Tuesday 10 April 2012

"Love will tear us apart" (39 pesama, #31)

Maj, 1988.
Još uvek nisam proslavio petnaesti rođendan i normalno je da i dalje tragam za svojim žanrom. Mogućih izvora inspiracije nema previše:  nekoliko malo starijih prijatelja, 2-3 emisije na "Studiju B" i jedan mesečnik.
.
Na poslednjim stranicama majskog broja magazina „Rock“ otkrivam veliki tekst Aleksandra Žikića - kritičara čijim sam preporukama već uveliko verovao - o Ianu Kertisu i bendu koji će uskoro postati jedini čije ću kompletne tekstove znati naizust – i originalu i prevodu – a da prethodno nisam čuo nijedan ton onoga što su odsvirali za vreme kratkog postojanja, završenog Ianovim samoubistvom u maju 1980.
.
Zaluđen pročitanim, a i dalje bez jasne ideje kako Joy Division zvuče – u „Srećnoj galeriji“ u prizemlju SKC-a - kupujem tanku crnu knjižicu bez natpisa na koricama, a koja je nazvana "Svetla u podrumu duše" i koja krije originalne tekstove i sasvim solidne prevode pesama sa sva tri „zvanična“ albuma – „Unknown Pleasures“, „Closer“ i „Still“.
Prevoda teksta pesme koja je odškrinula vrata slave bendu u toj knjizi nije bilo.
.
Ok, sada znam reči, ali i dalje ne znam kako to zvuči.
.
Kupovina originalnih izdanja albuma na berzi SKC-a prosto nije bila opcija, toliko para prosto nije bilo.
.
No – u drugoj polovini osamdesetih je u Jugoslaviji već postojala neka vrsta polulegalne piraterije: slovenački DID Koper se oglašavao po muzičkim magazinima predstavljajući „najnovije albume" koji se nisu mogli pronaći u državnim muzičkim prodavnicama. Oglasi su, iz meseca u mesec predstavljali nove naslove koje ste mogli naručiti (minimum 3 kasete!) a koje su poštom slali na adresu naručioca, plaćanje pouzećem. To je, istovremeno, značilo da iako znaš da nema šanse da pošiljka stigne još barem sedam dana - već od trećeg dana dočekuješ poštara pitanjem: „A ima li neki paket za mene?... A danas?... A danas?“
.
DID Koper je albume dostavljao na crnim kasetama bez nalepnice, pakovane u crno-beli omot odštampan na sjajnom papiru i spiskom pesama na unutrašnjosti.
.
Željni (za nas nove) muzike, Rastko i ja šaljemo u Kopar spisak na kojem su se našli i The Gun Club, demo snimci La Strade; Cocteau Twins, The Smiths - i prva dva albuma Joy Division.
.
Oglas DID Koper, 1989. 
Konačno stiže to "imam paket za tebe"!
Ubacujem u kasetofon - i slušam.

Prva pesma – dugačak uvodni instrumental: bas, klavijatura, ritam mašina, saksofon, razlomljena gitara. Hm?
Druga pesma – isto to + vokal i tekst koji nikako ne liči na ono što znam. Hm.
Treća pesma – laganija stvar, opet taj vokal i tekst koji nije to. Hm!
Četvrta.
Počinjem, naravno, da gunđam: Žikiću, šta li si ti čuo u ovoj muzici?
I gde su svi ti stihovi koje uveliko znam napamet?
.
Do kraja četvrte pesme je bilo jasno: ta crna kaseta bez nalepnice zalutala je u omot „Unknown Pleasures“. Dvadesetak minuta života proveo sam misleći da slušam Joy Division koji to bio nije! (Godinu ili dve kasnije otkrio sam da je u omotu zapravo bio „You Tuxedomoon, takođe sjajan album, ali to je već neka druga priča). Tako sam ja upoznavanje sa Joy Division započeo pesmom „Atrocity Exhibition“, sa drugog albuma, jer je, na sreću, barem ta druga, „Closer“ kaseta bila ok - i nije izlazila iz kasetofona danima.
.
Unknown Pleasures“ je konačno stigao do mojih ušiju kao presnimak sa krckavog vinila Andrejevog druga Rendala iz San Franciska u oktobru iste godine. Nervozniji i drskiji od „Closer“, ovaj album otkrio mi je, zapravo suštinu tog zvuka za koji je najviše kriv Martin Henet, producentski genije, dok je na narednoj kaseti stigao i„Still“, čime je spisak tekstova koje sam znao napamet – konačno bio kompletiran.
.
Konačno, u zimu iste godine do mene stiže i „Substance“ – kompilacija objavljena te 1988. godine, a koju su zatvarale dve najveće pesme koje su JD snimili – najpre „Atmosphere“, a zatim i „Love will tear us Apart“, za mene, dakle, poslednja njihova otkrivena pesma.

Prvo slušanje bio je, naravno, onaj momenat prepoznavanja - pesme koja je zapravo već bila u mom sećanju sa radija (samo što ja nisam znao da su to oni), pesme koju sam takođe znao sa radija u zloj verziji Pola Janga - no, sve je to bilo manje važno - dok je ta pesma ispadala iz zvučnika bilo mi je jasno da slušam nešto drugačije od svega što su do tada snimili i po čemu ću ubuduće meriti i prepoznavati muziku kao takvu. (Po Aristotelu, prepoznavanje je „momenat prelaska iz nepoznavanja u poznavanje“ – ali bez tog momenta – nema ni katarze.)
.
Od mnogih verzija „Love Will Tear us apart“ koje su objavljivane tokom narednih godina, tačnije na svakom novom „Best of“ izdanju ili sličnoj kompilaciji -  i danas, kada posmatram sa distance - najdraža mi je ta prva, izvorna verzija pesme: nervozne uvodne gitare koje se gotovo razilaze već u prvim akordina, frenetični bubanj Stivena Morisa koji pokušava da održi strukturu pesme; epska bas linija Pitera Huka i ta klavijatura, sva trojica kao da se utrkuju ko može stići do kraja pesme a bez da pogreši, svi istovremeno ushićeni kao i svaki novotalasni bend svestan da je konačno ima svoj prvi pravi hit – dok je nasuprot njima Ianov glas, gotovo ravnodušan prema čitavoj toj nervozi, smireno peva neke od najlepših stihova pop muzike XX veka. I možda je baš to izvor veličanstvenosti ove verzije – u kojoj ništa nije muzički savršeno, ali je istovremeno sve najbolje moguće, kao i u originalnom spotu – u kojem slika kasni, ili, još bolje – zvuk juri u odnosu na sliku, uvek je pola sekunde ispred pokreta muzičara, kao da žuri da se sve završi što pre
Ova verzija pesme pojavila se u prodaji u aprilu 1980, mesec dana kasnije je Ian izvršio samoubistvo, rastrzan bolešću i ljubavlju, u dvadeset i trećoj godini. Tek nakon njegove smrti, objavljen je i „Still“, čime je kompletan opus pesama koje su Joy Division ostavili za sobom nakon tri godine rada kompletiran. Od tih pedesetak pesama koje su ikada snimili, ja sam, zapravo kao poslednju čuo upravo ovu najpoznatiju čiji je naslov ujedno i epitaf na Ianovom grobu.
.
Od mnogih obrada koje su naknadno stigle, a ova pesma jeste postala opšte mesto savremene pop-kulture (i kulture uopšte, videti sliku dole) i obrađivao je zaista svako, jedna me je zaista presekla: ona verzija otpevana na srpskom, u izvedbi opskurnog turbo-pop benda potpuno lišenog razumevanja konteksta, a koju su objavili pod naslovom „Ljubav ne gleda na sat" - bila je polovina devedesetih, mnogo toga je već bilo obesmišljeno, a CD kopije albuma Joy Division mogle su se pronaći na tezgama ispred SKC-a za smešne novce, nakon toliko godina.
.
.
No, proces otkrivanja i upoznavanja zapravo i dalje traje: tek nedavno sam saznao da je Piter Savil čuveni omot za „Unknown Pleasures“ - koji ga je lansirao u stratosferu i večnost - zapravo uradio ne preslušavši nijedan ton snimaka benda, već pričom koju je znao o bendu. Dejvid Birn je u jednom intervjuu otkrio da je pesmu „Overload“ sa genijalnog „Remain in Light“ albuma snimio inspirisan pričom o bendu Joy Division, takođe ne znajući u vreme snimanja pesme kako bend zapravo zvuči.
.
Ja i danas čuvam tu crnu malu knjigu bez natpisa na koricama, kao i plakat Pitera Savila - „Love Will Tear us Apart“ koji je godinama visio na zidu kraj kreveta, iskrzanih ivica i malo požuteo od dima. 
I danas, svaki put kada čujem uvodne taktove pesme, te originalne verzije zastanem i osluškujem da li mi se puls menja.
Jer znam – kada reakcije više ne bude bilo, biće jasno da je to, zapravo - kraj



.
[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde]. 
.

11 comments:

  1. nema kraja!
    ako ti ikada izostane reakcija na ovu pesmu, proveri audiometriju!
    ovo je jedna od onih pesama gde puls stalno skace i skace i skace...:)

    ReplyDelete
  2. Morao sam da pronađem i preslušam ovu "Ljubav ne gleda na sat", nisam poznavao taj uradak. U totalnom je skladu sa njihovom tadašnjom "Jul je kul" filozofijom.
    Elem, imaš priliku da čuješ uživo šta je već preostalo od originala za koji mesec u Novom Sadu. Barni nije Jan, ali bio je tamo tada, to je bitno.

    ReplyDelete
  3. Ni ja nisam znao za to remek delo TAP 011:) Jbg, kad je mogao Keba da obradi "Paint it Black"...

    No, rekoh li ja već koja je meni omiljena obrada "Love will tear us..."? Možda i draža od originala.

    http://www.youtube.com/watch?v=F062h9ePl4Q

    ReplyDelete
  4. neizlecivo sam tuzna svaki put kada je cujem... ona vrsta bespovratne konacne tuge...

    ReplyDelete
  5. @Ana: dobar je taj savet za audiometriju :) mislim da uz nju ide ona krilatica Koleta iz Velikog Prezira - "nikadjekraj".

    @Dzoni: vidim da ni Vrabac nije znao za taj uradak, a mislim da se toliko emitovao svojevremeno da je stigao cak i do mojih usiju, u to doba inace prilicno nedostupnih za mnoge izvore takvog zvuka...
    Sto se tice nastupa, iskreno ne bih zeleo da cujem tu pesmu u ovoj postavi New Order, bez Iana i sada bez Pitera Huka na basu, to mi je kao da The Rolling Stones sviraju "Satisfaction" ili "Jumpin' Jack Flash" bez Dzegera i Ricardsa, ne znam...

    @vrabac: Kebine namere su, cenim, bile časnije od ovih... Čak časnije i od nedavne disko-hipsteraja obrade Nade Topčagić, ako si je čuo.
    Dobra je ta verzija Swans, mislim da smo već diskutovali na tu temu davno, ali i dalje znam svega jednu pesmu koja bolje "zvuči" (mada - manje "znači") u obradi nego u originalu - a to je Ziggy u verziji Bauhaus

    @suncica: ima ta rečenica u "Something must break", koja je u crnoj maloj knjižici lepo prevedena sa: "Kada bismo bili besmrtni, bilo bi nepodošljivo."

    ReplyDelete
  6. ...ali i dalje znam svega jednu pesmu koja bolje "zvuči" (mada - manje "znači") u obradi nego u originalu - a to je Ziggy u verziji Bauhaus

    a ovo:
    http://www.youtube.com/watch?v=Jmsj67QpYZI
    (definitivno jedna od meni omiljenijih obrada)

    ili ovo:
    http://www.youtube.com/watch?v=7ZgIliykTFw

    pa i ovo:
    http://www.youtube.com/watch?v=XT72CgEJQNQ

    mada mozda i ovo bolje zvuci nego original (zanimljivo, opet bauhaus)
    http://www.youtube.com/watch?v=6Iuhc0QR61c

    ReplyDelete
    Replies
    1. Dobro, u mom slučaju "bolje od originala" znači da režem vene i glasne žice i na original... Ali, i taj surovi kriterijum ostavlja "Third Uncle" i "Muddy Water" na spisku veličanstvenih obrada. Ova druga je zaista posebna biljka.

      ;)

      Delete
  7. Odličan tekst, podseća me pomalo i na put kojim su Joy Division došli do mene (kaseta ''Still'' i uvodni taktovi ''Exercise One''), a ''Love Will Tear Us Apart'' je doista nešto što se nikad ne zaboravlja... Beše nekad i vreme kada je jedan bend bio u stanju da potpuno zakovitla atmosferu i zakrivi gravitaciju svojim postojanjem, pa makar samo ''pričom'' koju je neko o njima čuo (''Overload'' me je oduvek podsećala na JD, čak iako pojma nisam imala da to jeste na neki način bilo inspirisano njima - kasnije sam saznala :) ).

    ReplyDelete
    Replies
    1. Desavaju se takvi kovitlaci i danas - istina, mnogo ređe no ranije... No, slabijeg su inteziteta no što su bili, svakako, verovatno zato što smo previše toga čuli u međuvremenu...

      Tu informaciju o "Overload" sam pronašao u sjajnoj knjižici Dejvida Gansa o TH, objavljena je i kod nas.

      Citat kaže: Byrne, odgovarajući na poređenje koje je novinar napravio sa muzikom Joy Division) - "Na nju su uticale stvari koje sam čitao o grupi Joy Division. Nisam ih pre toga čuo. Čitao sam o njima, i za mene to bila uzbudljiva ideja... Kada sam ih konačno čuo, bio sam razočaran. Zvučali su, više nego što sam ja očekivao, kao rock grupa."

      Surovi Dejvid...

      Hvala ti! :)

      Delete
  8. Interantno, iako sam se u Joy Division zaljubio na prvo slušanje, dugo mi je Love Will Tear Us Apart bila gotovo nepodnošljiva. Vremenom sam polako naučio da je cenim, ali i dalje mi nije jedna od njihovih omiljenih.

    A o obradama bi se jedan poduži comment thread mogao napisati. Ja donekle verujem da je na jednom nivou nemoguće da obrada ikad bude "bolja" (ma šta to značilo) od originala.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Koliko god voleo čitavu "b-stranu" "Closer", ova pesma u sebi ima himničnost od one vrste kojoj ja ne umem da odolim :)

      U ovom slučaju je priča o putu do pesme prevagnula - inače bih verovatno pisao o "I remember nothing".

      Svojevremeno smo Vrabac i ja raspravljali na temu tih obrada ovde negde, nije me poljuljao u stavu da je "Ziggy" bolji u verziji Bauhaus, bez obzira na sve, kao i Kešova verzija Petijeve "I Won't back down".

      Delete