"Uvek tako zadihani, dugih udova kojima često mašu.
I kako su samo slabo zaokrugljeni, nemaju dostojanstvo dovršenih i dovoljnih oblika, već malu pokretnu glavu u kojoj kao da se koncentriše sav njihov čudni život.
Stižu na more klizeći, ali ne i plivajući, gotovo kao da su ptice, i nanose smrt nežno, s ljupkom surovošću.
Dugo ćute, ali potom se deru jedni na druge s iznenadnim besom, kao neki splet zvukova koji se gotovo ne menja i kojima nedostaje savršenstvo naših osnovnih zvukova: zov, ljubav, žalosni plač.
Vrlo brzo se zamaraju, i kad padne noć, pružaju se po malim ostrvima koja ih nose i možda zaspu gledajući u Mesec.
Tiho skliznu i jasno je da su tužni.“ *
Njihovim jezikom rečeno:
I kako su samo slabo zaokrugljeni, nemaju dostojanstvo dovršenih i dovoljnih oblika, već malu pokretnu glavu u kojoj kao da se koncentriše sav njihov čudni život.
Stižu na more klizeći, ali ne i plivajući, gotovo kao da su ptice, i nanose smrt nežno, s ljupkom surovošću.
Dugo ćute, ali potom se deru jedni na druge s iznenadnim besom, kao neki splet zvukova koji se gotovo ne menja i kojima nedostaje savršenstvo naših osnovnih zvukova: zov, ljubav, žalosni plač.
I kako mora da je mučna njihova ljubav: trnovita, gotovo gruba, brza, bez trunke masne naslage, i pogoduje joj njihova izdužena priroda koja ne predviđa herojske teškoće spajanja niti veličanstvene i nežne pokušaje da se ono postigne.
Ne vole vodu, i plaše je se, i nije jasno zašto ulaze u nju.
I oni se kreću u čoporima, ali ne vode ženke sa sobom, i pretpostavlja se da one negde drugde borave, ali su uvek nevidljive. Ponekad pevaju, ali samo za sebe, i njihova pesma nije zov već neka vrsta bolnog lamenta.
Ne vole vodu, i plaše je se, i nije jasno zašto ulaze u nju.
I oni se kreću u čoporima, ali ne vode ženke sa sobom, i pretpostavlja se da one negde drugde borave, ali su uvek nevidljive. Ponekad pevaju, ali samo za sebe, i njihova pesma nije zov već neka vrsta bolnog lamenta.
Vrlo brzo se zamaraju, i kad padne noć, pružaju se po malim ostrvima koja ih nose i možda zaspu gledajući u Mesec.
Tiho skliznu i jasno je da su tužni.“ *
Njihovim jezikom rečeno:
* Antonio Tabuki: „Jedan kit vidi ljude“ objavljena je u antologiji „Moderna svetska mini priča“ priređivači Brajović Snežana i Milisav Savić, 1996. Prevod: Jasmina Tešanović.
