"Aaaa, Ray, nemam baš neki glas", odgovorio je stidljivo.
(...)
Nastavio sam ga ohrabrivati. "Ovdje smo samo ti i ja i neću prosuđivati tvoje pjevanje. Samo želim čuti tvoje riječi i, znaš, ono što je u tvojoj glavi. Hajde, Jime"
To je, čini se, upalilo. Ohrabren, spustio se na koljena, okrenuo prema meni i zakopao ruke u pijesak. Izvukao je šake pune pjeska i počeo ga čvrsto stiskati. Vidio sam potočiće, slapove pijeska kako cure iz njegovih ruku... a onda je rekao: "Ok. Evo jedne. Zove se 'Moonlight Drive'. Zatvorio je oči i počeo pjevati, pijesak je i dalje curio, a ja sam po prvi put slušao te riječi..."
* * *
"No svi smo postali prijatelji i poslednjeg dana našeg kratkog, dvotjednog angažmana s irskim luđacima svi smo se zajedno našli na pozornici u čudovišnom jam sessionu. The Doors i Them skupa na pozornici! Jim Morrison i Van Morrison na pozornici u isto vrijeme! Pevaju 'Gloria'! Kakva jebena noć. Morrisoni su bili nevjerojatni. Više je snage dolazilo s te pozornice nego što je se ikad stvorilo na uglu Sunseta i San Vincentea. Nikada neću zaboraviti prizor meni s desna: Van uz mikrofon na stalku, a Jim s mikrofonom u ruci sjedi na velikom pojačalu. Njegova je glava bila iza i malo iznad Vanove, a zlatno ih je svjetlo obojicu obasjavalo. A onda su nestali! Bili su u drugom vremenu, na drugom mestu. Bili su unutra, u glazbi i zavijali su. Svi smo zavijali! Bila je 1966. i bili smo mladi, živi i rokali smo. Budućnost je bila naša."
* * *
"Ray, što misliš, koliko ćeš dugo živjeti?"
(...)
"Oh, Bože, vjerojatno... hmmmm", mucao sam u pokušaju da projiciram sebe iz tog zlatnog dana u daleku budućnost. "Vjerojatno... nešto kao... osamdeset i sedam".
"Oaaah, ja ne, čovječe. Nikad neću toliko doživjeti." Govorio je to bez imalo straha u glasu. "Vidim sebe kao zvijezdu padalicu. Znaš ono, kad si vani s tom hrpom ljudi, na plaži, a netko uperi prst u nebo i kaže, "Hej, pogledajte, zvijezda padalica!" I svi prestanu pričati i kažu "Aaaa!" To ih zaokupi na tren... i onda nestane."
(...)
"Tako ja sebe vidim, Ray!"
In that year, in our youth, we had an
intense visitation of energy
Uvijek će mi nedostajati."
* * *Nakon čitanja ove knjige postajem još sigurniji da su se pre mesec i po dana Džim i Rej ponovo sreli, na nekoj Zlatnoj obali, u sumrak.
"Moj život s The Doors" je sjajno napisana knjiga, krcata hrabrim prelazima i obrtima kakve je Rej umeo da izvodi na klavijaturama i starom Vox-u na kojem je svirao bas deonice.
Ova knjiga je, istovremeno, puna ljubavi za Džima, kao i razumevanja za Jimbove demone i njihove štete.
Rej je, sticajem okolnosti, često bio jedini svedok scena poput one sa početka priče, a koje su uveliko deo mitologije rock'n'rolla i pop kulture.
Na sreću, zapisao ih je na vreme, pre no što je muzika utihnula.
I sada, konačno, znamo sve važne detalje i možemo odbaciti izmišljene i suvišne.
Manzarek je zabeležio sve važne trenutke onoga što je prethodilo nastanku The Doors, dane okupljanja, čitanja bitnika, Kerouaka, Selina, Džojsa i Ničea, otkrivanja vrata percepcije, druženja, maštanja o bendu koji će napraviti, proba i susreta sa Njujorkom, Vorholom, Niko, Grateful Dead, Them, Jefferson Airplane... sa - slavom.
Uz odličan dokumentarac "When You're Strange" >>, ova knjiga će valjda uspeti da rasprši sve netačne ili nemušte interpretacije iz onog Stounovog nesrećnog filma.
Svaku od epizoda koju je Stoun koristio u svom igrokazu a koja se zaista dogodila Rej je raspisao sa posebnom pažnjom - istine radi, i uz prateću tvrdnju da je Stoun običan "fašista".
Na Borinu dojavu, knjiga je kupljena u suterenu knjižare u Sremskoj ulici, odeljak "Dalas records".
Ne znam sa koliko primeraka raspolažu.
Požurite.
Vredi.
.
