„Jedno je sigurno, Thompson ne bi postojao da nije bilo rata,
jednako kao što ni Svetlana Veličković iz Žitorađe ne bi bila srpska princeza nevjesta,
u osvajanju Balkana bitno uspješnija od muža ubojice, kriminalca i ratnog zločinca.
Nisu slični, ne sviraju sličnu muziku, čak vjerujem da – suprotno popularnim
tezama – ne dijele ni značajan dio publike, ali im se karijere lako daju
zakopčati zajedničkim motivima: oboje su nacionalni simboli kojih bi se
nacionalni establishment najradije riješio, oboje – na različite načine – na
rubu zakona (svakako izvan okvira politički korektnog), oboje za svoje fanove
romantični junaci, oboje vrhunski pop proizvodi bez prave konkurencije u svom
segmentu tržišta.
Paradoksalno, ali to dvoje deklariranih nacionalista, ta
turbo patriotkinja i taj heavy domoljub, svojom muzikom djeluju kao ozbiljan
faktor integracije među republikama bivše Jugoslavije. Odveli su dva
najuspješnija pop recepta jugoslavenske ere, Bregovićev i Brenin, do punog
ispunjenja, do točke u kojoj je ono na sceni i ono izvan nje jednako važno. Bez
privatne mitologije ponosnog ratnika i gorde udovice, njenog preplitanja s
ratom i njegovim neumrlim posljedicama, oboje bi bili blijedi polu-proizvodi.
Ovako su idealne zvijezde medijske kulture koja se sadržajem
bavi samo kao povodom za neumornu proizvodnju piljevine na temu forme,
kozmetike, garderobe, seksa i duhovnosti. Dok god se o njima piše na prednjim,
»ozbiljnim« stranicama novina, konkurenciji su neuhvatljivi. Svaka nova afera
ih jača: Ceca je 2002. napunila Marakanu, 2003. završila iza rešetaka, a 2006.
svoj show odvela u još veći prostor, na Ušće, gdje ju je gledalo preko 120
tisuća ljudi. Aura progonjenih pravednika očito ne blijedi ni kad je suočena s
čvrstim dokazima.
.
Thompson i Ceca, odmetnuti i prkosni, lako mogu biti glazbeni Romeo i Julija
mitološkog Balkana. Zvuči kao najgore svetogrđe, ali baš se takve stvari
najbolje prodaju. Po zakonu velikih brojeva, a
industrija zabave ne poznaje jači zakon, zbrajanje dvije velike izvođačke
karizme nameće se samo po sebi. (...)
.
Zamišljena zajednička pjesma Cece i Thompsona, posljednja
balada pred fajrunt, svirala bi na onoj svadbi s kraja Kusturičinog „Undergrounda”,
da je zajednički pjevaju živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, ubojice i
žrtve, varalice i prevareni, dok se grumen proklete zemlje odvaja i polako, sa
svim sukobljenim, prepletenim povijestima i istorijama, kreće niz vodu, pravo
onamo gdje šaljemo stvari koje smo putem stvorili ali nam nikako ne odgovaraju,
da se nikad ne vrate.”
.
(duža verzija teksta dostupna je ovde >>). . . .
..
Precizna, odmerena, obogaćena isključivo detaljima koji
omogućavaju hladnokrvniji pogled na proključalu dekadu, u momentima neobično hrabra i zabavna (videti citat gore, ponovo) „Sedma republika“ Anta
Perkovića je do sada objavljena najbolja analiza kretanja, skretanja i saplitanja
pop kulture na teritoriji bivše SFRJ, a u periodu devedesetih godina XX veka.
.
Ukoliko još uvek niste posetili Sajam – već ova knjiga je dovoljan razlog da to učinite. Za one druge - viđena je i u knjižari „Zepter“ u Knez Mihajlovoj ulici.
.
I tek sada shvatam da je prošlo svega 5 godina od “Za
milion godina” do “E moj druže Beogradski”, pesme koja je označila kraj te
imaginarne „Sedme republike”, o kojoj Perković piše.
.
Prethodne godine
pokazuju da se ta republika ponovo
formira.
.
Konačno - i ova knjiga objavljena je zahvaljujući izdavačima „Novi
Liber” iz Zagreba i „Službenog glasnika” iz Beograda, nije mala stvar.
*
*
I još jedan pogled na knjigu >>
