“Sedma republika” (Pop kultura u Yu raspadu - Ante Perković)

„Jedno je sigurno, Thompson ne bi postojao da nije bilo rata, jednako kao što ni Svetlana Veličković iz Žitorađe ne bi bila srpska princeza nevjesta, u osvajanju Balkana bitno uspješnija od muža ubojice, kriminalca i ratnog zločinca. Nisu slični, ne sviraju sličnu muziku, čak vjerujem da – suprotno popularnim tezama – ne dijele ni značajan dio publike, ali im se karijere lako daju zakopčati zajedničkim motivima: oboje su nacionalni simboli kojih bi se nacionalni establishment najradije riješio, oboje – na različite načine – na rubu zakona (svakako izvan okvira politički korektnog), oboje za svoje fanove romantični junaci, oboje vrhunski pop proizvodi bez prave konkurencije u svom segmentu tržišta.

Paradoksalno, ali to dvoje deklariranih nacionalista, ta turbo patriotkinja i taj heavy domoljub, svojom muzikom djeluju kao ozbiljan faktor integracije među republikama bivše Jugoslavije. Odveli su dva najuspješnija pop recepta jugoslavenske ere, Bregovićev i Brenin, do punog ispunjenja, do točke u kojoj je ono na sceni i ono izvan nje jednako važno. Bez privatne mitologije ponosnog ratnika i gorde udovice, njenog preplitanja s ratom i njegovim neumrlim posljedicama, oboje bi bili blijedi polu-proizvodi.

Ovako su idealne zvijezde medijske kulture koja se sadržajem bavi samo kao povodom za neumornu proizvodnju piljevine na temu forme, kozmetike, garderobe, seksa i duhovnosti. Dok god se o njima piše na prednjim, »ozbiljnim« stranicama novina, konkurenciji su neuhvatljivi. Svaka nova afera ih jača: Ceca je 2002. napunila Marakanu, 2003. završila iza rešetaka, a 2006. svoj show odvela u još veći prostor, na Ušće, gdje ju je gledalo preko 120 tisuća ljudi. Aura progonjenih pravednika očito ne blijedi ni kad je suočena s čvrstim dokazima. 

.

Thompson i Ceca, odmetnuti i prkosni, lako mogu biti glazbeni Romeo i Julija mitološkog Balkana. Zvuči kao najgore svetogrđe, ali baš se takve stvari najbolje prodaju. Po zakonu velikih brojeva, a industrija zabave ne poznaje jači zakon, zbrajanje dvije velike izvođačke karizme nameće se samo po sebi. (...)

.

Zamišljena zajednička pjesma Cece i Thompsona, posljednja balada pred fajrunt, svirala bi na onoj svadbi s kraja Kusturičinog „Undergrounda”, da je zajednički pjevaju živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, ubojice i žrtve, varalice i prevareni, dok se grumen proklete zemlje odvaja i polako, sa svim sukobljenim, prepletenim povijestima i istorijama, kreće niz vodu, pravo onamo gdje šaljemo stvari koje smo putem stvorili ali nam nikako ne odgovaraju, da se nikad ne vrate.”

.

(duža verzija teksta dostupna je ovde >>)
. . . .

..

Precizna, odmerena, obogaćena isključivo detaljima koji omogućavaju hladnokrvniji pogled na proključalu dekadu, u momentima neobično hrabra i zabavna (videti citat gore, ponovo) „Sedma republika“ Anta Perkovića je do sada objavljena najbolja analiza kretanja, skretanja i saplitanja pop kulture na teritoriji bivše SFRJ, a u periodu devedesetih godina XX veka.

.

Ukoliko još uvek niste posetili Sajam – već ova knjiga je dovoljan razlog da to učinite. Za one druge - viđena je i u knjižari „Zepter“ u Knez Mihajlovoj ulici.

.

I tek sada shvatam da je prošlo svega 5 godina od “Za milion godina” do “E moj druže Beogradski”, pesme koja je označila kraj te imaginarne „Sedme republike”, o kojoj Perković piše.

.

Prethodne godine pokazuju da se ta republika ponovo formira. 

.

Konačno - i ova knjiga objavljena je zahvaljujući izdavačima „Novi Liber” iz Zagreba i „Službenog glasnika” iz Beograda, nije mala stvar.

*

.
I još jedan pogled na knjigu >> 

"To die by your side" [Spike Jonze]

“A short is like a sketch... You can have an idea or a feeling and just go and do it.” 
(Spike Jonze)
.
Nekoliko meseci nakon sjajnog kratkog filma "I'm Here" (koji možete pogledati ovde >>) Spajk potpisuje još kraći,  romantično-tragikomični "To die by your side" (Mourir Aupres de Toi) kojim ponovo pomera granice našeg uživanja u filmu. U prethodnom filmu je emocije izazivao koristeći likove koji su umesto glava imali kućišta rashodovanih računara. Sada su to kosturi,  i to kolažni. 
.
Važno: obratite pažnju na odjavnu špicu!

Više o filmu saznajte ovde >>
.
Hvala mentalni_kungfu na otkriću!
.

„Pjesme uz koje ne plešem“ [Dragan Todorović]

"Priče su kao i pjesme: ulaze kroz prozore koje si pažljivo zatvorio i samo sjednu u neki kutak i gledaju te. 

Pa ti izdrži." (Dragan Todorović)
.

Činjenica da se ova knjiga najpre pojavila u Rijeci a ne u Beogradu i ne pod naslovom „Pesme uz koje ne igram" (pod kojim su neke od priča davno objavljivane u "Rocku") potpuno je u duhu knjige. 

Nekadašnji urednik magazina „NON“ i „Rock“, zatim autor i voditelj na Radio Politici, autor knjiga "Džokej pun burbona" (o Vejtsu) i "Tajfun zvani Brus" (o Springstinu); rođeni Kragujevčanin, jedno vreme stanovnik Beograda, onda Kanade te konačno Engleske - nije pronašao zainteresovanog izdavača za ovu knjigu u Srbiji, te je objavio posredstvom "Uliksa" iz Rijeke.
.
„Stariji“ čitaoci ovog bloga možda pamte kada sam pre 2 zime prekucao jednu priču „Mali, crveni tranzistor“ i postavio je na blog – a sa sačuvane stranice istrgnute iz jednog od starih brojeva magazina „Rock“.  Tada sam, zahvaljujući nečijem komentaru i saznao da će Todorovićeva zbirka biti objavljena - u Rijeci.
.
(I onda je sledilo besplodno obigravanje beogradskih knjižara. Tek nedavnom "međunarodnom operacijom" - koja je podrazumevala prepisku sa autorom i izdavačem te prolazak mojih roditelja kroz Rijeku na putu ka Beogradu – „Pjesme uz koje ne plešem“ došle su do mojih ruku. Neke od priča sam znao i  sećao ih se jasno, iako su davno pročitane; neke su nastavljene, ali ima potpuno novih. Stigle su, dakle, do mene putujući kroz prostor i vreme – od polovine osamdesetih; od Beograda preko Kanade, Engleske i Rijeke – ponovo do Beograda, sada.)
.
"Pjesme uz koje ne plešem", podnaslovom definisane kao priče "o ljubavi, borbi i rock'n'rollu" suvereno plivaju stilom drugačijim od Hornbijeve "31 pesme", na koju ponekad podseti tokom čitanja. Ove priče o pesmama zapravo su životne priče o nepristajanju, borbi i odlasku iz sredine koja je proterala i njihovog autora odavde, kao i mnoge druge - odrasle na pesmama Aal Stjuarta, Leonarda Koena, Springstina, Toma Veitsa – ali i Štulića i Dedića, „ranog“ Bregovića te i Šabana Bajramovića. Ali, svi ti različiti tipovi različitih muzičkih stilova savršeno se slažu u koricama knjige, istovremeno i gorke i slatke, poput Todorovićeve prethodne „Knjige osvete - bluza za Jugoslaviju“, koja se u beogradskim knjižarama još uvek može pronaći.
.
Jedna od priča iz knjige dostupna vam je na ovoj adresi >> (link više nije aktivan, prim. 2020)

.
Druga, već objavljena na ovom blogu >> u knjizi se pojavljuje u extended izdanju i otkriva šta je bilo posle - odnosno uz kakve pesme su ne pleše na drugoj strani sveta i šta se nalazi na drugoj strani albuma.
.
"Pa ti izdrži."
.
Silvio, urednik „Uliksa“ uz čiju sam pomoć i došao do primerka knjige potvrdio mi je nedavno da će kao izdavači biti prisutni na Beogradskom sajmu knjiga ovih dana. 
.
Iskoristite priliku.