Ray Manzarek: "Light My Fire/Moj život s grupom The Doors"

"Znaš što, otpjevaj mi neku pjesmu, Daj da čujem što si napisao."
"Aaaa, Ray, nemam baš neki glas", odgovorio je stidljivo.
(...)
Nastavio sam ga ohrabrivati. "Ovdje smo samo ti i ja i neću prosuđivati tvoje pjevanje. Samo želim čuti tvoje riječi i, znaš, ono što je u tvojoj glavi. Hajde, Jime"

To je, čini se, upalilo. Ohrabren, spustio se na koljena, okrenuo prema meni i zakopao ruke u pijesak. Izvukao je šake pune pjeska i počeo ga čvrsto stiskati. Vidio sam potočiće, slapove pijeska kako cure iz njegovih ruku... a onda je rekao: "Ok. Evo jedne. Zove se 'Moonlight Drive'. Zatvorio je oči i počeo pjevati, pijesak je i dalje curio, a ja sam po prvi put slušao te riječi..."

* * * 

"No svi smo postali prijatelji i poslednjeg dana našeg kratkog, dvotjednog angažmana s irskim luđacima svi smo se zajedno našli na pozornici u čudovišnom jam sessionu. The Doors i Them skupa na pozornici! Jim Morrison i Van Morrison na pozornici u isto vrijeme! Pevaju 'Gloria'! Kakva jebena noć. Morrisoni su bili nevjerojatni. Više je snage dolazilo s te pozornice nego što je se ikad stvorilo na uglu Sunseta i San Vincentea. Nikada neću zaboraviti prizor meni s desna: Van uz mikrofon na stalku, a Jim s mikrofonom u ruci sjedi na velikom pojačalu. Njegova je glava bila iza i malo iznad Vanove, a zlatno ih je svjetlo obojicu obasjavalo. A onda su nestali! Bili su u drugom vremenu, na drugom mestu. Bili su unutra, u glazbi i zavijali su. Svi smo zavijali! Bila je 1966. i bili smo mladi, živi i rokali smo. Budućnost je bila naša."

* * * 

"Ray, što misliš, koliko ćeš dugo živjeti?"
(...)
"Oh, Bože, vjerojatno... hmmmm", mucao sam u pokušaju da projiciram sebe iz tog zlatnog dana u daleku budućnost. "Vjerojatno... nešto kao... osamdeset i sedam".
"Oaaah, ja ne, čovječe. Nikad neću toliko doživjeti." Govorio je to bez imalo straha u glasu. "Vidim sebe kao zvijezdu padalicu. Znaš ono, kad si vani s tom hrpom ljudi, na plaži, a netko uperi prst u nebo i kaže, "Hej, pogledajte, zvijezda padalica!" I svi prestanu pričati i kažu "Aaaa!" To ih zaokupi na tren... i onda nestane."
(...)
"Tako ja sebe vidim, Ray!"

In that year, in our youth, we had an 

intense visitation of energy

Uvijek će mi nedostajati."

* * *

Nakon čitanja ove knjige postajem još sigurniji da su se pre mesec i po dana Džim i Rej ponovo sreli, na nekoj Zlatnoj obali, u sumrak.

"Moj život s The Doors" je sjajno napisana knjiga, krcata hrabrim prelazima i obrtima kakve je Rej umeo da izvodi na klavijaturama i starom Vox-u na kojem je svirao bas deonice. 
Ova knjiga je, istovremeno, puna ljubavi za Džima, kao i razumevanja za Jimbove demone i njihove štete.

Rej je, sticajem okolnosti, često bio jedini svedok scena poput one sa početka priče, a koje su uveliko deo mitologije rock'n'rolla i pop kulture. 
Na sreću, zapisao ih je na vreme, pre no što je muzika utihnula. 
I sada, konačno, znamo sve važne detalje i možemo odbaciti izmišljene i suvišne.

Manzarek je zabeležio sve važne trenutke onoga što je prethodilo nastanku The Doors, dane okupljanja, čitanja bitnika, Kerouaka, Selina, Džojsa i Ničea, otkrivanja vrata percepcije, druženja, maštanja o bendu koji će napraviti, proba i susreta sa Njujorkom, Vorholom, Niko, Grateful Dead, Them, Jefferson Airplane... sa - slavom. 

Uz odličan dokumentarac "When You're Strange" >>, ova knjiga će valjda uspeti da rasprši sve netačne ili nemušte interpretacije iz onog Stounovog nesrećnog filma. 
Svaku od epizoda koju je Stoun koristio u svom igrokazu a koja se zaista dogodila Rej je raspisao sa posebnom pažnjom - istine radi, i uz prateću tvrdnju da je Stoun običan "fašista".

Na Borinu dojavu, knjiga je kupljena u suterenu knjižare u Sremskoj ulici, odeljak "Dalas records".
Ne znam sa koliko primeraka raspolažu.
Požurite.
Vredi.
.