Ne mogu da povežem tri pesme u niz
a da ne pomislim da sam krenuo u pogrešnom pravcu.
Onda slušam pesmu po pesmu sa pauzama između.
Ako pauza postane preduga zaledim se od užasa koji je iza nas,
a postanem i nestrpljiv da što pre vidim one će tek doći:
Hajde, šta čekate?!
Teško mi je da se setim poslednjeg niza od tri normalna dana.
Ne vidim u kalendaru da će takva tri dana uskoro doći.
Ne mogu da sedim dugo,
ne mogu da sedim dok drugi hodaju i zbog mene,
ne mogu da hodam ulicama sa kojima imam emotivnu predistoriju a koje više ne prepoznajem,
a novih ulica nema.
Psihoterapeutkinja kaže: „Kriza smisla“.
Oduvek je bila tu, gospođo.
Duvači lišća nedeljom počinju oko pola sedam,
pokušavaju da zataškaju da je jesen.
Onda osvane sunčano jutro,
i počne ova pesma.
“We're on the road to paradise,
here we go, here we go.”
No comments:
Post a Comment