Showing posts with label suba. Show all posts
Showing posts with label suba. Show all posts

Thursday 12 October 2023

Sto minuta buke & Prešlicavanje





Ukoliko malo duže pratite ovaj blog, možda se sećate serijala priča o pesmama koje su mi važne ili drage; onima od kojih se raspadnem, ili mi pomažu da se sastavim.

Ideja je, naizgled, bila jednostavna:
napisati do 39. rođendana 39 priča o 39 takvih pesama.

Morao sam da počnem da to pišem da ne bih zaboravio da pišem.

Negde u vreme završene dvadesete priče - pojavljuje se Ivan Bevc, pokretačka sila tada mlade izdavačke kuće Booka uz predlog:

- Hajde da od toga napravimo knjigu!
- Stani, čekaj, vidi Ivane... ja radim stvari čija je priroda nestalna, radim ono što nestaje u etru. Radijske emisije, radio-drame, reklame, sve što prođe kroz uši i nakon toga iščezne, a knjiga ostaje!
Ali, naravno da hoću! I hvala ti.

Promocija knjige „39 pesama“, održana na moj 40. rođendan u knjižari Beopolis je jedan od najvažnijih dana mog života.
Ekipa iz knjižare je tvrdila da je jedini pisac koji je napravio veću gužvu na promociji bio Erlend Lu.
To je bila i njegova zasluga.

*

Deset godina kasnije – a taman kada sam konačno rešio da isključim mikrofon, zaćutim na neko vreme i potpuno se posvetim pisanju druge knjige – evo Ivana ponovo.
- Hajde da pričamo u „Sto minuta buke“!
Naravno da hoću ;)

U nešto više od 100 minuta pričamo o monografiji o Milanu Mladenoviću, Subi, radiju, i onda malo o online radiju, bioskopu Voždovac, zašto je važno da koncertni film Talking Heads „Stop Making Sense“ bude emitovan u Beogradu, Gospodinovu, i – pomalo - o reklamama.



Friday 23 June 2023

Kako ispričati priču o Subi?



Priča o Subi se može ispričati na nekoliko načina.
Nijedan nije linearan.
U svakom postoje neočekivani prekidi, iznenadna iskakanja iz toka, ili ispadanja iz ritma koja – ako se ponavljaju u pravilnim razmacima do sledećeg iskakanja - postaju novi ritam, nešto drugo.

Priča o Subi je ona o čoveku koji zna da sve može biti muzika, i da je to jedini jezik koji univerzalno razumemo, zato što je stariji od reči. To je priča o onom veštom koji takve muzike onda i stvara, upetljavajući u nju usporene snimke frula indijanaca sa obala Amazona, pravoslavno pojanje, zrikavce, uspavanke sa Balkana, bosa-novu ili nešto drugo-novo, što je upravo stvorio - ali ne gubi vreme da tom novom daje ime, već odmah počinje da se sa tim igra, uči ga da igra, i uči nas da/se igramo.

Priča o Subi je ona o čoveku koji shvata da je potraga za zvukom što kuca u grudima Zemlje moguća samo ako se prisloni uho na zemlju i onda prati gde se ti otkucaji najsnažnije čuju. To je priča o onome što je prateći te otkucaje promenio kontinent.

Priča o toj muzici se može ispričati na bezbroj načina. Ne mogu se prebrojati zato što je Suba bio neumoran u premetanju ideja, pristupa, strategija, krivljenju zvukova, ritmova i harmonija sve do trenutka u kojem od te smese ne postane zvučna skulptura koja dalje hoda sama, kao neki dobri Golem.

Ta priča bi mogla biti i o našoj gluvosti i nezainteresovanosti za autentične genije sa kojima smo, barem na kratko, delili prostor i vreme. Ali, ta verzija priče ne bi bila u potpunosti tačna. Oni koji intuitivno osećaju da svi imamo zajedničke korene i zajedničku sudbinu - gde god se rodili, pobegli ili pronašli mesto na kojem smo sazvučju sa sobom i svetom – oni su tu muziku čuli, zagrlili, i prenose je dalje.
Zato ona neće utihnuti. Ne možete istovremeno isključiti toliki broj malih bit-boksova koje nosimo u grudima.

Priča o toj muzici može biti uzbudljiva poput detektivskog romana punog obrta koji zahvataju više epoha. To je priča o odsjaju tropskog sunca u njegovom tamnom cvikeru; skoči-zvuk usađen u srce pesme o sirenama, ili onaj drugi koji nam se podsmeva iz zvuče kulise „normalnog dana u San Paulu“ samo ponavljajući „u-vaaaa!“

Ta muzika je večni vetar, nabor na postelji, blato na čizmama, zastave koje se od danas vijore na Subinom platou u sumrak, i ptice sanjalice koje će nas sve nadživeti, zato što su doletele iz mašte jednog čoveka, rođenog na današnji dan 1961. u Novom Sadu.

*

Nekoliko priča o Subi -
"U potrazi za muzikom što kuca u srcu zemlje":
https://preslicavanje.blogspot.com/.../mitar-subotic-suba...

Tribina Suba i Prijatelji: Marina Perazić, Moma Rajin, Igor Popović, Petar Janjatović, Ivan Fece Firči, Aleksandar Žikić: https://www.youtube.com/watch?v=hkIPYxJRGNQ (SUBAsoba, 2023)

Suba o sebi, iz Brazila na Novu godinu 1992/1993: https://soundcloud.com/.../suba-rex-ilusivii-interviews... (razgovarala Jovanka Beba Stepanović, Radio Novi Sad)

Milan Milojković: Thanx mr Rorschach (iz “SUBAsobe”, 2023)
https://www.youtube.com/watch?v=CzNbEwwHT6s

Video-klipovi na Subinu i Milanovu muziku: https://www.youtube.com/watch?v=D9iAHa9x92k...


Tuesday 28 March 2023

SUBAsoba u Beogradu - ili o rečima, slikama, zvucima i vibracijama



Sličan osećaj me obuzeo u novembru prošle godine, kada sam prvi put ušao u SUBAsobu u Novom Sadu.
Tada sam shvatio. Izloženi artefakti - fotografije, plakati, Subine sprave, pisma i instrumenti su dragoceni i dirljivi, i pružaju drugačije uvide u delo i život Mitra Subotića Sube.
Ali, ono što je stvaralo magičnu vibraciju u tom prostoru bili su ljudi, i Subina muzika koja lebdi između nas.

Slično je bilo i prošle nedelje u SUBAsobi u Beogradu, tokom Kontakt konferencije.

Muzika, reči, priče, osmesi i ljubav - mama Ruže, Janje, Branke, Bose, Leke, Rajka, Vere, Ivana, Firčija, Vladimira, Milana, DJ Brke, Petra, Marine, Mome, Igora, Saše, Tijane, Žoaa... Svi oni su učinili da SUBAsoba tokom tih nekoliko dana bude mesto sreće koje slavi muziku, maštovitost, hrabrost i duhovitost – a to sve zajedno raspaljuje želju za novim otkrićima.

Hvala vam, svima!
(I hvala na prilici da propitujem goste!)

Ukoliko niste bili u SUBAsobi, ili želite da ponovo čujete neke priče - svi razgovori iz programa su snimljeni i postavljeni na YouTube kanal SUBA fondacije >>

Меđu klipovima ćete pronaći i neke nove ekranizacije Subine muzike >>, kao i razgovor koji sam vodio sa Marinom Perazić, Igorom Popovićem, Firčijem, Momom Rajinom, Aleksandrom Žikićem i Petrom Janjatovićem o o Subi >>

Ipak, ono što prvo preporučujem za gledanje je priča muzikologa Milana Milojkovića, o temi "Thank You, Mr. Rorschach". U sat vremena Milan nas je vodio - od Satija, preko postmodernizma do Kejdža - i Hrundija Bakšija (!!!), tokom kojeg me uhvatio onaj divni osećaj da ne znam ništa, ali i oduševljenje, zato što mi je dao putokaze ka jednom svetu i načinu razmišljanja koje ću tek otkrivati. 
I taj osećaj je predivan.



Saturday 31 December 2022

Mitar Subotić Suba: U potrazi za muzikom što kuca u srcu Zemlje


Želja da ukažu na lepotu njegove muzike, i ljubav prema Mitru Subotiću Subi nedavno su u Novom Sadu okupili putnike iz različitih delova sveta. Muzika, tekstovi, dokumenta, fotografije, audio-vizuelne instalacije, glasovi i sećanja - sve to su tokom sedam dana novembra 2022. sa posetiocima „SUBAsobe“ delili znalci i zaljubljenici u Subinu muziku iz Brazila, Nemačke, Engleske, Francuske, Holandije, Amerike i Srbije. Iako različitih generacija, kultura i jezika – okupljani su se savršeno razumeli, kao i za vreme muzičkih jam sessiona tokom kojih su re-kreirali ideju muzičke Pangee koju je Suba stvarao tokom života.

Ali, ko je taj čovek, ovde godinama zapostavljen, a čije ime je Bebel Žilberto izgovorila čim je stala pred publiku u Srbiji 2007. godine („I’m here, in the land of Subaaaa!“) i čiji se album „Sao Paulo Confessions“ našao u čuvenoj knjizi „1001 Albums You Must Hear Before You Die“?

Ko je Rex Ilusivii?

Priču o njegovoj potrazi za muzikom možemo započeti na sledeći način.
Mitar Subotić Suba je rođen 23. juna u Novom Sadu, dva meseca nakon što je jedan čovek po prvi put uspeo da uzleti, napusti Maticu Zemlju, obleti je, i vrati joj se u zagrljaj.
Ta činjenica za ovu priču nije nevažna. Od te, 1961. godine stanovnici Zemlje počeli su drugačije da posmatraju i shvataju svoj jedini dom, ovu planetu.

Suba je odrastao u gradu i porodici koja je negovala ideje multikulturalnosti.
Majka Ruža je bila novinarka i urednica, a Mitrov otac Radomir–Nenad Subotić radio je na TV Novi Sad kao scenarista, reditelj i autor više od 350 TV emisija posvećenih kulturama vanevropskih zemalja, te je i odlikovan za kulturne zasluge ordenom Vlade Brazila 1988. Možda je i to mladog Mitra dodatno usmerilo ka ideji da je muzika univerzalna sila, i da ona može nastajati uklapanjem komponenti koje su naizgled nespojive. U seminarskom radu koji je pisao 1983. citira ideju Hansa Kajzera i Rudolfa Hasea da "muzika kuca i u grudima Zemlje” i poredi sličnosti kultura i muzika od Afrike do Japana, verujući u neophodnost međusobnog zbližavanja, “zato što imamo zajedničku sudbinu".

Početak Subine muzičke karijere otkriva nam još jednu važnu komponentu njegovog rada. Suba je od prvog dana nastupao kao muzički antiheroj, a u projektima na kojima je radio tokom života kao da se trudio da ne bude u prvom planu. Prve napravljene snimke ostavljao je na portirnici tadašnjeg Radija Novi Sad za Vitomira Simurdića, legendarnog urednika radio programa, ali bez otkrivanja svog imena.

Služio se čudnim pseudonimom: Rex Ilusivii. Taj pseudonim najčešće se prevodi kao “Kralj iluzija”, ali nam latinski koren te reči daje i drugo, zabavnije značenje - a to je “provokacija”. Provokacija postoji i u samom imenu, jer je ono napisano “gramatički netačno”.

Suba je od prvog snimka provocirao: naša srca, uši i naše poimanje muzike. Kompoziciju "Plazma" je kreirao usporavajući snimke frula indijanaca sa Amazona. Na snimku "Zla kob" kombinovao je pravoslavnu duhovnu muziku i elektroniku, a u kompoziciji “Ptice” >> je u sve to umešao i sempl “proroka” iz filma “Žitije Brajanovo”.

Sačuvani snimci iz tog vremena otkrivaju Subinu stalnu spremnost na igru, izuzetnu duhovitost i potpunu okrenutost ka muzici koja je “živa”, neprekidno se menja.

Klasično muzički obrazovan, vanredno talentovan, naslušan najrazličitijih vrsta muzika i dokazano spretan u korišćenju studijske opreme za dobijanje neverovatnih zvučnih slika, Suba počinje da radi na svim kanalima. Istovremeno radeći muziku za pozorišne predstave i filmove, snima i sa Masimom Savićem, Igorom Popovićem iz benda Jakarta i Kostom Bunuševcem, između ostalih. Sa Marinom Perazić snima i danas čuvena “Plava jutra” >>, a sa Milanom Mladenovićem pank-fank obradu Sex Machine” >> Džejmsa Brauna. Sa Milanom će tokom godina sarađivati još mnogo puta, a između njih dvojice će zauvek postojati duboka međusobna privrženost.

Iako neumoran u stvaranju muzike za novi svet, Suba tek 1987. godine objavljuje prvi i jedini vinil u tadašnjoj Jugoslaviji. Objavljen u skromnom tiražu od 500 primeraka, ovaj vinil je otkrio Subinu spremnost da uplovi u neočekivane eksperimente. Pored pesama na kojima gostuju Milan (“Nabor na postelji” >>, Courage” >>) i Masimo (“Facedance”), drugu stranu vinila činila je samo jedna kompozicija – “Thank You, Mr. Rorscharh”, na kojoj je kombinovao čuvenu Satijevu klavirsku temu (svirala je Branka Parlić), ambijentalne zvuke okoline, i audio zapis govora Hadži-Mitketa iz “Koštane”. Sa distance od 35 godina - taj spoj i danas zvuči sveže i avangardno.

Suba je u tadašnjim (retkim) intervjuima tvrdio: “Ne pišem tekst na muziku, nego muziku na zvučni zapis situacije koja mi se dogodila (...) Želim da snimam, kao što i radim, potpuno različite stvari (...) Ne znam šta će biti, ali odlično će zvučati."


Uskoro će snimiti i "In the Mooncage" >> – muziku nastalu spojem elektronike i uspavanki za decu i narodnih pesama sa Balkana. Dugo smatrani za “izgubljene” ti snimci su konačno objavljeni pre nekoliko godina, a Subi su doneli UNESCO nagradu i omogućili da se prvi put zaputi u Pariz. Tamo radi i sa Goranom Vejvodom, umetnikom koji se već bio iselio iz Jugoslavije nakon nekoliko godina aktivnog učešća na našoj novotalasnoj sceni. Rešeni da kreiraju album ambijentalne muzike, Goran i Suba slažu slojeve zvuka preko snimaka ptica sa egzotičnih ostrva. Ova muzika je poslužila kao predložak za zvučno-prostornu instalaciju The Dreambird” >> koja je postavljena u Novom Sadu 13. juna 1987. godine. Iako prvobitno nije bilo planirano da ovo delo bude objavljeno, Suba ga je nekoliko godina kasnije štampao u Brazilu u malom tiražu, zbog čega se o “Pticama” takođe dugo pričalo kao izgubljenom albumu.

Nakon saradnje sa Haustorom na albumu “Bolero”, Subino ime se pojavljuje i na omotima albuma La Strade, Oktobra 1864, Ekatarine Velike (“Samo par godina za nas”, “Dum dum”), kao i novosadske grupe Kalifornija.
Fotografije i dostupna arhiva otkriva nam da u to vreme često nastupa sa Milanom pod imenom Angel’s Breath” >>, a sačuvani “notni zapis” iz kataloga koji je najavljivao jedan od tih koncerata otkriva nam da njih dvojica ne stvaraju samo muziku-po-notama, već ostavljaju prostor za improvizacije koje ih vode do novih muzika i novih svetova.



Gringo Paulista, ili “naš stranac”

Kao mesto na kojem će se u potpunosti posvetiti toj ideji, Suba bira – Brazil.

"Brazilska muzika je toliko raskošna, to je jedinstvena planeta. Na svakih 500 kilometara imate novi ritam i muzički stil, autentičan, jedinstven, očaravajući", pričao je.

Povodom nedavno reizdatog albuma “The Dreambird” Goran Vejvoda piše: “Suba je imao potrebu da se udalji od svojih suvih evropskih intelektualnih okvira i duboko zaroni u druga mesta i otkrije i oslobodi svoj duh i telo. Njegova znatiželja je bila beskrajna, kao i njegova žeđ za umetnošću i znanjem. Kada je stigao u Brazil suočio sa neverovatnom razlikošću koju je ta muzička scena nudila i on je skočio u njene dubine i počeo da istražuje sve njene slojeve i kompleksnosti (...) Brazilski spoj različitih kultura postao je njegova mantra. Kako neko ko dolazi iz daleke Vojvodine, dospe u Brazil i tamo unapredi i osveži nešto što je svet uzimao zdravo za gotovo? Kako je on uspeo da udahne novu duhovnost i muzikalnost u širom sveta obožavani brazilski vajb? Razlog za to je što je Suba već na neki način bio pripremljen i bio proizvod te beskrajne mešavine u kojoj se našao (...) Mi smo bili migranti koji su tražili nešto što nismo imali ili što nam je nedostajalo, bežali smo od onoga što smo mislili da znamo i hrlili ka uzbudljivom, misterioznom i nepoznatom bivstvovanju.”

Prvi projekat na kojem je radio u Brazilu sa perkusionistom Žoao Paraibom zvao se "Memoria mundi", amalgam koji su kreirala dva čoveka koji znaju muziku i čiji je prvi susret, Žoao tvrdi, bio nezaboravan.

U intervjuu snimljenom za Radio Novi Sad 1990. godine on priča:

„Imam sreće, našao sam svoje mesto i dosta brzo sam se uklopio u tok muzičkog života koji se dešava u Brazilu. Imam fantastičnu saradnju sa jednim Buto teatrom. U Sao Paulu je najveća kolonija Japanaca van Japana. Taj buto je, za mene, nešto najbliže mojoj muzici - slike bez reči, sa kontrolom i koordinacijom pokreta.
Imam svoje Nade Kokotović ponovo, imam svoje Milane Mladenoviće tamo. Uspeo sam da preselim čitav moj mali svet iz Novog Sada, Beograda, Pariza, uspeo sam da ga pronađem u Sao Paulu. Sa te strane sam vrlo srećan. Imam sa kim, imam za šta, imam publiku koja će to da gleda, ili da čuje. Izgleda da sam napravio pravu stvar što sam otišao, pošto je za moju glavu to najbolje mesto na kojem sam bio.“

U jednom od pisama roditeljima, a koje se moglo videti u “SUBA sobi” zapisao je:
“Verovatno polako postajem brazilac.”

(O životu u Brazilu Suba je pričao 1992. i 1993. i za Radio Novi Sad >>)

Muzika četvrtog sveta

Muzički – Suba je to zaista postao. Njegovo ime će se naći na nekim od najboljih albuma brazilske scene devedesetih godina koje su objavljivali Marina Lima, Arnaldo Antunes, Edson Natale, Taciana Barros, Mestre Ambrosio...
Bio je svuda.

U zimu 1993. godine u Brazil dolazi i Milan Mladenović. Žoao Paraiba kaže da je taj susret delovao “poput susreta dva brata koji se dugo nisu videli”. Zajedno počinju da stvaraju novu muziku, a delić atmosfere tih dana zabeležen je i u filmu Praia do Ventu Eternu” >> koji je nedavno objavila Zadužbina Milana Mladenovića.

Rezultat tih sesija bio je album Angel’s Breath” >> koji objedinjuje različite senzibilitete i iskustva, vanserijsko i kompleksno delo koje zaslužuje visoko mesto na listama muzika pevanih i na našem jeziku.

"Sva ta četiri jezika izgradila su jedan poseban, peti jezik, koji je proizveo muziku bez tipičnog pečata ijednog od muzičara koji je svirao i učestvovao u kreiranju muzike. I zbog te mešavine, koja je nastajala mešanjem četiri tipična pečata i stvorila peti, ja ovu muziku zovem muzikom četvrtog, ne trećeg sveta.”

Aleksandar Žikić u knjizi "Mesto u mećavi" potvrđuje da je "radni naziv projekta bio ‘Pangea’, prema imenu sveplanetarnog kopna koje se vremenom razdvojilo u današnje kontinente". Sa distance od gotovo trideset godina je potpuno jasno - “Angel’s Breath” nije samo remek-delo, već i album koji nagoveštava kako bi se dalje razvijala muzika Milana Mladenovića, da je poživeo.

Sao Paulo Confessions

Iako i u drugoj polovini devedesetih prezauzet saradnjom sa različitim muzičarima – Suba u to vreme stvara još dva muzička remek-dela, od kojih je prvo album “Sao Paulo Confessions” >>

Na omotu tog albuma Suba priča: "Sao Paulo, Brazil (...) Stresan lavirint masivnih solitera, kilometarskih avenija i nemilosrdnog haosa. Zamislite 'Blade Runner' u tropima. Život u Sao Paulu je brz, lud i opasan, a stvarnost se neprekidno menja. Grad je pun ljudi iz svih krajeva Brazila i stranaca - i svi pokušavaju da shvate gde su se našli. Ukoliko imate vremena i strpljenja – otkrića će se smenjivati i upoznaćete čudne ljude i veoma posebna mesta... Ovde me zovu Gringo Paulista. Živim u ovom gradu deset godina, a osećam se kao da sam živeo nekoliko paralelnih Paulista života..."

O zvuku, slojevima i važnosti albuma "Sao Paulo Confessions" piše se i danas, na nekoliko svetskih jezika. Muzičar i producent Beko Dranof tvrdi da je u pitanju album koji je bio godinama ispred svog vremena i da je sledeći korak bio ozvaničenje činjenice da je Suba najveći. BBC je u muzičkom TV serijalu "The Sound of Brazil" Subi posvetio nemali prostor, tvrdeći da je postao najveći eksperimentator i najuticajniji muzički producent Brazila devedesetih.


 
Na žalost, Suba nije dočekao inauguraciju, kao ni objavu drugog albuma koji ga je učinio svetski poznatim i priznatim. Drugog novembra 1999. godine u ranim jutarnjim satima njegov studio zahvata požar. Iako je već bio spasen iz vatre, Suba se, po priči svedoka, vratio u dim i plamen da bi spasao master trake albuma “Tanto Tempo” koji je snimao sa Bebel Žilberto.
Nešto kasnije je umro u bolnici od posledica gušenja dimom.

Promocija njegovog solo-albuma "Sao Paulo Confessions" trebalo je da se održi sutradan.

Tanto Tempo” je objavljen 2000. godine, i postao najprodavaniji album jednog brazilskog umetnika van Brazila svih vremena.



A Noite Sem Fim

U prvim godinama nakon Subine smrti o uspomeni na njega kao da su više brinuli njegovi prijatelji iz Brazila. Objavljen je album “Tributo” sa novim verzijama Subinih pesama, a zatim osnovan i “Suba Institut” u Sao Paulu.

U Srbiji je najpre tiho, a zatim sve glasnije - zahvaljujući zbiru ličnih entuzijazama “mama Sube” Ruže Subotić, Zoranja Janjetova (SUBOrca), Branke Parlić i Subinih prijatelja i poštovalaca - pokrenuta inicijativa za objavljivanje njegove velike muzičke zaostavštine kroz Suba Fondaciju >>. Offen Music iz Nemačke je zahvaljujući neverovatnom trudu Vladimira Ivkovića i šire grupe ljudi već objavio nekoliko naslova koji nam pomažu da taj čudesni kaleidoskop bude potpuniji.

Svojevremeno pokrenut EXIT stage koji je nosio njegovo ime više ne postoji, a Subino ime se odnedavno može naći na tabli jednog malog platoa u Novom Sadu, te će se u njegovom rodnom gradu uskoro podići i spomenik o čijoj simbolici ne moramo pričati ovde.

Uprkos svemu - Subina muzika je već pronašla novu, mladu publiku, u čijim grudima ta muzika nastavlja da kuca. To se videlo i u “Suba sobi” koju su zajednički organizovali novoosnovana “Suba fondacija” i organizacija “Nove uši”, uz podršku Fondacije “NS 2022 – Evropska prestonica kulture”.

Na otvaranju ove multimedijalne instalacije bilo je i onih koji ne znaju mnoge detalje iz ove priče, ali koji su uveliko zaljubljeni u tu muziku.

To je bilo neminovno.
Jer, Subinu muziku intiutivno osećaju svi oni koji su svesni da imamo zajedničke korene i "zajedničku sudbinu", gde god se rodili, gde god pobegli, i gde god pronašli mesto na kojem smo u sazvučju sa sobom, svetom i njegovim ritmom.

I ako nam se ponekad učini da takvog mesta na Planeti trenutno nema, ili ga više nikada neće biti - imamo te zvuke, i muzike
koji će zauvek biti naša domovina.

*

Izabrana diskografija:

“Disillusioned” (1987.)

“In the Mooncage” (1988. / 2015.)

“The Dreambird” (sa Goranom Vejvodom, 1990 / 2022.) >>

“Angel’s Breath” (1994.) >>

“Sao Paulo Confessions” (1999.) >>

“Suba: Novi Sad” (izabrani radovi iz osamdesetih, 2022, CD promo)

*

Dodatak: Snimak kompletnog programa i razgovora održanih u okviru "SUBAsobe" u martu 2023. godine u Beogradu dostupan je na ovom linku >>

*

(Tekst objavljen u magazinu Liceulice, decembar 2022 >>,
tematski posvećenom izmeštenosti iz sopstvenog jezika i kulture.
Fotografije: Suba Fondacija, Vladimir Radojičić, Prešlicavanje)


Wednesday 2 November 2022

"Suba soba" :: Novi Sad (20-26. novembar)


Suba je čista muzika,
nastala iz grešaka.

Erik Sati koji svira klavir u četiri ruke sa Mitketom.

Pesma ptica sa Madagaskara koje se čuju
do obala Sene, Dunava i Sao Paula.

Lovac na jata retkih šumova koje uči da propevaju,
i onda vraća na slobodu.

Uspavanke koje ti ne daju da zaspiš od lepote.

Zvuk sudara Brazila, Balkana i sveta.

Neuhvatljiv i neprikadan za poznate definicije,
prkosi vremenu, briše granice.

*

Otkrivamo ga ponovo od 20. do 26. novembra >> 




Friday 30 September 2022

Mitar Subotić Suba & Goran Vejvoda: "The Dreambird" (reizdanje, 2022)



Nakon dugog čekanja,
celo jato ptica sanjalica doletelo je do nas.

“The Dreambird” je godinama bio izgubljeno blago, delo koje nije bilo lako pronaći, a tek sada je objavljeno u celosti.

Uz ovo izdanje - koje sadrži dva do sada nedostupna snimka - objavljen je i izuzetan tekst Gorana Vejvode, koji kaže:

"Zanimljivo, snimci "The Dreambird" nikada nisu bili planirani da se objave. Od prvog puta kada mi je Suba pomenuo ovaj projekat, uvek je govorio o njemu kao o 'in situ' zvučnoj
projekciji.
To je oduvek trebalo da bude umetničko zvučna instalacija/hepening.
Događaj se odigrao krajem juna 1987. godine u Novom Sada, na obali Dunava.
Spoljni zvučnici su bili postavljeni iznad zemlje, kako bi se pojačalo iskustvo i interakcija sa zvucima iz prirodnog okruženja.
Snimak "The Dreambird" se vrteo bez prestanka tokom čitavog popodneva. Uveče je bio vrhunac događaja uz 'son et lumière' i laserske svetlosne efekte.
[...]
Sećanja blede, često, ponekad bespovratno.
Iskreno, veoma malo informacija ostaje o ovom projektu i sve govori u prilog činjenici da je sećanje izgubljeno, izbrisano, maglovito, neumoljivo."

*

Nepouzdano sećanje otvara nam put ka čistom uživanju u slojevima zvuka, putovanje bez putokaza i let bez kompasa, dosezanje nivoa u kojem su preplitanje instrumenata i pesma ptica jedina potrebna realnost.
Ili lekoviti san.

*

Muzika: Mitar Subotić & Goran Vejvoda
Snimano u FUNKTION STUDIO, Pariz, 1987.
Mastering: Slobodan Misailović
Dizajn omota: Sometimes Always
Crteži: Arthur Longo

Više informacija i preslušavanje je dostupno ovde >>


Monday 2 November 2020

Vladimir Tasić: "Kiša i hartija", fragment o Subi

Iz arhive Taciane Baros


"Pokušala sam da čujem samo muziku, ali sam čula razgovor i sambu ujedno, ili ih bar pamtim tako upletene.

Otići, pazi, Se for um desejo, u San Paulo, otići tamo i svirati, Eu peco pra me guiar, steći poštovanje muzičara koji ne znaju ni odakle si, Se for um segredo, dobiti nadimak Gringo Paulista? Znaš šta je to? To je čudo. Gde je sad? Aleja mira BB. Umro je 2. novembra 1999. Eu deixo me carregar. Kažu da mu se zapalio televizor. Jutro. Pola šest. Domar je primetio dim, zvonio je, probudio ga. Kralj opsese nije mogao da otvori vrata, Se faltar coragem, domar razvaljuje, nalazi ga dezorijentisanog. Studio gori. Svi fajlovi, sve. Gigabajti muzike, novi album Bebel Gilberto na kom su zajedno radili. Eu rezo pra abencoar. Izvlače ga iz stana, vatrogasci upadaju, hitna pomoć, totalni haos, i u tom haosu on, pazi! on se osvesti, ustaje sa nosila, ide nazad u studio. O ceu negro que vem chegando. Ulazi i bazlja kroz dim, pokušava da spase fajlove za Žilbertin album, svoju muziku, pada u nesvest, nose ga u bolnicu. Izdiše u pola sedam. Trovanje dimom. Kontaš? E logo vai desabar. Umreti za umetnost, bukvalno? Koja je to priča. Koji lik. Zamisli da je bio njujorški muzičar, londonski, da se sve desilo u Parizu? Danas bi bilo deset filmova o njemu. Masa bi mu došla na grob, kao Morisonu. Pisci bi, ono, pisali romane. Čoveče. A ovde... Tanto faz agora, a hora de te encontrar...

Odslušali smo ostatak pesme u tišini. Barmen, Đura, doneo mi je piće. Nestor je nastavio. Sve smo uprskali, rekao je. Mi i ne znamo svoje priče."

(Vladimir Tasić, "Kiša i hartija", str. 167-168, "Svetovi", Novi Sad, 2004.)

Tuesday 5 November 2019

Milan i Suba, jedna fotografija



Datum nastanka ove fotografije mi nije poznat.
Jedan izvor tvrdi da je u pitanju zima 1991, pre Subinog odlaska u Brazil.


Možda su Milan i Suba upravo tog dana shvatili da udaljenost neće uticati na njihovo drugarstvo.
Sigurno ne znaju koliko će genijalne muzike još stvoriti.

*

(fotografija iz privatne arhive Ruže Subotić)




Saturday 23 June 2018

Suba :: Cross Radio / B92 [emisija iz 2002.]


Specijalna emisija o Mitru Subotiću Subi, emitovana u okviru Cross Radija/Radija B92 u aprilu 2002. godine.

O Subi i njegovoj muzici govore: Zoran Janjetov, Bebel Gilberto, Petar Janjatović, Darko Rundek, Slobodan Tišma, Katia B, Peca Popović, Jovanka Zlatković, Goran Vejvoda, Marina Perazić.



Dodaci:

Blog o Subi >>
Izbor Subine muzike od 1983. do 1999. >>
Reizdanja Subinih albuma >>



Friday 19 January 2018

Noćurak te vodi na Pangeu :: Fantastic Voyage, #5

Fotografija sa http://www.bellerbyandco.com (Globemakers)

Prošlo je godinu dana od poslednjeg putovanja na kojem smo istraživali čudne zvuke i muzike, kontinente i sinkope, glasove ptica i načine pevanja - a večeras imam pred sobom potpuno novu mapu sveta, na kojoj su kontinenti spojeni na nov način: nova Pangea koju želim da ti pokažem što pre.
Uskoro će se pojaviti album sa do sada potpuno nepoznatim snimcima Mitra Subotića Sube koje je stvarao u Brazilu 1995. godine a čije delove večeras premijerno slušamo zahvaljujući Vladimiru Ivkoviću i izdavačkoj kući Offen Music uz čiju dozvolu večeras delim sa tobom ovo blago.
Pored Sube na ovom Fantastičnom putovanju Pangeom biće još muzike koja je preletala žanrovske i prostorne granice: 

Vlada Divljan i Kiril Džajkovski, 
Hector Zazou, 
Jah Wobble, 
African Head Charge, 
Brian Eno & David Byrne, 
Dayme Arocena, 
Susso, 
Muslimgaze, 
Mop Mop, 
Nicola Cruz, 
Bill Laswell, 
Four Tet i drugi.

Večeras ću kao kapetan leta malo pričati, moj posao je da te vozim do kraja puta.
Ukoliko put ima kraj.





Saturday 23 December 2017

Novi Subin materijal: "Wayang" (2018.)

U emisiji "Novosadski talas" emitovanoj 17. decembra objavljeno je da će se do sada nepoznati materijal koji je Mitar Subotić Suba snimao tokom 1995. pojaviti početkom godine pod imenom "Wayang". 
Materijal je sniman u Subinom studiju "WahWah" u Sao Paulu ubrzo nakon što je Suba završio rad na albumu "Angel's Breath" sa Milanom Mladenovićem, Žoao Paraibom i prijateljima iz Brazila.

Izdavač novog vinila je Vladimir Ivković odnosno "Offen Music" iz Dizeldorfa, koji je tokom prethodnih godina već objavio "In the Moon Cage" >>, kao i snimak Subinog koncerta održanog u SNP 1983. godine, a što je tek deo materijala koji se planira za objavu i koji je tokom prethodnih godina digitalizovao i remasterovao Slobodan Misailović uz podršku i odobrenje Subine majke, Ruže Subotić.

Vladimir Ivković za Novosadski Talas kaže: 


"Wayang" je magičan album. Svojevremeno sam mislio da će moj fokus biti na jugoslovenski period (Subine karijere) jer on najviše ima veze sa mojim odrastanjem, životom i okruženjem iz kojeg potičem. Međutim, stalno sam se vraćao ovom albumu. Preslušavao sam ga i zamišljao kojim bi putem svetska muzika krenula da je "Wayang" objavljen te 1995. godine. Taj album jasno spaja Subino znanje, veštinu, kontinentalnu evropsku elektroniku kojom se on bavio još u Jugoslaviji, sa onim sa čime se Suba suočio u Brazilu, a to su: novi
ritmovi, teksture, mentalitet, novi ljudi, istorija i novo okruženje.

On se s vremena na vreme vraćao starim motivima i idejama koje je usavršavao i izlagao drugim okolnostima i uticajima. U tom periodu kao da je bio svestan sopstvenih mogućnosti u Brazilu, a delovi albuma zvuče kao skica nečega što će četiri godine kasnije postati deo njegovog čuvenog albuma "Sao Paulo Confessions" >>".

U istoj emisiji Vladimir je potvrdio da je u planu za objavljivanje još Subine muzike.

"Ljudi će uz ova nova izdanja stare muzike imati mogućnost da zarone u Subin čaroban svet. Danas, kada se priča o Mitru, priča se uglavnom o "Sao Paulo confessions" i saradnji sa poznatom brazilskom pevačicom Bebel Žilberto. Uz te albume svet će moći da otkrije ono što je prethodilo albumu "Sao Paulo Confessions". Reč je o stvarima koje potiču iz određenog kulturno-istorijskog konteksta koji je za mene i moju generaciju jako bitan. A ako se mi sami ne pobrinemo za to,onda niko neće i onda će jedan intenzivan period našeg života ili pasti u zaborav ili će neko našoj deci pričati o nečemu što se nikada nije dogodilo. To su lepe stvari. To je neko univerzalno dobro, kako ga ja vidim. I to treba čuvati. Jer ako ga ne čuvamo i ne gajimo, mangupi će nam doći glava"

Muzički producent Radio Novog Sada Slobodan Misailović je takođe sagovornik autora "Novosadskog talasa", kao čovek koji je kompletnu arhivu Subine muzike digitalizovao.

"Ideja o digitalizaciji došla je 2003. godine od gospođe Ruže i Subinog prijatelja iz detinjstva Zorana Janjetova. Sam proces je trajao četiri godine jer je trebalo prikupiti materijal sa svih strana sveta, a koji se nalazio na master i audio trakama, širokim dvoinčnim Basf-ovim trakama. I onda lagano. Kako je šta dolazilo, tako sam ja pristupao digitalizaciji. Podelili smo njegovo stvaralaštvo na dva osnovna opusa. Prvi deo smo nazvali "Ex-yu" opus,gde je Suba poznat pod pseudonimom Rex Ilusivii i na brazilski "World Wide" opus. Nakon četiri godine digitalizacije došli smo do broja od 46 neobjavljenih albuma, 46 kompletiranih cikličnih muzičkih dela koja i dalje čekaju da ugledaju svetlost dana", kaže Slobodan.
Misailović se u emisiji priseća 1987. godine kada je kao učenik Srednje muzičke škole odabrao da zimsku praksu provede u Radio Novom Sadu i kada je baš u pomenutoj režiji PR-1 slučajno naleteo na Mitra Subotića i Jana Šaša kako rade na Subinim "Mesečevim kavezima". Godinu dana kasnije, Suba će za to delo biti nagrađen priznanjem UNESKA za promociju kulture, koje će ga odvesti u Pariz, a potom i u Brazil.

"To je bio moj prvi kontakt sa njim. I onda kasnije, budući da sam video da je reč o dva vrsna majstora muzike i zvuka, samo sam u sekundi shvatio "to je to" i postao sam prilepak, kao i mnogi pre mene i mnogi posle mene. Jednostavno, zalepiš se za muziku i studio. Tu je prošlo dve tri godine druženja sa Subom i intenzivnog učenja i upijanja onog što je on mogao i umeo da kaže i objasni".


Snimak emisije i razgovori sa Vladimirom i Slobodanom dostupаn je ovde.
(Deo o Subi počinje oko 30. minuta)

Deo materijala sa "Wayanga" dostupan je za preslušavanje.
Još jedna spona neophodna za povezivanje orbita kojima se kretala Subina muzika i komadići koji su nedostajali između njegovih prethodnih radova i remek-dela "Sao Paulo Confessions" konačno stižu.




Sunday 9 October 2016

"Iz celog sveta u srce sveta" (o Subi i Blezu Sandraru za časopis "Talas")

(o putanjama Mitra Subotića Sube i lutanjima Sandrara, koji je tu da pomogne)

Mom ćaletu, 
zato što mi je otkrio i Sandrara.

Blez Sandrar, 1907. i Mitar Subotić Suba oko 1985.

Uvodna napomena:

Razloga za zajedničko pojavljivanje Sandrara i Sube u istom tekstu nema odviše. Postoji, zapravo, svega jedan ali njega smatram dovoljnim. Ukoliko bih morao da izaberem jednu knjigu i jedan disk koji bih u hitnji morao da iznesem iz kuće - to bi bila Sandrarova zbirka "Iz celog sveta u srce sveta" objavljena u godini kada sam ja ostajao bez domovine i disk sa Subinim snimcima. Neki od njih još uvek nisu zvanično objavljeni a oni koji jesu uglavnom su prekriveni prašinom nezasluženog zaborava. Bolji razlog od toga mi nije potreban, niti ću se truditi da ga izmislim, iako bih mogao kao argument da potegnem i činjenicu da je ono što su obojica zapisali o Sao Paulu, u kojem su se našli u rasponu od pedeset godina, neverovatno – srodno.

Ali to nije i jedino.



*

"Ovde ne znaju za Društvo protiv buke,
Kao u svim novim zemljama,
Radost življenja i bogaćenja izražava se zvucima
sirena i praskanjem izduvnih cevi". 
"...Pronalazim sve svoje prijatelje
Dobar dan
To sam ja".

(Blez Sandrar, "Električne sirene/Sao Paulo", 1947") 

*

"Sao Paulo, Brazil (...) Strestan lavirint masivnih solitera, kilometarskih avenija i nemilosrdnog haosa. Zamislite 'Blade Runner' u tropima. Život u Sao Paulu je brz, lud i opasan a stvarnost se neprekidno menja. Grad je pun ljudi iz svih krajeva Brazila i stranaca - i svi pokušavaju da shvate gde su se našli. Ukoliko imate vremena i strpljenja – otkrića će se smenjivati i upoznaćete čudne ljude i veoma posebna mesta... Ovde me zovu Gringo Paulista [1]Živim u ovom gradu deset godina, a osećam se kao da sam živeo nekoliko paralelnih Paulista života..."

(Mitar Subotić Suba, omot albuma "Sao Paulo Confessions", 1999. [2])


Ta godina je zauvek promenila značenje ideje "napuštanja zemlje" i omogućila nam da to malo 'z' postane veliko slovo: u januaru je izvedeno uspešno lansiranje i vraćanje kući iz svemira šimpanze Hama, u aprilu mesecu je konačno jedan pripadnik naše vrste, Gagarin, prvi put video Maticu Zemlju iz svemira i vratio joj se u zagrljaj, do kraja godine to su učinila još trojica. Ideja napuštanja planete raspaljivala je maštu putnika do tada ograničenih na lutanje planetom na kojoj su se te godine mimoišla dva svetska putnika u čija dela su odlasci i lutanja upletena poput zvezda prema kojima su se upravljali. 

U Parizu je u januaru 1961. umro Blez Sandrar, pesnik čija su dela uzbudljivija od svakog putopisa i geografskog atlasa zato što je sa lakoćom, preostalom rukom prelazio tromeđe ličnog, realnog i izmaštanog. U Novom Sadu se 23. juna rodio Mitar Subotić Suba, svojevremeno poznat i kao Rex Ilusivii, muzičar koji je tokom čitave karijere tragao za muzikom sveta i prekrajao mape stvarajući dragocene amalgame čiji sastojci nam (još uvek) nisu potpuno poznati.

O Sandraru verovatno niko nije lepše pisao od Mirjane Vukmirović [3] - i ja ne želim niti umem da se takmičim sa tim, ali o Subi nije, još uvek, dovoljno toga i dovoljno glasno pisano te ću zato pokušati da skiciram putanje kojima se kretao do smrti 1999. godine (orbite njegove muzike još uvek nije moguće precizno skicirati, izmiču mernim instrumentima, ali im se možemo diviti.)

Rođen u Novom Sadu, klasično muzički obrazovan - Suba je, izgleda, oduvek bio okrenut ka ideji univerzalnosti muzike i onome što može nastati uklapanjem komponenti koje su samo naizgled nespojive, odnosno koje su prostor i vreme neprirodno razdvojili. U seminarskom radu koji je napisao 1983. poziva se i na ideje Hansa Kajzera i Rudolfa Hasea da "muzika kuca i u grudima Zemlje", premošćavajući prostor i vreme poredeći kulture sveta od Afrike do Japana i natrag, propovedajući neophodnost zbližavanja kultura zato što imamo "zajedničku sudbinu". 


Već prvim snimcima, kao i onima koje je anonimno ostavljao na portirnici Radio Novog Sada služeći se pseudonimom Rex Ilusivii, postaje vidljiva njegova zainteresovanost za različitost, istraživanja i lutanje. Snimak "Plazma" nastao je usporavanjem snimaka frula indijanaca sa Amazona [4], "Zla kob" kombinuje pravoslavnu duhovnu muziku i elektroniku, usledila je "Arabia" sa Igorom Popovićem, na prvom (i jedinom u tadašnjoj Jugoslaviji objavljenom) albumu "Disillusioned" kreirao je dvadesetčetvoro-minutnu posvetu Satiju u koju je umešao zvuke iz okoline, ali i Hadži-Mitketa iz "Koštane".

Sledi "In the Mooncage"[5] na kojem je 1988. godine kreirao neverovatne spojeve elektronike i uspavanki za decu i narodnih pesama sa Balkana, didžiridue koje je posle mešao i u snimke EKV, zatim sledi egzil, žurba u Pariz u kojem zajedno sa Goranom Vejvodom kreira "Dreambird" – zvučnu instalaciju koja je emitovana u urbanim prostorima a snimkom proleću jata ptica sa Madagaskara. 

Na jedinom dostupnom segmentu-snimku nastupa iz beogradskog SKC-a na sceni iza njega i Milana Mladenovića vidimo veliku masku za koju nije lako utvrditi kom delu južne hemisfere pripada. 



(Iz sačuvanog "notnog" zapisa iz kataloga koji je najavljivao Milanove i njegove nastupe jasno vidimo da njih dvojica ne stvaraju muziku-po-notama.)


Nakon rada na demo snimcima za album "Dum-dum" Ekatarine Velike sa Milanom – Suba nestaje iz jugoslovenske diskografije, koju je zadužio ne samo svojim snimcima, već i onim što je radio kao producent ili saradnik na albumima La Strade, Haustora, Oktobra 1864 i drugih.

Svet ga je čekao, pulsirajući. On se uputio ka mestu za koje je verovao da je njegovo srce.

Vidimo ga kako se iskrcava u Brazilu, mestu ka kojem se sve vreme kretao, odavno omađijan idejom da je to mesto na kojem se ukršaju najraznovrsniji uticaji [6] i zvuci i na kojem će pokušati da uradi ono o čemu je davno sanjao, da kreira muzičku Pangeu [7].

Prvi projekat na kojem je radio sa perkusionistom Žoao Paraibom zvao se "Memento mundi", amalgam koji su kreirala dva čoveka koji znaju muziku i čiji je prvi susret, Žoao tvrdi, bio nezaboravan [8]. Dostupni snimci dokazuju da su odista bili na tragu zbližavanja prostora i vremena kroz muziku.

Radeći na raznovrsnim projektima Suba se tokom devedesetih kalio i pripremao za inauguraciju za Kralja (titula koja bi mu pripala i bez njegove želje). Pred kraj 1994. godine, nekoliko nedelja nakon Milanove smrti objavljen je i "Angel's Breath", projekat kojim je završeno prijateljstvo koje je trajalo kroz vreme i prostor duže od deset godina. 


Suba je tvrdio da su on, Milan, Žoao i Fabio uneli u projekat različite senzibilitete i iskustva. "Sva ta četiri jezika izgradila su jedan poseban, peti jezik, koji je proizveo muziku bez tipičnog pečata ijednog od muzičara koji je svirao i učestvovao u kreiranju muzike. I zbog te mešavine, koja je nastajala mešanjem četiri tipična pečata i stvorila peti, ja ovu muziku zovem muzikom četvrtog, ne trećeg sveta.[9] 

Aleksandar Žikić u knjizi "Mesto u mećavi" takođe navodi da je "radni naziv projekta bio "Pangea", prema imenu 'sveplanetarnog kopna koje se vremenom razdvojilo u današnje kontinente". 
U tom kontekstu postaju jasniji stihovi koje Milan peva u pesmi "Metak": "ja sam dete planete/ja se osećam velikim/dok spavam ovde pod mostom i jedem đubre sa kontejnera/ja sam građanin sveta/ja kupujem zaborav/brzo brzo brzo/u grotlo svemira." 



Suba nastavlja da radi kao producent na nizu albuma koji su uneli pometnju na muzičku scenu Brazila. Postaje tražen. Konačno, radi kao producent na i danas najprodavanijem albumu jednog brazilskog umetnika van Brazila – "Tanto Tempo" Bebel Gilberto, koji doslovce spašava iz požara 2. novembra 1999 godine. 
Iako je već bio spasen iz vatre koja je zahvatila njegov studio, Suba se, po priči svedoka, vratio u dim i plamen da bi spasao master-trake tog albuma, izvukao ih i nešto kasnije umro u bolnici od posledica gušenja.

Promocija njegovog solo-albuma "Sao Paulo Confessions" trebalo je da se održi dan kasnije.

O zvuku, slojevima i važnosti albuma "Sao Paulo Confessions" se piše i danas, na nekoliko svetskih jezika. Njegov kolega i saradnik Beko Dranoff tvrdi da je u pitanju album koji je bio godinama ispred svog vremena i da je sledeći korak bio ozvaničenje činjenice da je najveći. BBC je u muzičkom TV-serijalu "The Sound of Brazil" Subi posvetio nemali prostor, tvrdeći da je postao najveći eksperimentator i najuticajniji muzički producent Brazila devedesetih. Odjeci njegove muzike mogu se naći u raznim delovima planete. Nedavno je i jedan od wunderkinda elektro-tehno scene, Lars Warn upravo Subu naveo kao najveću inspiraciju, zato što je sa lakoćom povezivao stvari.

Nedugo nakon njegove smrti objavljen je i "Tributo" album na kojem su učestvovali mnogi Subini prijatelji i saradnici, osnovan je i "Suba Institute" u Brazilu a po mnogim informacijama njegovi prijatelji su u procesu završavanja dokumentarca o njegovoj važnosti i uticaju na scenu Brazila.

Za to vreme, zapanjuje Subina gotovo totalna nepoznatost na prostorima sa kojih je potekao, koja je rezultat i slabe zainteresovanosti šire javnosti za ono što je uradio za života, i eto još jedne sličnosti Sandrara i Sube. 


Sandrar za života nije osvojio nijednu književnu nagradu niti priznanje (tek mu je Andre Malro, tadašnji ministar kulture Francuske godinu dana pred smrt uručio Orden Časti), da bi po njegovoj smrti krenula da se rasplamsava interesovanje šire javnosti za njegov rad. I u Subinoj domovini, tek zahvaljujući zbiru ličnih entuzijazama onih koji su ostali u Srbiji i onih koji su sa sobom u egzil poneli i želju da sačuvaju sećanje na njega i njegove snimke učine dostupnim – svojevremeno je pokrenut i Suba stage na EXIT festivalu, njegovo ime se odnedavno može naći na tabli jednog malog platoa u Novom Sadu, a do sada neobjavljeni snimci će zahvaljujući Offen Music ponovo biti dostupni (drugi vinil koji je upravo objavljen čuva fantastičan snimak njegovog nastupa u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu iz 1983.)

U međuvremenu sam pričao sa barem četiri reditelja i/ili scenarista koji žele da snime film o njemu i nama, nakon toliko godina.

Do sada niko nije uspeo da završi tu priču. Izmiču sagovornici, ali izgleda da izmiču i neki delići bez kojih ta mandala ne može biti celovita.

No, pre nekoliko nedelja sedeo sam prekoputa momaka mlađih od prvih Subinih snimaka koji takođe imaju i želju i ideju kakav film žele da naprave o njemu, potpuno omađijani muzikom i putevima koje je prošao – kroz muziku i kroz svet.

Možda će baš oni, zato što su mlađi od svih koji su to pokušali u tome i uspeti. Kroz muziku, prostor i vreme do njih je stigao impuls koji podstiče da se konačno usmere snopovi svetla na opus i biografiju možda i čudniju od Sandrarove (inače pune nejasnoća, preklapanja mita i istine), a čije istraživanje će ih dovesti do suštine onoga što je radio i što je mnogo važnije od biografskih i diskografskih podataka. Subinu muziku, od prvog do poslednjeg snimka i bez obzira na jezičke barijere ili generacije, intiutivno osećaju oni koji su svesni da imamo i zajedničke korene i "zajedničku sudbinu", gde god bili ili koliko god bežali od toga.
I samo je pitanje vremena kada će i druga deca planete konačno to prihvatiti i shvatiti da granice postoje samo da bi se rušile ili prelazile. 

Zvukom, rečju ili duhom.



*

Tekst za drugi broj časopisa "Talas", objavljen u oktobru 2016 uz još ranije neobjavljenih fotografija. Pisano u leto 2016 na Samosu i u Beogradu. 

Napisano zahvaljujući strpljenju i pameti Borisa Maksimovića, bez čijeg nagovora i navigacije se ne bih upustio u ovu avanturu. 
Hvala mu.

Mama Ruži Subotić još jednom zahvaljujemo na fotografijama koje nam je ustupila za "Talas".



[1] oksimoron čije bi se značenje moglo prevesti kao "domaći stranac".

[2] prevod po tekstu sa omota albuma, Ziringiboom, 1999.

[3] pročitati predgovor zbirke "Iz celog sveta u srce sveta", SKZ 1990, kao i pogovor "Zlato i druge priče", BIGZ, 1995.

[4] intervju: "Procvat dobra pre dolaska zla", objavljen u Reporteru 1984, dostupan je ovde >> 

[5] Nedavno remasterizovan i konačno zvanično objavljen zahvaljujući Vladimiru Ivkoviću i Offen Music, a uz dozvolu Subine majke Ruže, više informacija ovde >> 

[6] Mitrov otac, ugledni novosadski novinar Radomir Subotić odlikovan je od strane vlade Brazila ordenom stogodišnjice Heitora Vilalobosa 1988. godine. 
Neverovatno ili ne – upravo su Vilalobos i Sandrar početkom veka zajedno radili u telu koje je bilo zaduženo za promociju brazilske kulture u svetu. Ovaj detalj otkrio sam u knjizi "Brazil nije za početnike" Predraga Dragosavca (objavljeno 2016).

[7] Suba kaže >>: "Brazilska muzika je toliko raskošna, to je jedinstvena planeta. Na svakih 500 kilometara imate novi ritam i muzički stil, autentičan, jedinstven, očaravajući.". 

[8] Intervju sa Žoaom napravljen 2012 >> 

[9] Iz knjige "Mesto u mećavi" Aleksandra Žikića, izdanje Matice Srpske, 1999, str. 203.


Thursday 28 July 2016

"Sao Paulo Confessions", ponovo


Nekada se ukaže prvog dana odmora, nekada danima tragaš za plažom odgovarajućom:
po broju ljudi na kvadratnom kilometru, odnosno njihovom odsustvu u rasponu od minimum stotinu metara,
mekoći peska (u senci četinara ili udobnoj pećini koju su talasi dugo dubili),
strateškom rasporedu jata zrikavaca sa leve i desne strane, da budu stereo,

blizini vode u koju ćeš se zatrčati odmah nakon novog pažljivog preslušavanja.

Svake godine odvajam 61:16 (slučajnost?) za novo slušanje Sao Paulo Confessions u celini:
ubrizgavanje zvuka direktno u svest preko slušalica,

bez prekida i sa mogućnošću gledanja u nebo bez oblika koji bi narušavali plavo.

Zasečem sunce zaklonom 
i gledam.

Svaki put otkrijem nove šumove, zvuke 
ili parade koje je izvodio na spravama, kao da je rođen u Brazilu.

Danas shvatam da šesnaest godina preslušavanja nije bilo dovoljno: uši ovoga puta na jednom snimku registruju bukavca koji se oglašava u pravilnim razmacima poput noćne ptice i ko zna kako se ta životinja zaista zvala dok je on nije mutirao u nekog egzotičnog križanca nepoznatog enciklopedijama, mogla bi od sada da se zove Subina sova; tog zvuka do sada nisam bio svestan, kao ni jedne gitare sakrivene na udaljenom zvučnom kanalu, tu je i modulisani zvižduk (?) koji u par navrata obogaćuje zvučni talas a onda nestane niz prolaz između četvrti, kao i nežan, izvijeni repić na udaraljkama koji ionako nervozni komad muzike čini još čudnijim. A u jednom crescendu tek sada vidim Subu presrećnog urađenim, zagledanog u osciloskope i omađijanog pitanjem koliku cenu bi platio da barem to, kratko parče snimka može da pusti Milanu.

Svake godine tih sat vremena gledanja u nebo otkrije da na opni oka imam još više mikro-ožiljaka koji beže kada pokušaš da se fokusiraš na njih i da nebo odavno nije čisto-čisto-čisto-plavo i nikada više to neće ni biti.


Ukoliko je to cena koju plaćam za ono što otkrivam sluhom, 
u redu - to je fer ponuda.




Sunday 25 October 2015

Rex Ilusivii/Mitar Subotić Suba: “In the Mooncage” [vinil/reizdanje]


“...u njemu nema reči koja bi odgovarala reči mesec, ali ima
jedan glagol (kod nas) koji bi glasio mesečariti ili mesečiti.
 (Horhe Luis Borhes, “TLON UQBAR ORBIS TERTIUS”)
*
»Ovo su zaista čudni dani.
Snovi i legende naviru u život iz ove trave.”
(Jomer, “Dve kule”)

Pišem ponovo o “In the Mooncage” zato što je od poslednjeg teksta >> o tom projektu zrak mesečine konačno osvetlio bravu kaveza i ta vrata su ponovo otključana.
Pre dve godine sam priču o ovom projektu završio nadajući se da audio trake ne gore - i da će iz neke skrivene škrinje poteći muzika za koju sam znao da je snimljena i čije sam fragmente čuo - ali nisam imao previše dokaza da je u potpunosti sačuvana.
(“Nadajući se” možda i nije najbolji izraz. Ono je više bila vera protkana iskustvom: nakon petnaest godina traganja i pronalaženja Subinih snimaka na neverovatnim mestima – znao sam da će ti snimci jednom stići do mene, sve je bilo samo pitanje vremena)
Nada je tinjala sve dok mi Vladimir Ivković, kojeg tada nisam poznavao, nije porukom otkrio negde u aprilu da su u toku završne pripreme za objavljivanje do tada neobjavljenog albuma koji je Suba snimao u februaru i martu 1988. godine u Novom Sadu, te da je mali tim ljudi u saradnji sa Subinom majkom – Ružom Subotić – već dugo u procesu digitalizacije njegovih (ne)objavljenih snimaka – i da je ovo tek početak.
(Da mi je rekao da ima u rukama neobjavljenu Borhesovu novelu o pravoslavnim sveštenicima koji u beogradskim lagumima vrše katramunać u maju 1521, manje bi me iznenadio)



“In the Mooncage” je poslednji rad koji je snimao kao Rex Ilusivii. Za taj rad dobio je nagradu UNESKA za promociju tradicionalne kulture, što mu je omogućilo i prvi odlazak van Jugoslavije, odnosno trasiralo njegov put sve do Sao Paula, u kojem je stradao 1999. godine.
Album je javno predstavljen publici na Subin rođendan, u junu ove godine u Novom Sadu. I da - prošla su gotovo četiri meseca od kako mi je Vladimir uručio perfektno izliven  i dizajniran dvostruki vinil - ali ja tek sada verujem da mogu da pišem o muzici koju otkriva. Jer se - kao i svaki put pišem o Subinoj muzici – suočim sa činjenicom da nije problem u izboru reči, već u činjenici da su reči – suvišne ili nedovoljne – i da bi svaki pokušaj jezičkih vratolomija samo dodatno mistifikovao njegovo delo, nepotrebno.
Zato ću se usredsrediti na najvažnije.

“In the Mooncage” nije prvo delo u kojem je Suba (na njemu svojstven način) eksperimentisao sa lokalnim folklorom ili muzičkom tradicijom.
Zapravo - izuzev izleta u pop muziku (snimci sa Milanom, Igorom Popovićem, Massimom, Marinom; produkcija La Strade; ko-produkcije Haustora, EKV i Oktobra 1864...) – Suba je neprekidno eksperimentisao, bavio se alhemijom, stvarajući zvučne amalgame koje se posle njega niko drugi nije usuđivao da stvara na taj način na ovom tlu.
(Jedan intervju iz 1984. otkriva da se još onda dohvatio i muzike Amazona (snimak “Plazma”, još uvek izgubljen).

Na “In the Mooncage” njegove sprave zaposeli su motivi balkanskih uspavanki (po nekim teoretičarima - one su najstariji oblik stvaralaštva ljudi sa ovih prostora), čiji se fragmenti ukazuju u kompozicijama poput rusalki i talasona – i čiji je tretman potpuno drugačiji od onoga što je tek nekoliko godina kasnije postao trend – kada su i neki drugi kompozitori otkrili lepotu harmonija naše tradicije i preneli ih u svoju muziku na način prijemčiv prosečnom uhu.

U pedeset i nešto minuta muzike (dupli vinil donosi i dva dragocena dodatka) Suba dokazuje da je još tada, u dvadeset i sedmoj godini, potpuno znao muziku. (“ja radim zvuk koji stvara slike u glavi” >>)

Ovaj album je dragoceni kamen međaš za razumevanje Subine muzičke karijere, komad koji je nedostajao da bi se razumelo kako je u sledećem koraku kreirao “Dreambird” sa Goranom Vejvodom, odnosno šta je radio stvarajući sa Žoaom Paraibom “Memoria Mundi” projekat, u kojem su njih dvojica stvarali muziku sveta >>, što je još jedan fragment koji dokazuje Subinu potpunu autentičnost i koliko su njegovi radovi dragoceni, ne samo za nas, odavde.

(O poveznicama ovih snimaka sa njegovim drugim radovima iz Brazila – drugom prilikom. Jer – postoje.)

"Snippets" sa albuma:



Za nekoliko dana je još jedna godišnjica Subine smrti.

Šesnaest godina od njegovog odlaska - a zahvaljujući vestima da se u nedavno otvorenoj škrinji nalazi još neverovatnog blaga - prvi put završavam tekst o njemu ne baveći se krajem, već siguran da će ova priča imati još epizoda.

U međuvremenu, 
virim već mesecima u ovaj kavez i 
gledam šta mesečina crta na zidu, 
kroz rešetke otvorenih vrata.

Slika je svaki put - 
drugačija.



"In the Mooncage" bi trebalo da je dostupan u prodavnici Yugovinil, kao i kod izdavača - Offen music.

Više informacija o izdanju dostupno je na stranici Offen Music >>
(+ Facebook stranica >>)

Koristan tekst o izdanju i promociji albuma - "Dnevnik", jun 2015. >> 

Tekst o izdanju sa bloga The Attic >>

Danas (!) objavljeni intervju sa Vladimirom Ivkovićem >>

Više o Subi i njegovim radovima i dalje je dostupno na Tantos Desejos blogu >>
.