Sunday 10 October 2010

Parada u tri čina: predigra, ljubavni akt, jutro posle

Predigra.

Tokom predigre, jedna strana je potezala uglavnom dva razloga (i bezbroj varijacija na temu) – objašnjavajući zašto do Parade ne bi trebalo da dođe.
 
Prvi je u domenu „morala”, sažet u bezbroj puta ponovljenu mantru „Kako da objasnim svom detetu da je to nemoralno, bla, bla...?” Ukoliko pod „moralom” prihvatamo "skup normi koji iscrpljuje naš pojam o dobrom”, to znači da su ovi zabrinuti ljudi svojoj deci već objasnili mnoga druga pitanja iz domena morala i da je još samo ovo pitanje ostalo neodgovoreno - no i te zabrinute bi verovatno valjalo razgraničiti u barem dve podgrupe, mada ih sigurno ima još.

Tu je, najpre, podgrupa Licemera – ona koja istura decu ispred sebe, poput onih baba sa 
'ladnim trajnama što ukidaju Darvina u ime Isusa po vukojebinama Srednjeg Zapada, a zapravo gradeći sopstveni ili pomažući crkveni biznis. Tu je, naravno – i  podgrupa iskreno zabrinutih ljudi koji odista ne umeju da objasne svojoj deci zašto se „dve tete ili čike ljube u usta“. 
Onu prvu podgrupu ću tako nazivati ("Licemeri", da podsetim) sve dok mi barem neko od njih ne objasni kako su deci odgovorili i na ova pitanja koja se takođe mogu svesti pod „moral“: 
Zašto se neke tete slikaju gole za novine?“; 
„Zašto čike sa bradom obučene u crno voze bolji auto nego ti, tata?“, 
„Zašto sam kršten po rođenju, a bez da me pitate da li se slažem?“, i tako dalje.

Deca, naravno, umeju da postave i mnogo neprijatnija pitanja od ovih, ali - još uvek neiskvarena predrasudama odraslih - obično bez problema prihvataju odgovore koje im roditelji pružaju. Moja prijateljica je nedavno svom detetu odgovorila na sva moguća pitanja u vezi sa ljubljenjem svih mogućih kombinacija polova i rasa prostom rečenicom: „Zato što se vole i zato što tako vole.“ – i dete prihvatilo, valjda do faze kada će rode odmeniti jajne ćelije i spermatozoidi.

Naravno, ne mali broj ljudi je (s razlogom) očekivao da će danas ulicama Beograda prolaziti polugoli muškarci u kožnim kostimima, vezani lancima i probijenih bradavica, sa tuđim predimenzioniranim penisom u ustima ili stražnjici; žene koje iz vagine vade dvoglave zmije ili šta već ko voli - i taj deo ekipe je bio iskreno zabrinut – jer niko nije, zapravo, znao šta će ta Parada biti. Možda sam propustio, ali tokom Predigre druga strana nije bila preterano željna da ponovi nekoliko puta dovoljno glasno i jasno odgovore na dva i po prosta pitanja: za koja i kakva prava se LBGT populacija bori, te – šta će Parada biti i kako će sadržaj te Parade nešto u Srbiji promeniti? Nedavanjem konkretnog odgovora na ta dva i po pitanja danima pre održavanja Parade samo je pomagao protivniku: dozvoljavajući da čak i onaj manje militantan segment poveruje da će inscenacija Sodome i Gomore trajno pomračiti park kod Manježa i okolinu, u čijem se tlocrtu iz vazduha svašta može naslutiti – prepoznali ljudi i Pentagrame i Evropsku Uniju i svastike i Satanu i Alistera Kroulija i više ni sami ne znaju šta sve, ko je pratio vesti ovih dana i ostao normalan, neka zna da zapravo - više nije normalan.

Drugi ključni argument protivnika bio je: troškovi održavanja Parade („mi nemamo za hleb, država se raspada, a oni troše državni novac... Kosovo... “), kao da je LBGT populacija sama naručila toliko obezbeđenje i kao da će preusmeravanje tih novaca prekriti sve rupe na našem putu ka svetloj budućnosti. Ni ova tema, na žalost, nije izazvala artikulisani odgovor sa druge strane – štaviše, srpski mediji su samo nastavili da raspiriju vatru, čineći da se „običan“ heteroseksualac danima oseća zapravo silovanom stranom, sve vreme se dodatno pitajući zašto se uopšte događaj zove „Parada ponosa“? Možda bi Srbija lakše razumela „Paradu ljubavi“? Bilo bi lakše i za razumevanje i za gutanje.

Konačno, svi zajedno su zapravo radili u korist raznih našističkih organizacija i njihovih poletaraca - koje nisu bile toliko naivne da otvoreno prete nasiljem pre početka Parade, kao ni ekipa glavešina SPC koje su deklarativno „protiv nasilja“, ali koje se koriste Sodomom i Gomorom kao metaforom da bi inspirisali ljude da posegnu za kamenicama i zbrišu one koji su drugačiji.


Ljubavni akt:

Satima je trajao taj ljubavni akt.
A najviše je stradao zaštitni sloj.

Oni prvi, zabrinuti za decu - demantovani su nekolicinom činjenica: na povorci nije bilo ničeg opscenog, štaviše - protivnici su delovali mnogo „nemoralnije“ od suprotnog tabora. Sa druge strane, iako je to što je povorka uspela da obiđe tih nekoliko ulica već promenilo Srbiju (a promena je tek počela) – to što su tih 1000 ljudi uglavnom gledali u leđa ili lica isključivo policajcima je sam taj čin pomalo obesmislilo.
No, održano je.

Ovi drugi, napižđeni na temu „koliko to košta“ demantovani su istomišljenicima koji su se protiv troškova borili pravljenjem još većih troškova: kamenovan mamograf, desetine povređenih ljudi – više policajaca no civila; zapaljena garaža Demokratske stranka u Krunskoj ulici, polupani automobili (ma, kako su McDonaldsi preživeli?); pekara "Toma", Benetton i naravno, veliko finale oličeno krađom patika iz butika „Đak“ – sve to zajedno je naravno mnogo veća šteta nego dnevnice koje će biti isplaćene policajcima koji su obezbeđivali Paradu. Ta šteta će (Gradonačelnik reče – milion evra), naravno, biti nadoknađena od novca sakupljenog od poreskih obveznika (dakle i roditelja onih koji su štetu pravili, a svakako i od onog dela zaposlenih koji su danas učestvovali u rušenju) - i umesto da bude usmeren ka nekim važnijim projektima, mi ćemo plaćati zamenu stakala, popravku žardinjera, zapaljeno policijsko vozilo, plaćaćemo čak i stakla za zgradu SPS, a razni istomišljenici Dveri, Zveri i ostalih organizacija će nastaviti da budu nezadovoljni, iako je deo njih u novim patikama i pun sećanja na trenutke bacanja kamenja na sistem – jer opet neće biti para za projekte poput stimulacija nataliteta i ostalih, zaista važnih.

Jutro posle:

Ovaj deo priče je, naravno, zapravo najvažniji.
Obe strane ustaju iz kreveta, naizgled zadovoljne.

Jedna strana će valjda, onako pravo iz kreveta, još uvek u gaćama – biti prebačena u jednu novu vrstu odnosa, sa nekim drugim organima – zahvaljujući snimcima sa bezbednosnih kamera. Nastavak će valjda uslediti pred sudom i u prisustvu svedoka. Druga strana je, jednostavno, uradila ono za šta se zalagala. 

Akrobacije se već uveliko i prepričavaju.
Ljudi se već zafrkavaju porukama poput „Porodični ljudi kamenovali zli pederski mamograf“ i sličnim.
Ali, od tih urbanih mitova koji već cvetaju gradom važnije je ovo: danas se po prvi put, nakon mnogo vremena – deo ljudi našao na strani policije, tj. države – što je zaista čudan osećaj. Pogledajte komentare na vesti. Možda je to što kondom-kordon nije pukao - zapravo najvažnija promena koju ovaj dan donosi.

Pitanja nakon ovog ljubavnog čina ima previše: koga na sledećem susretu neće biti - jer će biti iza rešetaka; ko se od javnih ličnosti danas uspavao a ko eskivirao; ko nije na vreme pozvao da se nasilje okonča, već je to učinio kada se sve završilo, valjda mu se mantija sušila, nije imao drugu za pred kamere; te - ko će nakon svega prvi pozvati onog drugog i onog trećeg nakon ove današnje avanture, tj. grupnjaka - i potruditi se da sledeći put ipak bude lakše policajcima, učesnicima, kontejnerima, mamografima i žardinjerama, ljudima. Namerno ne pišem reč "svima", jer danas nisu svi dokazali da su - ljudi.




Thursday 7 October 2010

"Crv" [Angel's Breath]

Ne znam postoji li negde master traka tog poslednjeg spota, koji se može smatrati i njegovim testamentom.

Istorijski posmatrano – „Crv“ je poslednji rad Milana Mladenovića, nastao kao deo projekta sa Subom i prijateljima, a pretposlednji snimak na kojem je pevao. Poslednji snimak je „Velvet“ - tema koja zatvara fenomenalni, strašni „Angel's Breath“ album – i na kojoj je glas koristio kao instrument, više ne pevajući reči.

Priča kaže da je video spot za pesmu „Crv“ Milan radio sam, da bi ga po njegovoj smrti završi njegovi prijatelji. Na YouTube stranicama je do danas bila dostupna samo oštećena verzija originalnog spota - bez uvodnih 25 sekundi i nepristojno lošeg zvuka.

Ovaj novi video klip predstavlja pokušaj rekonstrukcije originala: do sada nedostajući uvod premonitao sam od postojećeg materijala a zatim uklopio sa boljim audio snimkom. Red je da barem taj, poslednji video bude dostupan u pristojnijem stanju, dok se pronađe originalni, dok se ne pojavi neki veštiji montažer slike i zvuka, koji bolje razume sve nivoe Milanovog rada. I kako nije slučajno što je baš ovaj spot - pun gorčine i krcat snimcima nedela i raspada u tako lošem stanju, skrajnut - tako je meni stalo do njegove bolje vidljivosti.

Ovaj klip i njegovo dosadašnje stanje je, naravno, priča i o Milanu i o Subi - i odnosu njihove domovine prema radu dvojice možda najrečitijih/najmuzikalnijih sinova koje je imala za dugo vremena i čijom se zaostavštinom uporno - ne bavi.

Ko zna koliko i kakvih snimaka je izgorelo u tom požaru u Brazilu u kojem je stradao i Suba : nikada nećemo saznati šta su sve krile te trake i hard diskovi, još manje naziremo šta je sanjao i planirao.

Ko zna šta je sa onim delom materijala koji je preživeo. Verovatno je još uvek sve to u jednoj sobi u jednom stanu u Novom Sadu, tamo i dalje leže razne trake i zapisi,
crv vremena ih polako rastače.

Crv.

*

Edit, 2020.
Croatia Records i Zadužbina Milana Mladenovića objavili su remasterovani Angel's Breath i spot za "Crv".





Monday 4 October 2010

To je nama naša borba dala...

Najpre pomislim da bi bilo bolje sagledati svo to vreme, 3652 dana, kroz konkretne, materijalne dokaze napretka, ukoliko ga ima – jer ako uplovim u analize metafizike - završiću u depresivnom, pukom teoretisanju, što bi rekli.

Bilo nas je osmoro u grupi tog dana.
Najstariji među nama je imao tačno 30 godina.
Svi muškarci uveliko odužili dug prema otadžbini, neki i u više poziva.

Na taj dan, tih osmoro ljudi imali su, u zbiru:
  • Dva automobila (na svoje ime)
  • Nijednu nekretninu
  • Jedan je imao stalni posao, jedan je bio samostalni preduzetnik a nas šest kako se snađemo. 
  • Jedan prototip digitalnog aparata, čudo tehnike
  • Nijednu člansku kartu
  • Nijedan brak, dete 
  • Delili smo spremnost da konačno, trčećim korakom, nadoknadimo strašan zaostatak u odnosu na želje i životne planove.
Deset godina kasnije - tih osam ljudi je u zbiru uspelo ili poseduje:
  • Tri automobila na svoje ime (nijedno od dvoje od pre deset godina)
  • Tri nekretnine na sopstveno ime, od kojih je jedna na kredit a dve nisu veće od 30m2
  • Nekoliko digitalnih aparata, a bogami i poneku kameru (ispada da smo na ovom polju najviše napredovali? To je nama naša borba dala!)
  • Nekolicini se čak i penziono uplaćuje
  • I dalje - ne posedujemo nijednu člansku kartu
  • Dva braka i sve zajedno dvoje dece
  • Spremnost da, konačno, možda malo sporijim hodom (stariji smo) - stignemo tamo gde smo pošli pre deset godina.
Svakako nije kako smo se nadali.
Svakako nismo prosek, ali to nikada nismo ni bili.
Nije ni kako smo zapravo mogli.

Što ne znači da ne bih ponovo izašao.
Što ne znači da ću prestati da se trudim.


.

Tuesday 28 September 2010

Poslednja pesma?

“Going Underground” - The Jam?
“Always look on the Bright side of life” Pajtonovaca?
“Wonderful World” u verziji Joey Ramonea?
“Ob-la-di-ob-la-da” - The Beatles?
“Smack my Bitch up” - The Prodigy?

Na sahrani.

Inspirisani činjenicom da je na sahrani Alexandra McQueena  čuvenu „Gloomy Sunday“ otpevala Bjork, što je redak primer ekstravagantne depresije redakcija magazina New Musical Express je pre nekoliko dana postavila pitanje čitaocima: Koja pesma će se slušati na Vašoj sahrani?

Uh.
Pitanje je, zapravo, sasvim na mestu: kako nikada nećemo saznati uz koju pesmu smo nastali (ukoliko je tu muzike uopšte bilo) – sasvim je prihvatljivo da biramo onu uz koju ćemo se rastati.

Gorenavedene pesme delić su komentara čitalaca magazina NME - onih očigledno iščašenijeg poimanja teme. Izborom pesme, oni ne predstavljaju muzički ukus – već i stav prema životu (ili smrti).

Naknadno guglanje otkriva da postoje oficijelne top liste najtraženijih pesama (divna formulacija - commissioned by co-operative Funeralcare“) koje pak dokazuju da na nekim tržištima James Blunt nije samo šampion kategorije najtraženijih pesama za venčanja („You’re Beautiful”) već i ove kategorije – jer je njegova „Goodbye My Lover” prva na listi pesama u Sjedinjenim Državama. Evo kompletne liste:

  1. Goodbye My Lover - James Blunt
  2. Angels - Robbie Williams
  3. I’ve Had the Time of My Life - Jennifer Warnes and Bill Medley
  4. Wind Beneath My Wings - Bette Midler
  5. Pie Jesu/Requiem – W.A.Mozart
  6. Candle in the Wind - Elton John
  7. With or Without You - U2
  8. Tears in Heaven - Eric Clapton
  9. Every Breath You Take - The Police
  10. Unchained Melody - Righteous Brothers
Evropljani su, po drugim izvorima, radikalniji:

  1. Queen - "The Show Must Go On"
  2. Led Zeppelin - "Stairway to Heaven"
  3. AC/DC - "Highway to Hell"
  4. Frank Sinatra – „My Way"
  5. Mozart - "Requiem"
  6. Robbie Williams - "Angels"
  7. Queen - Who Wants to Live Forever"
  8. The Beatles - Let It Be“
  9. Metallica - "Nothing Else Matters"
  10. U2 - "With or Without You"
Od ove tačke, priča bi mogla da se grana u više pravaca: mogli bismo se baviti pesmama poput “Everybreath you take” – koja je česta i na listama svadbenih pesama - jer je i dalje shvaćena kao ljubavna iako je Sting još 1983. priznao da je tosadistička pesma o ljubomori, posesivnosti i nadziranju”.

Ali, zabavnije je listanje potencijala domaće scene.

Lako je posegnuti za standardima poput “Svilen konac” ili “Tiho, noći...”. Ili „Žute dunje” i sve to, ali - i vremena i muzika se menjaju - i, kada dođe red na nas, generaciju odraslu i na ne-narodnim, već autorskim muzičkim sklopovima - kakve li će to glavobolje zadavati organizatorima sahrana i lokalnom popu?
Tamo, jednog dana - hajde da mislimo da je to vreme toliko daleko da ga klasifikujemo kao “futur II” – na spiskovima poslednjih želja počinju da se pojavljuju stihovi poput:

„Šta bi dao da si na mom mjestu/da te mrze a da ti se dive...”...
... „Znam kad bih živeo 1000 godina/ceo bi mi život stao u jedan dan...”
... „Mora da je jeziva gnjavaža u životu doživjeti stotu...”?

Ili, još sumanutiji izbor pesama:

te apsolutni hit za kraj: „Ljubi me brzo, žurim!”

Moj izbor? Domaća?
Za sada, ili, lepše rečeno - i dalje: Šarlo.
Tužni skup može da negoduje ili i da se raziđe, u tih minut i dvadeset osam sekundi – želim da me ispoštuju.




Friday 24 September 2010

"Treba nam pobeda kod kuće!" 24.09.2000

Ladislav i ja sedimo u stanu u bloku, kasni avgust 2000.
Toplo je, i ta vrućina samo pojačava stanje umora.
Obojica glava punih onoga što već nedeljama živimo i radimo: kampanje koje bi trebalo da inspirišu ljude da izađu više na te izbore u septembru mesecu i okončaju devedesete. Svi podaci su govorili: ukoliko nas bude dovoljno na biralištima – gotov(o) je.

Ostao nam je jedan koncept, nerealizovan.

A razglabali smo kako iskoristiti sport kao zamajac za kampanju: od početka devedesetih - kod kuće više gotovo nismo ni igrali, nije nam bilo dozvoljeno. 
Nastavili smo da pobeđujemo u gostima. I koliko god to bilo sjajno, sada je bilo vreme da zabeležimo jednu pobedu na domaćem terenu. Pred našim navijačima. 

Krenemo od nekih davnih pobeda, čisto da uvedemo publiku, a onda pređemo na stvar?
Scenario smo pisali 5 minuta, ostalih 10 smo tragali za tačnim godinama i gradovima.
MANILA '78: Jugoslavija - Sovjetski Savez. Pobeda!
BARI '91: Crvena Zvezda - Olimpik, na penale: pobeda!
ISTANBUL '92: Partizan – Huventud!
ATINA'95: Jugoslavija – Litvanija!
ATINA '98: Jugoslavija-Rusija!
SRBIJA, 24. septembar 2000: Treba nam pobeda kod kuće!

Ukoliko ga niko neće - možemo da ga napravimo sami.
Onda ćemo ga podeliti prijateljima po radio stanicama, neki od njih će imati prilike da ga emituju bez da rizikuju suspenziju ili otkaz.

Potpisaćemo se kao „Grupa zabrinutih navijača“.

Vokal smo snimili kod Ace i Joce, u studiju od kojeg smo inače živeli godinama, snimajući radio reklame.
Vraćam se kući autobusom, vokali su na flopi disketama.
Danas mi deluje smešno, ali mi nije bilo svejedno šta nosim u torbi.
Da bismo ostali dosledni žanru - svi efekti koji se čuju u spotu zapravo su pozajmljeni iz igre Ultimate Soccer Managera 98: publika, navijanje, pištaljke. Za podlogu je iskorišćen snimak bubnjanja Dragoljuba, Lava i Uroša – što jeste bio zvuk leta 2000.

Montiranu verziju smo poslali prijateljima na mail; zatim postavili na Mrežu desetak dana pre izbora, poslali linkove svima kojih smo se setili - uz objašnjenje šta smo uradili, da je stvoreno za dalju distribuciju. 
Znamo da je counter zabeležio lep broj poseta stranici.
Na Radio Indexu sam ga čuo nekoliko puta.
Neko mi je spominjao i Radio Pančevo.
Pričalo se da se zavrteo na još nekim stanicama.
Nama – puno srce.

Nismo razmišljali da li će „sloboda pevati kao što su sužnji pevali o njoj“.
Bila je važna sloboda, kao takva.




Wednesday 22 September 2010

"A što ne bi moglo?" (vežba za istezanje kičme, glave i pameti)

Zeleno svetlo ->  može i "na žuto" -> zašto ne - i "na crveno"?
Pikavac kroz prozor -> mrve od ručka -> sadržaj čitave piksle -> brik od soka -> puna kesa.
Sijalica iz hodnika zgrade -> sijalica iz lifta -> bakar iz mehanizma lifta -> delovi mosta.
Kafa za doktora -> viski za doktora -> novci za doktora -> doktori za novce.
Prva stranka -> druga stranka -> treća koalicija -> svaka Vlada.
Eva kod Makavejeva -> Aleksandra Petrovića -> u „Srećnim ljudima“ -> na "Farmi". 
Marija Kiri -> Maraja Keri...

Ne mogu da dohvatim taster „stop“, can't touch this, niz se nastavlja.
.

(Beograd, Studentski park, 2010)

Monday 20 September 2010

Nik Horbi & Ben Folds: zajednički album!

Nik Hornbi u ulozi tekstopisca, Ben Folds kao kompozitor i izvođač?
Dobar deo preduslova za jedan od pop-albuma godine već je ispunjen.
Nik Hornbi je svakako jedan od najboljih pop-pripovedača sadašnjice, posvećeni obožavalac muzike čije su knjige/scenariji vratili nešto poljuljanog dostojanstva frikovima koji uživaju u samom činu slušanja muzike (da ne pričam o onim težim slučajevima koji o slušanju muzike vole i da pišu. Kraj samoironije.) i čiji se uspeh ne zasniva samo na strogom odnosu prema žanrovima. Njegova „Songbook“ (kod nas prevedena kao „31 pesma“) je ključni dokaz da u pop muzici na početku XXI veka nema drugog žanra do „dobre pesme“, jer - kako bi se drugačije među koricama jedne knjige našli i Led Zeppelin, Royksopp, Suicide i Santana?
Među tim koricama našao se i Ben Folds: jedan od komadića „Songbook“ je i Benova „Smoke“, za koju, ironije li – Folds nije pisao tekst, već samo muziku.

Konačno, nakon sjajno sročenog soundtracka za „An Education“, Nik je dobio priliku da se posveti i stvaranju muzike, što je nakon tolikih kilometara proze posvećene muzici i tolikih godina slušanja muzike sigurno jezivo težak posao: koji god akord da odsviraš ili pokušaš da povežeš – to će ličiti na nešto što si već negde čuo... I zato je Ben Folds verovatno najbolji mogući izbor saradnika: majstor pop-forme i pisanja komada koji uvek u sebi imaju nešto popično zarazno i koji uvek teku kao pesma, i koji je na osnovu Hornbijevih tekstova (i njegovih sugestija nastalih tokom zajedničkih sati u studiju) komponovao 11 lakih, sjajnih komada. Zanimljivo – tematika tekstova ne dolazi isključivo iz kategorije u kojoj je Horbni najjači („My top five most memorable break-ups...“ i slične priče), već je spektar tema mnogo širi – od pesama o ostarelim one-hit wonders - do Sare Pejlin!

Folds mu pak nije ostao dužan, stvarajući nove mitove za muzičke frikove: nastavljajući sopstvenom linijom „sofisticirane jednostavnosti“ u komponovanju – zaljubljenik u „klasični“ zvuk je album snimao na starinsku 2-inčnu traku, sarađujući sa velikanima aranžmana poput Pol Bakmastersa (radio gudače na snimcima poput „Moonlight Mile“ The Rolling Stones), radeći remaster najpre za vinil (!!!), a nakon toga digitalnu kopiju za obožavaoce takvih nosača zvuka. (Nik Hornbi je inače nedavno priznao da odavno sluša isključivo mp3 fajlove.)

Obožavaoci opusa Ben Foldsa, ali i oni stariji koji su rasli uz Joe Jacksona, Elvisa Costella - čak i Prefab Sprout - svakako će uživati u 45-minutnoj besprekornoj pop-vožnji, krivinama, usponima i usporenjima - svemu što bi od pop muzike, zapravo i trebalo očekivati.


Prvi singl sa albuma "From Above“ sam u proteklih sat vremena pustio cca. 7 puta. 
To, verovatno, govori nešto.
Zapravo, kako i odoleti pesmi koja se završava sa: "It doesn't work that way/Sure we all have soulmates but we walk Past them every day/Oh no/Maybe that's how books get written/Maybe that's why songs get sung")




Saturday 18 September 2010

Wake Up!: John Legend & The Roots

„Još uvek ne kapirate, momci?“
„Šta?“
„Irci su crnci Evrope... Mi iz Dablina smo crnci Irske... A mi iz severnog Dablina smo crnci Dablina!“

U neopravdano zapostavljenom filmu “The Commitments” Alana Parkera o beloj radničkoj klasi koja (pokušava da) svira soul usred severnog Dablina postoji taj pasaž koji bi se mogao primeniti verovatno na još samo jednu zemlju Evrope: Srbiju.

No, osim što sam predugo (bio) crnac Evrope (verovatno bi bilo politički prihvatljivo – „Ethno-Balkanian“?) – i činjenice da je soul najbolja podloga za ovoliko crnčenje – ima još razloga zašto se „Wake Up“ na prvo slušanje urezuje u dušu i uši. 
.
Dve godine nakon što je pevao na inauguraciji Baraka Obame, John Legend se udružuje sa The Roots – radi rada na projektu koji je započet iz malo drugačijih pobuda: okupili su se radi snimanja „Wake Up!“ od Arcade Fire (!!!), od koje je ostao samo naslov albuma – a koji se pretopio u kolekciju briljantno odsviranih i otpevanih zaboravljenih soul bisera iz šezdesetih godina XX veka, vremena u kojem se ideja blaxploitation kulture tek rađala a popičniji, veseliji soul osvajao belu Ameriku. Ispod tog talasa, oličenog (u veličanstvenim) snimcima Motown produkcije, stvarao se mulj depresivnog, inner-city soula koji natapa i pročišćava dušu.

Verovatno baš taj i takav izbor - gorkih, ali i laganijih, slatkih a uglavnom nepoznatih pesama čini ovaj album dobrim za Srbiju u jesen 2010. godine. Jer, kao što John Legend možda nije mogao da pretpostavi da će dve godine nakon poklonjenja predsedniku Amerike pevati stihove Bill Whitersa – “I can't write left-handed/Would you please write a letter to my mother?/Tell her to tell the family lawyer/Trying to get a deferment for my younger brother”, tako ni ja nisam pre deset godina zamišljao da ću ovih dana, verovatno već prestar za preglasno slušanje neke druge, agresivnije crne muzike, slušati soul hodajući deplatanizovanim Bulevarom, osećajući se sve više getoiziranim. 
.
.

Thursday 16 September 2010

The Far Side: Gary Larson

"To attempt to be "funny" is a very scary."
Geri Larson već 15 godina ne crta "The Far Side". 
Prekinuo je u 45. godini. 
Odustavši od ideje da će u ljudima nešto uspeti da promeni kroz humor, Larson se proteklih godina posvetio konkretnijim akcijama. Kompletne honorare dobijene od reprinta "The Far Side" poklonio je organizacijama za spasavanje retkih životinjskih vrsta. Ako se zagledate u taj ambis iz kojeg je taj i takav humor dolazio, ne iznenađuje ni prekidanje blistave karijere ni posvećenost tom novom cilju.





Thursday 2 September 2010

"House of the Rising Sun" [39 pesama, #10]

Nada i Brana, 1967.

Nada, moja buduća majka, dolazila je često te 1966. godine u kuću na uglu Dositejeve i Gospodar Jovanove. U toj kući živela su braća Ristić – Miša i Zoran – njeni drugari iz muzičke škole, u kojoj je Nada naporedo učila flautu i klavir.
Flautu je imala, a Ristići su jedini u kraju imali svoj, kućni klavir.
Istog leta je Brana, moj budući otac, često dolazio u kafanu „Papuk“, koja se nalazila na tom dorćolskom ćošku, s druge strane ulice. Oni koji pamte izlog ove kafane znaju da se iz nje gledalo pravo u prozore Ristićevih. Legenda tvrdi da su u kafani ćoškarili i jedan Ćipa, Zoran, Nino i mnogi drugi, svi odrasli na marmeladi koja se prodavala u kockama, svi nekadašnji heroji spusta niz Dositejevu na daskama s tri kuglagera, sada poodrasli Dorćolci.
Početkom septembra pre tačno četrdeset sedam godina, moj budući otac je, kaže priča, između dva gutljaja piva – dok se ulicom razlivao poslednji krug akorada „House of the Rising Sun“ – upitao Zorana: „Ko je ta mala koja svira Enimalse?“.

Tako je počelo.
Tako su mi ispričali.


*

Kako sam odrastao, tako je ova priča polako menjala i dobijala drugi, verovatno manje romantičan, ali i dalje zanimljiv ton i tok. Detalje sam otkrivao u čestim prepričavanjima svih pomenutih aktera – i roditelja i onog dela kafanske škvadre.
Najpre se ispostavilo da je Nada već imala svoj klavir, kupljen od odštete dobijene na ime dedine pogibije u Pešti za vreme revolucije 1956. (Crvenoarmejci su ga ubili plotunom iz tenka dok se nalazio u hodniku Jugoslovenske ambasade, u kojoj se od Sovjeta krio Imre Nađ.) Moj budući otac je pak Nadu spazio nešto ranije: Miši se jednom omakla priča da je Brana na nekoj žurki uspeo da joj mazne maramu, koju je odložila dok je igrala uz Litl Tonija, i sutradan došao na njena vrata da je kao vrati. U „Papuku“ nije sedeo. Ako i jeste – pivo pio nije. Ni danas ne podnosi alkohol te posle jedne čaše otpeva prvu strofu „Večernjeg zvona“ i zadrema.
Kako god bilo, u aprilu 1973, nekoliko nedelja pre mog rođenja, klavir je natovaren na kamion i prebačen u naš prvi stan na Voždovcu.
Trideset dva kvadratna metra, od kojih je dva zauzimao – klavir.
Brat Luka se rodio 1981. godine. Ni on nije bio preterano zainteresovan za instrument koji je majka sve ređe svirala, ali je klavir preseljen zajedno s nama i na Novi Beograd, i postao je jedna od centralnih tačaka novog stana.
Nije se često sviralo na njemu, ali nikada po njemu nije ni pala prašina.

Ni danas ne znam kako se zvalo tih nekoliko melodija koje je keva svirala s vremena na vreme, ali među njima je uvek bila i „House of the Rising Sun“.

*

Sad je trenutak da i ja otkrijem svoj deo nezvanične verzije priče.
Klavir je zapravo često bio u upotrebi, ali Nada to nije znala. Prve probe bendova koje smo pravili podrazumevale su i „korišćenje klavira“ (ono se nije moglo nazvati muziciranjem).
Uz bubnjeve napravljene od gajbica za jogurt i braon selotejp trake i distorziranu akustičnu gitaru ozvučenu slušalicama povezanim s mikrofonskim ulazom u kasetofon, klavir je pomagao u stvaranju „pravca koji ćemo svirati“, a na užas komšiluka, koji je sasvim izvesno proslavljao moj „prelazak na gitaru“, na kojoj sam uspeo da rasviram kompletnu pesmu.

Da je pevam nisam pokušavao; ne umem bolje od Erika Bardona.

*

Leta 1992, u kojem je umrla i poslednja pomisao da sam rođen za muzičara, kuća Ristićevih je srušena. Korov je godinama nagrizao betonske ploče nekadašnje dvorišne staze koja se dugo mogla videti kroz loše postavljenu zaštitnu ogradu.
Miša je iseljen na ivicu nekadašnje Ulice 29. novembra.
Nešto kasnije, Brana mu je bio kum na venčanju.
Zoran je uveliko otišao u Francusku.
Polovinom devedesetih Nada je u trenucima malodušnosti želela da proda klavir, da ga „ne bi kasnije dali za džak brašna“, ali smo je od toga odvraćali. Za džakove brašna uvek je bilo
– godinama su i stajali po stanu, posađeni ispod klavijature starog klavira, učvršćeni pedalama i nekorišćenom klavirskom stolicom.
Ipak, klavir je prodat u proleće 1998: od tog novca kupili smo prvi računar za Luku i mene. Kupili smo i dva para cipela, te vratili dug od dvesta nemačkih maraka Ristiću.
Jedan od prvih albuma koje sam dobio na za mene novom i revolucionarnom mp3 formatu bio je „Songs from my Funeral“ benda Snakefarm, koji su mi otkrili Mala i Mija. Pored mnogih obrada američkih tradicionalnih pesama, na njemu sam pronašao i najbolju obradu ove pesme koju sam ikada čuo.
Gotovo sam siguran sam da se Nadi i Brani ne bi dopala.

*

„Papuk” je zatvoren.
Na mestu stare kuće Ristićevih nikla je jedna od onih novih zgrada čiju fasadu ne možeš da zapamtiš.

*

Erik Bardon je konačno zasvirao u Domu sindikata nekoliko dana pre četrdesetogodišnjice njihovog poznanstva. Nada nam je posle pričala kako su oboje đuskali na koncertu.

*

Statistika iz 2010. tvrdi da samo 1% domaćinstava u Srbiji poseduje klavir.
Kada bih znao gde je taj naš stari pomalo izubijani mahagoni crveni pijanino, sutra bih ga otkupio i prevezao u Zemun, na brežuljak s kojeg se taj deo Dorćola na kojem je ova priča počela sasvim dobro vidi – napravio je Luka nekoliko sjajnih fotki s krova
naše nove kuće.

Istorija muzike tvrdi da je prvi i pravi naziv ove pesme bio „Rising
Sun Blues“.



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana ispričati priče o pesmama koje su obeležile prvih 39 godina života. Svi tekstovi iz serijala dostupni su > ovde. Knjiga sa blago revidiranim i ozbiljno lektorisanim pričama objavljena je 2013. godine, izdavač Booka]
. 

Tuesday 31 August 2010

BlogThis 2010: preporuke

Jelena mi ovim tekstom skreće pažnju na “BlogDay 2010“, priliku da se preporuči 5 blogova vrednih pažnje; što je za mene prilika da se prisetim i onih blogera koji već predugo ne pišu ili su napisali svega nekoliko tekstova i sada svojim ne-pisanjem samo podsećaju na svoj kratki, svetlucavi život komete na nepreglednom blog-nebu. Ovo je, možda, prilika da im se putanje na kratko poremete, da barem na kratko ponovo postanu vidljivi Feed/Google Readerima.

Preporuke su važne! Svojevremeno me tako Vrabac iznenadio, dok smo obojica bili na starim web-adresama, usmeravajući blog-zajednicu ka mojim stranicama, lep je osećaj kad te tako preporuče.

Blogroll sekcija na ovom blogu (scroll down... još... scroll... sad desno... – videti pod „premrežavanje“ :) je lista onih koji imaju „blanko podršku“ i kad nije BlogDay, dakle 24/7 i koju su tu preporuku zaslužili sjajnim tekstovima, briljantnom argumentacijom u raspravama u kojima se čak nađemo i na suprotnim stranama, neumornim istraživanjem najnedostupnijih kutaka pop-kulture ili Planete kao takve – te prostim talentom za prepoznavanje Lepote. No, ima i tu onih koje bi valjalo „tagovati“, još jednom.

Mali je broj putopisa koje sam čitao sa većim uživanjem nego što sam moje pisao. Maćašev, kome je verovatno poslednje što o sebi pomisli "ja sam putopisac“ - je serijalom „Americana Tidbits“ fantastično oslikao Države očima nekoga ko je tek upoznavao novi kontinent i fizički, primenjujući znanja koja je sakupljao u domenu pop-kulture pre no što je prošao pasošku kontrolu, dakle nekih tridesetak godina. Na žalost – od kako je Stari kontinent zamenio Novim autor se posvetio drugim temama, na drugim adresama, a Ruta 66 valjda čeka da bude ponovo otkrivana.

„Interpretacije“ su me konačno privukle ideji da dobro sročenu i promišljenu književnu analizu ne vredi tražiti i više neću pronalaziti na stranicama „zvaničnih“ medija i stranicama sa zaglavljem„kultura“ - već na blogovima edukovanih entuzijasta koji umeju i znaju da sagledaju strukturu molekula knjiga koje su važne.

Đorđe je najjužniji bloger kojeg lično poznajem: odnedavno ponovo downunder, i dalje posvećen neumornom otkrivanju svega što pomera granice komunikacije, dizajna i Digitalne Buyologie – ne odustaje od uloge uvek budnog svetioničara koji prvi na horizontu ugleda novotariju koja iznova menja binarni svet kakav poznajemo.

Iako je 5 „traženih“ blogera već nabrojano, ne mogu da ne spomenem da je neverovatno kako se na blogu Odjavna špica“ svojevremeno pojavilo svega 2 teksta, od kojih je ovaj dokazao da je ponekad i veoma malo dovoljno za ostanak u sećanju publike; valja primetiti da je lepo što se Mario vratio sa mora i sada će valjda nastaviti svoje multi-blog avanture, a da nije lepo što Blurred još uvek štrajkuje; da je sjajno što je blog PillowBook opet živahniji no ranije; da je Sweet Jane uvek sveža i da je fenomenalno kako se Dača prilagođava novom mediju, iako je, ako se ne varam, najstariji u ovoj ekipi - dok verovatno najmlađi bloger u ekipi sjajno prikuplja Paramparčad i nadam se nove čitaoce... I, da ne podsećam sad na sve one koji su već na tom spominjanom Blogrollu - Jelena me već okarakterisala kao nekoga ko krši „akademska pravila“ :) - pravila kažu: 5 blogova, ja posredno i neposredno preporučujem njih 42, nije to slučajno, baš taj broj.

Nedavno sam primetio da uz jutarnju kafu najpre čitam nove blogove, a tek kasnije „zvanične“ vesti – i to nije slučajno: većina tih, meni (ne)poznatih ljudi često daje jasniju i sočniju sliku sveta van ekrana. Neopterećeni tiražom, cenzurom, nepodređeni ideji beskrajnog umnožavanja „saopštenja za medije“ ili lošem prevođenju stranih recenzija, oglasnim potencijalom subjekta ili važnošću objekta – okupljaju oko sebe ljude zagrejane za slične ili identične ideje, zabavljeni (ne)mogućnošću da neka od tih ideja ili ocena postane Opšta, važna, prihvaćena – iako se u borbe za te stavove upuštaju - sami.

A svet su oduvek menjali pojedinci - i zanesenjaci.
Nema razloga da se u virtualnom svetu stvari odvijaju drugačije.

"September" [David Sylvian, 39 pesama, #9]

Minut i petnaest sekundi bili su mu dovoljni za poemu dostojnu i većih pesnika.

Jedan klavirski pasaž dovoljan je da podseti na rastuću čežnju za toplotom sunca u zalasku kasnog leta, nad sporom rekom koja se valja koritom čije su obale ispucale od suše – jer kiše će tek doći, možda će prve kapi pasti na tlo odmah po završetku ove pesme, nakon što se i poslednji zvuk izgubi u tišini koju krši samo šuštanje topola na uglu Ivan-Begove i Čubrine.

Ova pesma uvek pred oči vraća to drvo, sada neprikladno ograđeno gvožđem, u dvorištu moje stare zgrade u blizini Saborne crkve i ovo je jedini pravi soundtrack poslednjih šetnji Varoš-kapijom pre no što dane međunarodnim ukazom skrate za čitav sat; imam vremena za još jedan prolaz Čubrinom ulicom i onda nizbrdo do srušene bibiloteke na Kosančićevom, ulica je još puna odjeka pesme lastavica između zgrada, i ta njihova pesma će mi najviše nedostajati sve do kraja marta, kada će njihov povratak dokazati da je proleće stiglo, ponovo.


Da je Sloba Konjović nije nikada emitovao u „Paradi albuma“ na Studiju B daleke 1987. i da mi pokojni prijatelj i komšija Miloš Ćorić nije po prvom dolasku iz Amerike doneo album „The Secrets of the Beehive“, ostao bih uskraćen za najlepši komad muzike ikada ispevan početku jeseni.

The sun shines high above/
The sounds of laughter.
The birds swoop down upon/
The crosses of old grey churches.
We say that we’re in love/
While secretly wishing for rain/
Sipping coke and playing games
September’s here again.



Friday 27 August 2010

"Mr. Nobody"


"Sve je moglo biti drugačije, a da opet bude podjednako značajno."
(Tenesi Vilijams.)

Roditelji ovog devetogodišnjaka se razvode.
Majka ulazi u vagon.
Dečak, još uvek, nije prevalio preko usana odluku: da li ostaje sa ocem, ili odlazi sa majkom.
Voz polazi.
Dečak potrči za vozom.

Uspeo je: nalazi se u majčinom zagrljaju, oni putuju ka Istočnoj obali.
Odustao je: okreće se ka ocu, ostaje u Engleskoj.
<<< ? >>>

Razapet na tromeđi naučne fantastike, divergentnih realnosti i intimne drame junaka koji proživljava svaki od mogućih ishoda svojih izbora (ili preokreta za koje nije odgovoran) - „Mr. Nobody“ Žaka Van Dormela gotovo neokrznut uspeva ono što narativno ili vizuelno mnogo jednostavnijim, kamernijim, odnosno na temu fokusiranijim filmovima ne uspeva: da struže, lagano ali temeljno, sloj po sloj, komad po komad - ubeđenja kojima su odavno zatrpane neke stare odluke i tako tebe, gledaoca, mene ponovo dovede do jezgra sumnji: da li su te i takve odluke bile ispravne, da li je moguće da nas svega jedan pogrešan (ili ispravan) potez zaista tako lako izbaci tako daleko od planirane putanje, kako jedna slučajnost osujećuje toliko mnogo dobrih namera, kako se greškom nađemo u situaciji u kojoj je jedina moguća reakcija ono što se u šahu zove „cucvang“: kada je jedini ispravan potez ne napraviti bilo kakav potez.

"Ne možemo se vratiti unazad.
Zato je teško izabrati.
Morate doneti pravu odluku.
Dok god se ne odlučite,
sve je moguće."

Uskraćen za Zlatnog Lava venecijanskog festivala 2009. u samom finalu, vredan je 2 sata vašeg vremena.
Ukoliko ga pogledate, sve će možda krenuti novom putanjom.
Ukoliko ne - možda će se sve nastaviti dosadašnjom.
Koja je prava?


.