Tuesday 8 September 2009

Simple Minds u Beogradu: Promise me a Miracle!

Dolazak Echo and The Bunnymen u SKC i današnju najavu koncerta Simple Minds (11. novembar, Arena) prihvatam ne samo kao kompenzaciju za prolećno otkazivanje DM, već i kao priliku da konačno sakupim i polepim nedostajuće sličice u stari album, ma neka su sličice pomalo musave i izuvijanih ivica od silnih tapki i nošenja po džepovima, nije važno.
Albumi iz njihovog "zlatnog perioda" – tačnije trilogija "Sons and Fascinations"/"New Gold Dream"/"Sparkle in The Rain" važne su tačke celokupnog post-teenage perioda dobrog dela generacije rođene početkom sedamdesetih, odnosno - da budem precizniji – plutanje beskonačnim brojem sitnih sati letnjih noći uz "Someone Somewhere in Summertime" ili "This Earth You Walked Upon" jednostavno je bilo odrastanje, važna lekcija novog romantizma i poetike, ako razumete šta želim da kažem. Naravno – i tada je bilo vidljivo a sada dobro znam da je poetika Džima Kera često nategnuta i sklona iznenađujućim padovima; odavno sam svestan da je tu ponekad bilo i previše lošeg ukusa i nerazumnih poteza; da se Džim Ker nikada nije pomirio sa činjenicom da najveći hit ("Don't You") nisu sami napisali i da su je odsvirali i otpevali gotovo slučajno a onda i na silu (u planu je bio Brajan Feri!); od prvog takta "Theme For Great Cities" sa "Sons..." je jasno da su za "onaj" zvuk Simple Minds zapravo najzaslužniji bili nekadašnji basista i klavijaturista, čijim se majstorijama i danas divim, a tek onda preživeli dvojac Ker-Burčil koji će stati uskoro na scenu Arene; potpuno je jasno da su poslednji veliki album snimili pre 25 godina a da neke nije uopšte trebalo da snimaju; no ipak, kako se na poslednjem albumu "Graffiti Soul" mogu naći dobri pasaži i kako to već liči na neko dostojanstvenije starenje - elem, isto tako je teško sve gorenavedene grehe neoprostiti čoveku koji je svojevremeno uspeo da smota Krisi Hajnd i snimi pesme poput "I Travel", "Big Sleep", "Promised You A Miracle" ali i sjajnu "C Moon Cries Like A Baby" – što je sasvim dovoljno da konačno, sa zakašnjenjem od 25 godina (prvi koncert u Beogradu 2005. sam nesrećno propustio) mogu da i uživo čujem nešto od gore navedenog, konačno odsanjam do kraja "New Gold Dream".

Ili nastavim da sanjam.

Zanimljivo je, a sada sam siguran da nije slučajnost: sjajni instrumental "A Brass Band in African Chimes", kojeg se ponosni vlasnici maksi singla "Don't You Forget About Me" svakako sećaju sa B-strane vinila bio je donedavno poslednji traženi snimak, jedini komadić mozaika onoga što sam čuvao na trakama i vinilu tokom osamdesetih i čije me je nedostajanje donedavno žuljalo poput kamenčića u cipeli. Pronašao sam ga pre nekoliko nedelja, integralnu verziju od 9 minuta. Slika je kompletirana, ja pripremljen za prve taktove "Moscow Underground", pesme kojom SM otvaraju koncerte na ovoj turneji. Očekujem Miracle.


Snimak je iz 2007.
Letnji izveštaji sa turneje tvrde da je ovo koncertna lista pesama:

Moscow underground
Stars Will Lead The Way
See The Lights
I Travel
Waterfront
Big Sleep
Don't You (Forget About Me)
Hypnotised
Promised You A Miracle
Glittering Prize
Someone, Somewhere in Summertime
New Gold Dream
Alive And Kicking

Encore One
Home
Sanctify

Encore Two
This is It
Ghostdancing

Update: P.S. Kako je bilo na koncertu - procitajte ovde >>


Sunday 6 September 2009

A Complete History of My Sexual Failures

Razvoj i dostupnost tehnologija nisu u proteklih nekoliko godina ostavili traga samo na Mreži, definitivno prenaseljenoj neprebrojivim privatnim istorijama, sadašnjicama ili sanjanim budućnostima – > film kao medij i format koji sada "svako može kreirati" takođe doživljava promenu, konačno ispunjavajući Vorholov san o minutima slave.

U vremenu neverovatne količine dokumentaraca koji otkrivaju istinu posvećenih katastrofama, atmosferskim promenama, tajnim društvima koja kriju tajne od sebe samih i zaverama koje se granaju kao loši X-100 romani a čija se verodostojnost ljulja pametnim guglanjem, Kris Vait je kreirao dokumentarac koji pokušava da odgovori na mnogo teža pitanja od gore navedenih, fundamentalno-atmosfersko-zavereničko-kosmičko-kalendarskih:

Zašto mi se neprekidno dešava da budem ostavljen?
U čemu grešim?
Zašto moje bivše devojke ne žele da pričaju o tome?
Zašto sam... disfunkcionalan?
Da li je ijedna žena raspoložena za seks sa mnom?
Zar je moguće da samo moja priča nema Happy End?

Ovaj suludi koncept prikazivanja prljavog veša (metaforično), skidanja gaća pred kamerom (nije metafora), razotkrivanja svih sumnji i strahova prosečnog single nezaposlenog i zapuštenog tridesetogodišnjaka nije samo low-budget High Fidelity – ovo je ujedno veoma zabavna pokazna vežba kako je moguće od sopstvene mizerije skovati srećnu zvezdu: "A Complete History of My Sexual Failures" već je sakupio impozantnu količinu nagrada i nominacija (Sundance, Bafta...) a Krisa učinio zvezdom na čiji uspeh će vas, možda, opomenuti pametniji i lepši deo publike, ukoliko ovaj film gledate udvoje, pre no što zamračite sobu. Ne pokušavajte odbranom da je "film najveća iluzija". Bez obzira na sve promene tehnologije, formata i Mreže - "film je istina, 24 puta u sekundi" (Godar).



Tuesday 1 September 2009

Ogledalo [revisited]



Najpre taj silazni, usna harmonika bluz - uvod koji će smeniti ritam razbijen od prvog takta raspasovanim pratećim udaraljkama i ehom, odmah definiše
dvojinu, nagoveštava razdor u onome koji se nađe zatečen pred prostim pitanjem koje nije ni dilema već stanje, "ko si ti, ko sam ja/kojem gradu pripadam/koju šizmu nastavljam/zašto pričam sa sobom sam...", suočen sa tolikim ogledalima poput onih Velsovih, od kojih valjda nijedno nije ono koje će dati željeni odgovor, zato sledi lagana solo gitarska igrarija svojstvena nekom drugom muzičkom žanru, ali njih dvojica su znali muziku, nijedan detalj nije tu slučajno, zato se i ta gitara umotava u eho i obuzima prostor, dok prvi tamni tonovi ranjenog Borhesovog tigra skrivenog u tami izbijaju iz pozadine, onda jednostavan rif, repeticija električne gitare valjda rešene da tim hipnotičkim ponavljanjima istog akorda reskog i jasnog možda barem ogrebotinu ostavi na površini ogledala, ali kako je sve počelo silaznom lestvicom tako i sve ovo vodi ka tom kratkom, ali najstrašnijem vrtlog-pasažu - srcu tame u kojem razigrane o—ho-ho-o-ho-o-ho-o-ho-ho glasove i daire u poskoku ne smeni krik čoveka koji glasom pokušava da razbije krug iz kojeg za sada ne može van – > jedan od najsnažnijih glasova čitavog Balkana koji, zapravo, slabo ko čuje, ali čak i tada – hej kakav borac - tu je jasan poziv "..smiri se, saberi se/budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam/bistar, jak i siguran" i ako ne prvi, onda će drugi ili treći ili četvrti vrisak već napraviti naprslinu na staklu, dovoljno široku da tama konačno iščili, pre samog sumraka – puta kojim će obojica uskoro krenuti, ka mestu u kojem ni vreme ni zvuk nisu linearni, o čemu su oduvek obojica sanjali.

Sve to čujem u ova četiri, a još uvek ne umem da pišem o ostalih 38 minuta Angel's Breath albuma, ne umem.


Izgubljeni s(v)etovi 2001.

Artur Klark i Stenli Kjubrik sastaju se prvi put u proleće 1964. Kjubrik je, po Klarkovim rečima, "Želeo je da snimi film o čovekovom odnosu prema Vaseljeni." U knjizi "Izgubljeni svetovi 2001.", Klark otkriva neke od detalja razvoja priče koja je, zapravo mogla biti potpuno drugačija (ili su to bile samo "Kjubrikove faze"?).

Četiri godine kasnije, 6. aprila 1968. godine, "2001: Odiseja u svemiru" je premijerno prikazana.

Evo dela izgubljenih svetova:

28. maj 1964. Predložio sam Stenliju da oni budu mašine koje organski život smatraju za kužnu bolest. Stenliju se to čini dopadljivo i oseća da smo na pravom putu.

31. maj 1964. Evo jedne zgodne zamisli koju, međutim, nećemo upotrebiti. Sedamdeset vanzemaljskih stvorenja - gole, crne piramide - voze se u otvorenim kolima Petom avenijom, okružena irskim policajcima.

26. jul. Stenlijev rođendan. Otišao sam do Vilidža i našao jednu čestitku na kojoj je prikazano kako se Zemlja rasprskava; ispod je bilo napisano: 'Kako čoveku da bude srećan rođendan kad svet može svakoga časa da ode bestraga?'

28. jul. Stenli kaže: 'Ono što nam je potrebno jeste neka gromovita tema koja doseže mitske razmere.'

6. avgust. Stenli predlaže da kompjuter bude ženskog pola i da ga nazovemo Atena.

17. avgust. Konačno imamo ime našeg junaka - Aleks Boumen.

2. oktobar. Završio sam čitanje 'Afričkog Postanja' Roberta Ardrija. Našao sam na jedan upečatljiv deo iz koga bismo čak mogli da uzmemo naziv filma: 'Zašto čovekova vrsta nije iščezla u dubinama pliocena?... Znamo da bi bez poklona sa zvezda, bez slučajnog sudara zraka i gena, inteligencija nestala na nekoj zaboravljenoj afričkoj ledini.' Ardri, doduše, ima na umu mutacije izazvane uticajem kosmičkih zraka, ali formulacija 'Poklon sa zvezda' izvrsno se može primeniti na siže za koji smo se trenutno odlučili.

17. oktobar. Stenliju je pala na um luda zamisao o svojevrsnim robotima-posilnima koji stvaraju viktorijansku sredinu da bi se naši junaci prijatno osećali.

21. novembar. (...) posle šestočasovnog razgovora Stenu je sinula zgodna ideja. Naši vanzemaljci stižu na Zemlju i upućuju naše miroljubive pretke u komandoske borilačke veštine, što ovima omogućuje da opstanu i napreduju. Prilično smo se zabavljali razrađujući ovu zamisao, ali mi se ona ipak ne čini osobita.

8. mart 1965. Morao sam da se uprem iz petnih žila da sprečim Stena da doktora Pola vrati iz mrtvih. Bojim se da mu je opsednutost besmrtnošću natkrilila umetničke nagone.

25. avgust. Iznenada mi je sinulo kako bi roman trebalo da se okonča: Boumen stoji pokraj vanzemaljskog broda.

3. oktobar. Stenli na telefonu - brine ga kraj... izložio sam mu svoje poslednje zamisli i jedna od njih iznenada nas je obojicu privukla: Boumen regredira na nivo detinjstva i u poslednjoj sceni vidimo ga kao bebu. To je njegova sopstvena predstava o sebi na tom stupnju razvoja. A možda Kosmička Svest raspolaže sklonošću ka humoru. Saopštio sam telefonom tu zamisao Stenu, koji nije bio baš oduševljen, ali ja sam sada srećan.

16. novembar. Proveo sam dugo vremena sa Stenlijem, raspravljajući o scenariju. Došli smo do nekoliko dobrih zamisli, ali imam utisak da bi bilo najbolje ako nam više nijedna ne bi pala na um.

20. mart 1966. Ceo dan sam žestoko radio na romanu i negde oko dvadeset jedan čas završio sam poslednju radnu verziju (šta, opet!).

2. april. Dodao sam nekoliko stotina poslednjih (?) reči u rukopis i konačno ga zaklopio. Što se mene tiče, posao je završen."

.

Thursday 27 August 2009

U-Turn (za Pavla T.)

Rođen si u sistemu u kojem je važilo da vrednim radom možeš dobiti sve što želiš, ako ti želje nisu isuviše raskalašne: pristojan posao; opciju za kredit; ne preveliki, ali svoj stan; pomalo kockasti ali solidan auto, tronedeljni odmor+zimovanje; pet dana za državni praznik i još nekoliko dana za Novu; besplatno školovanje za klince; vikendicu; stoličicu za pecanje u suton na obali reke; penziju; dostojnu sahranu.

(Onda lepe, sočne table marcipana zameni jeftini, vazdušasti Munchmallow.)

Još u dvorištu si naučen da se na „dobar dan“ odgovara istom merom i da se predstaviš pre no što kažeš šta želiš, uz „hvala unapred.“ Znaš da reći „izvini“ nije sramota već pitanje časti; da je pljunuti na ulici isto što i pljunuti na sebe i da sirena nije deo automobila koji ga pokreće, učio si iz fizike.

Naučen si da oni sa dvojkama iz vladanja ne mogu vladati sistemom.
Nisi znao da oni što kao mali postavljaju najviše pitanja, iz čiste, zdrave ljubopitljivosti - uskoro neće biti ništa pitani i, još gore - neće više imati ni želje da postavljaju pitanja.
Nisi sanjao da će netalentovani dunsteri, lišeni ritma i smisla za melodiju dirigovati čitavim državnim ne orkestrom - već aparatom.

Nisi znao da su najveći zagovornici okretanja drugog obraza najčešće oni koji ne što imaju đon, već nemaju razloga da idu kod obućara.

(Onda "Fantu" zameni "Fanti" a "Sprite" postane "Straight", "Milka" je "Milica" a od "Niko kao ja" ceo talas se razbije u hridi i ostane da odzvanja "Igra Rock'n'Roll cela Jugoslavija".)

Učio si da se domovina brani lepotom a oružje čisti da bi sijalo na suncu za 1. maj, onako puno ćoraka.

Učio si da je domovina velika, šarena, dugačka, otvorena. Učio si da domovina i daje i uzima, čist reciprocitet: pola-pola. Ali, ko si ti da kažeš šta je polovina – kao što si smatrao sumanutim da Republika na zastavi može imati krunu, a da se sekularne države u himni uzdaju u pomoć od Boga – a to ti se upravo dogodilo.

Nisi očekivao da se sve može raspasti toliko brzo. I zakasnio si za taj trenutak u kojem bi bacanje kamenice nešto promenilo.

I nije se sve to promenilo nečistom ili nepoznatom silom, već ste to i ti tvoje okruženje kreirali kao stanje koje prihvatate, živite, produžavate, umirete.

(Ostaje ti gorki okus, "Gorki list" koji pomešan sa 100% voćem postaje koktel znan kao "Dunav".)

Trgneš jedan-dva-tri, umiješ se, kreneš dalje.

Tvoja nesreća ne čini nikoga srećnim, a tvoja sreća nije opšta stvar.

Znaš šta ti je činiti.

P.S. "Onaj kome je otadžbina snaga – još uvek je puki početnik; onaj kome je svako tle kao otadžbina - već poseduje snagu, ali savršen je tek onaj kome je čitav svet strana zemlja." ("Fama o biciklistima")

Saturday 22 August 2009

"Hey, Jack Kerouac..."/Na putu

Put počinje gotovo slučajno: dok smo se prošle subote kroz sumrak spuštali sa planine u srcu Šumadije na koju smo, iskreno, otišli iz zezanja - da vidimo prijateljicu koja je tamo otišla dan pre nas i vraćala se sutradan, što čini celu epizodu čistom zabavom, a za radost ruku na volanu automobila, dakle u tom sumraku zaustavlja nas rampa, zatim voz koji dugo prolazi, sa zvučnika se čuje Robert Džonson a sunce tone polako u crvenilu; palim cigaretu i shvatam da mislim na Džeka Keruaka, mislim na Džeka, da parafraziram knjigu. 
Poziv je jasan.

Po povratku izvlačim iz dva kubna metra nepročitanih knjiga što čame ispod televizora izvorni svitak - pravo, nedavno objavljeno izdanje knjige "Na putu". Setim se radosti kada se u jesen 1988. u knjižari pojavila, zapravo kastrirana verzija, ali kako sam to mogao znati, tek upisani srednjoškolac čiji je najbolji prijatelj upravo otišao za San Francisko preko Njujorka, sve što sam zapravo znao bile su priče da je Keruak uticao na dobar deo idola dečaštva i to ga je, prvenstveno, preporučivalo za čitanje. Taj isti primerak je kasnije otputovao na ko zna čiju policu ali tada nisam mario mnogo jer sam ga znao gotovo napamet, kao i "Darmu lutalice", no nekoliko godina kasnije sam kupio u antikvarnici jedno takvo isto, samo iz razloga da, kada podignem glavu, vidim da je knjiga opet tu, na polici. No, "izvorni svitak" je zapravo drugačija knjiga.

Kao da sam svih onih godina putovao kroz sve to na mestu suvozača u automobilu zamagljenog prednjeg stakla, slabih brisača.

Stisnem najpre kočnicu i shvatim - gotovo šezdeset godina je do mene putovalo ovo izdanje, verzija u kojoj je Džek kartografisao originalnu, bezobraznu, razbarušenu viziju Amerike s početka pedesetih godina XX veka, pisao je 20 dana na ogromnoj rolni papira a onda redigovao narednih 6 godina - ne bi li se konačno probila kroz tadašnju preplašenu demokratiju, birokratiju i idiotariju do (sada je jasno) uštrojene štampane forme. Zato sada dajem gas - konačno sam u prilici da stvarno jasno vidim, pred početak jeseni ponovo krenem tamo i već sada vidim da se put neće tako lako završiti. Dok sam postavljao scenu, tražeći idealni zvuk za knjigu i vršljao po mreži tražeći originalne snimke Džordž Širinga, o kojem Keruak tako pasionirano piše otkrivam i dokumentarac "One Fast Move or I'm Gone: Kerouac's Big Sur", kao i mnogo toga do sad nepoznatog i shvatam da, za razliku od Sela/Džeka i Dina/Nila (u ovoj verziji su i imena svih ludaka konačno prava) koje je samo okean mogao zaustaviti "jer se ne može dalje, kontinent se završio" mene, zapravo, nema šta da zaustavi. Konačno otkrivanje izvora čini da put postaje – beskonačan.


Friday 14 August 2009

David Sylvian: Manafon



"September's here again", otpevao je svojevremeno "poslednji romantik pop muzike" otvarajući, davno, jedan od najboljih albuma karijere. Četrnaestog septembra ove godine, Dejvid Silvijen (Sylvian) objaviće novi album, "Manafon" - pripreman gotovo pet godina, ukoliko se ne računa period rada na projektu Nine Horses. Okružen proverenim saradnicima, od kojih su neki bili i na sceni Doma sindikata pretprošle godine, Silvijan ostaje, po svemu sudeći, dosledan izučavanju sopstvene mikrologije.

Video za prvi snimak sa albuma dostupan je ovde.

Destinacija za ovu noć: www.manafon.com


Tuesday 11 August 2009

Lefkada [deo drugi]

Pred svitanje, dok ribarske brodice lagano klize ka obali Lignija i jednom od najboljih ribljih restorana, nebo iznad Lefkade još uvek je puno putokaza ka mlečnom putu. Na ostrvu, kao i okolini, nema veštačkog svetla koje bi ometalo uživanje u nebu krcatom zvezdama koje tiho klize nebom iznad terase sa pogledom na potpunu bonacu. Tiha svitanja pripadaju spisku prednosti noćenja na istočnoj strani.
.
Nidri je mesto u kojem ćeš najverovatnije pronaći smeštaj: seoce čine dve paralelne "glavne" ulice i malo naselje u zaleđu. Prijatna marina oivičena je klubovima i kafićima jasno profilisane publike (iz jednog sjajno (ne)osvetljenog kafića puzi rani Tom Waits; u drugom, ukrašenog natpisom "Try to survive a night in here!" šiba AC/DC; iz trećeg Thievery Corporation; dok u četvrtom penzioneri igraju tombolu. Niko nikome ne smeta, svako grize svoju krišku letnje večeri), no sve to verovatno nije ideal kojem streme mlađe generacije, što je dobro. (Nidri, kao i kompletno ostrvo kao da nema "in" mesta, klubova i opcija za "ludu zabavu", kao što nema ni preteranu količinu porodičnih hotela i plaža. Verujem da najbolje noćne žurke zapravo prave kamperi na plažama na zapadnoj strani.) Red je spomenuti i posetiti gotovo neugledni, ali neprekidno krcati lokal gos'n Statisa – njegove božanstvene giros-pite te spasavaju uključivanja šporeta – tj. ideje da ima smisla bilo šta kuvati tokom odmora, iako si u apartmanu.
.
Idealno lociran na početku dugačkog fjorda, Nidri se ponosi i statuom Onazisa, koji je svojevremeno kupio jedan od ostrvčića u blizini i koji gledaš sa terase apartmana. To izaziva manji uzdah od činjenice da je ostrvo pored (Madouri) kupio Aristotel Valaoritis, pesnik. Ponoviću: pesnik koji je kupio ostrvo. Sad je uzdah dublji. A možda najveći uzdah izaziva priča o bakici koja igra pred publikom sa stolom na glavi, ali to je već druga tema, sekcija: izleti.
Iza Nidrija krije se neveliki, prijatni vodopad koji valja posetiti, ali i okupati se u njemu – što je moguće ranije, jer već od ranog prepodneva postaje meta radoznalih turista – kojih nema previše, ali klisura koja vodi ka vodopadu jednostavno svojom širinom i akustikom ne može podneti više od 20 turista, a da isti ne smetaju jedni drugima.

Grad Lefkas, najsevernija tačka ostrva zapravo je idealna baza za one namerene da prevrnu baš svaki kamen i zarone u svaki talas. U večernjim satima, Lefkas nije preterano bučan (u poređenju sa nekim drugim gradićima Mediterana koje znamo), nakrcan neverovatnim brojem taverni i kafića ali i prodavnicama prepunih neverovatnih drangulija – od kojih ne mali deo stvarno nisu ni kič ni prosti gipsani suveniri: u mnogima od njih rade dobrodržeće gospođe anglosaksonskog porekla - kratke kose, perfektnog akcenta i neočekivanih objašnjenja ("Sir, it's called Rosolie and you have to try – it taste like Christmas!"), očigledno davno oduševljene ovim delom Jonskog folklora, rešene da penziju i starost prožive upravo ovde.
Dnevni obilazak grada otkriva i neke ožiljke: iako je od velikog zemljotresa prošlo više od pedeset godina u mnogim delovima grada (kao i na celom ostrvu) mogu se naći kuće čiji su spoljni zidovi velike ploče rebrastog lima, prekrivenih istim takvim materijalom, premazanih mnogim slojevima farbe – a viđeni su i zvonici i gradski satovi postavljeni na gvozdene konstrukcije, verovatno "privremeno". Ipak – to, kao ni mnogi drugi rustični detalji prosto ne smetaju – jer Lekada je takva cela - sređena dovoljno da ništa ključno ne nedostaje, ničega da ne bude koliko ne valja. Lefkas je strateški važan i zbog ovoga: samo u ovom gradu postoje Spar, Marinopulos/Carrefour i Lidl – tri hrama čije se prisustvo možda ne uklapa u krajolik ali štede priličnu količinu novca – jer su osetno jeftiniji od radnjica po ostalim mestima.
Dosta o naseljima i civilizaciji, vreme je za plažu.

Odlazak na bilo koju od zaista esencijalnih plaža nemoguć je bez iznajmljivanja vozila, dobre volje i ponekad dobre obuće. Izaberi auto ne slabiji od 1.4 jer neki usponi, vreme će pokazati, jednostavno nisu lako savladivi. (Flashforward: Na vrhu uspona kod Atanija, kraj samog druma čiča od stotinu ljeta aplaudira svima koji se probiju do sela! Bravo!). Razmisli i o sledećem: Milos i Egremni, na primer, ne nude ništa od civilizacijskih komfora, tako da su sopstveni suncobran, cooler-bag/ručni frižider i hrana neophodni za celodnevnu nirvanu. Zapravo, celo ostrvo odiše prilično kamperskom atmosferom, te se tako valja i ponašati.
Ukoliko tragaš za totalnim mirom, prvu od većih plaža na zapadnoj strani ćeš izbeći: Katisma je velika i lepa plaža ali istovremeno i najposećenija. Zato se odmah nakon nje, niz drum otkriva Pefkulia – lepa, dugačka šljunkovita plaža, uvertira za mnogo veće egzibicije ovog dela Mediterana ali istovremeno i putokaz kuda uživanje na Lefkadi ide: ukoliko si nudista – budi. Ukoliko nisi – ne moraš. Ukoliko želiš da postaviš šator među četinarima kraj obale – uradi to i ostani danima. Ukoliko ne želiš – dobrodošao si kao gost: svaka od plaža duž zapadne obale ima svoje stanovnike – uglavnom klince kojima nije teško da s vremena na vreme dovuku do šatora kartone vode i piva i tu plutaju danima, zaboravljeni od hotelijera, agencija, turističke policije. Nikome ne smetaju, niko im ne smeta, plaža je dovoljno velika da se raspon između kupača može meriti desetinama metara - ako ste zainteresovani za nekakvu intimu, zaboravljeni pojam mnogih turističkih destinacija.

Odmah nakon Pefkulije, na samom obodu zaliva ulazi se u Agios Nikitas, seoce od više restorana no kuća, pristojne hrane i odličnog domaćeg vina, sa kojeg se čamcem može doći do jednog od tri bisera ostrva a to je Milos. Uporniji i odvažniji će ka Milosu krenuti peške, stazom koja počinje u sred mesta a koja vodi preko omanjeg brda, da bi se nakon 20-ak minuta hoda, koji podseća na put do plaže iza kampa u Jelsi (Hvar) otkrio jedan od predela koji ćeš pamtiti bez obzira na mora koja si do sada video. Milos će, ukoliko se apartmani koji upravo niču na samom bregu ne budu prebrzo širili sigurno još nekoliko godina biti jedna od plaža zbog kojih se na Lefkadu dolazi i nema razloga i smisla pokušavati sad s nekakvim opisima: to je mesto koje si tražio svih ovih godina, koje si zamišljao u kišnim noćima kasnog novembra, prizivajući zvuk zrikavaca i talasa, nirvana koja uništava taj kamen koji si nosio u glavi, čitave godine.

Nakon silaska na Milos otkrivanje ostalih plaža jednostavno se ostavlja za neki drugi dan: konačna katarza nastupa kada brodić odveze i poslednje turiste ka Nikitasu te na plaži ostane tek nekoliko parova, sunce u zalasku i - tišina.
Dole, niz drum ka jugu sledeća zanimljiva tačka je Kalamitsi – koja se na mapi lako prepoznaje po putu koji se račva na tri kraka. Centralni put vodi do nevelike ali prijatne plaže izbrazdane gromadama razbacanim tako da deluju kao da ih je Zevs bacao sa obližnjeg vrha – što je stvorilo uvale dovoljno velike da svako ima svoje parče plaže, dok se talasi probijaju kroz te uvale prskajući na sve strane. Put do ove plaže je, kao i do svih koje slede izuvijan, loš i uzan taman toliko da se automobili jedva mimoilaze. Ali, ni to ti ne smeta. Gialos možda i previše podseća na Pefkuliju tako da ga sada ostavljamo za nama i silazimo ka Egremniju, druge plaže zbog koje si na Lefkadu došao.

Zanemarićeš vijugavi put, usta i automobil pun sitne, pred-antičke prašine (poslednjih nekoliko stotina metara je gadan makadam), neće te zastrašiti ni 350 stepenika koji vode do plaže, zaboravićeš i to da ćeš morati kasnije tim istim putem natrag: Egremni krije nešto kampera i beach bar sumnjivog nivoa turističkih usluga ali slobodnog duha (vidi sliku, dole :), dugačka je tri kilometra, potpuno prijatne obale, savršenih oblutaka i zgodnih zaklona u stenama koji pružaju i hlad i mogućnost totalnog potonuća u ništa. Iako ćeš nakon prvog pentranja natrag pomisliti da te više ništa nikada neće vratiti na tih 350 stepenika, već sutra ćeš krenuti istim putem, ostavljajući za neki drugi dan jednu od zvanično najlepših plaža na Mediteranu – Porto Katsiki, "Luku divokoza".

Porto Katsiki jedna je od najpristupačnijih plaža na ostrvu. Ali, ni gužva joj ne može umanjiti lepotu: fascinantne stene i ugibanje najfinijeg vlažnog peska pod nogama, idealnog za zatrčavanje ka talasima. Kako je Porto Katsiki nastajao svih ovih stotina hiljada godina možeš gledati i uživo: svaki jači udar vetra blago kruni litice iznad i razbacuje kamenčiće po plaži, tako da je otvaranje suncobrana u takvim danima preporučljivo, makar sunce još uvek bilo na istočnoj strani. Najčešća slika: matori konji skaču po talasima, dok devojke opremljene aparatima i kamerama beleže trenutke te čiste, zaboravljene dečačke radosti, po kojoj će se ovo leto takođe pamtiti.

Povratak na istočnu obalu, a sa južne strane odnedavno je lakši: nakon što ste večerali u Ataniju (najlepši pogled na zalazak) i krenuli onako ošamućeni domaćim vinom natrag, na ulazu u Dragano postoji novi asfaltirani put koji se odvaja nadesno i čiji drugi kraj izbija nedaleko od Vasilikija, raja za vind-surfere i malu decu, iz kojeg brodice idu ka susednoj Kefaloniji i okolnim plažama. Za pola sata vožnje si u Nidriju, u kojem se zaustavljaš da bi maznuo giros od Statisa i onda se zatrčao ka apartmanu: nevoljno spiranje soli sa kože i iz kose, onda pravo ka stolici na terasi i pogled ka noćnom nebu koje lagano, ponovo, otkriva mlečni put. Sve je tako pastoralno, tiho i ljupko da pomisliš da i obično parče stene nesrećno uhvaćeno i sprženo atmosferom donosi neku sreću, ako primetiš na vreme njen trag na nebu i poželiš pravu želju.

Želim da ostanem.
.

Wednesday 5 August 2009

Echo and the Bunnymen

Iskreno verujem da se tim ljudi zadužen za PR komunikaciju Jelen pivo Live festivala iskreno i potrudio da sroči patchwork vest od brzih prevoda sa neta o prvom nastupu Echo & The Bunnymen u Beogradu. Način na koji je ta priča ispričana (uz genijalno izostavljanje najvećeg hita benda "The Killing Moon" iz vesti, kao i ostalih ključnih pesama) teško da otkriva ko će zakoračiti na najvažniju binu u gradu, još manje inspiriše one kojima su E&TB možda nekada i bili značajni ali već dugo na margini zaborava, najmanje poziva bilo koga da otkrije nešto novo, naročito ukoliko je rođen posle 1980. 

Koliko se razumem u komunikaciju - ovakve vesti i najave se sastavljaju i objavljuju ne bi li se sve karte prodale/sala bila puna ljudi koji će uživati u koncertu nekadašnjih obožavanih perjanica britanske post-punk ere; benda u čijim su cipelama svojevremeno na kratko ili na duže hodali i Simple Minds, Pulp, The Editors, Interpol i od kojeg White Lies sada halapljivo pozajmljuju; bend kojem se Courtney Love zahvaljuje na omotu za "Celebrity Skin" na prvom mestu i čije su pesme obeležile i filmove "Donnie Darko", "Pretty in Pink" i "The Lost Boys", na primer.

Ok, prošlo je gotovo 30 godina od trenutka u kojem je bend savršeno surfovao po post-punk-dark-goth-psychodelic-pop-romantic talasu, stojeći uz rame sa ranim Simple Minds (u "Sister Feeling Call/Sons & Fascinations/New Gold Dream" fazi), The Psychodelic Furs, The Church, čak i The Cure ali i Jesus And The Mary Chain; i taj broj godina nije nevažan jer je pokret u okviru kojeg su zablistali... hm... mrtav već neko vreme.
Ipak, ono što je Echo and the Bunnymen u tom periodu stvorio i danas baca svetlo daleko: prva četiri albuma, od kojih su "Heaven Up Here" i "Ocean Rain" suštinska remek dela dekade (ovaj drugi je svojevremeno i najavljivan PR kampanjom (sic!!!) kao "the greatest album ever made"), a pesme poput "The Killing Moon" (u skladu sa prethodnim – "the greatest song ever written"), "Seven Seas", "The Cutter", "Do It Clean", kao i "Bring on the Dancing Horses" obavezni deo svakog ozbiljnijeg promišljanja ili uživanja u muzici prve polovine osamdesetih. Nakon preslušavanja njihovih singlova lakše je shvatiti kako su Simple Minds nakon "Once Upon A time" 1985. godine dobili nadimak "U3 & The Bunnymen" te koliko je malo nedostajalo da ih poslednji album tog dela karijere (na kojem su bili "Lips Like Sugar" i "Bedbugs and Balyhoo" (kuriozitet - u produkciji Reja The Doors Manzareka) učini jednim od najvećih i najomiljenijih bendova dekade, iz koje su izašli nažalost najpoznatiji po obradi opet The Doors – "People Are Strange".

Ono što je usledilo nakon duge pauze i ponovnog okupljanja 1997. godine nije donelo toliko briljantnih pasaža na koje su Ian McCulloch (za one koji ne znaju - pevač, svojevremeno prepoznat po polu-klonovskoj frizuri i pomalo zbunjujućoj poetici) i Will Sergeant (gitarista - u prvoj fazi benda - čudesno dobar) navikli obožavaoce. Ipak – tri od tada objavljena albuma (novi najavljen za oktobar ove godine) donose nekoliko brutalnih rafalnih paljbi i muzičkih poučaka celoj novoj generaciji muzičara (poput "Scissors in the Sand" iz 2005.) ili briljantnih post-romantičnih pesama ("What Are You Going to do With Your Life", "All Because of You Days"), zbog kojih bi vredelo biti u sali SKC-a u septembru.

Istovremeno, izbija ne mala količina zebnje iz svega što znam o sadašnjici, neoslonjen na sjajnu prošlost: organizatori su najavili predstavljanje spomenutog novog albuma "The Fountain", nema set-listi sa koncerata iz ove godine, a Youtube klipovi dokazuju da Ian i Vil ponekad umeju i da prilično hladno protutnje kroz repertoar, bez mnogo dramatike, što jeste bila jedna od glavnih odlika njihove muzike pre tih 30-ak godina i bez koje je teško zamisliti izvođenje svih tih starih pesama.

Ok, vredi rizikovati, ulog je veliki: možda budu i "Silver" i "All my Colors", "Disaese", "Bring on the Dancing Horses", "The Cutter" i "Promise". Zapravo, ako bude samo "All my colors", jedna od najznačajnih ikona odrastanja - biće dobro. Ako ne – stih iz druge pesme lepo kaže: "First I'm gonna make it/Than I'm gonna break it till it falls apart".

Video: Bring On The Dancing Horses (directed by Anton Corbijn)

Thursday 30 July 2009

Lefkada [#1]

U odnosu na mnoga ostrva Mediterana, mitologija i istorija nisu bile preterano izdašne prema Lefkadi. Najbolji pripovedač među posvećenim obožavaocima grčkog arhipelaga, Lorens Darel*, navodi svega dva značajnija istorijska događaja – činjenicu da su Antonije i Kleopatra upravo pored Lefkade napravili veliku zabavu u suton poslednjeg, ključnog pomorskog poraza njihovog vojnog saveza, te podatak da je pesnikinja Sapfo izvršila samoubistvo skočivši sa hridi na samom jugu ostrva. Konačno, mnogi tragovi ljudskog prisustva tokom prethodnih vekova (Stara Grčka, Rimljani, Mlečani, Englezi, Osmanlije...) dobrim delom su zbrisani velikim zemljotresom koji je protresao istoriju Jonskog arhipelaga 1953.
Ostrvo je, poput psa koji izlazi iz vode, jednostavno streslo sa sebe viševekovne građevine, vraćajući krajolik u prvobitno, gotovo pred-civilizacijsko stanje.

A krajolik Lefkade, naročito zapadna strana, je ono što ostaje urezano u sećanje.


Druga mogućnost: migavac i okret volana na desno pri ulasku u grad Lefkas – pravo na put ka Zapadnoj obali otkrivaju drugo, osunčano lice Lefkade (ime je, uzgred, dobila od grčke reči za bele stene).


Odmah nakon Ag. Ioanisa, jedne od retkih plaža čiju fizionomiju definiše i trag ljudske ruke – ruševine tri vetrenjače - nakon prvog brežuljka otkriva se pogled ka obali sa koje možete dugo brojati nijanse plave boje mora, sve dok vam se brojevi i nijanse ne pomešaju i zapravo postanu nevažni. Neki tvrde da se u kristalno čistim danima sa vrhova zapadne strane može videti i Italija, ali to deluje poput mita koji pripada nekom vremenu u kojem su mora bila neisparcelisana a morski vazduh više slan – te je i nevažno, jer sa tog mesta nema više razloga da se gleda u drugim pravcima, sve što je potrebno je tu, pod nogama.
Zapadna obala otkriva bisere u nizu: Katizmu, Pefkuli, Ag. Nikitas, odmah iza grebena fenomenalni Milos; zatim Kalamitsi, Gialos, Egremni i konačno Porto Katsiki, jedna od, tvrde, tri najlepše plaže ovog dela Mediterana. Mada postoje još barem dve koje opasno ugrožavaju slavu navedenog mesta. 


Nakon nje, kada i poslednji ushićeni glas sa zlatnog peska Katsikija ostane dovoljno daleko iza nas i utopi se u huk vetra, na samom jugu ostrva prevladaju bele visoke hridi i usamljeni svetionik, mesto čudne, gotovo neprijatne tišine sa pogledom na susednu Kefaloniju i mesto samoubistva spominjane Sapfo, koja te inspiriše da utišaš brižljivo i dugo pravljene kompilacije i slušaš huk sumraka koji stiže nošen talasima sa pučine.

Iako je ostrvo malo (50 km po dužini) i samim tim omogućava brzo premotavanje krajolika kroz prozor rentiranog automobila, mirisa borova začinjenih ruzmarinom i morskom solju, ništa se od navedenih mesta ne može konzumirati u jednom danu i u brzini. Zato i ne pišem o svemu tome u jednom dahu, nemoguće je. Svako mesto nudi drugi način odvojenosti od civilizacijskih dostignuća, drugačiju tišinu i pogled na mesta koja nisu uobičena civilizacijom tokom svih ovih hiljada godina. Nadam se, neće se menjati ni u narednim hiljadama, sve dok se taverna na Olimpu ne otvori ponovo a Ostrvom zavladaju nedavno iščezle male foke i čudesne kornjače, sada atrakcija u okolini Zakintosa.
Sva esencijalna lepota Lefkade izbija iz netaknutih, bezvremenih mesta i polu-pustih plaža na kojima je šljunak već postao savršena okruglica a ne samo običan oblutak a mediteranske bube zriču "ostani", oblikuju zvuk koji čini ram za tišinu lepšu od svega što poznaješ i koja ti je tako bila potrebna, nakon svega.


Nastavak  >>.

* - „Grčka ostrva“ (objavljena kod nas 2008.) je dobrodošla neobavezna lektira tokom odmora. Pisana uglavnom šezdesetih i sedamdesetih, sabira Darelove impresije koje su nastajale decenijama.
 

Sunday 12 July 2009

Aksiomi priprema za godišnji odmor



1. Svet je nastao iz haosa i neprekidno teži ka istom.

2. Koliko napora uložio u predaju projekata na kojima radiš, toliko će ti napora biti potrebno da po povratku shvatiš šta se zapravo dogodilo i to ne krivicom tvojih kolega.

3. Koliko god dugačko objašnjenje napisao, to ćeš više pitanja otvoriti.

4. Kako god organizovao, tako će se de- ili re-organizovati.

5. Kako ostaviš, tako ćeš i zateći.

6. Koliko god se odmarao, prvog radnog dana ćeš sve zaboraviti.

7. Groblja su puna nezamenjivih ljudi. Zašto misliš da si baš ti poseban?

Dakle: odmaraj.

Friday 10 July 2009

Byrneing Down the House


(photo: Stanislav Milojković, za popboks)

"Dobro veče... Zašto sedite? Priđite, priđite bliže, bliže!...

Ovih nekoliko ljudi su profesionalni fotografi... Svi ostali su pozvani da snimaju i slikaju – fotoaparatima, kamerama, mobilnim telefonima... samo vas molim da obrišete ružne slike... Kao što verovatno znate, prošle godine sam snimio album sa britanskim muzičarem i producentom, Brajenom Inom... i sviraćemo pesme koje smo on i ja napravili nedavno... kao i one koje smo napravili... svojevremeno. Biće i nekih iznenađenja na kraju.
Zanima li nekoga koliko će koncert trajati?
Ne?
Ok... dakle, znate šta je na meniju...
Mi smo Chef , ovo je hrana, vi jedete...
Možda bi bilo bolje da počnemo! :)"

1-2-3-4... "Strange Overtones"...


Ok, sama činjenica da sam upamtio uvodni govor "word-by-word" govori o potpunoj pristranosti.


Fascinatno je bilo ponovo slušati Dejvida Birna, ovoga puta okruženog većim bendom i plesači(ca)ma koji evociraju vreme najveće slave Talking Heads – što je zapravo prvenstveno i bilo na meniju, u pravom značenju te reči – jer su i muzičari igrali a plesači svirali i pevali; obigravali oko njega, čak i – preskakali.


Nezaboravno je bilo čuti "Help Me Somebody" – sempl pesmu sa "My Life in the Bush of Ghosts" u izvedbi tokom koje Dejvid preuzima zapravo funkciju semplovanog glasa.


Komično je bilo gledati pomalo zbunjen bend i samog Birna – nakon podužeg, iskrenog aplauza koji je usledio nakon treće pesme.


Noge i kukovi su se nezaustavljivo mrdali: "I Zimbra"; "Life During Wartime"; "Houses in Motion"; "Once in a Lifetime"; "The Great Curve" –> zapravo, sve je počelo da se mrda u raznim pravcima – jer je uz pesme Talking Heads oduvek bilo moguće igrati na više načina – u prvom slušanju pratiš bubanj; u drugom bas liniju; treći put lomiš rame prateći razlomljenje gitarske akorde; četvrti put te lome fuzzy klavijature; peti put pokušaš sve istovremeno i prosto se kotrljaš ka delirijumu, sve vreme usmeravan nekim od najboljih tekstova rock muzike ikada. Ne sećam se ko je Birnov rad svojevremo okarakterisao kao najpametnija novotalasna plesna muzika, no – to sinoć zapravo nije bilo ni važno.


Na kraju se pojavljuju "Burning Down The House" i "Road To Nowhere" - kao pravo iznenađenje – koje čini da sala SC jednostavno drhti.

Tri bisa.

Ma koliko smešno zvučalo - čuti uživo "Crosseyed and Painless"; "Born Under Punches" i "Houses in Motion" je prosto od životne, esencijalne važnosti. Kao i "Heaven", uostalom.


Vredelo je čistiti uši i mozak sve ove godine.

Veličanstveno.

Thursday 2 July 2009

Keep Walkin'

Rev <<
Pre tačno trideset godina ideja slušanja-muzike-u-pokretu postala je dostupna široj javnosti. Slušam i hodam. Slušam i trčim. Vozim bicikl, putujem, ležim na plaži. Danas, ta ideja zvuči tako svakodnevno. Zato je još neverovatnije da niko pre kompanije Sony jednostavno nije uzimao za ozbiljno da bi ljudi želeli ne samo da uživaju u slobodi kretanja i slušanja muzike, već – vreme će pokazati da li je to zapravo i važnije – da u toj muzici uživaju samo oni, bez ometanja (iz) okoline.

Iako sam verovao da su ideju “portabl-muzike” zapravo inicirala crna braća, izvori me demantuju: industrijski genije, ko-osnivač kompanije Sony, Akio Morita imao je jednu želju: da sluša opere tokom čestih trans-atlantskih putovanja. Verovatno nešto pre ostatku planete, želja mu je ostvarena - prvog jula 1979 godine pojavio se prvi zvanični Walkman - TPS-L2, donoseći toliko inovacija u žanr da se mnoge i danas smatraju standardom. Donoseći toliko muzike direktno do uzengije, nakovnja, čekića.

Play >
U danima pre odlaska na odmor, moja draga se u potpunosti posvećuje fundamentalnim, mnogo važnijim detaljima od onih koji mene opsedaju. I dok ona brine o našoj udobnosti na obali mora, zaštitnom faktoru, stepenu izlaganja krvožednim čeljustima komaraca koji ne znaju ćirilicu, mapama puteva, impresijama drugih putnika o lokaciji i svemu što će na terenu odmor stvarno učiniti opuštenim, ja opremljen rudarskom lampom i nagađanjem o lepoti krajolika u kojem ćemo biti pakujem muziku za put. To radim danima.

Ne može svaka muzika na svaku plažu.
Ne može sva muzika sa nama.
Zna se red i ko ima preimućstvo pri ukrcavanju u barku.
Uživancija.

Rev <<  
Nekada, to se radilo nedeljama.
Najpre - širi izbor longplejki na odvojenu gomilu kraj gramofona. Zatim - uži izbor pesama – jer nisubašsvialbumizaslužilidasekompletniprebacenakasetu. Sledi provera: koliko pesama može stati na svaku stranu kasete a da “prazne trake ostane što manje”. Poslednji test: koliko kaseta se, ako je potrebno i principom spojenih sudova, može spakovati u kutiju od cipela. To je bio limit nametnut od strane roditelja. Onako sasvim usput nerviram se zbog količine šumova na trakama. Planiram koliko je baterija potrebno. Kako uštedeti na premotavanju kaseta? Ima li baterija tamo gde idemo? Pazi pitanje: ima li baterija?

Prvi walkman marke „National” (?) zacrveneo se izvirujući iz poklon pak-papira negde 1985. u leto, u vreme kada je bilo dovoljno kaseta punih snimaka delića pesama sa radija, najčešće bez početka, retko snimljenih do kraja (“Dva…. nula…. dva…” džingl, kao i onaj „Vibracije” bila su zapravo dva najčešća detalja svake trake), ali sasvim dovoljnih da se ideja o neophodnosti walkmana realizuje. Kada ga je nasledio noviji, crni Sony, ovaj crveni je još dugo služio, najčešće kao dopuna običnom kasetofonu, što je donosilo šuštave kopije kaseta koje sam pozajmljivao od prijatelja. Upravo to je doprinelo činjenici da sam već leta 1988, pre odlaska na more imao zaista veliki problem – šta, zapravo, poneti sa sobom, dok sam već sledećeg leta pravio plan sa drugarima – ko šta nosi u svojoj torbi.

Možda zvuči blesavo, ali nije bilo lako.

Morao si da pretpostaviš da će plaža biti baš od onih koje su okrenute ka zapadu i na kojima će ti se, odmah nakon zalaska sunca užasno prislušati „Midnight Summer Dream” od The Stranglers; da je vetar na hridima dovoljno lep da bi sebi pustio nešto malo prkosnije i epskije, čak i “All my colorsEcho and The Bunnymen; da je prvo naseljeno mesto dovoljno daleko da možeš na miru da skačeš po pesku uz nešto vrištavo.

Neka leta, na koja nisam nosio muziku, gotovo da ne pamtim. To je moje prokletstvo.
Ali zato pamtim Andreja koji na steni u Rapcu premotava pikavcem traku sa „Waking HourDali’s Car; „crnački walkman” koji je Šejn poneo u Novi sa kojeg slušamo Neil Younga; beskrajne kišne sate u istom tom Novom, godinu dana ranije, uz “On Fire” od Galaxie 500; šuštavu kopiju šuštave trake Vlade Gugla sa koje slušam „Someone Somewhere in Summertime”; moj treći walkman sa kojeg slušam do maksimuma pojačan „Zaboravi ovaj gradEkatarine usred Skopja, prvi put posle raspada Jugoslavije; prvi Sony mp3 plejer iz kojeg pevuše Kings of Convenience dok putujemo kroz Hrvatsku; „Where the Streets have no name” na slovenačko-hrvatskoj granici; “Somewhere only we know” na ulicama Ljubljane u ledenom martu dok još uvek verujem da je lako napustiti Srbiju; poslednji Sony plejer ubačen uz pomoć AUX ulaza u car-audio sistem, sa kojeg slušamo Subu dok se spuštamo ka Elafoniziju, plaži na kojoj bih želeo da umrem, u svitanje poslednjeg dana leta, baš uz taj zvuk.
.
Pause //
Na iPod, tehnički, mogu da spakujem oko 20.000 pesama, u najnižem bitrejtu. Dakle, oko 13.000 bez da gubim dodatnih 5 dana na downsize fajlova. Pakovanje traje. 
.
Fwd >>
Primećujem da me neki albumi verno prate na svakom putu skoro 25 godina. Primećujem da neke nisam nikada pošteno ni preslušao, ali pretpostavljam da će dobro doći za neke plaže koje sam video na Google Earth, odnosno na tuđim fotografijama rasutim po Mreži.

To što više ne moram da zamišljam, već ZNAM kako izgledaju zrnca peska na plaži na koju prvo želim da se iskrcam, ne umanjuje ushićenje. To što mogu pokretom palca da promenim kontinent, kontekst i dekadu iz koje zvuk stiže čini ushićenje još većim.

Ugledao sam plažu na kojoj ću sebi slatko da puštam “World Citizen“. Više puta.

Uzgred, Sonyjev najnoviji udarni model, NW-X1000, poseduje: poništavač šuma, svetao ekran osetljiv na dodir, mobilnu televiziju i mogućnost krstarenja internetom i gledanja video snimaka sa YouTube-a.

Kako neko mlađi od 20 godina zapravo razume tekst o premotavanju kaseta pikavcima, a da bi se omiljena pesma preslušala još jednom? Nije, zapravo ni važno. Važnije je da sva ta muzika, koliko god menjala oblik, način skladištenja i obim - ostane blizu ušiju i srca. I da ja svake godine, bez obzira na sav napor, napravim više manje identične play-liste, začinjene ponekim novitetom. 

Baš sam konzerva.