Echo and the Bunnymen

Iskreno verujem da se tim ljudi zadužen za PR komunikaciju Jelen pivo Live festivala iskreno i potrudio da sroči patchwork vest od brzih prevoda sa neta o prvom nastupu Echo & The Bunnymen u Beogradu. Način na koji je ta priča ispričana (uz genijalno izostavljanje najvećeg hita benda "The Killing Moon" iz vesti, kao i ostalih ključnih pesama) teško da otkriva ko će zakoračiti na najvažniju binu u gradu, još manje inspiriše one kojima su E&TB možda nekada i bili značajni ali već dugo na margini zaborava, najmanje poziva bilo koga da otkrije nešto novo, naročito ukoliko je rođen posle 1980. 

Koliko se razumem u komunikaciju - ovakve vesti i najave se sastavljaju i objavljuju ne bi li se sve karte prodale/sala bila puna ljudi koji će uživati u koncertu nekadašnjih obožavanih perjanica britanske post-punk ere; benda u čijim su cipelama svojevremeno na kratko ili na duže hodali i Simple Minds, Pulp, The Editors, Interpol i od kojeg White Lies sada halapljivo pozajmljuju; bend kojem se Courtney Love zahvaljuje na omotu za "Celebrity Skin" na prvom mestu i čije su pesme obeležile i filmove "Donnie Darko", "Pretty in Pink" i "The Lost Boys", na primer.

Ok, prošlo je gotovo 30 godina od trenutka u kojem je bend savršeno surfovao po post-punk-dark-goth-psychodelic-pop-romantic talasu, stojeći uz rame sa ranim Simple Minds (u "Sister Feeling Call/Sons & Fascinations/New Gold Dream" fazi), The Psychodelic Furs, The Church, čak i The Cure ali i Jesus And The Mary Chain; i taj broj godina nije nevažan jer je pokret u okviru kojeg su zablistali... hm... mrtav već neko vreme.

Ipak, ono što je Echo and the Bunnymen u tom periodu stvorio i danas baca svetlo daleko: prva četiri albuma, od kojih su "Heaven Up Here" i "Ocean Rain" suštinska remek dela dekade (ovaj drugi je svojevremeno i najavljivan PR kampanjom (sic!!!) kao "the greatest album ever made"), a pesme poput "The Killing Moon" (u skladu sa prethodnim – "the greatest song ever written"), "Seven Seas", "The Cutter", "Do It Clean", kao i "Bring on the Dancing Horses" obavezni deo svakog ozbiljnijeg promišljanja ili uživanja u muzici prve polovine osamdesetih. Nakon preslušavanja njihovih singlova lakše je shvatiti kako su Simple Minds nakon "Once Upon A time" 1985. godine dobili nadimak "U3 & The Bunnymen" te koliko je malo nedostajalo da ih poslednji album tog dela karijere (na kojem su bili "Lips Like Sugar" i "Bedbugs and Balyhoo" (kuriozitet - u produkciji Reja The Doors Manzareka) učini jednim od najvećih i najomiljenijih bendova dekade, iz koje su izašli nažalost najpoznatiji po obradi opet The Doors – "People Are Strange".

Ono što je usledilo nakon duge pauze i ponovnog okupljanja 1997. godine nije donelo toliko briljantnih pasaža na koje su Ian McCulloch (za one koji ne znaju - pevač, svojevremeno prepoznat po polu-klonovskoj frizuri i pomalo zbunjujućoj poetici) i Will Sergeant (gitarista - u prvoj fazi benda - čudesno dobar) navikli obožavaoce. Ipak – tri od tada objavljena albuma (novi najavljen za oktobar ove godine) donose nekoliko brutalnih rafalnih paljbi i muzičkih poučaka celoj novoj generaciji muzičara (poput "Scissors in the Sand" iz 2005.) ili briljantnih post-romantičnih pesama ("What Are You Going to do With Your Life", "All Because of You Days"), zbog kojih bi vredelo biti u sali SKC-a u septembru.

Istovremeno, izbija ne mala količina zebnje iz svega što znam o sadašnjici, neoslonjen na sjajnu prošlost: organizatori su najavili predstavljanje spomenutog novog albuma "The Fountain", nema set-listi sa koncerata iz ove godine, a Youtube klipovi dokazuju da Ian i Vil ponekad umeju i da prilično hladno protutnje kroz repertoar, bez mnogo dramatike, što jeste bila jedna od glavnih odlika njihove muzike pre tih 30-ak godina i bez koje je teško zamisliti izvođenje svih tih starih pesama.

Ok, vredi rizikovati, ulog je veliki: možda budu i "Silver" i "All my Colors", "Disaese", "Bring on the Dancing Horses", "The Cutter" i "Promise". Zapravo, ako bude samo "All my colors", jedna od najznačajnih ikona odrastanja - biće dobro. Ako ne – stih iz druge pesme lepo kaže: "First I'm gonna make it/Than I'm gonna break it till it falls apart".

Video: Bring On The Dancing Horses (directed by Anton Corbijn)