima i listovima rukopisa. Bijaše tu i drven sandučić pijeska posut opušcima cigara i ižvakanim duhanom, i peć kojoj su vratašca visila na gornjem stožeru. Glavni je urednik imao na sebi crni sukneni redengot s dugačkim skutima i bijele platnene hlače. Čizme mu bijahu malene i lijepo ulaštene. Nosio je košulju ukrašenu čipkama, velik prsten pečatnjak, visok ovratnik zastarjela kroja i karirani vratni rubac kojemu se krajevi visili. Moda iz doba oko 1848. Pušio je cigaru i tražio u mislima neku riječ, a mrseći rukom kosu dobrano se bio raščupao. Bio je strašno namrgođen, pa pomislih da smišlja neobično zamršen uvodnik.

Reče mi da uzmem ostale novine, da ih prelistam i sastavim »Duh štampe u Tennesseeju«, sažimajući u tom članku sve što mi se čini da je u njima zanimljivo.

Napisao sam ovo:

Duh štampe u Tennesseju
Urednici polutjednika "Potres" očito su u zabludi što se tiče željeznice Ballyhack. Kompanija ne kani ostaviti Buzzardville po strani. Naprotiv, ona ga smatra za jednu od najvažnijih točaka na toj pruzi i, prema tome, nikako ga ne želi omalovažiti. Gospodi će iz Potresa, naravno, biti drago da isprave tu pogrešku.

Cijenjeni gospodin John W. Blossom, vrsni urednik "Groma i bojnog zova slobode" iz Higginsvillea, doputovao je jučer u naš grad. Odsjeo je kod Van Burena.

Primjećujemo da je naš kolega iz "Jutarnjeg urlika" u Mud Springsu upao u zabludu posumnjavši da je izbor Van Wertera gotova stvar, ali će bez sumnje otkriti svoju pogrešku prije nego što ovo upozorenje stigne do njega. Jamačno su ga zavarali nepotpuni izborni izvještaji.

Drago nam je pribilježiti da grad Blathersville pregovara s nekom gospodom iz New Yorka da poploče* tako reći neprohodne ulice u tom gradu Nicholsonovim pločnikom. "Dnevni hura" umješno podupire taj korak i čini se da vjeruje u konačni uspjeh.


Predao sam rukopis glavnom uredniku da ga primi, dotjera ili baci u koš. Pogledao ga je i smrknuo se. Preletio je očima stranice, a izraz mu lica postade zlokoban. Nije bilo teško vidjeti da nešto nije u redu. Uskoro je skočio i viknuo:

— Grom i pakao! Mislite li vi da ću ja tako govoriti o toj bagri? Mislite li da će moji pretplatnici podnijeti takvu limunadu? Dajte mi pero!

Nikad u svom životu nisam vidio nijedno pero da tako zlobno škripi i drlja, ni da tako nesmiljeno ruje ponečijim glagolima i pridjevima. Kad je bio u jeku posla, netko je kroz otvoreni prozor pucao u njega i narušio simetriju mog uha.

- Ah - reče on - to je ona hulja Smith, iz Moralnog vulkana, trebao je jučer doći. - Pa trgne iza pasa mornarički revolver i opali. Smith klone, pogođen u kuk. Pogodak omete Smitha, koji je baš drugi put gađao, pa on osakati jednog stranca. To sam bio ja. Ostao sam tek bez jednog prsta.

Tada glavni urednik nastavi precrtavati i umetati. Baš kad je završio, ručna granata sletje niz dimovod i raz-nese peć na tisuću komadića. Međutim, nije nanijela nikakve druge štete osim što je meni jedan zalutali komad izbio dva zuba.

- Peć je potpuno upropaštena
- reče glavni urednik.


Rekoh da mi se čini da jest.

- Ama, nije važno, neće nam ni trebati pri ovakvom vremenu. Znam tko je to učinio. Uhvatit ću ja njega. Dakle, evo kako je trebalo napisati taj članak.

Uzeh rukopis. Bio je sav išaran, isprekrižan i nadopunjen, tako da ga ni rođena majka, da ju je imao, ne bi prepoznala. Sad je ovako glasio:

Duh štampe u Tennesseju

Oni okorjeli lašci iz polutjednika "Potres" očito se trude da podvale plemenitom i viteškom narodu još jednu od svojih gnusnih i odvratnih laži o najslavnijoj zamisli devetnaestog stoljeća, željeznici Ballyhack. Ideja da će Buzzardville biti ostavljen po strani ponikla je u njihovim trulim mozgovima - ili, bolje reći, u onoj žabokrečini koji oni smatraju za mozgove. Bolje će im biti da povuku tu laž ako žele spasiti svoje pokvarene gmazov-ske lešine od bičevanja koje su tako obilato zaslužili.

Ono magare, Blossom, iz "Groma i bojnog zova slobode" u Higginsvilleu, opet je ovdje, nabija ognjište Van Burenovima.

Primjećujemo da je ona budalasta hulja iz "Jutarnjeg urlika" u Mud Springsu, sklon kao i obično lažima, objavio da Van Vester nije izabran. Bogomdano je poslanje novinarstva da širi istinu, da iskorjenjuje zablude, da odgaja, produhovljuje i uzdiže ton javnog morala i vladanja, te da čini sve ljude blažima, ćudorednijima, milosrdnijima i u svakom pogledu boljima, i pobožnijima, i sretnijima; pa ipak, taj gadni nitkov kalja svoj visoki poziv neprestano šireći laži, klevete, prljavštine i prostote

Blathersville želi nekakav Nicholsonov pločnik - a potrebniji su mu zatvor i ubožnica! Zamislite pločnik u bijednu gradiću koji se sastoji od dvije pamučare, jedne kovačnice i one bijede od novina, "Dnevnog hura!" Ona gnjida, Buckner, koji ureduje "Hura", naklapa o tom poslu po svom običaju glupavo, vjerujući da govori pametno.
 


- Eto, tako se piše - oštro i točno. Od pekmezastog novinarstva meni se smuči.

Nekako u to vrijeme dolete kroz prozor opeka, uz silan trijesak, i dobrano me tresne u leđa. Povukoh se izvan domašaja - osjetih da smetam.

Šef reče:

- To je sigurno pukovnik. Očekujem ga već dva dana. Začas će biti ovdje.

Imao je pravo. Pukovnik se pojavio na vratima časak kasnije, s kuburom u ruci.

Reče:

- Gospodine, imam li čast govoriti s kukavicom koja uređuje ovaj šugavi list?
- Imate. Sjedite, gospodine! Pazite na stolicu, nema jedne noge. Čini mi se da imam čast govoriti s pokvarenim lažljivcem, pukovnikom Blatherskiteom Tecumsehom?

- Točno, gospodine. Treba da izravnam neke račune s vama. Ako nemate drugog posla, možemo početi.

— Morao bih dovršiti jedan članak O ohrabrujućem napretku moralnog i intelektualnog razvitka u Americi, ali ima vremena. Počnite!
Oba pištolja grunuše u isti mah. Urednik ostade bez jednog uvojka, a pukovnikovo tane završi svoju karijeru u mesnatom dijelu mog bedra. Pukovnikovo lijevo rame bijaše malo potkresano. Iznova opališe. Ovaj put obojica promašiše, ali ja dobih svoj dio, pogodak u ruku. Nakon trećeg pucanja oba su gospodina bila lakše ranjena, a meni je hitac raznio zglob na prstu. Tada rekoh da bih htio izići u šetnju jer je posrijedi privatni posao, a ja sam toliko delikatan da se neću više upletati. Ali me oba gospodina zamoliše da ostanem na svom mjestu, uvjeravajući me da im nimalo ne smetam.

Tada su porazgovarali o izborima i o ljetini dok su ponovo punili pištolje, a ja se latih previjanja svojih rana Ali domalo opet živo pnpucaše, a svaki hitac pogodi nekog - međutim, valja napomenuti da je pet od šest zapalo mene Šesti je smrtno ranio pukovnika, koji pripomene, pokazujući profinjen smisao za humor, da će se sad morati oprostiti s nama jer ima posla u gradu Tada se raspita gdje je pogrebnik i ode

Urednik se okrene meni i reče:

— Očekujem goste na ručak pa se moram spremiti. Učinit ćete mi uslugu ako izvršite korekturu i primite stranke

Lecnuh se malo pri pomisli na primanje stranaka, ali bijah toliko omamljen od pucnjave koja mi je još zvonila u ušima da se nisam sjetio da išta kažem.

On proslijedi:

— Doći će Jones u tri sata - izbičujte ga! Gillespie će možda navratiti nešto prije - izbacite ga kroz prozor! Ferguson će biti ovdje oko četiri - ubijte ga! To će biti sve za danas, čini mi se. Ako budete imali vremena, možete napisati žučljiv članak o policiji - dobro iske-fajte glavnog inspektora. Volovske su žile pod stolom, oružje je u ladici, municija tamo u kutu, šarpija i zavoji gore u pretincima U slučaju nesreće, otiđite dolje, kLancetu, kirurgu. On oglašuje kod nas - a mi se zato liječimo kod njega.

I ode. Protrnuh. U iduća tri sata bio sam u tako strašnim opasnostima da sam posve izgubio svoj duševni mir i svu svoju veselost. Gillespie je navratio i bacio mene kroz prozor. Jones je stigao točno na vrijeme, a kad sam se spremio da ga izbičujem, preoteo mi je posao. U susretu s jednim neznancem, koji nije bio predviđen u programu, ostao sam bez skalpa. Jedan drugi neznanac, po imenu Thompson, načinio mi je od odjeće jadnu i kukavnu hrpu dronjaka. I najposlije, stjeran u kut i opkoljen bjesomučnom gomilom urednika, varalica, političara i ukoljica koji su divljali i psovali i mahali oružjem oko moje glave, dok nije posvuda u zraku sve sijevalo od blijeska čelika, baš sam podnosio ostavku na svoj položaj kad stiže glavni urednik, a s njim skupina ushićenih i oduševljenih prijatelja. Tada nastade takav metež i pokolj da ga nijedno ljudsko pero, pa ni čelično, ne bi moglo opisati. Ljude su ubijali, probadali, raščerečivali, dizali u zrak i bacali kroz prozor. Slijedila je kratkotrajna provala mračnog bogohuljenja protkanog zamršenim i mahnitim ratničkim plesom, a onda je svemu bio kraj. Nakon pet minuta zavladala je tišina, a okrvavljeni urednik i ja sjedili smo sami nad krvavim ostacima što su ležali na podu oko nas.

On reče:

- Zavoljet ćete ovo mjesto kad se priviknete na nj.

Odvratih:

- Morat ću vas zamoliti da mi oprostite; mislim da bih mogao nakon nekog vremena pisati kako vi želite; čim bih stekao malo prakse i naučio jezik, vjerujem da bih mogao. 

Ali, da vam kažem po istini, takva snaga izraza ima svoje nezgodne strane, i čovjek je izložen smetnjama. Vidite i sami. Svrha je snažnog pisanja, bez sumnje, uzdizanje čitalaca, ali ja opet ne volim privlačiti toliku pažnju koliku ono izaziva. Ja ne mogu pisati na miru kad me ometaju koliko su me danas ometali.Prilično volim ovo mjesto, ali ne volim da me ostavljate ovdje da primam stranke. Doživljaji su neobični, priznajem, pa i zabavni, u neku ruku, ali nisu pravedno raspodijeljeni. 

Jedan gospodin puca u vas kroz prozor a osakati mene; jedna bomba padne niz cijev na peći u vašu čast a vratašca od peći sjuri meni niz grlo; jedan prijatelj navrati da izmijeni komplimente s vama i toliko me izrešeta mecima da mi koža ne može držati na okupu osnovne elemente; vi odete na ručak, a Jones dođe sa svojom volovskom žilom, Gillespie me izbaci kroz prozor, Thompson ždere svu odjeću s mene, a jedan me posve nepoznat čovjek skalpira tako lako i slobodno kao da me poznaje ne znam otkad; i za nepunih pet minuta dođu sve bitange iz zemlje u punoj bojnoj opremi i smrtno me, onako jadna, uplaše svojim tomahavcima. 

Sve u svemu, nikad u svom životu nisam proveo ovako uzbudljiv dan kao danas. Zbilja, vi mi se sviđate, i sviđa mi se kako se mirno i prisebno objašnjavate sa strankama, ali, znate, ipak nisam navikao na to. Južnjačko je srce odviše impulzivno, južnjačka je gostoljubivost odviše širokogrudna prema strancu. 

Članak koji sam ja danas napisao, a u čije ste hladne rečenice vi svojom majstorskom rukom ulili vatreni duh tennesseejskog novinarstva, uzbunit će još jedan osinjak. Doći će sva ona rulja urednika, doći će gladni i htjeti da nekog pojedu za doručak. Moram se oprostiti s vama. Odbijam da prisustvujem tim svečanostima. Došao sam na Jug radi zdravlja, a otići ću iz istog razloga, i to naglo. 

Novinarstvo je u Tennesseeju odviše uzbudljivo za mene.

Nakon toga se raziđosmo žaleći što se rastajemo, a ja se nastanih u bolnici."


Saturday, 25 April 2015

Zato što je "Ničije dete" odličan film

U sjajnoj i korisnoj knjizi "Kako napisati i prodati scenario" Tudora Elijada, koju budući dramaturzi čitaju prvi put i pre upisivanja Fakulteta postoji rečenica koju često i danas parafraziram:
"Ta originalna ideja koja vam je upravo sinula je bez sumnje do sada obrađivana 1227 puta.
Važno je kako ćete je vi ispričati."

Na kraju uvodnog poglavlja iste knjige postoji još jedan dragoceni pasus, koji takođe parafraziram:
"Pisac scenarija mora da ima strpljenje kelnera, otpornost fudbalske lopte, nepromičivost kišobrana, upornost metronoma, veru budističkog sveštenika".

Prve rečenice sam se setio ulazeći u salu na početak projekcije filma "Ničije dete" Vuka Ršumovića.

Onog dela o upornosti, strpljenju i otpornosti sam se setio kada mi je Vuk nakon premijere rekao da se priči o dečaku nađenom u šumi u Bosni krajem osamdesetih posvetio pre sedam godina, kada je prvi put čuo od njegove Ane.

Odavno nisam na bioskopskom platnu video bolje uloženih sedam godina života.


Imajući u vidu sve što je o filmu napisano od kako je osvojio prve nagrade na festivalu u Veneciji - ne želim da vam kradem vreme prepričavajući na ovom mestu priču iznova, kao što Vuk-scenarista i Vuk-reditelj ne kradu vreme publike u devedeset i sedam minuta filma.

Za razliku od onih koji filmove stvaraju smatrajući da je publika nepažljiva, neobrazovana, neinteligentna i zapravo nezainteresovana - što utiče i na dijaloge i na radnju i na njeno trajanje - u "Ničijem detetu" nema suvišnog minuta, reči ili praznog hoda. To svakako nije rezultat samo dobrog scenarija i stroge montaže -  već i činjenice da je kompletna glumačka ekipa precizna i uverljiva, što je još veća retkost u našem filmu.

"Ničije dete" izuzetnim čine ne samo neverovatna priča, već i nepretencioznost i osećaj za meru. 
Vuk je uspeo da saopšti sve što je važno i istovremeno dirne bez pokazivanja prstom, podizanjem glasa ili korišćenjem violina, vešto se čuvajući od korišćenja jeftinih trikova ili posezanjem za često korišćenim izgovorima, što ovaj film kvalifikuje među one koji imaju težinu i vrednost bez obzira na vreme i prostor u kojem su nastali, kao i publiku kojoj će se obraćati, ovde ili u budućnosti (i ukoliko se osvrnem tragajući za filmovima koji su se bavili srodnom ili sličnom temom - pronalazim, za sada, samo "Specijalno vaspitanje")

Ne čekajte TV premijeru, nikako DVD ili piratsko izdanje - 
"Ničije dete" je veliki film koji zaslužuje gledanje na velikom platnu.

(Napisano zato što sam kroz svakodnevne razgovore shvatio da premali broj ljudi veruje da je moguće napraviti ovakav film, u Srbiji.)



.

Sunday, 19 April 2015

Džon M. Kuci: "Dnevnik loše godine" (fragmenti)


Komponujući sjajnu polifoniju u "Dnevniku loše godine", Kuci beleži i ovo:


"Montenjev mladi prijatelj Etjen de la Boesi, u svom spisu iz 1549. godine, video je pasivnost stanovništva u odnosu na svoje vladare kao isprva stečeni a kasnije i najsleđivani porok, tvrdokornu "volju za potčinjavanjem" koja postaje toliko duboko ukorenjena "da čak ni ljubav prema slobodi više ne izgleda baš tako prirodno".

"Neverovatno je kako ljudi koji čine stanovništvo, pošto ih jednom podjarme, smesta tako temeljno zaboravljaju na svoju pređašnju slobodu da više i nisu u stanju da se probude i da je povrate; štaviše, oni potom služe tako dragovoljno, tako štedro, da bi čovek, gledajući ih, rekao da nisu izgubili slobodu već da su stekli ropstvo. Tačno je možda da čovek isprva služi zato što je primoran, zato što je pritisnut silom: međutim, oni koji dolaze kasnije služe bez žaljenja i od svoje volje čine ono što su njihovi prethodnici činili pod prinudom. Tako se ljudi, rođeni pod jarmom, odgajani u pokornosti, zadovoljavaju time da žive onako kako su i rođeni... prihvataju kao svoje prirodno stanje prilike u kojima su se rodili."

Dobro rečeno. No ipak, u jednom smislu, La Boesi greši. Alternative nisu pokorno služenje na jednoj strani i revolt protiv služenja na drugoj. Postoji i treći put, za koji se svakodneno odlučuju milioni ljudi. To je put kvijetizma, voljne opskurnosti, unutrašnje emigracije".

* * * 

Nešto kasnije sledi i:

"Ono što pak liberalni intelektualci previđaju, to je da ova takozvana protivrečnost izražava kvintesenciju makijavelističkog pa time i modernog, kvintesenciju koju je prolaznik na ulici u potpunosti usvojio. 
Svetom vlada nužnost, kaže prolaznik na ulici, a ne neki apstraktni moralni kodeks. Nužda zakon menja.

Ako misliš da kontriraš prolazniku na ulicu, ne možeš se pozivati na moralna načela, još manje možeš zahtevati da ljudi urede svoje živote na takav način da nema protivrečnosti između onoga što govore i onoga što čine. Običan život vrvi od protivrečnosti; obični ljudi su navikli da se tome prilagođavaju. Baš naprotiv, moraš napasti metafizički, nademipirijski status koji uživa necessita (nužnost) i pokazati da je reč o prevari".

* * * 

Ponovo pročitati i Brodskog, "Razmišljanja o nastanku pakla" >>
.