Thursday 23 February 2012

"Ono što pokušavam sad" [39 pesama, #26]

Leto je, 1992.
Nisam još uvek student, kao ni većina prijatelja sa kojima sam tih dana u koloni - no, dok se kolona kreće gradom - to nije ni važno.
Činjenica da sam konačno dobio pravo glasa daje mi, verujem, pravo da se bunim.
Petnaestak dana ranije, tadašnjoj Jugoslaviji su po prvi put uvedene sankcije.
Ništa ne izgleda dobro
Mi pokušavamo da nešto promenimo..
.
Niko od nas u koloni, zapravo, ne zna šta nam se još sprema.
No, instinkt nam govori više od zvaničnih vesti, kao i obećanja da smo jači i od sudbine.
.
Znam da tog leta nisam otišao na more. 
Znam da nema cigareta - odnosno - kada ih ima - nema onih kojih je bilo juče.
Ne dopada mi se korov koji raste iz TV ekrana.
I znam da mi se ne dopada u kakvom stanju su se, nekoliko meseci pre toga sa linija vratili prijatelji koji su bili prva generacija onih koji su pucali pravom municijom u prave mete.
.
Zato, mi hodamo, pravimo put.
.

Veličanstvena je ta reka ljudi koja se vidi sa vrha Kneza Miloša, kao i onaj tren kada se osvrneš oko sebe i vidiš da je još mnogo njih iza. 
.
Mladi smo i ne plašimo se - verovatno zato što ne znamo koliko glava aždaja zapravo ima.
Silazimo niz Kneza Miloša i penjemo se ka Dedinju.
Pokušaj probijanja kordona ispred njegove kuće nije, pak, nimalo veličanstven, dok je Borisova opaska usred pokušaja proboja kroz kordon gotovo zabavna u tom trenutku:
"Jebote, pa ja sam prvi do pandura!". 
Nema kamenica, niti previše modrica, ipak su ovo samo studenti i čak i policija to dobro zna, nema prekomerne upotrebe sile.
.
Kordon, naravno, nije probijen. Pokušali smo, ali nismo stigli do njegove kuće, nismo mu došli pod prozor.
Idemo nazad, gotovo u tišini.
Nismo napravili put.
.
Toplo je. 
Na zemunskoj strani, sa druge strane reke se vide oblaci.
.
Kasno popodne je, vratili smo se na Plato.
Ekipa se razišla.
.
Oblaci su sada već iznad Studentskog trga, dok se zraci sunca probijaju iz pravca Knez Mihajlove i osvetljavaju krošnje u parku.
.
Vasina ulica je još uvek zatvorena za saobraćaj i potpuno je tiho.
Jedino vozilo u pokretu je "mobilni razglas" - kamion opremljen agregatom i zvučnicima (možda isti onaj sa kojeg su par nedelja ranije Milan, Čavke, Cane, Gile i prijatelji pevali "Mir, brate, mir") lagano se udaljava od Platoa.
.
A sa zvučnika zagrmi jedan od najmoćnijih Antonovih rifova.
Taj rif je zapravo tu umesto grmljavine.
.
Počinje kiša, blaga, letnja.
.
Palim cigaretu, tog dana se puši "sarajevski" Bond. 
(Naravno da pamtim svaki detalj.)
.
Stojim sam na sredini kolovoza.
Kiša postaje sve jača i ja uživam na tom pljusku.
.
Gotovo da se osećam slobodnim, barem na tren, 
iako mi nebo pada na glavu, 
što, zapravo, još uvek ne znam.
Saznaću to tek kasnije, u godinama koje su dolazile.



Dvadeset godina nakon tog leta - i dalje žalim što nismo došli do njegovog prozora. Nešto bi, svakako, bilo drugačije. 
Ovako, ostaje ti samo gorak osećaj da taj pokušaj nismo iskoristili.
.
Zoran Kostić Cane je imao manje od 25 godina kada je napisao ovu pesmu.
Ja sam sada blizu 40. 
Cane je nešto kasnije utehu pronašao u veri, ja verujem sve manje.
.
Izuzev u činjenicu da vredi pokušavati i "šutirati mrak, dok iz njega ne poteče svetlost."
.
[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde]. 
.

20 comments:

  1. Ako se dobro sećam... bila sam znatno iza tebe u koloni, nisam stigla do Dedinja. Pre toga bila je najava da će poljoprivrednici da blokiraju traktorima celu Vojvodinu, mislila sam da je to - to! U jednom momentu sve je stalo i rečeno nam je da se vratimo. Opet, ako se dobro sećam... Mićunović (lično) poručio da smo neozbiljni, da se ne radi tako, da mora da se napravi politička priprema pre obaranja režima. Bili smo mladi i potpuno sami. Da, ja sam tada studirala. Pisali smo na tabli u amfiteatru na Filozofskom dane pod sankcijama. Svaki dan procena koliko gubimo... ako potraje još deset dana - privreda gubi toliko, ako potraje još par meseci - piloti gube licencu, itd. Ja sam izgubila sve od prvog dana. U Srbiji su se pekli prasići u inat sankcijama. Meni su uzeli pasoš. Nisam znala kako da objasnim veselim trubačima koliko mi on znači?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Boris (njegov blog je takođe linkovan sa desne strane, Drenča) će kao malo bolji hroničar političkih događaja od mene moći da potvrdi taj detalj u vezi sa Mićunovićem, priznajem da taj detalj ne pamtim... Činjenica je da je ovaj protest iz 1992 gotovo potpuno zaboravljen, morao sam google da preokrenem naglavačke da bih barem ovaj znak protesta pronašao, i na kraju sam ga pronašao kao koricu knjige Bore Kuzmanovića, te sam ga rekonstruisao od toga (suvišno je reći, link ka koricama NIJE se nalazio na .rs domenu), taj pokušaj promene je u potpunosti izbrisan iz sećanja Srbije.

      Ja nisam ni imao pasoš, a nije mi se odlazilo do vojnog odseka po potvrdu da bih dobio isti. Ne znam ni gde bih išao, para više nije bilo. Znao sam da ću uskoro i ja obući uniformu i da će time mnoge dobre stvari biti i zvanično - gotove, da će pasti mrak.

      Delete
    2. Lično se samog događaja sećam u fragmentima. I onog osećaj kada sam dodirnuo štit (posle sam imao priliku više puta ali , nikada nije kao prvi put ;) ) i lažnog osećaja moći kada se blokirala Gazela. I onog pogleda sa Gazele ka Novom Beogradu. Naravno, sećam se i osećaja gađenja kada su ljudi jedne stranke došli od Topčiderske zvezde u pokušaju da preuzmu blokadu mosta... Muzička ilustracija ove pesme je Idemo - EKV

      Inače te Mićinovićeve poruke se ne sećam i nemam je u arhivama. Ukoliko neko ima bilo kakav trag ka tome molio bih za pomoć. Mićun nije od pomoći, verujte mi probao sam nešto, godine ga stigle.

      Sećam se besmislenih SPO optužbi za kukavičluk. I još nekih gluposti....

      Hvala na podsećanju.

      Boris Drenča

      Delete
    3. Lepo sam rekao da ćeš se ti setiti nekih detalja koje sam ja zaboravio... Hvala ti :)

      Delete
  2. Uvijek vrijedi pokušati, Nebojša.

    U glavi se nakon tvog teksta vrti uvodna pjesma Geta: Hoću da znam (biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj). Depresivna atmosfera dokumentarca, izgubljene godine i generacije...

    Oslikana opet u stihu Partibrejkersa: Sloboda ili ništa (bez nje čovek mre).

    Te 1992. godine dijelilo nas je 400 km (kao i danas) i pakao na zemlji, protiv koga smo se mogli boriti - pokušajima.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Dobrodošla!

      Kada budem prestao da pokušavam, znaću da je kraj.

      Priznajem, u to vreme je tih 400 kilometara delovalo kao 4000, a pre toga sam to posmatrao kao da je 40. Taj dokumentarac koji pominjes je zabeležio upravo taj momenat, kada je sve bilo na 4000km, ili, još tačnije na svetlosnu godinu od nas.

      U međuvremenu smo sigurno nešto naučili. Sada još da krenemo to i da primenjujemo.

      Pronašao sam sjajan snimak ove pesme uživo iz 2000. iz Zagreba.
      A Brejkersi sviraju za koji dan koncert povodom 30 godina postojanja.

      "Srce kuca, tu je."

      Delete
    2. Bolje te našla!

      Negdje pred početak ludila isti čovjek stajao je iza dvije najveće turneje u Jugoslaviji, one Bajage & Instruktora i Partibrejkersa.

      Brejkersi su "šili" Bajagu (bez loših primisli), što mi je tada bio nevjerojatan podatak. Djelovalo je da je rock and roll vječan - sve da je vječno (priča o 40 km).

      Danas? Opet stihom: Jesmo li sretniji, jesmo pametniji, godine prolaze mi gledamo...

      Nadam se da jesmo.

      Delete
  3. Neki pokušaji će ostati malo zapamćeni u javnom sećanju, ali puno u našim mislima i, zašto ne reći, u srcima. Akcije tzv. novosadskog Prozora svake večeri u jesen 1991. su eto, primer razuma u Doba Nerazuma. Danas mi te večeri deluju nestvarno, jer današnje društvo ne može to ponovo da iznedri.

    Inače, glede & unatoč ove himne protesta, jedna od brojnih pesama Brejkersa koje doživljamo kao svoje. Cane je znao da (is)kaže. Da kaže u ime Nas. Ili barem mene, koji sam nekad mislio da sam deo Nas.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Verujem da i sada neka grupa klinaca sedi u sobi jednog od njih i smišlja šta i kako može da uradi. Priznajem, ne sećam se novosadskog Prozora, verovatno zato što sam ipak bio udaljen 70-km?

      "... koji sam nekad mislio da sam deo nas", da, to je to.

      Delete
  4. bond - ultimativna pljuga za mali odmor :) inače, sećanja đure pucara starog hehe, voleo bih više kad bi ti to malo (samo)kritičkije sagledavao posle dva'es' godina :D

    greškice: instiNkt, umesto "par" - "nekoliko".

    ReplyDelete
    Replies
    1. :) U nekoliko stvari postajem siguran: a) ovaj serijal će svakako doživeti blagu reviziju kada kucne vreme, biće više samokritike kada se ispišu "prve ruke" svih pričica; b) mislim da znam ko će biti lektor kada ovo budem rešio da prebacim na papir.
      Hvala ti! :)

      Delete
    2. :D "Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship." :)

      Delete
  5. Replies
    1. Još samo malo :) Počeo sam i sam da zaboravljam neke epizode, a važne su mi.

      Delete
  6. Tog proleća sam se sudbinski zaljubila, visila na protestu i najstrašnije razbolela. Smutili me eros i tanatos i to u sred studentske revolucije...Dobro sam i pretekla:)

    Od tada sam naglo počela da cenim dosadu.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Koliko životnih priča se prepliće u tom letu, čudo jedno.

      Još uvek ne cenim toliko dosadu, koliko ponekad prija :)

      Delete
  7. eto, ja se ne javih na ovaj post...
    a možda i bolje što nisam.

    ReplyDelete
  8. Zaista odličan tekst, ja sam nešto mlađa generacija (80' godište) ali za ovu pjesmu me vežu uspomene vezane uz Zagreb gori festival i prvi nastup Partibrejkersa u ZG-u nakon rata, kada smo ovo čuli uživo onako otpuhalo nas, sve smo se pogledavali: "šta je brate ovo?"

    Uglavnom, sviđaju mi se literarni uradci koje pišeš prožeti rokenrol duhom, i sam često slično pokušavam.

    Pozdrav.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Gledao sam taj snimak, mogu samo da zamišljam kako je to izgledalo uživo!... Ovde su na nedavnom koncertu (proslava 30 godina) razneli Halu sportova u paramparčad...

      Ukoliko pričamo o "ovakvim" pričama i tekstovima, toplo preporučujem "Pjesme uz koje ne plešem" - knjigu Dragana Todorovića koju je objavio Riječki "Uliks". Nekada davno, te priče su se zvale "Pesme uz koje ne igram" i objavljivane su u časopisu "Rock" :)

      Evo više informacija:

      http://preslicavanje.blogspot.com/2011/10/pjesme-uz-koje-ne-plesem-dragan.html

      Delete