Friday 23 May 2014

"Sto godina samoće" (str. 232-236)

Hannes Wallrafen >>

"Odmah, čim su se prikazali u Makondu, vojnici su odložili puške na stranu, posekli i ukrcali banane i pokrenuli vozove. Radnici, kojima je bilo već dosta čekanja, odbegli su u šumu nemajući drugog oružja sem svojih radnih mačeta, i počeli su da vrše sabotaže. Zapalili su hasijende i magacine, digli šine da bi onemogućili saobraćaj vozova, koji su počeli da otvaraju sebi put mitraljeskom vatrom, i posekli telegrafske i telefonske žice. Kanali za navodnjavanje su se obojili krvlju. 
Gospodin Braun, koji je bio živ u elektrifikovanom kokošarniku, sklonjen je iz Makonda sa svojom porodicom i porodicama drugih njegovih zemljaka i odveden na sigurnu teritoriju pod zaštitom vojske. Situacija je pretila da se pretvori u neravnopravan i krvav građanski rat, kada su vlasti uputile apel radnicima da se sastanu u Makondu. Apelom je bilo objavljeno da će vojni i civilni šef oblasti doći narednog petka da intervenišu u sukobu. 

Hose Arkadio Drugi bio je u masi koja se sakupila na stanici u petak ujutru. Učestvovao je na jednom sastanku sindikalnih vođa i dobio zadatak da se zajedno sa pukovnikom Gavilanom pomeša s masom i da je usmerava prema okolnostima. Nije se osećao dobro, u ustima je osetio neku gorčinu, kao od šalitre, čim je primetio da je vojska postavila mitraljeska gnezda oko malog trga i da je utvrđeni grad Kompanije banana zaštićen artiljerijskim oruđima. Oko dvanaest, čekajući voz koji nije dolazio, više od tri hiljade ljudi, radnika, žena i dece preplavilo je prostor pred stanicom i tiskalo se u susednim ulicama koje je vojska zatvorila redovima mitraljeza. 

Sve to ličilo je više na vašar nego na doček. Preselili su vašarske šatre i točionice iz Turske ulice, te su ljudi tako lakše podnosili dosadno čekanje i žarko sunce.

Malo pre tri sata pronela se vest da će službeni voz doći tek sledećeg dana. Umorna gomila je pustila uzdah očajanja. Jedan poručnik se tada popeo na krov stanice, gde su bila četiri gnezda sa mitraljezima uperenim u gomilu, i dao znak za tišinu. Do Hosea Arkadija Drugog bila je jedna bosa, veoma debela žena, sa dvoje dece između četiri i sedam godina. Uzela je u naručje mlađeg i zamolila Hosea Arkadija Drugog, iako ga nije poznavala, da podigne drugo da bi bolje čulo. Hose Arkadio Drugi stavio je dete na ramena. 


Mnogo godina kasnije to dete će stalno ponavljati, a niko mu neće verovati, da je videlo poručnika kako kroz trubu sa nečijeg gramofona čita Ukaz broj četiri vojnog i civilnog šefa oblasti. Bio je potpisan od strane pukovnika Karlosa Kortesa Vargasa i njegovog sekretara, majora Enrika Garsije Isasa, i u tri člana od osamdeset reči objavljivao je da su štrajkači čopor razbojnika i ovlastio vojsku da ih poubija iz mitraljeza. Pročitan je Ukaz uz zaglušujuće zvižduke protesta, a jedan kapetan je zamenio poručnika na krovu stanice i kroz gramofonsku trubu dao znak da hoće da govori. Gomila je ponovo zaćutala.
— Gospođe i gospodo — reče kapetan tiho, polako i malo umorno —
imate pet minuta da se povučete.

Žviždanja i dvostruku jači uzvici ugušili su znak trube koji je objavljivao početak datog roka. Niko se nije pomakao. — Prošlo je pet minuta — reče kapetan istim tonom. — Još jedan minut i otvorićemo vatru. Hose Arkadio Drugi, sav u ledenom znoju, spustio je dete sa ramena i predao ga ženi. »Ove rogonje su u stanju da pucaju«, šapnula je ona. Hose Arkadio Drugi nije imao vremena da govori, pošto je u tom trenutku prepoznao promukli glas pukovnika Gavilana, čiji je uzvik propratio ženine reči. Opijen napetošću, veličanstvenom i dubokom tišinom i, osim toga, ubeđen da niko neće pokrenuti tu uplašenu masu opčinjenu smrću, Hose Arkadio Drugi propeo se iznad ljudi koji su stajali pred njim i, prvi put u svom životu, podigao glas.
— Rogonje — viknu. — Poklanjamo vam minut koji je preostao.

Na kraju njegovog uzvika dogodilo se nešto što u njemu nije izazvalo strah, nego izvesne halucinacije. Kapetan je izdao naređenje za vatru i četiri mitraljeska gnezda odmah su mu odgovorila. Ali sve je ličilo na farsu. Izgledalo je kao da su mitraljezi napunjeni nekakvom ujdurmom pirotehnike, pošto se čulo njihovo otežano štektanje i videli njihovi usijani ispljuvci, ali se nije primećivala m najmanja reakcija, nijedan glas, nijedan uzdisaj među zgusnutom masom koja je izgledala skamenjena i trenutno neranjiva. Iznenada, sa jedne strane stanice jedan smrtni krik rasplinuo je čaroliju.

— Aj, majko moja.

Jedna seizmična sila, vulkanski tresak, kataklizmična rika eksplodirali su usred mase sa neizrecivom razornom snagom. Hose Arkadio Drugi jedva je stigao da podigne dete,
dok je majka sa drugim nestala u uspaničenoj masi. Mnogo godina kasnije dete će još pričati, iako su susedi verovali da je stari izlapeo, da ga je Hose Arkadio Drugi podigao iznad svoje glave i prepustio se da ga vuku, tako reći, kroz vazduh kao da plovi u panici mase prema susednoj ulici. Uzdignuti položaj deteta omogućio mu je da vidi kako u tom času razularena masa stiže već do ugla i kako red mitraljeza otvara vatru. 
Nekoliko glasova kriknulo je istovremeno.

— Bacite se na zemlju! Bacite se na zemlju! 

Prvi redovi su to već učinili, pokošeni mitraljeskim rafalima. Preživeli, umesto da se bace na zemlju, pokušali su da se vrate natrag, i tada je panika zadala jedan aždajski udarac i u zbijenom talasu poslala ih protiv drugog zbijenog talasa koji se kretao iz suprotnog pravca, odbačen sledećim aždajskim udarcem iz suprotne ulice, gde su mitraljezi takođe pucali bez prestanka. Bili su opkoljeni, okrećući se u ogromnoj vrtešci koja se malo-pomalo sužavala prema svom epicentru pošto su njene ivice sistematski sečene unaokolo, kao kad se ljušti crni luk, nezasitim i metodičnim noževima mitraljeza. Dete je videlo jednu ženu kako kleči, raširenih ruku, u jednom praznom prostoru koji je bio tajanstveno nepristupačan mecima.
Tu ga je ostavio Hose Arkadio Drugi u trenutku kad je pao lica oblivenog krvlju, pre nego što je džinovska gomila sravnila prazni prostor, ženu koja kleči, svetlost visokog sušnog neba i kurvinski svet u kome je Ursula Iguaran prodala toliko životinjica od karamela. Kad se Hose Arkadio Drugi probudio, ležao je na leđima u pomrčini. Primetio je da putuje nekim beskrajnim i tihim vozom, da mu je kosa slepljena od suve krvi i da ga bole sve kosti. Osetio je neodoljivu potrebu za snom. U želji da spava dugo, zaštićen od straha i užasa, smestio se na onu stranu koja ga je manje bolela, i tek tada je otkrio da leži na mrtvima. Nije bilo ni jednog slobodnog mesta u vagonu, osim u glavnom hodniku. Mora da je prošlo dosta vremena od pokolja, pošto su leševi imali temperaturu gipsane statue u jesen, i izdržljivost skamenjene pene, a oni koji su ih smestili u vagon imali su vremena da ih slože po istom redu kao kad utovaraju grane banana. Pokušavajući da pobegne od ružnog sna, Hose Arkadio Drugi vukao se od jednog do drugog vagona u pravcu u kome se kretao voz, i pri kratkotrajnoj svetlosti koja je prodirala izmedu dasaka dok su prolazili kroz uspavana sela video je mrtve muškarce, mrtve žene i mrtvu decu, koji će biti bačeni u more kao trule banane. Prepoznao je samo ženu koja je prodavala osvežavajuća pića na trgu i pukovnika Gavilana koji je oko ruku još nosio obavijen pojas sa mavarskom srebrnom kopčom kojim je pokušavao da prokrči put kroz paniku, Kad je došao u prvi vagon, iskočio je u mrak i ostao ispružen u jarku dok je voz prošao. Bio je to najduži voz koji je ikada video, sa gotovo dve stotine teretnih vagona, sa po jednom lokomotivom spreda i pozadi a trećom u sredini. Nije uopšte bio osvetljen, čak ni crvenim i zelenim signalnim svetlima, i kli- zio je kroz noć potajno kao lopov. Na vagonima su se ocrtavale tamne siluete vojnika sa postavljenim mitraljezima. Posle ponoći sručio se snažan pljusak. Hose Arkadio Drugi nije znao gde je iskočio, ali je znao da bi hodajući u suprotnom pravcu od kretanja voza stigao u Makondo. Posle tri sata hoda, mokar do kostiju, sa strašnom glavoboljom, ugledao je prve kuće u svetlosti zore. Privučen mirisom kafe, ušao je u kuhinju gde je jedna
žena bila nagnuta nad ognjištem sa detetom u naručju.

— 'bar dan! — rekao je iscrpen. — Ja sam Hose Arkadio Drugi Buendija.

Izgovorio je celo ime, slovo po slovo, da bi se uverio da je živ. Dobro je učinio, jer žena je pomislila da je priviđenje kad je na vratima ugledala iznemoglu spodobu, pocrnelu, glave i odeće isprljane krvlju i obavijenu oreolom smrti. Ona ga je poznavala. Donela je ogrtač da ae utopli dok mu se rublje suši na ognjištu, zagrejala mu vodu da opere ranu, koja je bila samo rasečena koža, i dala mu čistu krpu da previje glavu. Potom ga je poslužila kafom bez šećera, kao što su joj rekli da piju Buendije, i raširila rublje bliže vatri. Hose Arkadio Drugi nije progovorio dok nije popio kafu.

— Mora da je bilo oko tri hiljade — šapnu.

— Šta?

— Mrtvih — objasnio je on. — Mora da su ubili sve koji su se nalazili na stanici.

Žena ga sažaljivo odmeri pogledom.

— Ovde nije bilo mrtvih — reče. — Od vremena tvog strica, pukovnika, nije se ništa desilo u Makondu.

U tri kuhinje, u kojima se zadržao Hose Arkadio Drugi pre nego što je stigao kući, rekli su mu isto: »Nije bilo mrtvih«. Prošao je preko staničnog trga i video šatre nagomilane jedne na druge, i ni tu nije našao nikakav trag pokolja. Ulice su bile puste pod upornom kišom, a kuće zatvorene, bez znakova života u njima. Jedina vest o ljudima bila su prva zvona za jutarnje bogosluženje. Kucnuo je na vrata kuće pukovnika Gavilana. Jedna bremenita žena, koju je već mnogo puta video, zatvori mu vrata pred nosom.

— Otišao je — rekla je uplašena. — Vratio se svojoj zemlji.

Glavni ulaz na elektrifikovanom kokošarniku bio je kao i obično pod stražom dvojice mesnih policajaca, koji su izgledali kao okamenjeni pod kišom, u kišnim mantilima i sa kapama od nepromočivog platna. U ulici na periferiji Crnci sa Antila pevali su u horu subotnje psalme. Hose Arkadio Drugi preskočio je dvorišnu ogradu i ušao u kuću kroz kuhinju. Santa Sofija de la Pijedad jedva je podigla glas.

— Da te ne vidi Fernanda — reče. — Sad je baš ustala. —

Kao da radi po tajnom sporazumu, odvela je sina u sobu sa nokširima, uredila mu pohaban Melldjadesov krevet i u dva popodne, dok je Fernanda spavala, dala mu kroz prozor tanjir hrane. Aurelijano Drugi jc spavao u kući, pošto ga je tu iznenadila kiša, i u tri popodne još je čekao da kiša prestane. Tajno obavešten od Santa Sofije de la Pijedad, posetio je brata u Melkijadesovoj sobi. Ni on nije verovao u verziju o masakru niti u ružan san o vozu koji je natovaren mrtvacima putovao prema moru. Prošle noći pročitao je poseban proglas narodu sa obaveštenjem da su radnici poslušali naređenje o evakuaciji stanice i da su u mirnim povorkama krenuli svojim kućama. Proglas je takođe obaveštavao da su sindikalni vođi, sa visokim patriotskim duhom, sveli svoje zahteve na dve tačke: reformu medicinske službe i izgradnju nužnika u kućama. Kasnije je objavljeno da su vojne vlasti, kada su dobile saglasnost radnika, požurile da o tome obaveste gospodina Brauna, i da ovaj ne samo što je prihvatio nove uslove nego je ponudio da plati trodnevno javno veselje kako bi se proslavio zavrtešak sukoba. Samo, kad su ga vojni komandanti zapitali pod kojim datumom da se objavi potpisivanje sporazuma, on je pogledao kroz prozor u nebo išarano munjama i načinio pokret pun neizvesnosti.

— Biće kad prestanu kiše — rekao je. — Dok traje kiša, prekidamo svaku vrstu aktivnosti.

Kiša nija padala već tri meseca, i bilo je vreme suše. Ali, kad je gospodin Braun objavio svoju odluku, sručio se na čitavu zonu banana snažan pljusak, koji je Hosea Arkadija Drugog iznenadio na putu za Makondo. Sledeće nedelje kiša je i dalje padala. Zvanično objašnjenje, ponovljeno hiljadu puta i svim sredstvima obaveštavanja, koja su vladi bila pri ruci, razglašeno po celoj državi, najzad je nametnuto: nije bilo mrtvih, zadovoljni ratnici vratili su se svojim porodicama, Kompanija banana prekida rad dok ne prođu kiše. Zakon o policijskom času važio je kao preventiva ako bude potrebno preduzimati hitne mere zbog posledica od kiše, koja neprekidno pada, ali trupe su bile u kasarni. U toku dana igrajući se sa decom »brodoloma«, vojnici su gazili kroz bare na ulicama, sa pantalonama zavmutim do članaka. Noću, posle povečerja, razbijali su vrata kundacima, izvlačili sumnjive iz kreveta i vodili ih na put bez povratka. Još su tražili zločince, ubice, podstrekače, pobunjenike protiv Ukaza broj četiri i ubijali ih, ali vojnici su sve to poricali pred bližom rodbinom svojih žrtava, koja je preplavila kancelarije komandanata tražeći vesti. 

»Sigurno ste sanjali«, insistirali su oficiri. 
»U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« 
.

6 comments:

  1. bottomline svih bottomlajnova!

    ReplyDelete
  2. Poput završnih reči u "Pukovniku nema ko da piše"...

    ReplyDelete
  3. Alegorija potpuno prikladna trenutku, ali iskreno mislim da se ne može meriti sa završnim rečima "Pukovnika". Ili bolje rečeno, sa završnom rečju...

    ReplyDelete
  4. Postoji još jedan kraj jedne njegove knjige, važan:

    "... oronuli patrijarh se otisnuo lebdeći u sumornom bruju poslednjeg sleđenog lišća svoje jeseni i zanavek se ustremio prema tavnim pokrajinama zaborava, prestrašeno zgrabivši sagnjile rite smrti, ostavši zanavek gluv za ushićeno klicanje svetine koja se izlila po ulicama i pevala pesme oslobođenja, praznične prskalice i zvonjave neobuzdanog veselja, čime je svetu objavljena radosna vest da je nemerljivo vreme večnosti napokon isteklo."

    ("Jesen Patrijarha", prevod Milan Komnenić)

    ReplyDelete
  5. Prethodne nedelje, dok su trajale one kiše, mislim u četvrtak dan pred kataklizmu, vodim ja svoje mladunče u obdanište i ona me pita:
    "Tata, dokle će ova kiša? Ne volim kada ovako puno pada..."
    Ja joj odgovorim parafrazirajući rečenicu iz iste ove knjige:
    "Ne znam, ali ako se ovako nastavi počeće ribe da nam ulaze i izlaze kroz prozor" *
    Ona me prvo zbunjeno pogleda pa kaže:
    "Tata ti baš nisi pametan, kako mogu ribe da ulaze kroz prozor !?"
    :)

    Međutim da ribe počnu da ulaze i izlaze kroz prozore, nije trebalo čekati dugo, već sutra su počele.

    Inače, imali smo više sreće nego pameti ovog puta, malo sam se "muvao" po terenu ovih dana a možda ću i u narednim danima. No, o tome u nekoj kafani ;)

    * mislim da rečenica u originalu glasi (mrzi me sad baš da kopam po knjizi) otprilike ovako:
    "Kiša je toliko dugo padala, da je na kraju vazduh u Makondu postao toliko vlažan da su ribe počele da ulaze i izlaze kroz prozore"

    ReplyDelete
  6. Hoće li se to okupljanje u kafani konačno dogoditi, za mandata ove vlasti? :)

    Rečenica je:

    "Vazduh je bio toliko vlažan da su ribe ploveći mogle da uđu kroz vrata i iziđu kroz prozor."

    :)

    ReplyDelete