Sunday, 19 April 2015

Džon M. Kuci: "Dnevnik loše godine" (fragmenti)


Komponujući sjajnu polifoniju u "Dnevniku loše godine", Kuci beleži i ovo:


"Montenjev mladi prijatelj Etjen de la Boesi, u svom spisu iz 1549. godine, video je pasivnost stanovništva u odnosu na svoje vladare kao isprva stečeni a kasnije i najsleđivani porok, tvrdokornu "volju za potčinjavanjem" koja postaje toliko duboko ukorenjena "da čak ni ljubav prema slobodi više ne izgleda baš tako prirodno".

"Neverovatno je kako ljudi koji čine stanovništvo, pošto ih jednom podjarme, smesta tako temeljno zaboravljaju na svoju pređašnju slobodu da više i nisu u stanju da se probude i da je povrate; štaviše, oni potom služe tako dragovoljno, tako štedro, da bi čovek, gledajući ih, rekao da nisu izgubili slobodu već da su stekli ropstvo. Tačno je možda da čovek isprva služi zato što je primoran, zato što je pritisnut silom: međutim, oni koji dolaze kasnije služe bez žaljenja i od svoje volje čine ono što su njihovi prethodnici činili pod prinudom. Tako se ljudi, rođeni pod jarmom, odgajani u pokornosti, zadovoljavaju time da žive onako kako su i rođeni... prihvataju kao svoje prirodno stanje prilike u kojima su se rodili."

Dobro rečeno. No ipak, u jednom smislu, La Boesi greši. Alternative nisu pokorno služenje na jednoj strani i revolt protiv služenja na drugoj. Postoji i treći put, za koji se svakodneno odlučuju milioni ljudi. To je put kvijetizma, voljne opskurnosti, unutrašnje emigracije".

* * * 

Nešto kasnije sledi i:

"Ono što pak liberalni intelektualci previđaju, to je da ova takozvana protivrečnost izražava kvintesenciju makijavelističkog pa time i modernog, kvintesenciju koju je prolaznik na ulici u potpunosti usvojio. 
Svetom vlada nužnost, kaže prolaznik na ulici, a ne neki apstraktni moralni kodeks. Nužda zakon menja.

Ako misliš da kontriraš prolazniku na ulicu, ne možeš se pozivati na moralna načela, još manje možeš zahtevati da ljudi urede svoje živote na takav način da nema protivrečnosti između onoga što govore i onoga što čine. Običan život vrvi od protivrečnosti; obični ljudi su navikli da se tome prilagođavaju. Baš naprotiv, moraš napasti metafizički, nademipirijski status koji uživa necessita (nužnost) i pokazati da je reč o prevari".

* * * 

Ponovo pročitati i Brodskog, "Razmišljanja o nastanku pakla" >>
.

Saturday, 18 April 2015

U tajnom gradu postoji haustor koji vodi ka trećem svijetu u kojem plešu bolero

Svaki album Haustora je jedno godišnja doba.

Da li zbog "proljeće kad stigne, 23. ožujak, travanj, stolicu iznesem na verandu", ili zato što je lud, brz, bezobrazan i u njegovim pesmama cvetaju čudni cvetovi - prvi album vremenom je postao prolećni; "Treći svijet" je letnji neobičan dan, ozvučena avantura, put ka ostrvima na koja se možda nikada neću iskrcati ali ću verovatno u birtiji u usputnoj "prašnjavoj luci" ugledati Korta ali uskoro i greškom biti priveden zbog lažnog imena na pasošu; "Tajni grad" oduvek je bio jesenji, možda zato što sam ga prvi put doneo iz prodavnice ploča i stavio na gramofon negde početkom oktobra pre mnogo godina i zatim preslušavao danima; hladnoća i ogoljenost "Bolera" nekako najčešće krene iz zvučnika zimi, ne samo zbog "pogledaj sve je bijelo, zima je."

Naravno da ova podela nije obavezujuća a dogodila se iz jednostavnog razloga: Haustor nikada nisam naučio da slušam na pesmu, već čitav album u cugu. 

* * * 

Kako je gramofon odavno iznet iz stana a opus Haustora nije bio digitalizovan (izuzev prvog albuma koji je reizdat 1997 i kompilacije "1981-1988") - ti albumi su godinama preslušavani sa čudnih kopija. Kako je piratsko CD izdanje oba albuma, koje je osvanulo na tezgama ispred SKCa pre dvadesetak godina bilo potpuno neslušljivo - bili smo prepušteni više ili manje dobrim presnimcima sa vinila, što je imalo svoju retro-draž ali i manjkavosti.

(Neverovatno je da se čak i na zvaničnom darko-rundek.com sajtu u audio-sekciji nalaze pesme Haustora sa tih piratskih izdanja; odvratni fade-in na počecima pesama prikriva krckanje ploča...)

Konačno - uz tihu najavu - u izlogu "Jugoton" prodavnice u Nušićevoj ulici nedavno se našao CD box pod nazivom "Original album collection": sva četiri albuma, valjano remasterizovana, uz prateći knjižičuljak u kojem nećete pronaći ništa čega nije bilo na omotima originalnih LP izdanja.

Ponovno preslušavanje svih albuma u izvornom obliku je zaista fantastično putovanje.

* * * 

No, taj novi pogled na Jeršaleim podseća i na činjenicu da je Haustor tokom karijere objavio i ne mali broj fenomenalnih spotova koji su dostupni ili u fragmentima (poput dole ubačenog delića iz "Take Money and Run") ili kao rđavi presnimci sa starih VHS kaseta na kojima se može dopraviti zvuk ali ne i slika - što je pomalo tužno, jer su ti spotovi divni dokazi kakvi su se dovitljivi mali čudaci motali po jugoslovenskoj sceni osamdesetih godina prošlog veka i da nije slučajno što su se prva dva albuma Haustora našla na listi 20 najboljih Ex-Yu albuma svih vremena na pre nekoliko dana objavljenoj listi hrvatskog izdanja magazina Rolling Stone.

Dok se neko konačno ne doseti da objavi i DVD sabranih nedjela Haustora, evo tog delića "Take Money and Run", te rekonstruisanih verzija "Šejna" i "Sejmena".

Da, to je Vladica Milosavljević u "Sejmenima" kraj Darka Rundeka :)







p.s. "Original album collection" je isplativije kupiti u "Jugoton" prodavnici u Nušićevoj nego na drugim mestima, provereno.
.

Saturday, 11 April 2015

Džoni, budi dobro [i srećan ti rođendan.]

Poslednji put smo gledali Džonija uživo na "Avala Festu", 1988.
Leto je suvo i toplo,  majice su nam potpuno mokre a oči i kose pune prašine koja se podizala oko nas gotovo tri sata, grla su nam suva i promukla od pevanja i urlanja, kakav pakao je nastao na "Užas je moja furka", negde pred kraj svirke. 
Dok silazi sa bine, mi već tradicionalno vičemo "...ne-ćemo-doma-doma..."

Sa koncerta se vraćamo peške, jer prevoza nema.

Ošamućeni umorom i ushićenjem sedimo kraj nedavno napravljene česme,
pijemo vodu, palimo cigarete,
Andrej ima Džonijev potpis na karti, 

nad Knez Mihajlovom sviće. 

Imamo po petnaest godina i sigurni smo da će nam životi biti sjajni.
.
.

Sunday, 5 April 2015

"Sanyo M770 FM/AM Radio-recorder" [preslušavanje]

Na četrdeset i peti rođendan Studija B mrežu su preplavile fotografije ljudi uz čije priče i glasove smo odrastali, iz arhiva su isplivali stari džinglovi, zatim i instrumentali koji su vratili sećanja na "Vibracije","Paradu albuma", "Sto veličanstvenih","Ritam srca", čak i "Fontanu želja", ali i Modlijev "Ventilator" sa Radija 202, na kojem je bio i Đuzin "Zabavnik" uz divnu prateću "U operskoj loži", sećanje je stiglo do emisije "Za vaš magnetofon", koja se emitovala radnim danom pre "Hita nedelje", puštali su po jednu stranu albuma koju ste mogli snimite na kasetu bez prekidanja džinglovima, reklamama i upadicama voditelja; a sve to mi je pred oči vratilo Sanyo M770 FM/AM Radio-recorder, iz čijih zvučnika sam prvi put čuo toliko stvari; neverovatna količina glasova i pesama; i koji je junački podneo najteže udarce koje mu tinejdžer zaluđen muzikom, kablovima, trakama, gitarama i računarima može naneti.



Deda ga je doneo iz Japana 1981, ali se u našoj sobi našao tek tri-četiri godine kasnije, kao prateća oprema ZX Spectruma, koji je bez kasetofona bio prilično nemoćna sprava (da, deco, softver se učitavao sa kaseta :), no ubrzo mu to nije bila jedina svrha. 

S obzirom na to šta je sve mogao da radi (stereo-mikrofon, odvojeni ulaz za gramofonski petopolac na boku, wide-stereo opcija koja je činila da zvuk dobije dodatnu dimenziju, odvojen ulaz za mikrofonski kabl i potenciometar kojim se bira odnos ulaznog zvuka i onoga sa trake, beat-cancel... ) - u narednim godinama igrao je i ulogu pojačala za akustičnu gitaru (uz pomoć slušalica nalepljenih na telo gitare), služio je kao pojačalo za bas-gitaru, pretpojačalo za malu Casio klavijaturu; radio je kao snimatelj proba, pomoćni kasetofon za nadsnimavanje kanala, povezivan je najpre sa Lenco, a zatim i Phillips gramofonom, snimao je LiveAid, nošen je na razna putovanja, promenio nekoliko strujnih adaptera (radio je i sa naponom većim od 7.5 volti ali je u tom slučaju snimao tiše, to mi nikada nije bilo jasno), ostajao bez vratanca za kasete u nekoliko navrata i na kraju ni tada redak super lepak nije mogao da mu pomogne, vremenom mu se i remen na potenciometru za izbor radio-stanica istanjio te smo ga menjali; glavu sam mu pomerao svako malo jer je svaka traka koja je stizala sa strane bila snimljena drugačije (ko mlađi od 30 razume rečenicu "pomeranje azimuta glave kasetofona"?), ali, pored svih tih tehničko-zvučnih avantura i mogućnosti (klip >>) sada je važnije je da sam kroz njegove zvučnike prvi put čuo i na trake snimao Violent Femmes, The Clash, The Smiths, Shriekback, Public Image Ltd, Gene Loves Jezebel, Kate Bush, Subu i Milana, demo snimke Psihomodo Pop, The Stranglers, Grad, Japan, Bouvija, sticajem okolnosti sam kroz njegove male zvučnike prvi put čuo i naš bend na demo-listi B92, sve to je prošlo kroz njega, koliko različitih kosmosa je došlo do mene kroz neveliku magičnu kutiju čije fotografije nije lako pronaći na mrežilep izgovor za ponovno preslušavanje pesama koje su mi i danas važne, "Heartland" The The mi odzvanja glavom od jutros.
Na listi verovatno nema pesama koje nikada niste čuli, ali sasvim sigurno ima nekih koje niste čuli veoma dugo.

Nemam pojma gde je aparat završio, ne bi me iznenadilo da i danas - radi.
Japanac je to.



(I dok ređam listu pesama koje sam prvi put čuo kroz zvučnike tog malog čuda, shvatam koliko smo srećni što imamo priliku da beležimo zvuke, čuvamo ih i prenosimo dalje, kakva privilegija, 
u sve manjim spravama, 
na sve veću daljinu, 
kroz prostor i vreme.)

Devedeset minuta muzike, taman za obe strane jedne trake.


.


Saturday, 28 March 2015

Jedan prozor visi u tami



Prvi je zaspao zadovoljan, misleći da sve zna.

Drugi je mirno utonuo u san jer zna da ne zna, ali ga i ne zanima.

Treći se sakrio pod jorgan nadajući da se o njemu ništa ne zna. Taj ne spava.

Četvrti zadovoljno grli jastuk jer je učinio sve da se o njemu sve zna.

(Peti nema televizor, knjige mu ne drže pažnju i uveliko hrče, te nije vredan naše pažnje.)

A jedan ne spava već noćima i trudi se da sazna, 

zašto su ostali stanovi odavno napušteni.
.

Prvi frtalj 2015 [preslušavanje ;]


Po čudnim mestima lovljene,
pažljivo birane, 
više puta preslušavane, 
za ef-em-skalu u Srbiji uglavnom potpuno nepoznate,
žanrovski potpuno neujednačene,
što ovu listu i čini zabavnom.

Uz nekoliko izuzetnih "povrataka" (Alabama Shakes, Jon Spencer Blues Explosion, Sufjan Stevens, Jose Gonzalez...) na listi ima fenomenalnih novih imena. 
Obratite pažnju na Ibeyi (slika), bliznakinje sa Kube čiji će ćale svojevremeno svirao u Buena Vista Social Club i koje ponekad pevaju na joruba jeziku; 
Courtney Barnett čija pesma je verovatno najglasnija na listi a tu je i Max Jury, čija karijera će eksplodirati kada se pesma "All I Want" bude našla na odjavnoj špici nekog novog filma o odrastanju. Ili tako nečem, nežnom. Najteže je bilo izabrati jednu pesmu Sare Lowes. Preslušajte njen album "The Joy of Waiting", razumećete muku :)

Petnaestak putokaza za dalje otkrivanje čuda 2015. je pred vama. 

Kojim god putem da krenete, nećete pogrešiti.

Play!.

UPDATE: Kako je servis Grooveshark zatvoren je 01. maja 2015, lista je prebačena na Mixcloud.




Saturday, 21 March 2015

Dejvid Birn: "Kako radi muzika?" [knjiga]

"Želeo sam da budem tajni agent i astronaut.
Istovremeno, ukoliko je moguće."
(Dejvid Birn, o sebi)

Nisam pronašao bolji citat kojim bi priča o knjizi "Kako radi muzika" mogla početi. 
Jer smatrati Dejvida Birna isključivo muzičarem je isto što i razmišljati o Arturu Klarku samo kao piscu naučno-fantastičnih romana. Iako je muzika ono što ga je prvo učinilo značajnim i poznatim, Dejvid se tokom karijere - koja traje nešto više od četrdeset godina - bavio i filmom, pozorištem, izdavaštvom, zabavnim mutant-instalacijama poput "kuće koja svira"; nastupao je i u studentskim menzama i u Karnegi holu i na stadionima, te "sarađivao sa svakom osobom koja bi mu ponudila kesicu kikirikija". U svaku od tih avantura ulazio je radoznao poput dečaka koji je željan da otkrije kako radi svaka od tih stvari. Naučeno je pretočio u knjigu koju je nedavno objavila "Geopoetika" (na slici - levo :), a koja je u originalu objavljena pre dve godine na (na slici - desno :)

"Kako radi muzika" je neobična knjiga. 
Iako se u narativu donekle oslanja na Birnov životni put - od otkrivanja muzike u tinejdžerskim godinama, preko pra-početaka Talking Heads, sve do solo karijere tokom koje je zaista radio svašta - ono što je čini zabavnom i poučnom prvenstveno je razlaganje razloga zašto su neke stvari u muzici i pop-kulturi takve kakve jesu - te kako taj univerzum funkcioniše i neprekidno se menja. 
Na nešto više od 350 strana Birn objašnjava i kako se muzika menjala zahvaljujući tehnologiji, odnosno načinu na koji smo upijali muziku nekada i sada; kako na nju utiču prostori u kojima nastaje i kojima je namenjena (njegova priča sa TED konferencije >> od pre nekoliko godina delić je i ove knjige), kako ideje mutiraju zahvaljujući interakcijama, odnosno globalizaciji; kako se promenio način plasmana muzike do slušaoca, ali i kako su nastale mnoge pesme koje su ga učinile zvezdom globalnih razmera. 
Svesno prevazilazeći okvire autobiografske knjige i prenoseći publici zaključke i otkrića do kojih je došao - Birn u knjigu umeće i dva neočekivana poglavlja: jedno posvećeno temi "biznis i finansije" - koje se može čitati i koristiti kao uputstvo za muzičare koji tek počinju karijeru, te poglavlje "Harmonia Mundi" posvećeno uticaju muzike na ljudska bića, u kojem obrađuje i odnos rituala i muzike, teorije Saksa, Pinkera, Džeja Guldinga ali i Pitagore. 

(Usput će se otkriti i šta su zapravo bili Edisonovi planovi u vreme pravljenja fonografa, kako su crnci sa juga Amerike slali poruke predsedniku govoreći u trube prvih snimača, šta je tiganj-gitara, kako su kasete sravnile raznolikost muzike plemena sa ostrva dalekog istoka, kako su nastali neki snimci sa albuma "My Life in the Bush of Ghosts" i zašto ono preveliko odelo u kojem je nastupao za vreme "Stop Making Sense" turneje.)

"Kako radi muzika" je, dakle, odlično skrojen, napisan (i briljatno preveden - bravo za Ivanu Đurić Paunović i Zorana Paunovića), zabavan i pametan svaštarluk - knjiga koju možete posmatrati i kao mlađeg, nešto pričljivijeg i šarenije obučenog brata "Zaobilaznih strategija" Brajena Ina >>
Kori Doktorov (BoingBoing >>) je potpuno u pravu kada tvrdi da bi ova knjiga "lako mogla da se umesto "Kako radi muzika" preimenuje u "Kako radi bilo šta"."

Ovo je obavezno štivo za svakoga ko muziku ne sluša već je upija, promišlja i redovno čisti uši zato što zna da bi naši životi bez muzike bili prilično besmisleni.
I neka vas tokom čitanja ne iznenadi činjenica da vam glavom odzvanjaju pesme iako je u prostoriji u kojoj čitate potpuna tišina. To vibrira sama knjiga, na čijem kraju vas čeka i "izabrana diskografija" koju Dejvid preporučuje za preslušavanje, ukoliko želite da dokučite ne samo kako radi muzika, već i šta radi našoj glavi, srcu, stopalima i kukovima.

Sad brzo do knjižare >>



.

Saturday, 7 March 2015

Povratak Mjehura ubice!

(Pisano za Al Jazeera blog, objavljeno 28.02. 2015 >>)

Onima koji nisu imali čast da ubrzano sazrevaju u Srbiji devedesetih godina uz program tadašnje "devedesetdvojke" nije lako objasniti koliko je i značajan i lekovit povratak Srđe Anđelića, poznatog i kao "Mjehur ubica" u zvučnike raznih aparata sa kojih se može slušati njegova nova audio-avantura.
Zamislite, recimo, da ste mali, musavi brazilski klinac, još ni tinejdžer, sedite ispred ekrana televizora i gledate onu katastrofu od finala, onu koja se završila rezultatom 1:7 za Nemce. Sad zamislite da je već neki trideseti minut, 0:5 na semaforu, totalni demoral na terenu, odjednom Markos Evangelista da Moraeš, poznatiji kao Cafu, koji se oprostio od fudbala pre nekoliko godina, iznerviran rezultatom preskače zaštitnu ogradu, uzima dres sa klupe od zbunjenog golobradog igrača koja sedi na klupi u nadi da ga niko neće isterati na teren da bude deo te blamaže, Kafu maše beku da se čisti sa terena odmah; istrčava na travu navlačeći dres i počinje da demonstrira kako se poseduje desna strana terena; trči, utrčava, šije po boku i to radi sa urođenom lakoćom, nema tromosti bez obzira na pauzu i više od četiri stotine i pedeset "velikih" utakmica u nogama, kao da nikada nije prestajao, igra i igra se, srećan, kao što je srećan i taj zabezeknuti klinac koji se oseća kao da je kraj same aut-linije, huk stadiona mu napunio uši i srce, hoće da pukne jer vidi čoveka kako se bori, igra za publiku ali i na rezultat, zašto smo inače na stadionu nego da izađemo sa njega podignute glave, uspravni?

Mjehur na mreži

Dok ovih dana slušam novi serijal emisija "Mjehur na Mreži" - ja sam ponovo taj klinac, ali ne zato što me šou koji pravi svim raspoloživim audio-sredstvima podseća na neka "bolja vremena" - nikako. Vremena nisu bila bolja, niti se autor uopšte osvrće ka tom periodu naših života - on juri napred! Ono što je zajedničko tom i ovom vremenu jesu žeđ i glad za zdravom zafrkancijom, dobrom vibracijom, lekcijama o prkosu i pop kulturi, pesme koje do sada nisam čuo a starije su od mene a fenomenalne su - sve to je hrana za glavu kakve u velikim medijima gotovo da nema, ni u mrvicama.
Iako sam svojevremeno proveo stotine sati slušajući ga na staroj FM frekvenciji - i bez obzira na to što znam kakve finte koristi - ponovo sam oduševljen kako sklapa glas, priču i muziku, drugar Milivoje je dobro primetio - "Mjehur ima tu čudnu verbalnu motoriku, koju samo James Brown ima" i stvarno - i dalje ume da uradi toliko stvari na tako malom prostoru (kako su ono komentatori govorili - "majstori na petoparcu"?), a sada je to još zanimljivije jer nema frekvencije, nego emisije ređa na mixcloud stranici sinkopiranim ritmom - iz dana u dan se pojavljuju kraće ili duže forme - nekada sat vremena, nekada samo dvanaest minuta ali, trajanje ni važno. Mjehuru je dovoljno svega šesnaest minuta da uradi više nego šesnaest radio stanica na FM skali za šesnaest nedelja, spakuje u mali prostor Sirizu, grčku krizu, Perikla, "I got money" Brooklyn Funk Essentials, Svetlanu Slapšak i Elvisa, sunce, stene, ribu i masline; sve vreme izgovarajući u mikrofon - suštinu. Onima koji se ne udubljuju i koji ne zastaju, već radio slušaju usput to može zazvučati kao parolašenje, a zapravo su to naše glave odviknute od toga da se u etar pričaju samo zaključci i vrte pesme ne zato što su hitovi; već pesme koje su tu da održavaju tenziju - i da voditelj uzme malo vazduha - ionako ne znaš kada će se uključiti, posle refrena ili možda i pre.
U njegovim emisijama nikada nije bilo, a tek sada nema razloga, prostora ili vremena za uobičajene kurtoaznosti dobar dan poštovani slušaoci, u Beogradu je sedam stepeni i duva severo-istočni vetar brzinom od deset metara u sekundi, vozače upozoravamo da voze pažljivo, a softver koji koristimo za formatiranje programa me opominje da je vreme da vam pustimo najnoviji hit... - to nikoga više ne dotiče i upravo zato je radio kao medij u Srbiji postao uglavnom potpuno nevažan u proteklih nekoliko godina, kako i da budeš važan ako puštaš istih pedeset pesama u krug pedeset nedelja u godini i pričaš ono što već sam čuo ili pročitao tog jutra negde na mreži?
U tome je dodatni paradoks ovog... programa: sadržaj koji se nalazi na mreži (i koji, samim tim, možete preslušavati kada god želite, u prostoru koji ćete sami birati i sa uređaja koju želite) je dinamičniji, aktuelniji i relevatniji od programa koji se emituje u realnom vremenu, putem radio talasa.

Mrežni otpor "poravnjivačima"

I kada svaki od tih novih audio-kalambura ode u fejd-aut ostaje to pitanje: koliko će ova nova audio-avantura trajati i koliko dugo mašina može da radi samo na entuzijazam i strast kao jedina goriva? No, čak i da ne traje onoliko koliko bi hiljade nas koji odnedavno slušamo "Mjehura na mreži" želeli - ove emisije će ostati kao dokaz da je i 2015. godine postojao otpor prosečnosti i "poravnjivačima" i one će, to je neminovno, inspirisati neke druge ljude da uzmu mikrofon i laptop u ruke ili bilo koji drugi raspoloživi alat i počnu da stvaraju nova iznenađenja za nova pokoljenja, koristeći stav kao polugu a strast kao oružje.
Ukoliko nikada ranije niste slušali Mjehura - ovo će za vas biti i drugačiji i snažniji "doživljaj radija". Ukoliko se znate od ranije i verujete da znate šta možete da očekujete - niste u pravu. Bolje je. Jer ono što ćete čuti nije "legenda nekadašnje devedesetdvojke", već čovek koji želi i ima da podeli sa vama neke važne stvari koje se odnose na ovde i sada.

Emisije vas čekaju na ovom linku >> 
.

Friday, 6 March 2015

Vlada Divljan

"Moj grad večeras tako tužan je i tih, moj grad večeras krije neki strah
kao da zna da poklanjaš mu poslednji svoj dah"
(Vlada Divljan, "Moj grad", 2000.)

Strašan i dirljiv je bio taj trenutak u kojem je vest o smrti Vlade Divljana stigla do nas. Jedan potmuli uzdah je preleteo prostorijom, oteo se i onima za koje sve do danas nisam znao koliko im je njegova muzika značila, kao i onima koji su mlađi od "Maljčika". Ubrzo su se iz malih zvučnika sa različitih strana čule razne pesme: trideset i pet godina muzike počelo je da se prepliće, u popodnevu u kojem je dobovala kiša. A stih "čekao sam proleće, da me odnese" dobio je drugačije značenje.
I gotovo niko nije verovao da je imao pedeset i sedam godina. Za sve nas je toliko godina Vlada bio i ostao beogradski - Dečak.

Odbrana i poslednji dani

Čitam ponovo njegovu izjavu od pre nešto više od mesec dana, kada se poslednji put oglasio i demantovao da je "životno ugrožen". Priznao je da je bolestan, ali je najavio novi singl koji je snimio, kao i album uživo koji je snimio sa zagrebačkim Ljetno Kino Big bendom. Iz šale je najavio da će o svom zdravstvenom stanju uskoro pisati više, i da će to biti "feljton, pošto vidim da je interesovanje veliko". Iako sam siguran da je verovao da će ponovo stati na binu, možda nastaviti i tradiciju koncerata koje je nekoliko godina svirao u Beogradu baš na 8. mart - večeras shvatam da tom izjavom nije želeo samo da nas umiri, već i to da je humorom želeo da nam odvrati pažnju od bolesti i učini da se ne opterećujemo tim zlom. Moguće je da grešim, ili preterujem. Možda su me njegovi maniri, vaspitanje i sve ono što je ostavio za sobom naveli na pogrešan trag. Bez obzira na to što me je vest o njegovoj bolesti krajem januara nekako pripremala za to da će čovek uz čiju sam muziku odrastao uskoro možda otići - i dalje ne prihvatam da nije uspeo da složi nekoliko akorda i stihova kojim će, onako iz kreveta, ubediti smrt da ga ne odnese tako brzo.
Ili je smrt zabrinjavajuće gluva.

Idol

Uglavnom svedene na nešto faktografije i formulacije poput "preminuo je velikan jugoslovenske muzike", današnje vesti o Vladinoj smrti retko beleže činjenicu da je njegova muzička zaostavština izuzetna i potpuno čudesna, što postaje jasno kada se prebroje sve muzičke avanture u koje se tokom karijere upustio.

Od "Retko te viđam sa devojkama", "Maljčika", "Zašto su danas devojke ljute" i "Malene", da pomenem samo neke od pesama iz tog perioda iako svaka zaslužuje više prostora - Idoli su za nešto više od dve godine dobacili do neponovljivog albuma "Odbrana i poslednji dani" koji se i danas najčešće rangira kao najbolji u istoriji jugoslovenske muzike, iako je u vreme objavljivanja bio komercijalno mnogo neuspešniji od njihovog prvenca. O "Čokoladi" koja je usledila Divljan u intervjuima nije pričao sa mnogo naklonosti, iako se na tom albumu nalaze neke od najlepših koje je ikada napisao ili uglazbio. Muzikom za "Šest dana juna" dokazao je raskoš svog talenta: od predivne dvadeset-petosekundne "Mala teme filma", preko zarazne "Ona to zna" do šaljivog narodnjaka  "Ja je zovem meni da se vrati", Divljan je pokazao da sa lakoćom vlada svakim žanrom. Na "Tajnom životu A.P.Šandorova" je eksperimentisao i sa tada novom tehnologijom, dokazavši da je moguće napisati hit i "u jednom akordu", ali i da mu sasvim pristaje i džezirani pop u kojem u nedogled ponavlja "Neću ništa da znam". Prva priča omnibus-filma "Kako je propao rokenrol" nikada ne bi bila ista da se u njoj ne pojavljuje njegov "Disko-Nindža". Krajem osamdesetih Vlada je bio - svuda. Objavio je i "Rokenrol za decu" sa Giletom, snimio "Lutku koja kaže ne" sa Pikom, Giletom i Švabom, te često nastupao i sa Le Cinema, da bi se nakon toga, početkom devedesetih preselio u Australiju, u kojoj je, pored ostalog radio i na zanimljivom projektu "Apartchicks" sa Kirilom Džajkovskim, nekadašnjim članom Leb i Sol.

I danas je teško opisati atmosferu beogradskog Doma omladine kada je u zimu 1996. ponovo stao pred beogradsku publiku, praćen "Old Stars bendom" i fantastičnim koncertom nas provezao kroz detinjstvo i mladost i ubedio da se vredi boriti za budućnost. Od tada je objavio i "Sve laži sveta", fantastičan instrumentalni album "Die Tonzentrale", radio muziku za filmove, snimao sa mladim bendovima i Ljetnim Kino bendom, svirao koncerte sa "NeVladinom organizacijom", učestvovao u političkim kampanjama i odavao utisak da je sve vreme "tu", emitujući dobre vibracije i održavajući beogradski duh i naša srca živim, a uši neprekidno načuljenim, iako je od 1999. živeo u Beču u kojem je i umro.

"Više nisam tu"

Citiranje i prepričavanje današnjih komentara sa društvenih mreža, u kojima nema ni skrivanja suza, sasvim sigurno nije način da se ova priča završi a ovaj dan nekako pregrmi. Zato ponovo iščitavam i ovde citiram jedan stari intervju sa Zdenkom Kolarom, Vladinim prijateljem, basistom i saborcem koji je sa njim najduže svirao, objavljen povodom neke od godišnjica razlaza Idola.

Zdenko priču o Idolima počinje ovako:
"Ja sam se doselio (u zgradu u kojoj su obojica živeli - n.a) negde '63. godine, iz Zemuna gde sam se i rodio i prvi dečko kog sam sreo dok su nam stvari još bile na kamionu bio je Vlada. To je bilo kao u priči, dva dečaka se sreću ispred zgrade: Zdravo. Zdravo, kako se zoveš? Vlada, a ti? Ja sam Zdenko. Moj ćale nam je dao pare i poslao nas da kupimo žvake da im ne smetamo. I mi odemo i kupimo one kockaste žvake, velike kao karamele, one što ti potpuno napune usta, prave pravcate socijalističke žvake iz onog perioda. Tako je sve počelo."

Priča koje je imala takav početak ne može imati tužan kraj. Vlada Divljan nikada nije pisao "tužne" pesme. Bilo je veselih, neozbiljnih, zafrkantskih, ironičnih, nežnih, iskrenih, bilo je - naravno - i setnih, ali je i u najtamnijim među njima uvek bilo mesta na kojima se možeš ogrejati, protrljati oči i blago osmehnuti pre no što ponovo zakoračiš na beogradski asfalt.

Ovaj grad večeras jeste "tako tužan i tih", kako kaže jedna njegova pesma, ali ono što je ostalo iza njega grejaće srca i držati osmeh na licu još "dugo, dugo."

Ako su te odveli da im odsviraš "Nebesku temu", ja ih razumem.
Iako teško prihvatam.


.

Saturday, 28 February 2015

"Imperfekcionisti"? Perfektno! (o knjizi Toma Rahmana)

(objavljeno na AlJazeera blogu >> 10. februara 2015.)

"Doslovce. Ovu reč treba brisati. Prečesto se ono za šta se vezuje prilog "doslovce" zapravo nikada nije ni desilo. Kao, na primer, u izrazu "doslovce je iskočio iz svoje kože". Ne, nije. Mada, da se to zaista desilo, trebalo bi to progurati, predložiti za naslovnicu."

Konačno knjiga zbog koje sate spavanja trampim za sate čitanja! - i to činim jer znam da dobro skrojena i perfektno napisana knjiga deluje na buku u glavi ponekad i bolje od nekoliko sati spavanja, dok sama priča u nekim trenucima deluje poput sna.

"Imperfekcionisti" je priča o (fiktivnoj, nikad imenovanoj) dnevnoj novini koju je pedesetih godina u Rimu pokrenuo američki bogataš Sajrus Ot - iz razloga koje na ovom mestu ne bi valjalo prepričavati i koji čekaju da ih čitalac otkrije među tri stotine stranica knjige.

Iako tokom pedeset godina postojanja dnevnik nikada nije dobacio do tiraža većeg od dvadeset pet hiljada, distribuiran je na svim delovima planete i dobio vernu publiku, kojima su "te novine jedina veza sa belim svetom, sa velikim gradovima koje njihove oči nikada nisu videle, gradovima podignutim samo u njihovoj glavi."

Ipak, lične drame zaposlenih novinara i onih koji su na bilo koji način vezani za list, odustajanje od borbe i nepristajanje na promene (uredništvo lista, između ostalog, odlučuje da list ne otvori ni internet stranicu) vode ka konačnoj odluci naslednika osnivača da list ugase 2007. godine.

"Hajde da počinimo neki novinarluk!"


Pedeset godina postojanja lista Rahman plete kroz jedanaest (efektno, "novinarski" naslovljenih) živopisnih, sjajno prepletenih ličnih priča: Lojda Berkoa, ostarelog dopisnika -slobodnog strelca iz Pariza koji odavno ne uspeva da proda nijednu priču i služi se trikovima ne bi li zaradio za stanarinu i potrebe dosta mlađe žene; pisca čitulja Artura Gopala koji se sastaje sa onima koji će biti tema njegovih tekstova; Hermana Koena, šefa lektorskog odeljenja koji je ujedno autor interne "biblije" pravila pisanja i grešaka kolega koje uredno sortira; glavne urednice Ketlin koja pokušava da održi list bez obzira na sve; honorarnog dopisnika iz Kaira koji pokušava da to zaista postane ali na njegovu (ne)sreću kratka saradnja sa "prekaljenim profesionalcem" koji "čini novinarluke" ga od te ideje odvraća - i druge, sve usmerene ka kraju: "Novine - taj dnevni izveštaj o bezumnosti i genijalnosti jedne vrste - nikada ništa nisu propustile. Sada ih nigde nije bilo."

No, bez obzira na decentan, ironični humor i izuzetan osećaj za vođenje priče - dva poglavlja posvećena životima onih koji zapravo nisu umešani u stvaranje novina dokazuju svu raskoš Rahmanovog talenta: poglavlje "Hladni rat okončan, počinje topli rat" posvećen gospođi Orneli, vernom čitaocu koja zbog spefičnog načina čitanja kasni za svetom sada već okruglo dvadeset godina i koju iznenadni uvid u "novije" naslove u potpunosti izbacuje iz ravnoteže; te poslednje poglavlje, u kojem osnivačev unuk, Oliver Ot, melanholični usamljenik dobija za zadatak da pred članovima redakcije oglasi da list prestaje da postoji, "odlukom odbora".

Način na koji Rahman vodi ovu priču, likovi koje majstorski uvodi (i izvodi) iz glavnog toka i jezik kojim suvereno vlada čine da svaki, te i ovaj moj pokušaj prepričavanja "Imperfekcionista" bude "vest iz druge ruke": ovo nije knjiga za prepričavanje već prepuštanje - i nije slučajno koja što je od objavljivanja dobila izuzetno pohvalne kritike. Desetine izuzetno pohvalnih recenzija moguće je spakovati u tri (teško prevodive) reči objavljene u jednom od američkih magazina: "A compelling page-turner", što je pomoglo da se ova knjiga u sezoni objavljivanja nađe na nekoliko relevatnih lista najboljih knjiga godine.

Prvenac Toma Rahmana


Svaki pasus "Imperfekcionista" čitaocima ukazuje na nekoliko stvari koje su važne za dobru knjigu. Najpre - da je Tom Rahman ne samo izuzetno talentovan tip već i da je očigledno dobro "ispekao" novinarski zanat.

Pre no što se posvetio pisanju (u 30. godini) - Rahman je radio kao dopisnik iz Rima za Associated Press, zatim kao reporter u Indiji i Šri Lanki, da bi novinarsku karijeru završio radeći za International Herald Tribune.

Treća proizilazi iz prethodne dve: ovakvu knjigu može napisati samo neko ko zaista razume suštinu onoga o čemu piše i koji kao takav može hladnokrvno da zabeleži: "A novinari su ti gomila budaletina koje se prave da su alfa mužjaci", što u datom kontekstu perfektno funkcioniše.

Velika lepota


Ova knjiga je čitaocima regije za sada, koliko se može preko mreže proveriti, dostupna u dva prevoda. Na hrvatskom jeziku je knjigu objavio "Lumen" 2011. godine, dok je beogradska "Booka" objavila odličan prevod Vladimira D. Jankovića još prošlog proleća. No, za knjigu poput ove sasvim sigurno nikada nije kasno. Štaviše - ukoliko je sada prvi put čitate a u međuvremenu ste pogledali i izuzetan film "La Grande Bellezza", odnosno "Veliku lepotu" Paola Sorentina, neka vas tokom čitanja ne iznenadi ukoliko vas uhvati atmosfera poput one iz filma a kroz pasus prošeta neko lice poput Gambardele.

Sentiment tog filma i ove knjige je sasvim kompatibilan, ne samo po tome što su fokusirani na slične ljude - imperfekcioniste - već, i po lamentiranju nad svetom koji je sa naslovnica prešao u nekrologe, poput onih koje Artur Gopal ispisuje u jednom od poglavlja ove knjige.

Zato vam preporučujem "Imperfekcioniste" Toma Rahmana.

A ukoliko knjige smatrate suvišnim izdatkom koji sebi ne možete priuštiti - pogledajte oko sebe i saberite koliko novca svakog meseca dajete na "listove" koji sadržajem odavno ne stišavaju, već namerno raspiruju buku u našim glavama i koji najčešće odvlače našu pažnju od suštine kojoj je ova knjiga posvećena.
.
P.S. Tridesetak uvodnih stranica knjige >>



Sunday, 22 February 2015

Kiš <> šik (tri originala umesto pokušaja prepričavanja)

























(0)

Obeležavanje osamdeset godina od rođenja Danila Kiša iznedrilo je, očekivano, niz tekstova posvećenih njegovom životu i pokušajima prepričavanja njegovih dela - pisati ovih dana o Kišu je veoma šik, a ima i pokušaja takmičenja u kategoriji "ko oseća dublje i bolje Kišovo delo, njegovi prijatelji i savremenici ili ja".

Do sada pročitano, izuzev fantastične "Klupe Eduarda Sama" Bože Koprivice (novi broj "Vremena" >> ) -  nije donelo mnogo novog ili mnogo dobrog (Mihiz je negde zapisao "Ovde ima i novog i dobrog, ali dobro nije novo a novo nije dobro.")
No, baviti se tumačenjem Kišovog života i dela ionako je nezahvalan posao. 
Kiš je, čini se, sve što je važno raščlanio sam za života kroz fusnote, komentare i intervjue i tako uklonio svaku smetnju ili nepotrebne tumače koji bi želeli da se postave između čitaoca i pisca. („Ja pišem za čitaoca koji ima kulturu. Verujem da taj čitalac postoji. I on postoji: zahvaljujući tome ja imam publiku.”)

Zato je i danas umesto tumačenja bolje čitati originale.
Ovde su izabrana tri.
Više ih je na www.danilokis.org
Još više, nadam se, na policama vaše biblioteke.

I

"... moja je misao satkana od skepse, ona je skepsa sâma, i njeno bi se osnovno načelo moglo izraziti ovako: nikoga ni u šta ne možeš uveriti, svaki je čovek svet za sebe, usamljena planeta, zvezda ili zvezdani prah (to ponajpre), meteorska čestica koja se po nekim slepim zakonima privlačnosti-odbojnosti susreće sa drugim česticama, sudara, sudara suludo, besmisleno, a govor, govorenje, tu je samo izvor novih nesporazuma. 
Niko kome govor (i misao) nisu od prevashodne važnosti (kao što je slučaj sa pesnicima) nije imao i nema sa svetom tragičnije nesporazume. Biti pisac, „znači postaviti između sebe i ostalih ljudi brdašce od štampane hartije i čitavu planinu od netačnosti i nesporazuma“ (Andrić). Pisati i govoriti, dakle, sa tim i takvim saznanjem da je pisanje zapravo samo umnožavanje nesporazuma, jeste mučna rabota, neka vrsta mazohizma, ako hoćete, i pisac bi mogao vek svoj provesti (pogotovo u nas) na ponavljanju svojih sopstvenih tvrdnji, a nesporazumi bi samo rasli. Tu nije u pitanju, naravno, samo semantičko polje, polje značenja, i iz njega potekli nesporazumi, nego još i jedna duboka sumnja koja živi u svetu filistara i novinara, sumnja u sve moralne vrednosti, uverenje zapravo da su pesnici lažovi (što oni i mogu biti), da je svaka napisana reč napisana u nekoj drugoj nameri od one koju ona kazuje, da ona kazuje suprotno od onoga što ste napisali, iza svake reči se traži njeno skriveno (ideološko ili a-moralno) značenje, a ako se neko i složi sa vama – sa vašom jasno izrečenom idejom – onda mu još uvek ostaje široko polje mogućnosti da vas dezavuiše ili stoga što se ne slaže sa onim što ste rekli (što je sasvim u redu) ili stoga što smatra da je trebalo da govorite o nečemu drugom a ne o onome o čemu govorite."

(Danilo Kiš: Banalnost je neuništiva kao plastična boca / razgovor vodio Aleksandar Postolović)

II

"Pisanje je vokacija, mutacija gena, hromozoma; pisac se postaje kao što se postaje davitelj.
Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih.
Pisanje je taština. Taština koja mi se ponekad čini manje ništavnom od drugih oblika egzistencije.
Pišem, dakle, jer sam nezadovoljan sobom i svetom. I da bih iskazao to nezadovoljstvo. Da bih preživeo!"

(Les écrivains répondent: POURQUOI ECRIVEZ-VOUS ? – 
Paris: Le Journal Libération, 1985)

III

SAVETI MLADOM PISCU     

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". 
(Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" – ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santéom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)

(Pročitano na međunarodnom skupu "Pisac i vlast", održanom u proleće 1984, u Atini)

.